Giacomo Casanova

Giacomo Girolamo Casanova de Seingalt (Venecija, Mletačka Republika 2. april 1725. - Dux. Kraljevina Bohemija, Sveto Rimsko Carstvo 4. juni 1798.) bio je avanturista, sveštenik, muzičar, vojnik, špijun, diplomata i pisac. Postao je toliko poznat po svojim često kompliciranim poslovima i skandalima sa ženama, tako da i danas svakog pustolova i neodgovornog ljubavnika ljudi često nazivaju njegovim imenom. Njegova autobiografija, Histoire de ma vie (bosanski: Priča o mom životu), smatra se jednim od najautentičnijih izvora običaja i normi evropskog društvenog života tokom 18. vijeka. Bio je povezan s evropskim kraljevstvima, rimskim papama i kardinalima, a bio je prijatelj sa poznatim osobama iz tog vremena kao što su: Voltaire, Goethe i Mozart. Posljednje godine života proveo je u Bohemiji kao bibliotekar kod grofa Waldsteina, gdje je napisao i priču o svom životu.

Giacomo Casanova
Rođenje	Giacomo Girolamo Casanova de Seingalt (1725-04-02) 2. april 1725. Venecija, Mletačka republika
Smrt	4. juni 1798(1798-06-04) (73 godine) Dux, Kraljevina Bohemija
Zanimanje	Pisac, sveštenik, muzičar, vojnik, špijun i diplomata
Poznat(a) po	Skandalima sa ženama i avanturizmu
Značajna djela	Priča o mom životu

Biografija

Rane godine

Della Comedia, ulica u Veneciji u kojoj je Casanova odrastao.

Giacomo Girolamo Casanova je bio rođen u Veneciji kao najstarije od šestero djece od oca po zanimanju glumca i plesača Gaetana Casanove i majke glumice Giovanne Marije (Zanetta) Farussi. Venecija je u to vrijeme bila najpoznatiji evropski grad po pitanju raznih vrsta uživanja, sa vladajućom političkom i vjerskom konzervativnom elitom koja je tolerisala poroke i ohrabrivala turizam. Bila je obavezno mjesto za posjetioce tokom njihovog Grand tour putovanja po Evropi. Poznati Venecijanski karneval, kockarnice i prelijepe kurtizane bili su neodoljivo privlačni za strane evropske posjetioce tadašnje Venecije. To je bilo društveno okruženje u kojem je odrastao mladi Casanova i koje ga je učinilo njegovim najpoznatijim predstavnikom. O njemu je brinula njegova baka Marzia Baldissera, dok je njegova majka zajedno sa pozorišnom trupom bila na evropskoj turneji. Otac mu je umro kad je Casanova imao osam godina. Kao dječak patio je od snažnog krvarenja iz nosa do svoje osme godine. Niko nije očekivao da će mali Casanova preživjeti, čak su ga i roditelji zanemarili smatrajući kako mu nema pomoći. Casanovini roditelji bili su glumci, a otac čak i režiser, dok je majka bila tadašnja poznata evropska glumica. Casanovin život spasila je njegova baka, Marzia Farussi, kada ga je odvela jednoj ženi koja ga je izliječila putem ritualnog obreda. Casanova je za svoj deveti rođendan bio prebačen u pansion na kopnu u gradu Padovi. Za Casanovu je zapostavljanje njegovih roditelja mnogo kasnije ostalo kao gorko sjećanje.

Uslovi u pansionu bili su užasni, pa je tražio da se stavi pod starateljstvo Abbe Gozzija, svog glavnog instruktora, koji ga je podučavao akademske predmete, kao i sviranju na violini. Casanova se uselio kod sveštenika i njegove porodice gdje je živio većinu svojih tinejdžerskih godina. U kući porodice Gozzi, Casanova je u 11-oj godini prvi put stupio u kontakt sa suprotnim spolom, kada ga je zavoljela Gozzijeva mlađa sestra Bettina. Iako se nakon toga udala, Casanova je održavao doživotnu privrženost prema Bettini i porodici Gozzi.

Pokazivao je znake izražene inteligencije, te veliki apetit za stjecanjem znanja i vječno radoznali um. Na Univerzitet u Padovi upisao se sa 12 godina, a 1742. diplomirao sa 17 godina, gdje je stekao pravnu diplomu. Po njegovim vlastitim riječima "osjećao je veliku odbojnost" prema ovoj diplomi. Nada njegovih staratelja je bila da će Casanova postati crkveni pravnik. On je također studirao moralnu filozofiju, hemiju, matematiku i veoma se zanimao za medicinu. Dok je pohađao univerzitet, Casanova je počeo kockati i brzo se zadužio, što je navelo njegovu baku da ga povuče iz Venecije. Međutim, ostala je njegova čvrsta navika na kockanje. Po povratku u Veneciju, Casanova je započeo svoju klerikalnu pravnu karijeru, te je primljen kao opat nakon što mu je venecijanski patrijarh dodijelio manje radne naloge. U više navrata putovao je od Vencije do Padove i nazad kako bi nastavio svoje univerzitetske studije. U to vrijeme Casanova je bio prijatnog vanjskog izgleda: visok i tamnoput, napuderisane, mirisne i detaljno uvijene duge kise. Brzo se dodvorio svom zaštitniku (nešto što će raditi cijeli svoj život), 76-godišnjem venecijanskom senatoru Alviseju Gasparu Malpijeru, vlasniku palate Palazzo Malipiero, koja se nalazila u blizini Casanovine kuće u Veneciji. Malipijero se kretao u najboljim krugovima i podučavao mladog Casanovu o dobroj hrani, vinu i o tome kako se treba ponašati u društvu. Međutim, Casanovu su uhvatili u ljubavnom zagrljaju sa ljubavnicom Alvisea Gaspara Malipijera, glumicom Terezom Imer. Zbog toga ih je senator oboje otjerao iz njegove kuće. Casanovina sve veća znatiželja prema ženama dovela je i do njegova prvog potpunog seksualnog iskustva s dvije sestre, Nanettom i Marton Savorgnan, koje su tada imale 14 i 16 godina, a bile su daleki rođaci ugledne patricijske porodice Grimani. Casanova je jednom prilikom izjavio da je njegov životni poziv bio čvrsto određen nakon ovog susreta.

