Franjevački samostan Guča Gora

Franjevački samostan u Gučoj Gori (Crkva i samostan sv. Franje Asiškog) je rimokatolički samostan u Gučoj Gori, u općini Travnik u Bosni i Hercegovini. Građen je od 1857-59. godine, a na njegovom podizanju radio je fratar Marijan Šunjić.[1] Samostan i crkva pripadaju Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Franjevački samostan u Gučoj Gori

HistorijaUredi

Porast broja vjernika u 19. vijeku u Lašvansko-travničkoj župi, doveo je 1827. godine do podjele župe: na Župu Dolac i Župu Guču Goru, kao njenu filijalu,[2] a 1840. godine Župa Guča Gora se odvaja, te postaje samostalna.[3] Nakon što je imenovan provincijalom 1847. biskup Marijan Šunjić se sa fra Lovrom Karaulom zalaže za izradnju crkve i samostana u Gučoj Gori i Livnu. Poslali su 1851. zahtjev Vrhovnoj upravi Reda, Propagandi u Carigradu, te kao razlog naveli da su postojeći samostani pretijesni za školovanje i odgajanje podmlatka. Karaula je zatražio dozvolu za gradnju u Livnu za budući samostan Goricu, a nakon dobijanja dozvole počela je gradnja crkve u Gučoj Gori, na mjestu redovničke rezidencije, gdje je do tada bio župni stan i kapela. Šunjić se protivio lokaciji, jer je mjesto bilo premaleno za crkvu, pa ja 1852. godine kupio parcelu na zaravni iznad sela, ali je i ona bila premalena,[4] te je 1854. godine kupio jedan voćnjak s vrtom ispod groblja. Sve do 1855. godine kupovao je susjedne parcele, razmjenjivao ih, da bi zadnju kupio 16. maja 1855. te je sve do maja 1856. sakupljao materijal i tražio radnike, da bi kamen temeljac crkvi bio postavljen 5. maja 1856, a samostanu 17. maja 1857. Crkvu je pravio majstor Ante Ciciliani iz Trogira, po uzoru na Trogirsku katedralu.[5]

IzgradnjaUredi

 
Spomen ploča na ulazu u Franjevački samostan u Gučoj Gori

Gradnja samostana, zbog vremenskih uslova odvijala se uglavnom ljeti, a gradnju samostana, kao i crkve izvodio je Ante Ciciliani, dok je gradnju vodio fra Jako Baltić tako da je 1858. godine ozidano i pokriveno južno krilo samostana, a slijedeće godine je bilo završeno trideset soba, da bi se 25. maja 1859. rezidencija proglasila samostanom, u koju su se franjevci uselili 1860. godine.[6] Samostanska zgrada je izvedena po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu. u kojoj tri krila samostana, zajedno s crkvom, zatvaraju četvorni prostor - samostanski klaustar, u kojem su poseban ukras bili brojni stupovi.[7] U to vrijema bio je to najveća samostanski kompleks u Bosni, a isticala se i svojom ljepotom:

58 stupova okruživalo je klaustar, dvospratna zgrada, bijela i čista, a okolo zelene bašče, njive i gajevi.

[8][9]

ObrazovanjeUredi

U novoizgrađeni samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a od 1883-1900. u njemu su bile objedinjene Franjevačko dječačko sjemenište (probandat) u početku sa tri razreda, 1886. je otvoren četvrti, a 1897. i peti razred;[10] a od 1911-13. i novicijat. Sjemenište je zbog pomanjkanja prostora 22. maja 1900. godine premješteno u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko.[11] Za to vrijeme kroz probandat je prošlo 271 đaka.[12] Dolaskom sjemeništa 1888. godine osnovana je i gimnazijska biblioteka.[12] Od početka 20. vijeka pa do tridesetih godina u samostanu se održavala nastava za dva viša razreda pučke škole, kao i od 1942-45. godine.[8]

