Međunarodno pravo

Međunarodno pravo je pravo koje se primjenjuje bez obzira na državne granice . Ono što ga čini osobitim u odnosu na unutarnje pravo je specifičnost njegove sankcije i sprecifičnost vršenja prisile. U bliskoj prošlosti ovo pravo nije imalo sankciju, a prisila koja se trebala vršiti prema određenim međunarodnim subjektima, vršena je posredno ili je izostavljena. To su i razlozi zašto su mu određeni teoretičari odricali pravni karakter i nisu ga smatrali posebnom vrstom prava.

Međunarodno pravo je sistem pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata toga prava. Dakle, osnovni elementi su:

a.) međunarodno pravo je sistem pravnih pravila u smislu da se pretpostavlja da ono u svojoj cjelini nema praznina. Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili arbitražnom tijelu, vrlo je mala mogućnost da se sudija/arbitar suoči sa problemom pravne praznine, mada se i to u rijetkim slučajevima dešava. (ili je pravilo previše uopštene, te time ne nudi rješenje, ili ne postoji pravilo općeg međunarodnog prava, koje neku materiju reguliše, jer ne postoji konsenzus država o nekom pitanju ili pravilo u praksi nije moguće primjeniti)

b.) međunarodno pravo na pravni način uređuje odnose između svojih subjekata

c.) pojam subjekta međunarodnog prava se kroz historiju mijenjao:

i. vladari država

ii. nosioci prava i obveza

iii. suverene države

iv. danas i «međuvladine» međunarodne organizacije

v. priznati ustanici i oslobodilački pokreti koji se bore za državnost (oni su privremeni subjekti s ograničenom pravnom i poslovnom sposobnošću)

Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o pravu! (iako se ta pravila često krše) U mnogo čemu se razlikuje od unutarnjeg prava:

Izvori međunarodnog prava

Izvori međunarodnog prava su:

- običaji

- ugovori

- opća pravna načela

- sudske odluke

- učenja pravnih stručnjaka

- jednostrani akti država

- odluke međunarodnih organizacija

Međunarodni običaji

Međunarodni običaji primjenjuju se na sve subjekte međunarodnog prava bez obzira da li su oni prihvatili običaje svojim unutrašnjim pravom ili ne. S druge strane, ugovori obavezuju samo one međunarodne subjekte koji su pristupili međunarodnim ugovorima.

Ugovori

Ugovori mogu biti bilateralni i multilateralni (konvencije). Svima im je zajedničko da se ugovorni subjekti moraju pridržavati načela pacta sunt servanta (ugovori se moraju poštovati), jer poštovanjem ovog načela osigurava se, na još jedan efikasan način, provodivost međunarodnih normi.

Sudske odluke

Sudske odluke, nastale od Međunarodnog suda pravde, proizvodile su pravno djelovanje prema subjektima koji su bili stranke u sporu. U posljednje vrijeme njihova važnost se proteže i na druge subjekte. Ovaj izvor prava smatra se precedentom, i kao takav on nastaje kao samostalan izvor prava.

Osim navedenih izvora prava, kao dopunski smatrajuse pravičnost kao i moralnost. Pravičnost se koristi kao poseban izvor prava u slučaju kada suprotstavljene strane ovlaste arbitra da pravično presudi stvar bez obzira na postojeće pravo.

Podjela

Međunarodno pravo dijelimo na međunarodno javno pravno i međunarodno privatno pravo. Za međunarodno privatno pravo neki teoretičari tvrde da nije međunarodno u punom smislu riječi, već njegove norme ulaze u sistem unutarnjeg prava. Međunarodno javno pravo, kao grana prava, ima nekoliko svojih podgrana od kojih su najvažnije:

- diplomatsko pravo

- ratno i humanitarno pravo

- pravo mora

- ugovorno pravo i sl.

Doskorašnje dileme da li je međunarodno pravo uopće pravo ili ne sve više se gube, jer stvaranjem normi međunarodnog prava, te osnivanjem i funkcioniranjem međunarodnih organizacija za provođenje tih međunarodnopravnih normi i akata, ono se sve više afirmira kao pravo. Tome ide u prilog činjenica da OUN, u nedostatku nekog posebnog svjetskog zakonodavnog organa, razvija i provodi aktivnost na kodificiranju postojećeg i nastajanju novog međunarodnog prava.