Rana karijera u Italiji i inostranstvu

Casanova je planirao postati sveštenik, jer je u ono doba za mlade ljude skromnih finansijskih mogućnosti to bila šansa da uđu u tzv. "veliko društvo". Nakon smrti svoje bake (18. marta 1743.) nakratko je ušao u sjemenište sv. Cipriana u Muranu.

Međutim, skandali su zasjenili njegovu kratkotrajnu karijeru u crkvi. Kao sveštenik previše je pio, a kraj je definitvno uslijedo kada je s jednom mladom damom uhvaćen in flagrante. U aprilu 1743. zbog dugova prvi put je doveden u zatvor - tvrđavu sv. Andrea. Njegova majka pokušala mu je osigurati radno mjesto kod kardinala Bernarda de Bernardisa, ali Casanova je odbio ovu ponudu gotovo odmah nakon posjete kalabrijskoj biskupiji. Umjesto toga, u januaru 1744. nastanio se u Rimu gdje je radio kao sekretar kod utjecajnog kardinala Trojana Aquavive d'Aragona. Na sastanku s rimskim papom, Giacomo je hrabro zamolio velikog svećenika za dozvolu da čita "zabranjene knjige" i bude oslobođen obaveze da jede ribu u postu, rekavši da mu takva hrana izaziva upalu oka. Casanova je zatim uhvaćen pri pomaganju drugom kardinalu, pišući ljubavna pisma. Zbog toga je postao "žrtveni jarac" u skandalu u koji je bilo uključeno par nesretnih ljubavnika. Kardinal Aquaviva otpustio je Casanovu, zahvalivši mu na dobročinstvu, ali je time zauvijek prekinuo njegovu crkvenu karijeru. Nakon napuštanja ovog radnog mjesta otputovao je u Napulj, gdje se prijavio u vojsku.

Prije svega, potrudio se da izgleda prikladno:

Shvativši da je sada malo vjerovatno da ću biti uspješan na polju crkvenog djelovanja, odlučio sam se oprobati u odjeći vojnika ... zatražio sam dobrog krojača ... donio mi je sve što mi je bilo potrebno da postanem utjelovljeni sljedbenik Marsa ... Moja uniforma bila je bijela sa plavim prednjim dijelom i epoletama od srebra i zlata ... Kupio sam dugu sablju i sa svojom gracioznom šipkom u ruci, u elegantnom šeširu s crnom značkom, s priraslim palicama i lažnim repom, krenuo sam da impresioniram cijeli grad.

Na ostrvu Krfu (Grčka) bio je oficir. Budući da mu je napredovanje u vojsci bilo sporo i da mu je bilo dosadno obavljanje vojne dužnosti, počeo je da se kocka. Uspio je većinu zarade izgubiti igrajući francusku kockarsku igru kartama, poznatu pod imenom faro. Uskoro je napustio vojsku, ali je time ostao bez sigurnog izvora prihoda.

Istanbul u 18. vijeku.

Putuje u Istanbul gdje ostaje kratko, te se na kraju opet vraća u Veneciju. Nakon povratka u rodni grad u dobi od 21 godine, krenuo je da postane profesionalni kockar. Međutim, izgubivši sav novac preostao od prodaje svoje provizije, obratio se svom starom dobrotvoru Alviseu Grimaniju zbog posla. Casanova je tako započeo svoju treću karijeru, kao violinista u pozorištu San Samuele. Prema njegovim riječima:

neznatni putnik uzvišene umjetnosti u kojoj se onaj ko se divi onome koji je nenadmašiv, osrednjost s pravom prezire. ... Moja profesija nije bila plemenita, ali me nije bilo briga. Nazivajući sve predrasudama, ubrzo sam stekao sve navike potcijenjenih kolega muzičara.

On i neki od njegovih kolega često su provodili noći lutajući različitim kvartovima grada, razmišljajući o većinom skandaloznim praktičnim šalama i njihovom provođenju. Zabavljali su se odvodeći gondole usidrene ispred privatnih kuća, koje su onda plutale nošene morskom strujom". Također su se zabavljali sa pozivima šaljući liječnike kod lažnih pacijenata.

Bio je nezadovoljan životom muzičara, ali mu je sretan splet događaja promijenio život. Vraćajući se kasno iz svatova u kojima je svirao zapazio je u gondoli venecijanskog patricija iz poznate porodice Bragadin kojem je pozlilo, a u tom trenutku osim Casanove nikog nije bilo u blizini da pomogne plemiću. Casanova je pomogao plemiću i spasio mu život. Zbog mladosti i umiljatog recitiranja medicinskog znanja, plemić i njegova dva prijatelja smatrali su Casanovu mudrom osobom i zaključili da mora posjedovati okultno znanje. Kako su i sami bili kabalisti, senator je pozvao Casanovu u svoju kuću i postao njegov doživotni zaštitnik. U znak zahvalnosti Bragadin mu je dao slugu, gondolu, sobu i 10 cekina mjesečno u znak zahvalnosti što mu je spasio život.

