Malahit
Malahit je relativno česti karbonatni mineral poznat kao bazični bakar-karbonat hemijskog sastava: Cu2CO3(OH)2. Po Strunzovoj sistematici minerala spada u klasu "karbonata i nitrata".[1] Zelene je boje i kristalizira u monoklinskom kristalnom sistemu. Individualni kristali malahita su dosta rijetki, a oni mogu imati igličast ili prizmatični habitus. Malahit nastaje iz bakarnih ruda i često dolazi zajedno sa azuritom (Cu3(CO3)2(OH)2). Uglavnom se nalazi u obliku masivnih ili grozdastih agregata u svim nijansama zelene.
| Malahit | |
|---|---|
 Malahit | |
| Općenito | |
| Kategorija | karbonati |
| Hemijska formula | Cu2CO3(OH)2 |
| Identifikacija | |
| Molekularna težina | 221,1 g/mol |
| Boja | zelen |
| Kristalni habitus | masivan, stalaktitan |
| Kristalni sistem | monoklinski |
| Kristalno srastanje | Obično na (100) i (201) |
| Kalavost | savršena |
| Lomljivost | neujednačena, krhka |
| Tvrdoća | 3,5 – 4 |
| Optičke osobine | biaksialne (–) |
| Pleohroizam | yes |
| Ogreb | zelen |
| Relativna gustoća | 3,6 – 4,05 |
| Dijafaneitet | providan do neproziran |
Historija i etimologija
urediLjudima je malahit poznat još iz prahistorije. Pripadnici drevnih civilizacija nosili su hamajlije i nakit od malahita u svrhu zaštite od bolesti i loše sreće.[2] Plinije Stariji (23–79) opisivao je malahit u svom djelu Naturalis historia. Ime minerala potiče od latinske riječi molochitis, a izvedeno iz grčkog μαλάχη, odnosno po starogrčkom izgovoru maláchē što znači sljez. Pretpostavlja se da boja kamena podsjeća na snažnu zelenu boju listova sljeza.
Već u Antičkoj Grčkoj, Starom Egiptu i Rimu, ovaj mineral je bio naročito cijenjen. Egipćani su iz malahita isijecali razne umjetničke predmete kao što su hamajlije i skarabeje ili su fino isitnjeni mineral u obliku praha koristili kao sjenilo za oči. Suprotno ranijim pretpostavkama, malahit nije korišten kao osnova za dobijanje zelenih pigmenata korištenih u zidnim crtežima u staroegipatskim grobnicama, što se u aspektu modernih istraživanja pokazalo za vrlo vjerovatno. I u starokineskoj civilizaciji malahit je bio dosta cijenjen materijal. Tako naprimjer pigment načinjen od malahita otkriven je u ostacima sloja boje na kipovima vojske terakote, u mauzoleju prvog kineskog cara Qin Shi Huanga.[3]
Sve do Srednjeg vijeka, malahit se koristio za lemljenje predmeta koje su izrađivali zlatari. U tu svrhu, on se najprije mrvio u prah i pomoću ribljeg ljepila i vode pretvarao u emulziju zvanu "zlatno ljepilo" (grč. chrysokolla, chrysos - zlato; kolla - ljepilo). U vatri zapaljenoj na drvenom uglju, "zlatno ljepilo" se reducira zbog prisustva ugljik-monoksida do bakra, pri čemu nastaje legura bakra kojom se može lemiti. Na taj način bilo je moguće lemljenje finih zlatnih žica i zlatih perli i kuglica na površinu nekog predmeta. Etruščani su bili vrsni znalci ovog postupka a i stari Egipćani su također poznavali ovu metodu. Primjer upotrebe ove metode u starom Egiptu bile su mrtvačke maske i drugi predmeti pronađeni u grobnici faraona Tutankhamona.
