Deklaracija o zajedničkom jeziku

Deklaracija o zajedničkom jeziku jest programatsko-protestni tekst o zajedničkom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, pripremljen krajem 2016. i početkom 2017. u krugovima lingvistâ, književnikâ i drugih stručnjaka iz sve četiri države i objavljen 30. marta 2017. s potpisom više od 200 istaknutih bosanskohercegovačkih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih intelektualaca. Na tragu Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967, čija je 50. godišnjica obilježena sredinom istog mjeseca, i pred zahtjevima novog doba i pojava koje je ono donijelo, Deklaracija o zajedničkom jeziku ukazuje na goruće teme vezane za jezik.

Sadržaj

Sadržaj DeklaracijeUredi

Regionalni projekt "Jezici i nacionalizmi"Uredi

Deklaraciji je prethodio regionalni projekt "Jezici i nacionalizmi" u okviru kojeg su se tokom 2016. odvijale konferencije u četiri države čime je na terenu dobiven uvid u aktualno stanje i probleme.[1] Projekt je inspiraciju imao u knjizi Jezik i nacionalizam,[2] a organizirala su ga četiri nevladina udruženja iz svake od uključenih zemalja: P.E.N. Centar u BiH iz Sarajeva, udruga Kurs iz Splita, KROKODIL iz Beograda te Centar za građansko obrazovanje iz Podgorice.[3] Organizirana interdisciplinarno, niz ekspertskih konferencija održana u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu odvijala se tako da su uz lingviste učestvovali i književnici, novinari, antropolozi i dr.[4][5] Velik značaj dat je i uključivanju brojne publike.[6][7] Naslovi debatnih krugova u okviru konferencijâ bili su:

Niz regionalnih ekspertskih konferencije "Jezici i nacionalizmi"
Mjesto Naziv debatnog kruga Datum
Podgorica Govori li svaki narod u Crnoj Gori drugim jezikom? 21. 4. 2016.
Kakav je smisao povećavanja jezičkih razlika? 22. 4. 2016.
Split Prijeti li anarhija ako ne propisujemo kako govoriti? 19. 5. 2016.
Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik? 20. 5. 2016.
Beograd Ko kome krade jezik? 5. 10. 2016.
Ideologija ispravnog jezika 6. 10. 2016.
Sarajevo Političke manipulacije temom jezika 23. 11. 2016.
Lektori kao utjerivači nacionalnosti 24. 11. 2016.

Sastavljanje teksta DeklaracijeUredi

U sastavljanju teksta Deklaracije učestvovalo je preko 30 stručnjaka raznih profila i nacionalnosti iz sve četiri države, a proces pisanja je trajao više mjeseci. Inicijativa se pojavila neposredno nakon posljednje konferencije u Sarajevu kada je grupa mladih ljudi u tom gradu, koji su obrazovanje prošli kroz dvije škole pod jednim krovom, došla na ideju da sastave tekst kojim bi potaknuli na promjenu jezične politike u sve četiri zemlje, a naslovili su ga Deklaracija o zajedničkom jeziku.[8] Poslije nekoliko još razrađenijih verzija prepustili su daljnju doradu profesionalnim lingvistima, tako da je sljedećih mjeseci Deklaracija dorađivana u Zagrebu pa se zato može zvati i Zagrebačkom deklaracijom. Odlučeno je da izrada Deklaracije bude nastavak projekta "Jezici i nacionalizmi". Posljednju verziju u 2016. potpisalo je na individualno upućen poziv 40 istaknutih intelektualaca, velikim dijelom iz Hrvatske. Neočekivano brojan odaziv kao i nekoliko prijedloga u kojem smjeru fokusirati tekst naveli su na zaključak da u društvu postoji velika potreba za ovakvom deklaracijom. Nastavljen je rad formiranjem odbora stručnjaka različitih nacionalnosti iz sve četiri zemlje koji su 16. i 17. januara 2017. u Zagrebu radili na konačnoj verziji Deklaracije.[8] Nakon sastanka je tekst upućen i na recenziu 20-ak konzultanata čiji su neki prijedlozi zatim ugrađeni u završnu formu teksta. Deklaracija o zajedničkom jeziku s više od 200 potpisa istaknutih intelektualaca iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije istovremeno je predstavljena javnosti 30. marta 2017. u Zagrebu, Podgorici, Beogradu i u Sarajevu, gdje je upriličena i konferencija za medije i dva debatna kruga za javnost s naslovima Šta je zajednički jezik? i Jezik i budućnost. Zatim je Deklaracija ponuđena za daljnje potpisivanje svim zainteresiranim osobama.[9]