To mu je omogućilo da naredne 3 godine živi kao pravni pomoćnik. Živio je raskošno kao i ostali plemići, te se oblačio veoma moderno. Većinu svog vremena provodio je kockajući i zavodeći lijepe žene u Veneciji. Njegov zaštitnik je bio izuzetno tolerantan, ali je upozorio Casanovu da će jednog dana platiti cijenu zbog svog ponašanja. Casanova je (što je i sam priznavao) bio osvetljubljiv, pa se tako jednom prilikom posvađao s nekim Grkom oko neke sitnice. Međutim, nije baš sretno prošao u toj svađi jer je postao predmet poruge. Stoga se želio osvetiti. Prvo je otišao na groblje gdje je odsjekao ruku nekom mrtvacu i po noći se ušuljao u Grkove odaje, te zaveo Grkovu ljubavnicu, a ruku je ostavio u krevetu. Kada je Grk ugledao ruku doživio je infarkt. U drugom skandalu u koji je bio upleten, mlada djevojka koja ga je prevarila optužila ga je za silovanje i prijavila vlastima. Casanova je kasnije oslobođen ovog zločina zbog nedostatka dokaza. Međutim, u međuvremenu je pomoću zahvalnog Bragadina koji ga je upozorio da mu se spremalo hapšenje pobjegao iz Venecije u Parmu.

Tamo je započeo tromjesečnu vezu s Francuskinjom koju je nazvao "Henriette". To je bila možda najdublja ljubav koju je Casanova ikada doživio i to sa ženom koja je spajala ljepotu, inteligenciju i kulturu. Po njegovim riječima:

"Oni koji vjeruju da žena nije u stanju učiniti muškarca podjednako sretnim svih 24 sata dnevno, nikada nisu upoznali Henriette. Radost koja mi je preplavila dušu bila je daleko veća kada sam razgovarao s njom tokom dana nego kad sam je noću držao u naručju. Bila je veoma načitana i imala je mnogo prirodnog ukusa, te je ispravno rasuđivala o svemu".

Prema pisanju J. Rivesa Childsa, jednog od njegovih biografa:

Možda nijedna žena nije toliko očarala Casanovu kao Henriette, jedna od nekoliko žena koje su imale tako duboko shvatanje o njemu kao čovjeku. Tokom ranog stadija njihove ljubavne veze uspjela je da ga pronikne, odupirući se iskušenju da sjedini svoju sudbinu s njegovom. Otkrila je njegovu nestabilnu prirodu, njegov nedostatak društvene pozadine i nesigurnost njegovih novčanih primanja. Prije nego što je otišao, gurnula mu je u džep 500 lujdora, označavajući time njezinu procjenu o njemu.

Grand tour

Portret Giacoma Casanove koji je naslikao venecijanski portretista Alessandro Longhi.

Potišten i očajan, Casanova se vratio u Veneciju, a nakon uspješne kockarske serije, oporavio se novčano i krenuo na veliko evropsko putovanje (Grand-tour), stigavši ​​do Pariza 1750. Putujući iz jednog grada u drugi, upadao je u seksualne vratolomije nalik onima u operskim libretima. U Lyonu je ušao u društvo Slobodnog zidarstva, koje je privlačilo njegovo zanimanje za tajne obrede. U to vrijeme ovo tajno društvo je najvećim dijelom privlačilo ljude od intelekta i utjecaja, a koji su se pokazali korisnim u njegovom životu pružajući vrijedne kontakte i necenzurirano znanje. Casanova je također pokazao veliko zanimanje za drugo mistično-ezoterično društvo - Rozenkrrojceri. U Lyonu je Casanova postao punopravni član Slobodnih zidara, a na kraju je uzeo najviši stepen škotskog obreda - "majstora zidara."

U vezi njegovog iniciranja u masonski škotski obred u Lyonu, u njegovim memoarima je zapisano:

Upravo je u Lyonu ugledni pojedinac, čije sam poznanstvo stekao u kući M. de Rochebarona, stekao za mene naklonost da budem iniciran u uzvišenim sitnicama Slobodnog zidarstva. U Pariz sam stigao kao jednostavan pripravnik, a nekoliko mjeseci nakon mog dolaska postao sam pratilac i majstor. Posljednji navedeni je zasigurno najviši stepen Slobodnog zidarstva, jer svi ostali stepeni koje sam nakon toga uzeo samo su ugodni izumi koji, iako simbolički, ne dodaju ništa dostojanstvu majstora.

Memoari Jacquesa [Giovannija Giacoma] Casanove De Seingalta 1725-1798. Do Pariza i zatvora, svezak 2A - Pariz.

Casanova je boravio u Parizu dvije godine, gdje je naučio francuski jezik. Proveo je mnogo vremena u pozorištu i predstavio se istaknutim osobama. Ubrzo je, međutim, pariska policija primijetila njegove brojne ljubavne veze, jer su bile u gotovo svakom gradu koji je posjetio.

Zajedno sa njegovim bratom Francescom preselio se iz Pariza u Dresden, gde su živjele njegova majka i sestra Marija Maddalena. Njegova nova pozorišna predstava pod nazivom La Moluccheide (sada izgubljena) izvedena je u Kraljevskom teatru, gdje je njegova majka često igrala u glavnim ulogama. Potom je posjetio Prag i Beč, gdje čvršća moralna atmosfera drugog grada nije bila po njegovoj volji. Konačno se vratio u Veneciju 1753, gdje je nastavio sa ljubavnim vratolomijama, stekavši mnoge neprijatelje i zadobivši veću pažnju mletačkih inkvizitora. Njegova policijska evidencija postala je podugački spisak prijavljenih bogohuljenja, zavođenja, tuča i javnih kontroverzi. Državni špijun, Giovanni Manucci, bio je zaposlen da izvuče od Casanove znanje o kabalizmu i Slobodnom zidarstvu i da ispita njegovu biblioteku zbog zabranjenih knjiga. Senator Bragadin je ovaj put, veoma ozbiljno (sam je bivši inkvizitor) savjetovao Casanovi da odmah ode ili se suoči sa najtežim posljedicama.