Rasprostranjenost
urediMalahit je mineral koji se može pronaći na brojnim nalazištima širom svijeta, uglavnom u gornjim oksidnim zonama depozita rude bakra. U prirodi je najčešće povezan sa azuritom, bazičnim plavim karbonatom bakra (Cu3(CO3)2(OH)2), koji sadrži manje hemijski vezane vode u svojim kristalima, a također i sa hrizokolom (bakar-silikatom). Malahit je mnogo više rasprostranjen u prirodi od azurita. Velika nalazišta malahita pronađena su na Uralskom gorju u Rusiji, okrugu Katanga u DR Kongu, u Zimbabveu i Čileu. Ova nalazišta bila su važni izvori malahita u lapidarne svrhe (za obradu poludragog kamenja i slično).[4]
Izvori malahita, koji se koristio u srednjevjekovnom evropskom slikarstvu, nisu poznati, mada postoje rijetka spominjanja rudnika bakra u Mađarskoj kao jednog od mogućih izvora azurita i malahita, a dobro su poznati antički rudnici bakra širom istočnog dijela Centralne Evrope. Chessy-les-Mines u blizini Lyona mogao bi biti drugi izvor malahita. Vanoccio Biringuccio, italijanski metalurg iz 15. vijeka, pisao je o zelenom azuru, za šta današnji naučnici smatraju da se radi o malahitu. U istim izvorima također se spominje njemački azur što bi moglo odgovarati azuritu.[4] Postoji veći broj manjih nalazišta rude bakra u Kini i Japanu, a koji su mogli služiti kao izvori malahita. Međutim, mnogi današnji trgovci bojama u Japanu uvoze malahit iz afričkih država i Čilea.[4]
Osobine
urediZa malahit je karaktristična njegova izrazita zelena boja, a koja u pojedinim nalazištima može varirati od svijetlozelene do gotovo crno-zelene.[5] Malahit iskazuje općenito izuzetno snažan pleohroizam (višebojnost), koja se manifestira tako što se njegova boja mijenja u zavisnosti od smjera i pravca svjetlosti koja na njega pada, počev od gotovo potpune prozirnosti, preko žutozelene do tamne zelene.[6]
Tvrdoća po Mohsu malahita iznosi od 3,5 do 4, dok je njegova gustoća od 3,6 do 4,05 g/cm³, u zavisnosti od stepena čistoće njegovih spojeva. Udio bakra u njemu iznosi oko 57,3 %.[7]
Zbog svoje relativno male tvrdoće i ne toliko velike gustoće, malahit je podložan lahkom lomljenju. Sunčeva svjetlost čini ga dosta bljeđim, a voda mu može "oduzeti" dio sjaja, a u nekim slučajevima može doći i do promjene boje.
-
Jedinična ćelija malahita -
Malahit sa azuritom -
Polirani malahit
Reference
uredi- ^ Karl Hugo Strunz; Ernest Henry Nickel (2001). Strunz Mineralogical Tables. Chemical-structural Mineral Classification System (9 izd.). Stuttgart: E. Schweizerbart’sche Verlagsbuchhandlung (Nägele u. Obermiller). str. 294. ISBN 3-510-65188-X.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ^ Malahit na stranici Zemaljskog muzeja BiH, pristupljeno 5. marta 2019.
- ^ Das achte Weltwunder Arhivirano 28. 4. 2017. na Wayback Machine, na stranici china-intern.de, pristupljeno 8. marta 2019.
- ^ a b c Rutherford J. Gettens; Elisabeth West Fitzhugh (1974): Malachite and Green Verditer, Studies in Conservation, volume 19, issue 1; doi:10.2307/1505631, str. 2.
- ^ Bernhard Bruder (2005). Geschönte Steine. Das Erkennen von Imitationen und Manipulationen bei Edelsteinen und Mineralien. Saarbrücken: Neue Erde Verlag. str. 79–80. ISBN 3-89060-079-4.
- ^ Walter Schumann (2014). Edelsteine und Schmucksteine. Alle Arten und Varietäten. 1900 Einzelstücke (16. prerađ. izd.). München: BLV Verlag. str. 192. ISBN 978-3-8354-1171-5.
- ^ D.P. Agrawal:Prehistoric Copper Technology in India : A Review, u: Metallurgy in India: A Retrospective; OCLC 676241272; ur: P. Ramachandra Rao i N.G. Goswami; str. 143-162.