TekstUredi

Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, doljepotpisani, donosimo

DEKLARACIJU O ZAJEDNIČKOM JEZIKU

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.

Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da

  • činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
  • svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
  • sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
  • policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
  • činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
  • između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
  • standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na

  • ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
  • zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
  • prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
  • izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
  • slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
  • jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
  • slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
  • i, konačno, slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.[10]

KritikeUredi

Kritike pojedinih političkih krugova su negativne, tako da HAZU, u izjavi njenog predsjednika Zvonka Kusića naziva Deklaraciju:

...apsurdne, uzaludne i besmislene svake inicijative koje bi dovodile u pitanje pravo hrvatskog naroda na svoj vlastiti jezik s njegovim nacionalnim imenom...[11]

a hrvatska ministrica kulture Nina Obuljan Koržinek, Deklaraciju je nazvala političkom inicijativom,[12] dok je nekoliko portala objavilo komentare niskog kulturnog stila.

PotpisniciUredi

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ "Konferencija Jezici i nacionalizmi". emisija Novi dan. N1. 22. 11. 2016. Pristupljeno 1. 4. 2017.  15. minuta.
  2. ^ "Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore istim jezikom". emisija N1 na jedan. N1. 21. 11. 2016. Pristupljeno 1. 4. 2017.  25. minuta.
  3. ^ "Regionalne ekspertske konferencije: Jezici i nacionalizmi". Podgorica: Vijesti. 1. 4. 2016. ISSN 1450-6181. Pristupljeno 1. 4. 2017. 
  4. ^ "Uzdizanje čistog govora vodi u lingvicizam". Beograd: Danas. 7. 10. 2016. ISSN 1450-538X. Arhivirano od originala, 2. 3. 2017. Pristupljeno 1. 4. 2017. 
  5. ^ Banjac, Dragan (9. 10. 2016). "Kradu li nacionalisti jezik?". Al Jazeera Balkans. Arhivirano od originala, 2. 3. 2017. Pristupljeno 1. 4. 2017. 
  6. ^ Duilo, Dražen (19. 5. 2016). "A što ako Srbi i Hrvati imaju zajednički jezik?". Split: Slobodna Dalmacija. ISSN 0350-4662. Arhivirano od originala, 2. 3. 2017. Pristupljeno 1. 4. 2017. 
  7. ^ Komarčević, Dušan (6. 10. 2016). "Čiji je naš jezik?". Radio Slobodna Evropa. Arhivirano od originala, 2. 3. 2017. Pristupljeno 1. 4. 2017. 
  8. ^ a b Lasić, Igor (13. 1. 2017). "Četiri naziva uzgajaju zabludu o četiri jezika". Zagreb: Novosti. str. 16–17. ISSN 1845-8955. Arhivirano od originala, 2. 3. 2017. Pristupljeno 1. 4. 2017. 
  9. ^ a b P.E.N. Centar u BiH (24. 3. 2017). "Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisalo više od dvjesto stručnjaka iz regije". Sarajevo: Radiosarajevo.ba. Pristupljeno 24. 3. 2017. 
  10. ^ Deklaracija o zajedničkom jeziku na jezicinacionalizmi.com
  11. ^ HAZU komentirao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, na portalu index.hr
  12. ^ Ministrica Obuljen Koržinek: Deklaracija o zajedničkom jeziku politička je inicijativa, na portalu vecernjilist.hr
  13. ^ Lista potpisnika na jezicinacionalizmi.com

Vanjski linkoviUredi