Zatvor i bjekstvo

Pogled na zatvor Piombi (desno) i "most uzdaha" kroz čije prozore je Casanova gledao na svoju Veneciju prije nego što je odveden u zatočeništvo.

Dana 26. jula 1755. u dobi od 30 godina, Casanova je uhapšen zbog kršenja religijskih načela i moralne pristojnosti. U nalogu za hapšenje je pisalo:

Tribunal je uzimajući u obzir teške prestupe koje je počinio Giacomo Casanova, prvenstveno njegovim javnim uvredama protiv svete religije, njihove Ekselencije su dale da ga se uhapsi i zatvori u Piombi.

Piombi je bio zatvor od sedam ćelija na gornjem spratu istočnog krila Duždeve palate, rezerviran za zatvorenike višeg statusa kao i određene vrste prijestupnika poput: političkih zatvorenika, sveštenika koji su razriješeni crkvenih dužnosti, te redovnika i monaha seksualnih napasnika. Ova kažnjenička ustanova je dobila ime po olovnim pločama koje pokrivaju krov Duždeve palate u Veneciji.

12. septembra, bez suđenja i bez obavještenja o razlozima njegovog hapšenja i presude, Casanova je osuđen na pet godina zatvora.

Bio je smješten u samicu s odjećom, paletnim krevetom, stolom i foteljom u "najgoroj od svih ćelija", gdje je trpio mrak, ljetne vrućine i "mnoštvo buba". Ubrzo su ga smjestili u ćeliju sa drugim zatvorenicima, a nakon pet mjeseci i lične molbe grofa Bragadina, dali su mu toplu zimsku posteljinu i mjesečnu naknadu za knjige i bolju hranu. Tokom dnevne šetnje koja mu je odobrena u zatvorskom potkrovlju, pronašao je komad crnog mramora i željeznu šipku koju je kriomice donio natrag u svoju ćeliju, te je sakrio unutar svoje fotelje. Kada je bio privremeno sam bez prisustva drugih zatvorenika, proveo je dvije sedmice oštreći šipku u šiljak na kamenu. Potom je počeo da lupa kroz drveni pod ispod svog kreveta znajući da je njegova ćelija neposredno iznad inkvizitorske komore. Samo tri dana prije namjeravanog bijega, za vrijeme Venecijanskog karnevala kada ni jedan službenik nije bio u odaji niže njegove ćelije, Casanova je bio premješten u veću, svjetliju ćeliju s pogledom vani, uprkos njegovim protestima i izjavama da je savršeno sretan tamo gdje je već bio smješten. U novoj ćeliji po njegovim vlastitim riječima:

Sjedio sam u svojoj fotelji kao ukočen čovjek, nepomičan kao statua, te sam vidio da sam potrošio sve napore koje sam uložio i nisam se mogao pokajati zbog njih. Osjetio sam da se nemam ničemu nadati i jedino olakšanje koje mi je preostalo je to da ne moram razmišljati o budućnosti.

Prevladavši svoju inerciju, Casanova je započeo drugi plan bjekstva iz zatvora.

Tražio je pomoć zatvorenika u susednoj ćeliji, sveštenika odmetnika Balbija. Šiljati metalni predmet je prenio u novu ćeliju u fotelji, a zatim ga je tajno dostavio svećeniku sakrivenog u Bibliji koju je pod tanjurom punim tjestenine nosio zatvorski čuvar. Sveštenik je napravio rupu u svom plafonu, popeo se preko i napravio rupu u plafonu Casanovine ćelije. Da bi neutralizirao svog novog cimera, koji je bio špijun, Casanova je igrao na njegovo sujevjerje i primorao ga na tišinu. Kad se Balbi probio do Casanovine ćelije, Casanova se provukao kroz iskopanu rupu na tavanu, ostavljajući iza sebe napomenu citirajući 117. psalm iz Biblije:

"Neću umrijeti, već živjeti i objavljivati djela gospodnja".

Povratak u Pariz

Nakon bjekstva iz venecijanskog zatvora stigao je u Pariz. Znao je da će njegov boravak u Parizu možda biti dug i nastavio je živjeti u skladu s tim:

Vidio sam da bih mogao postići sve svoje fizičke i moralne sposobnosti u igri, te sam zbog toga upoznao velike i moćne ljude u gradu, pokazao strogu samokontrolu i igrao kameleona.

Casanova je sazrio, a ovaj put u Parizu, iako još uvijek povremeno, zavisio je o brzom razmišljanju i odlučnoj akciji, bio je više proračunat i promišljen. Njegov prvi zadatak bio je pronaći novog zaštitnika. Ponovno se povezao sa starim prijateljem de Bernisom, sada ministrom vanjskih poslova Francuske. Casanovu je njegov zaštitnik savjetovao da pronađe sredstvo za prikupljanje sredstava za državu kao način za postizanje trenutne naklonosti. Casanova je odmah postao jedan od povjerenika prve državne lutrije i jedan od njenih najboljih prodavača karata. Na ovom poslu je brzo zaradio veliko bogatstvo. S novcem u ruci kretao se u visokim krugovima i poduzimao nova zavođenja lijepih žena. Svojim okultizmom obmanuo je mnoge ugledne osobe, a posebno markizu Jeanne d'Urfé, koristeći svoju izvrsnu memoriju zbog koje je izgledao kao da posjeduje čarobnjačku moć numerologije. Po njegovom mišljenju:

prevariti budalu je podvig vrijedan inteligentnog čovjeka.

Markiza de Pompadour, oko 1750. godine.