Gučogorska crkvaUredi

 
Učenici ispred crkve, 1900. godine

Gučogorska crkva je građena 1856. i 1857. godine. Gradnju crkve i samostana vodio je najprije Ante Ciciliani iz Trogira, a zatim ga je zamijenio domaći majstor Matija Lovrinović. Za crkvu su 1889. nabavljene nove orgulje, umjesto postojećih starijih. Nove orgulje, sa 6 registara, izradila je firma Braća Zupan u Kranjskoj. Ova crkva je djelomično porušena 1894, a nova je sagrađena po projektu Josipa Vancaša. Građena je u neoromaničkom stilu, sa dva zvonika, za razliku od stare koja je imala jedan. Enterijere crkve je 1896. oslikao Marko Antonini.[9] Za nju je nabavljeno i pet oltara iz radionice Ferdinanda Stuflessera iz Tirola. Zatim je 1900. nabavljeno i zvono težine 741 kg, koje je za Prvog svjetskog rata rekvirirano. Danas crkva ima tri zvona.

Drugi svjetski ratUredi

U februaru 1945. godine, njemačke vojne formacije povlačile su sa područja Srednje Bosne, te se jedna jedinica sa 180 vojnika, Čerkeza i Ukrajinaca te 11 ustaša, povukla i zabarikadirala se u Samostan. Nakon tri dana i neuspjelih pregovora, Drugi bataljon Trinaeste krajiške brigade napao je samostan, a bacanjem flaša sa benzinom zapaljen je samostan.[13] U požaru su nestala kulturna svjedočanstva, prije svega arhiv i knjižnica, kao i bogata ostavština fra Marijana Šunjića. Uništena su i brojna umjetnička djela, crkveno ruho, oltar i orgulje.

Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio toga općega neznanja, pojačano herostratski-primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao 'klerikalno-neprijateljske'. Nepotrebno, neshvatljivo uništenje gučogorskog samostana i biblioteke 1945. godine sadrži u sebi svu strašnu simboliku toga odnosa, simboliku požara Aleksandrijske knjižnice! Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednoga arhajsko-plemenskoga mentaliteta - gesta mržnje i osvete.[14]

ObnovaUredi

Obnovljena crkva je ponovo stavljena pod krov 1946. godine. Prostor crkve uređen je 1970-ih godina po projektu Srebrenke Sekulić-Grodanović.[15] Novi samostan je izgrađen na temeljima jednog krila starog, 1957-59. godine,[8] po planovima mostarskog arhitekta Romea Tiberia.[16] U crkvi su 1990. instalirane orgulje sa 12 registara, poklon njemačke župe u Neuffenu, a izgrađene su između dvaju ratova. Restaurirane su u Zagrebu. Orgulje su uništene tokom rata u Bosni.

Rat 1992-95.Uredi

Nakon što je samostan 11-12. juna oštećen od strane mudžahedinske jedinice El Mudžahid, te je planirano rušenje crkve, 16. juna 1993. samostan je zaposjela vojna policija Armija RBiH, smjestivši tu komandno mjesto 306. brdske brigade[17] u sastavu 3. Korpusa, a jedno vrijeme je samostan korišten kao zatvor. U crkvi su uništene orgulje, komemorativne ploče, zelenom je bojom oštećena slika Krist Svevladar[15] na oltaru, razbijene su crkvene klupe, ispovjedaonice, a po zidovima i stupovima pisani uvredljivi grafiti i grafiti na arapskom jeziku, od strane pripadnika vojne mudžahedinske jedinice Trećeg korpusa El Mudžahid, 7. muslimanske i 17. brdske brigade.[18] Samostan je pretrpio veća fizička oštećenja, prostori za stanovanje su devastirani, odnesena je samostanska biblioteka sa 8000 naslova. Najvrijednije umjetnine, te crkvenu dokumentaciju svećenici su izmjestili u jesen 1992. u Proložac u Hrvatsku.[15]

