Osat (župa)

Osat je srednjovjekovna bosanska župa koja se prostirala na području srednjeg Podrinja, između porječja Drinjače na sjeveru i zapadu i obronaka Javora na jugu. Prema Hazimu Šabanoviću, prostirala se ispod Srebrenice, koja se nalazila u širem području župe, sa obje strane Drine, što naslućuju jaki kulturni, vjerski i drugi uticaji sa bosanske strane, poput velike koncentracije stećaka u srbijanskom donjem Podrinju, značajne jezičke enklave ijekavice u zapadnoj Srbiji te agitacija za istrebljenje učenja Crkve bosanske u prekodrinskim područjima tokom 1430-ih. Ulazio je u sastav šire oblasti Trebotića (Podrinja), koja se nalazila pod patronatom usorskog vojvode. Dominirala su učenja Crkve bosanske, što dokazuju hiža u Ljupskovu s početka 15. vijeka i jaka koncentracija stećaka.

Prvi put se spominje 12. jula 1283. u spisima dubrovačke kancelarije, kada je zabilježena prodaja robinje "Radosclauuam de Osat". Spominje se i u tekstu ugovora u Tati sklopljenog 1426, gdje je naveden grad Tišnica (Thysnicza) u srezu Ozach. Moguće je da je ime dobio po specifičnosti terena koju gradi Drina na ovom području, osi (okuki).

Današnje narodno poimanje Osata ima dva značenja. Uže odgovara osmanlijskoj nahiji Osat, a šire, koje nije sasvim jasno, obuhvata veći dio srebreničko-bratunačkog područja.

Naselja

Središte cijele oblasti predstavljala je Srebrenica, oko koje se razvilo nekoliko značajnih srednjovjekovnih naselja, poput naselja Sase, Čagalj (njemački: Zagel), Grabovica (istočno od Šubina), Milošević, Prapratna, Boratove, Jelasse, Jeligne, Pleoponiza, Poredusse, Cherenza (vjerovatno Hranča) i Buzan. Za Sase se vezuje početak rudarske djelatnosti na ovom području, dok je u Čagalju sredinom 15. vijeka sagrađena katolička crkva. Ljupskovo se nalazilo u blizini Purtića, Krnića i Parabučja, a ležalo je u oblasti Dragiše Dinjičića. Od početka 15. vijeka predstavljalo je karavansku stanicu i u njema se nalazila hiža. Pod osmanlijskom vlašću (1501), iz njega su se u Dubrovnik izvozili olovo i gleta. U blizini Ljupskova nalazila se Likodra, manje posjećena karavanska stanica. Ostala politička središta predstavljali su Šubin, koji je imao svoj upravni kotar, Klotijevac i Đurđevac. Na području Osata nastala su četiri kasnofeudalna upravna distrikta i osmanlijske nahije: Srebrenica, Osat, Šubin i Ludmer. Rudarstvo i trgovina povezana s njim bili su osnova razvoja naselja varoškog tipa poput Petriče, Đurđevca, Žabokvice, Mrganovića kod Šubina, Turije i dr.

Historija

Srebrenica i okolica, s obzirom na geografski položaj, pripadali su "zemlji" Usori. Kada je Usoru početkom 13. vijeka zahvatila feudalna decentralizacija, podijelila se na Usoru i Soli (do 1255). Nešto kasnije, jačanjem podrinjske vlastele, prije svega iz oblasti i porodice Trebotića, nastala je i "zemlja" Podrinje. Proces nastanka započeo je u osmoj deceniji 13. vijeka nastankom župa Osat i Trebotić, a okončan je u 1350-im za vrijeme vladavine bana Tvrtka I. Posljedica toga je da su se vremenom na području Podrinja iskristalisale tri oblasti (ranosrednjovjekovne župe): Sapna, Osat i Trebotić. Najznačajniji strateški i ekonomski centri bili su Srebrenica, Zvornik i Kušlat.

Vodeću ulogu u Podrinju tokom 14. vijeka imaće porodica Ivahnića-Tvrtkovića. Tvrtko Ivahnić, sin župana Ivahna, dobio je sredinom 1350-ih titulu usorskog vojvode, najvjerovatnije zbog lojalnosti banu u vrijeme pobune u Usori na početku Tvrtkove vladavine. Podrinje se 1366. prvi put spominje u vladarskoj tituli, kada se Tvrtko oslovljava kao "Bosni i Soli i Usor i Dolnim kraem i Podrinju i Humski gospodin". Smrću Vlatka Vojvodića 1400. nestaje porodica Ivahnića-Tvrtkovića, a vodeću ulogu preuzimaju Zlatonosovići koji su držali oblast od Zvornika do Srebrenice i na zapadu do Olova. Osim njih, posjede u srednjem Podrinju imale su i porodice Dinjičića i Stančića. Herceg Hrvoje predaje 1410. Srebrenicu i Kušlat ugarskom kralju Sigismundu. Predati su još i gradovi Brodar i Susjed, koji su se najvjerovatnije nalazili na desnoj obali Drine. U julu naredne godine Sigismund ova područja poklanja despotu Stefanu Lazareviću, od čijeg dolaska na vlast traje konstantna borba za ove krajeve sa bosanskim velikašima i kraljevima. Vojvoda Vukmir Zlatonosović stradao je 1430. u sukobu s kraljem Tvrtkom II, nakon čega glavnu riječ u Podrinju preuzimaju Dinjičići i Stančići. U periodu od 1410. do 1458, Srebrenica i okolica pet puta su bili pod srbijanskom vlašću, četiri pod bosanskom, tri pod osmanlijskom, uključujući i period od 1439. do 1444, i jednom pod ugarskom. Ovaj period obilježava ekonomsko slabljenje Srebrenice, čija je uloga u velikoj mjeri ovisila od prilika na srbijanskoj strani Drine. Kontrolu nad ovim prostorima bračnim vezama uspostavio je Stjepan Tomašević, posljednji bosanski kralj i posljednji srpski despot. Osmanlije su Srebrenicu, zajedno sa Usorom i Zvornikom, zauzele 1460. ili 1461.

Osmanlijski defteri iz 15. vijeka odnose se samo na područje uže (bosanske) nahije Osat. Dio Osata na desnoj obali Drine pripadao je Srpskoj Despotovini, a na lijevoj Zemlji Kovačevića. Kasnije su Osmanlije podijelile Osat na dvije oblasti, nahiju Osat Brveničkog kadiluka (spomenuta 1475) u Smederevskom sandžaku i nahiju Osat (spomenuta 1469, 1485. i 1489) koja je većim dijelom pripadala Višegradskom kadiluku u Bosanskom sandžaku, dok su neka sela ostala u sastavu Srebreničkog kadiluka. Kasnije je Brvenički kadiluk ušao u sastav Zvorničkog sandžaka, ali je nahija Osat ostala u Smederevskom sandžaku te je najprije priključena Užičkom, a kasnije (prije 1572) i Valjevskom kadiluku. Bosanska nahija Osat pripadala je 1528. kadiluku Srebrenica Zvorničkog sandžaka.

Literatura

• Mutapčić, Edin (2012). Upravno-politički položaj Srebrenice u srednjem vijeku. Monumenta Srebrenica – Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva (Knjiga 1): Srebrenica kroz minula stoljeća. Tuzla: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.