Casanova je tvrdio da je rozenkrojcer i alhemičar, sklonosti koje su ga učinile popularnim kod nekih od najistaknutijih ličnosti tog vremena, među kojima su bili: Markiza de Pompadour, grof Saint-Germain, Jean le Rond d'Alembert i Jean-Jacques Rousseau<nowiki>. Toliko je popularna bila alhemija među plemićima, posebno potraga za "filozofskim kamenom", da je Casanova bio veoma tražen zbog svog navodnog znanja, i dobro je na tome zarađivao. Međutim, svog suparnika sreo je u grofu de Saint-Germainu:

"Ovaj vrlo jedinstven čovjek, rođen da postane najsjajniji od svih pronalazača, proglasio se ležerno da mu je bilo tristo godina, te da je posjedovao univerzalni lijek, da je od prirode napravio sve što je volio i da je stvarao dijamante".

De Bernis je odlučio poslati Casanovu u Dunkirk tokom svoje prve špijunske misije. Bio je dobro plaćen za svoj brzi rad i to iskustvo potaknulo je jednu od njegovih rijetkih primjedbi protiv starog poretka i klase o kojoj je ovisio. Unazad je napomenuo:

"Svi francuski ministri su isti. Razmetali su se novcem koji je izlazio iz džepova drugih da bi obogatili sebe i bili su apsolutni: ugnjetavane ljude nisu računali za ništa, a zbog svega ovoga, neizbježni rezultati su zaduženost države i zbrka u finansijama. Revolucija je neophodna.

Pariz u 18. vijeku.

Kad je počeo Sedmogodišnji rat, Casanova je ponovno bio pozvana da pomogne u povećanju državne riznice. Povjerena mu je misija prodaje državnih obveznica u Amsterdamu, gdje je u to vrijeme bilo finansijsko središte Evrope. Uspio je prodati obveznice sa samo 8% popusta, a sljedeće godine je bio dovoljno bogat da je sa zaradom osnovao fabriku svile. Francuska vlada mu je čak ponudila titulu i penziju ukoliko bi postao francuski državljanin i radio u ime ministarstva finansija, ali on je odbio ponudu. Casanova je dostigao vrhunac sreće, ali nije mogao da se održi. Loše je vodio posao, mnogo se zaduživao pokušavajući se spasiti, a veći dio svog bogatstva trošio je na stalne veze sa radnicama koje su bile njegov "harem".

Casanova je zbog svojih dugovanja ponovo zatvoren, ovaj put u pariski zatvor For-l'Évêque, ali je oslobođen četiri dana nakon toga, na insistiranje markize d'Urfé. Nažalost, iako je oslobođen, Luj XV je tada otpustio Casanovinog zaštitnika de Bernisa. Ubrzo zatim, njegovi neprijatelji okomili su se na njega. Prodao je ostatak svojih stvari i osigurao još jednu misiju Hollandu da se distancira od svojih nevolja.

U bjekstvu

Ovaj put, međutim, njegova misija nije uspjela i on je u proljeće 1760. pobjegao u Köln, zatim Stuttgart, gdje je izgubio ostatak bogatstva. Opet je uhapšen zbog svojih dugova, ali uspio je da pobjegne u Švajcarsku. Umoran zbog svog razuzdanog načina života, Casanova je posjetio manastir Einsiedeln i posmatrao jednostavan, akademski život monaha. Vratio se u svoj hotel kako bi razmislio o odluci. Ubrzo je naišao na novi predmet požude i vratio se svojim starim instinktima, a sve misli o životu poput monaha brzo su bile zaboravljene. Krenuvši dalje, posjetio je Albrechta von Hallera i Voltairea, te stigao u Marseille, zatim Genovu, Firencu, Rim, Napulj, Modenu i Torino, prelazeći iz jedne seksualne ludorije u drugu.

Godine 1760. Casanova je počeo sa stiliziranjem Chevalier de Seingalt, imena koje će sve više koristiti do kraja života. Ponekad će se zvati i grofom de Farussijem (koristeći djevojačko prezime svoje majke), a kada je papa Klement XIII predstavio Casanovi papin Red zlatne mamuze, na prsima je imao impresivan krst i vrpcu.

U Pariz se vratio vodeći jednu od svojih najnevjerovatnijih prevara - uvjeravajući svoju staru klijenticu markizu d'Urféa da je može pretvoriti u mladića okultnim sredstvima. Plan nije donio Casanovi veliku isplatu kojoj se nadao, a markiza d'Urfé napokon je izgubila vjeru u njega.

Putovao je u Englesku 1763, nadajući se da će svoju ideju o državnoj lutriji prodati engleskim zvaničnicima. O Englezima je napisao:

Narod ima poseban karakter, zajednički čitavom narodu, zbog čega misle da su superiorniji od svih drugih. To je vjerovanje koje dijele sve nacije, a svaki misli o sebi najbolje i svi su oni u pravu.

Preko svojih veza, uspio je doći u audijenciju kod kralja Georgea III, koristeći većinu dragocjenosti koje je ukrao od markize d'Urfé. Dok je radio na svojim političkim vezama, također je provodio puno vremena u spavaćoj sobi, kao što je to bila njegova navika. Kao sredstvo za pronalazak djevojaka za njegovo zadovoljstvo i zbog nemogućnosti da govori engleski, stavio je oglas u novine kako bi stan dao "pravoj" osobi. Intervjuisao je mnoge mlade žene, odabravši "ljubavnicu Pauline" koja mu je dobro odgovarala. Ubrzo zatim on se smjestio u njenom stanu i zaveo je. Zatim su slijedile i druge veze, ali ostavile su ga slabog usljed venerične bolesti i napustio je Englesku fizički slomljen i slab.

