Glamočka tvrđava
44°02′31.0″N 16°50′38.5″E / 44.041944°N 16.844028°E
Glamočka tvrđava ili stari grad je utvrđenje iz osmanskog perioda u Glamoču, Bosna i Hercegovina. Tvrđava je proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1][2]
Lokacija
urediGlamočka tvrđava leži na čunjastom brdu, oko 100 m iznad savremenog naselja. Utvrđenje zauzima zadnji izdanak planinske kose, čije se strane strmo obaraju prema zapadu, sjeveroistoku i istoku. Gradu se najlakše pristupa sa jugozapadne kose. Oko utvrđenja je prvo nastala “gornja čaršija”, koja je zamrla krajem 19. i početkom 20. vijeka.[1][3]
Historija
urediU osmansko doba grad se zvao Biograd ili Belgradčik sve do 1833. godine. Do osnivanja kapetanije glamočki grad je imao dizdara. Glamočka kapetanija osnovana je poslije 1624. godine i pripadala je Kliškom sandžaku do njegovog pada 1689. godine. Glamočki kapetani su bili iz porodice Ćirić, a zatim iz porodice Jakirlić. Prvi poznati kapetan Glamoča bio je Mustafa, koji se javlja u historijskim izvorima 1719. i 1730. godine. Iz porodice Jakirlić poznati su kapetani Ahmed-kapetan i njegov sin Ejub, koji ga je naslijedio prije 1789. i bio na tom položaju do 1789. godine. U historijskim izvorima Ibrahim-beg kao kapetan spominje se 1814, a Hasan-kapetan 1818. godine, kao, vjerovatno, posljednji kapetan Glamoča.
Godine 1833. popisano je da u gradu ima 11 topova, od toga 4 su neispravna, dosta municije i olova, te u hambaru ječma i prohe. Vjerovatno je bio u dobrom stanju, jer se nije nalazio na spisku gradova koji bi trebalo da se napuste. Unutar tvrđave bile su kuća kapetanske porodice Ćirić i zgrada za municiju. Grad je napušten 1851. godine a djelimično je bio porušen 1882. godine.[1][4]
Opis dobra
urediOblik utvrđenja uvjetovan je terenom na kojem je sagrađeno, na platou na vrhu niskog čunjastog brda. Sastoji se od gornje tvrđave i obora ispod nje.
Gornja tvrđava zauzima cijeli relativno uski plato u dužini od 62 m i širini od oko 20 m. Plato je oivičen sa tri strane strmim kratkim padinama. Gornja tvrđava ima jedan bastion-tabiju na najpristupačnijem dijelu, tj. na jugoistočnom kraju, perimetralne bedeme na sjevernoj i južnoj strani sa poluisturenim kulama i sjeveroistočni bedem uz koji su ostaci džamije i neke zgrade. U osnovi sedmougaonog bastiona prepoznaje se okrugla srednjovjekovna glavna kula, koja je preuređena u poligonalni bastion, prečnika 9 m. Poluisturene kule, po jedna na sjevernom i južnom bedemu, čiji su zidovi dugi oko 6 m, već su bile prilagođene vatrenom oružju. Ulaz u gornju tvrđavu (širine 1,4 m) bio je na sjevernom bedemu, oko 15 m istočno od bastiona. Ispod njega, u donjem oboru, bila je još jedna odvojena kapi-kula. Na sjeveroistočnom kraju su podignuta dva objekta odvojena prolazom širokim 1,5 m. Na sjeveroistočnom uglu su krajnji ostaci građevine, dimenzija 10x9 m, položene uz bedem. Na jugoistočnom zidu građevine nalaze se dva otvora za topove. Otvori su lučno zasvedeni, širine 1,4 m. Gornje utvrđenje bilo je opasano oborom čiji se djelimični ostaci naziru na donjem rubu platoa.