Značajke (karakteristike) ugovora kao izvora međunarodnog prava

Međunarodni ugovori su najvažniji način spostavljanja uzajamnih prava i dužnosti država i drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim partikularnim (posebnim) odnosima. Odnosi između suverenih i jednakih subjekata u biti se zasnivaju na ravnoteži i uzajamnosti (reciprocitetu), mada je u prošlosti oduvijek bilo neravnopravnih i nametnutih ugovora. Neki oblici međunarodne saradnje mogu se urediti samo u obliku pisanog ugovora. (Npr.: osnivanje nove međunarodne organizacije i predviđanje broja, sastava i nadležnosti njehizin organa; ugovori o trgovini; ograničenje oružanja itd.) Najveći broj ugovora sklapa se u pismenom obliku  za razliku od običajnih pravila, pravne obaveze iz ugovora nije potrebno posebno dokazivati jer o njima postoji pismeni akt. Ipak, to ne otklanja sporove o tumačenju.

Pravo međunarodnih ugovora kao grana općeg međunarodnog prava se zasniva na nekim općim načelima prava (zajedničkim svim vrstama ugovora), definisanim u sljedećim dokumentima:

A) BEČKA KONVENCIJA O PRAVU UGOVORA (potpisana 1969.; stupila na snagu 1980.)  «Konvencija iz 1969.» Pravila ove Konvencije se danas primjenjuju na stranke svih ugovora koji se sklapaju.

B) BEČKA KONVENCIJA O SUKCESIJI DRŽAVA GLEDE MEĐ. UGOVORA (1978; 1996.)

C) BEČKA KONVENCIJA O PRAVU UGOVORA IZMEĐU DRŽAVA I MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA ILI IZMEĐU MEĐUN. ORGANIZACIJA (1986; nije još stupila na snagu)

Država kao subjekt međunarodnog prava

NASTANAK DRŽAVE:

a. Originarni: kada neka država nastane na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj državnoj vlasti, tj. na ničijem području (terra nullius). S obzirom da nema države prethodnice, nema ni sukcesije država. Posljednji primjeri ovako nastalih država datiraju iz 19.st. u Africi! b. Derivativni: ovo su svi ostali načini nastanka država. Ovdje uvijek postoji jedna ili više država prethodnica, te jedna ili više država sljednica, a nastanak nove države povlači pitanje sukcesije država. Nova država može nastati temeljem nekog pravnog akta, bili unutarnje, bilo međunarodne naravi.

Međunarodno pravo ipak postavlja određene kriterije koji se moraju zadovoljiti da bi se neka zajednica zaista transformisala u novu državu, a to su slijedeći uvjeti: a. određeni teritorij b. stanovništvo c. vlada – organizovana politička vlast d. sposobnost da se ulazi u odnose sa drugim državama (ovo može potpadati i pod «c»)

a. Državni teritorij (područje) - Svaka država mora imati podruje na kojem njeni organi vrše svoje nadležnosti. Gubitak cijelog državnog područja u nekom ratu ima za posljedicu nestanak države. Međutim, tokom dva posljednja svjetska rata, ratna okupacija cijelog državnog teritorija nekih država od strane neprijatelja, nije imala te učinke. To stoga što su njihove vlade s dijelovima oružanih snaga nastavile neprijateljstva u inostranstvu. b. Stanovništvo – Ne može postojati država bez stalno naseljenog stanovništva. Stoga Antarktik nikad ne može postati država. Svi državljani ne moraju govoriti ni isti jezik, niti moraju biti istog etničkog porijekla. c. Organizovana politička vlast (suverenost) – Svaka država mora imati organe vlasti. Suverenost jeste «vrhovna vlast države na njenom teritoriju, koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U odnosu na inostranstvo, suverenost se očituje kao nezavisnost. U savremenoj međunarodnoj zajednici, državna suverenost je pravni pojam, te je regilsan međunarodnim pravom. Tako «Deklaracija iz 1970.g.» pod načelom suverene jednakosti podrazumijeva da su «države pravno jednake».