Nastavio je Austrijskoj nizozemskoj, gdje se oporavio, a zatim u naredne tri godine proputovao je cijelu Evropu. Proputovao je oko 4.500 km kočijom po lošim putevima i stigao do Moskve i Sankt Peterburga (prosječno dnevno putovanje kočijom je otprilike 30 km). Ponovo, njegov glavni cilj bio je prodati svoj plan lutrije drugim vladama i ponoviti veliki uspjeh koji je imao s francuskom vladom. Međutim, sastanak s pruskim kraljem Fridrikom II nije urodio plodom, a u okolnim njemačkim zemljama je bio isti rezultat. Ne nedostajući mu političke povezanosti ni samopouzdanja, Casanova je otišao u Rusiju i sastao se s kraljicom Katarinom Velikom, ali ona je odlučno odbila ideju lutrije.

1766. protjeran je iz Varšave nakon dvoboja pištoljima s pukovnikom Franciszekom Ksaweryjem Branickijem zbog italijanske glumice, njihove prijateljice. Oba učesnika duela su bila ranjena, Casanova u lijevu ruku. Ruka mu se oporavila sama, nakon što je on odbio preporuku ljekara da se amputira. Iz Varšave je otputovao u Breslau (današnji Wrocław u Kraljevini Pruskoj, zatim u Dresden, gdje se zarazio još jednom od venerične infekcije. Vratio se u Pariz nakon nekoliko mjeseci 1767, svrativši u kockarske salone, da bi ubrzo bio protjeran iz Francuske po nalogu samog Luja XV. To se desilo prvenstveno zbog Casanovine prevare u koju je bila umiješana markiza d'Urfé. Sada poznat širom Evrope po svom rizičnom ponašanju, Casanovi bi bilo teško da prevlada svoju notornost i stekne bilo kakvo bogatstvo, pa je krenuo u Španiju, gdje nije bio toliko poznat. Isprobao je svoj uobičajeni pristup, oslanjajući se na dobro postavljene kontakte (često masone), pijući i ručajući s plemićima koji su imali utjecaj, te napokon priredio audijenciju s lokalnim monarhom, Karlom III. Međutim, kad mu se vrata nisu otvorila, mogao je samo lutati po Španiji koja je imala malo šta za pokazati. U Barceloni je izbjegao atentat i završio u zatvoru 6 sedmica. Njegova španska avantura doživjela je neuspjeh, potom se vratio na kratko u Francusku, a zatim u Italiju.

Povratak u Veneciju

U Rimu je Casanova morao pripremiti put za svoj povratak u Veneciju. Dok je čekao da mu njegove pristalice obezbijede legalni ulazak u Veneciju, Casanova je započeo da piše svoj moderni toskansko-italijanski prijevod Ilijade, svoju Historiju nevolja u Poljskoj i komičnu predstavu. Kako bi se pridružio mletačkim vlastima, Casanova je učinio neko komercijalno špijuniranje za njih. Nakon nekoliko mjeseci bez opoziva, on je napisao pismo žalbe direktno Inkvizitorima. Napokon je dobio svoje dugotrajno dopuštenje i zaplakao kad je pročitao:

Mi, državni inkvizitori, iz nama poznatih razloga dajemo Giacomu Casanovi besplatni i sigurni dolazak u grad ... ohrabrujući ga da dođe, ostane, po vlastitoj volji ponovo napusti grad i vrati se, drži komunikaciju kad god želi bez ikakvih problema ili prepreka. To je naša volja.

Casanovi je bilo dozvoljeno da se vrati u Veneciju u septembru 1774. nakon 18 godina progonstva.

U početku mu je doček prilikom povratka u Veneciju bio srdačan i bio je slavna osoba. Čak su i inkvizitori željeli čuti kako je pobjegao iz njihovog zatvora. Od tri njegova zaštitnika, samo je Dandolo bio živ i Casanova je bio pozvan da živi u njegovoj vili. Dobio je malu naknadu od Dandola i nadao se da će živjeti od svojih djela, ali to nije bilo dovoljno. Nevoljko je ponovno postao špijun za Veneciju, plaćen radom, izvještavanjem o religiji, moralu i trgovini, većinom na temelju tračeva i glasina koje je pokupio iz društvenih kontakata. Bio je razočaran, jer nikakve finansijske mogućnosti nisu se pojavile i malo je vrata koja su mu se otvorila u društvu kao što je to bio slučaj u prošlosti.

U 49. godini njegovog života, nepromišljeni život i hiljade kilometara putovanja uzeli su svoj danak. Casanovini ožiljci od malih boginja, potonuli obrazi i kukasti nos postali su sve uočljiviji. Bio je mnogo pažljiviji da očuva svoj lagodan način života. Princ Charles Joseph de Ligne, prijatelj (i stric njegovog budućeg poslodavca), opisao ga je oko 1784:

Bio bi zgodan čovjek da nije ružan. Visok je i građen poput Herkula, ali afričkog tena, oči pune života i vatre, ali dirljive, oprezne, bezobrazne - i to mu daje izgled žestokog čovjeka. Lakše ga je razbjesniti nego oraspoložiti. On se malo smije, ali druge nasmijava. ... Ima način da kaže stvari koje me podsjećaju na Harlekina ili Figaro-a, i zbog čega zvuče duhovito.

Venecija se za njega promijenila. Casanova je sada imao malo novca za kockanje, malo voljnih žena koje vrijedi osvajati, i malo poznanstava da oplemeni njegove dosadne dane. Čuo je za smrt svoje majke i (još bolnije), posjetio je na samrtnoj postelji Bettinu Gozzi koja ga je prva uvela u seks i koja mu je umrla u naručju. Njegova Ilijada objavljena je u tri sveske, ali sa ograničenim brojevima pretplatnika i donoseći malo novca. Zapao je u spor sa Voltairom zbog religije. Na pitanje: "Pretpostavimo da uspijete uništiti sujeverje. Sa čime ćete ga zamijeniti?" Voltaire je uzvratio: "Sviđa mi se to. Kad spasim čovječanstvo od bijesne zvijeri koja ga proždire, mogu li biti pitan šta ću staviti na njegovo mjesto." S Casanovinog stanovišta, da je Voltaire "bio pravi filozof, on bi ćutao na tu temu ... narod treba živjeti u neznanju zbog opšteg mira nacije."