Ruševine džamije nalazi se uz sjeveroistočni ugao utvrđenja. Podignuta je na donjem dijelu bedemskog omotača grada. Džamija ima kvadratnu osnovu, unutrašnje stranice su duge 9,50 m, a tri zida su debela 0,8 m. Četvrtim jugozapadnim zidom, koji je debeo 1,5 m, naslonjena je na tvrđavu. Građena je od pažljivo klesanog i slaganog kamena. Nije poznato kada je džamija sagrađena, ali se pretpostavlja da je mogla nastati pred kraj 16. ili početkom 17. vijeka.[1][5]
Sadašnje stanje dobra
urediVeć tridesetih godina 20. vijeka zabilježeno je da je sačuvano malo gradskih zidova Na bastionu je od vanjske oplate ostao samo pokoji kamen. Poluisturene kule na perimetralnim bedemima poznaju se samo u osnovi. Treća kula ispod ulaza u grad prepoznaje se po mjestu na kojem je bila sagrađena i po udubini na terenu. Nadzemni dijelovi perimetralnih bedema na pojedinim mjestima jedva se razaznaju, a nadzemni ostaci jedva da dosežu jedan metar. Oko džamije, u prolazu između džamije i zgrade na sjeveroistočnoj strani gornje tvrđave, ističe se gomila dobro klesanog i na pojedinim komadima profiliranog kamena. Oskudni ostaci bedema donjeg obora se jedva raspoznaju, i to samo na pojedinim mjestima. Spomenik je u cjelini ugrožen.[1][6][7]
Literatura
uredi- Franjo Rački, Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskog pašaluka, "Starine",Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XIV, Zagreb, 1882, 173-195.
- Gustav Bodenstein, Povijest naselja u Posavini god. 1718-1739, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XX, Sarajevo, 1908, 95-112.
- Borivoj Milojević, Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje, Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik, knjiga 25, Beograd, 1923, 1-154.
- Mihovil Mandić, Tragovi prastare kulture oko Glamoča, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XLII, Sarajevo, 1930, 101-117.
- Dimitrije Sergejevski, Putne bilješke iz Glamoča, Glasnik Hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, god. LIV-1942, Sarajevo, 1943, 113-176.
- Hamdija Kreševljaković, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom vladavinom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II/1951, Sarajevo, 1952, 119-184.
- Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, "Naše starine" I, Sarajevo, 1953, 7-45.
- Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964.
- Pavao Anđelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, "Slovo", časopis Staroslavenskog instituta br. 25-26, Zagreb, 1976, 231-239.
- Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, IP "Veselin Masleša", Sarajevo, 1978.
- Evlija Čelebi, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, priredio Hazim Šabanović, Sarajevo, 1979.
- Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, izdavač "Svjetlost", Sarajevo, 1982.
- Alojz Benac, Utvrđena ilirska naselja (I) Delmatske gradine na Duvanjskom, polju, Buškom blatu, Livanjskom i Glamočkom polju, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knjiga LX, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 4, Sarajevo, 1985.
- Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 6, Sarajevo, 1988.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini u Izabrana djela I, izdavač "Veselin Masleša", Sarajevo, 1991.
- Filip Lukas, Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu, Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I, HKD "Napredak", Sarajevo, 1942-1991-1998, 39-77.
- Marko Perojević, Stjepan II Kotromanić. Ban Stjepan Tvrtko. Kralj Stjepan Tvrtko I. Stjepan Ostoja, Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I, HKD "Napredak", Sarajevo, 1942-1991-1998, 250-349; 374-412.
- Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III – Bosanska krajina, Zapadna Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 1998.
- Dževad Šanjta, "Od Ilira do Glame i krompira", Zenica, 2003.
Reference
uredi- ^ a b c d e "Stari grad Glamoč". KONS.gov.ba. Arhivirano s originala, 6. 5. 2021. Pristupljeno 13. 5. 2017.
- ^ "Stari grad Glamoč". miruhbosne.wordpress.com. Pristupljeno 13. 5. 2017.
- ^ "Stari grad / Rimljani su ga osvajali 200 godina: O starom Glamoču postoje još samo legende". radiosarajevo.ba. Pristupljeno 13. 5. 2017.
- ^ "Glamoč je mjesto neizmjernog kulturno-historijskog blaga". klix.ba. Pristupljeno 13. 5. 2017.
- ^ "NA OSTACIMA GLAMOČKE TABIJE JEDINO SAČUVAN AUTENTIČAN MIHRAB". bosnjaci.net. Pristupljeno 13. 5. 2017.
- ^ "Četiri glamočka čuda". balkans.aljazeera.net. Pristupljeno 13. 5. 2017.
- ^ "Glamoč naredne godine proslavlja 490 godina institucionalnog islama". islamskazajednica.ba. 10. 6. 2015. Pristupljeno 13. 5. 2017.
Vanjski linkovi
uredi