UmjetnineUredi

 
Franjevački samostan u Gučoj Gori
 
Bronzani kip Sv. Franje

U samostanu je preostala i poneka starina iz 18. i 19. vijeka. Sačuvano je osam umjetničkih slika, među kojima i slika Nepoznatog sveca iz 1796, Madona s Isusom i Barokna Gospa, obje s konca 18. ili početka 19. vijeka te slika Sveti Ilija na vatrenim kolima Alexandra Maximiliana Seitza iz 1887.[8]

Budući da je samostansko blago nestalo u požaru Drugog svjetskog rata, to su kulturno-umjetnički sadržaji poglavito iz novijeg vremena. U pinakoteki samostana je danas više od 300 djela suvremene likovne umjetnosti,[19] većeg broja autora različite generacijske pripadnosti i slikarskih pravaca, kao što su: Gabrijel Jurkić, Ivan Meštrović, Mica Todorović, Muhamed Kulenović, Mersad Berber, Edo Murtić, Ivan Lacković Croata Mario Mikulić, Ankica Oprešnik, Behaudin Selmanović, Ljubo Lah, Mirko Čurić, Josip Generalić, Petar Waldeg. Poznatija umjetnička djele su: Postaja križnog puta, reljef u bakru Zdenka Grgića; freska Gospa Žalosna i mozaik Ozdravljenje slijepca Ivo Dulčića; Krist Svevladar slika u prezbiteriju Zlatka Kesera.[20][21]

Pred samostanom se nalazi bronzani kip Sv. Franje, kipara Ivana Križanca iz 1985. godine Također je ostala i hronika fra Jake Baltića iz 19. vijeka. Ona osim kulturno-historijske ima i literarnu vrijednost. Sačuvane su i župne matice, veliki dio Matica krštenih, Matica umrlih, Matica vjenčanih, dok su starije Matice krizmanih uništene sve od 1766. godine. Svezak I Matice krštenih iz 1766. godine pisan je bosančicom[22]

NapomeneUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Valjan, str. 11.
  2. ^ Valjan, str. 34.
  3. ^ Valjan, str. 36.
  4. ^ Valjan, str. 37.
  5. ^ Valjan, str. 38.
  6. ^ Valjan, str. 222.
  7. ^ Valjan, str. 223.
  8. ^ a b c d Bosna Srebrena.
  9. ^ a b Valjan, str. 412.
  10. ^ Gavran, str. 147.
  11. ^ Valjan, str. 397.
  12. ^ a b Valjan, str. 401.
  13. ^ Valjan, str. 242-243.
  14. ^ Lovrenović Ivan. (1989): Svjetlo riječi, 88-89.
  15. ^ a b c Valjan, str. 433.
  16. ^ Valjan, str. 257.
  17. ^ Presuda 649-653.
  18. ^ Presuda.
  19. ^ Valjan, str. 425.
  20. ^ Valjan, str. 267.
  21. ^ Valjan, str. 423.
  22. ^ Valjan, str. 14.

LiteraturaUredi

  • Valjan, Velimir (2010). Franjevački samostan u Gučoj Gori - Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori (jezik: hrvatski). Guča Gora, Sarajevo: Franjevački samostan Guča Gora, Kulturno povijesni institut provincije Bosne Srebrene - Sarajevo. ISBN 978-9958-9026-2-8.
  • Gavran, Ignacije (2010). Suputnici bosanske povijesti - Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca (jezik: hrvatski). Zagreb, Sarajevo: Svijetlo riječi, Sarajevo. ISBN 978-9958-741-93-7.
  • Bosna Srebrena. "Guča Gora – samostan i župa sv. Franje Asiškog". bosnasrebrena.ba. Pristupljeno 23. 12. 2020.
  • Presuda. "Presuda: Tužilac protiv Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure" (PDF). icty.org. ICTY. Pristupljeno 23. 12. 2020.

Vanjski linkoviUredi