Godine 1779. Casanova je pronašao Francescu, neobrazovanu krojačicu, koja je postala njegova ljubavnica i kućna domaćica i koja ga je odano voljela. Kasnije te godine inkvizitori su ga stavili na platni spisak i poslali ga da istraži trgovinu između papinskih država i Venecije. Ostali izdavački i pozorišni poduhvati propali su, prije svega zbog nedostatka novca. Situacija je bila sve gora, a Casanova je 1783. ponovo protjeran iz Venecije, nakon što je napisao pakosnu satiru zabavljajući se na račun mletačkog plemstva. U njoj je dao svoju jedinu javnu izjavu da je Grimani njegov pravi otac.

Prisiljen da nastavi svoja putovanja, Casanova je stigao u Pariz, a u novembru 1783. upoznao je Benjamina Franklina dok je prisustvovao predavanju o vazduhoplovstvu i budućnosti transporta balonima. Neko vrijeme Casanova je vršio dužnost sekretara i pisao je pamflete za Sebastiana Foscarinija, venecijanskog ambasadora u Beču. Također se upoznao s Lorenzom Da Ponteom, Mozartovim libretistom, koji je o Casanovi napomenuo:

Ovaj jedinstveni čovjek nikada nije volio da bude u krivu.

Casanovine bilješke govore da je upravo on osoba koja je Da Ponteu možda davala prijedloge u vezi libreta za Mocartovu operu Don Giovanni.

Pozne godine u Bohemiji

Dvorac Dux gdje je Casanova proveo svoje zadnje godine života radeći kao bibliotekar.

1785, nakon što je umro Foscarini, Casanova je započeo potragu za drugim radnim mjestom. Nekoliko mjeseci kasnije postao je bibliotekar kod grofa Josepha Karla fon Waldsteina, carevog komornika, u dvorcu Dux, Bohemija (sada u Češkoj). Grof koji je i sam pripadao slobodnim zidarima, bio kabalista i čest putnik - ponudio je Casanovi posao bibliotekara kad su se godinu dana ranije sreli u rezidenciji Foscarini. Iako je posao nudio sigurnost i dobru platu, Casanova svoje posljednje godine opisuje kao dosadne i frustrirajuće, mada je to bilo njegovo najproduktivnije vrijeme za pisanje. Zdravlje mu se drastično pogoršalo, a on je smatrao da život među seljacima nije bio nimalo stimulativan. Mogao je samo sebi olakšati dosadu povremenim posjetama Beču i Drezdenu. Iako se Casanova odlično slagao s grofom, njegov poslodavac bio je mnogo mlađi čovjek s vlastitim ekscentričnostima. Grof ga je često zanemarivao za vrijeme obroka i nije ga upoznavao sa važnim gostima koji su dolazili u dvorac. Štaviše, Casanova je bio mrzovoljni došljak, pa zbog toga nije bio omiljen kod većine ljudi iz dvorca Dux. Casonovini jedini prijatelji činili su mu se njegovi foksterijeri. U očaju razmišljao je o samoubistvu, ali umjesto toga odlučio je da mora živjeti dalje kako bi napisao svoje memoare, što je i radio do svoje smrti.

Prag 1785. godine.

Više puta je posjetio Prag, glavni grad i glavno kulturno središte Bohemije. Oktobra 1787. u Pragu je u vrijeme prve izvedbe opere upoznao Lorenza da Pontea, libretistu opere Don Giovanni Wolfganga Amadeusa Mozarta, a vjerovatno je u to vrijeme upoznao i samog kompozitora. Postoji razlog za vjerovanje da je i on bio u Pragu 1791. za vrijeme krunisanja svetog rimskog cara Leopolda II za kralja Bohemije, događaj koji je uključivao prvu izvedbu Mocartove opere La clemenza di Tito. Poznato je da je Casanova stvorio dijalog pogodan za dramu Don Juan u vrijeme njegove posjete Pragu 1787, ali nijedan njegov stih nikada nije uklopljen u Mocartovu operu. Nije zabilježena njegova reakcija na viđenje razuzdanog ponašanja slično Casanovinom, koje se držalo pod moralnim nadzorom i koje je slično onome u Mocartovoj operi.

1797. stigla je vijest da je Venecijanska republika prestala postojati i da je Napoleon Bonaparte zauzeo Casanovin rodni grad. Bilo je prekasno za povratak kući. Casanova je umro 4. juna 1798. u 73. godini života. Za njegove posljednje riječi kaže se da su bile:

Živio sam kao filozof i umro kao hrišćanin."

Casanova je sahranjen u Duxu (danas Duchcov u Češkoj), ali tačno mjesto gdje je bio sahranjen tokom mnogih godina je zaboravljeno, a i danas nije poznato.

Memoari

Stranica iz autobiografskog rukopisa Giacoma Casanove pod nazivom Priča o mom životu.

Izolacija i dosada tokom posljednjih godina života Giacoma Casanove omogućili su mu da se bez ometanja usredotoči na svoje memoare Priča o mom životu, bez kojih bi njegova slava bila znatno umanjena i da nije u potpunosti izbrisana. Počeo je razmišljati o pisanju svojih memoara oko 1780, a ozbiljno je započeo sa radom 1789, kao "jedini lijek za sprječavanje ludila ili umiranja od tuge". Prvi nacrt dovršen je jula 1792, a proveo je narednih šest godina ispravljajući ga. U danima usamljenosti rad na ovim memoarima je činio njegove dane srećnim. U svojim memoarima napisao je:

"Ne mogu naći ugodniju zabavu osim da sa sobom razgovaram o svojim poslovima i pružim najvrijedniji predmet za smijeh mojoj dobro odgojenoj publici.“

Njegovi memoari bii su još su u fazi sastavljanja u vrijeme njegove smrti, a njegov iskaz je stigao tek u ljeto 1774. U njegovom pismu iz 1792. navodi se da je preispitao svoju odluku da objavi memoare, vjerujući da je njegova priča dostojna prezira i da će tako sebi samo napraviti neprijatelje pišući istinu o svojim poslovima. Ali, odlučio je nastaviti koristeći inicijale umjesto stvarnih imena i tonirajući najjače odlomke. Pisao je na francuskom umjesto na italijanskom zato što je:

"francuski jezik poznatiji od mog".

Memoari Giacoma Casanove započinju izjavom:

Započinjem izjavljivanjem svom čitatelju da sam po svemu dobrom ili lošem što sam činio tokom svog života, siguran da sam zaslužio ili stekao krivnju i da se zato moram smatrati slobodnom osobom. ... Uprkos izvrsnom moralnom temelju, neizbježnom plodu božanskih principa koji su mi se ukorijenili u srcu, bio sam cijeli život žrtva mojih čula; Oduševio sam se što sam zalutao i stalno sam živio u zabludi, bez druge utjehe osim spoznaje da sam pogriješio. ... Moje gluposti su ludosti iz mladosti. Vidjet ćete da im se i ja smijem, a ako ste ljubazni nasmijat ćete im se zajedno sa mnom.

Casanova je napisao o svrsi svoje knjige:

Očekujem prijateljstvo, poštovanje i zahvalnost mojih čitalaca. Njihova zahvalnost, ako bi im nakon čitanja mojih memoara pružila pouku i zadovoljstvo. Njihovo poštovanje ako će radeći mi pravdu ustanoviti da imam više vrlina nego mana, kao i njihovom prijateljstvu zasluženom zbog moje iskrenosti i dobre vjere s kojom se predajem njihovoj prosudbi, te da se na bilo koji način ne prerušim u ono što jesam.

On također savjetuje svojim čitaocima da:

Neće pronaći sve moje avanture, jer sam izostavio one koje bi vrijeđale ljude koji su igrali ulogu u njima, jer bi time načinio nepravdu prema njima. Čak štaviše, postoje oni koji će me ponekad smatrati previše indiskretnim, a žao mi je zbog toga.

A u posljednjem poglavlju tekst se naglo prekida sa nagoveštajima o avanturama neprijavljenim:

Tri godine kasnije ugledao sam je u Padovi, gdje sam nastavio poznanstvo sa njezinom kćerkom u daleko nježnijim uslovima.

U njihovom izvornom izdanju memoari su podijeljeni u dvanaest svezaka sa više od 3.500 stranica. Iako je njegova hronologija ponekad zbunjujuća i netačna, a mnoge njegove priče preuveličane, veliki dio njegove pripovijesti i mnogi detalji potvrđeni su savremenim spisima. Casanova je imao dobro uho za dijalog i detaljno je pisao o svim društvenim slojevima. On se uglavnom izjašnjava o svojim manama, namjerama i motivacijama, a svoje uspjehe i neuspjehe dijeli uz dozu dobrog humora. Ispovijed je u velikoj mjeri lišena pokajanja ili kajanja. Sa svojim čitateljima slavi osjetila, posebno u vezi sa muzikom, hranom i ženama.

Oduvijek sam volio dobro začinjenu hranu. Što se tiče žena, uvijek sam utvrdio da je ona u koju sam bio zaljubljen mirisala dobro, a što je bio obilniji njen znoj, bila mi je slađa.

Spominje se 120 avantura sa ženama i djevojčicama, s nekoliko prikrivenih referenci i na muške ljubavnike. On opisuje svoje dvoboje i sukobe s nitkovima i dužnosnicima, svoje poslove i bjekstva, svoje sheme i zavjere, svoje tjeskobe i uzdahe užitka. Sve to uvjerljivo demonstrira izjavom:

Mogu reći "vixi" (živio sam ).

Rukopis memoara Giacoma Casanove držali su njegovi rođaci sve dok nije prodat izdavačima F. A. Brockhaus, a prvi put su objavljeni u strogo skraćenim verzijama na njemačkom jeziku oko 1822, zatim na francuskom. Tokom Drugog svjetskog rata, rukopis je preživio savezničko bombardiranje Leipziga. Memoari su tokom godina bili često objavljivani sa piratskim izdanjima i prevedeni su na 20-ak jezika. Tek 1960. čitav tekst objavljen je na izvornom francuskom jeziku. Godine 2010. rukopis je kupila Nacionalna biblioteka Francuske, koja je započela njegovu digitalizaciju.

Literatura

• Childs, J. Rives (1988). Casanova: A New Perspective. New York: Paragon House. ISBN 978-0-913729-69-4.
• Gervaso, Roberto (1990). Casanova (in Polish). Warsaw: Państwowy Instytut Wydawniczy. ISBN 978-83-06-01955-1.
• Kelly, Ian (2011). Casanova: Actor, Lover, Priest, Spy. London: Tarcher. ISBN 978-1-58542-844-1.
• Masters, John (1969). Casanova. London: Joseph. ISBN 978-0-7181-0570-9
• Parker, Derek (2002). Casanova. London: Sutton Publishing. ISBN 978-0-7509-3182-3.
• Sollers, Philippe (1998). Casanova l'Admirable. Paris: Plon. ISBN 978-2-07-040891-7.