Oktavijanovi ilirski ratovi
Oktavijanovi ratovi sa Ilirima vođeni su u periodu 35. - 33. g. p.n.e. Nakon pobjede nad Pompejem, sređivanja situacije u Italije i učvršćivanja rimske vlasti na uskom području istočnog Jadrana, sam Oktavijan poveo je jaku vojsku na Iliriju i Panoniju u namjeri da snažnim udarcem zauvijek riješi neugodne odnose sa Ilirima.
Rat se vodio na širokom frontu, od Alpa do Panona. Najviše muke Rimljanima zadavali su Salasi, prilikom čega su zahvaćeni Karni i keltski Taurisci, pa Japodi sjeverno i sjeveroistočno od Kapele i Plješivice, pa Segestani oko Siscije (Sisak), a zatim Dalmati, Desitijati i Panoni.
Najprije je M. Vipsanije Agripa, Oktavijanov vojskovođa i prijatelj, a kasnije i zet, uništio gusare na Mljetu i Korčuli, a Liburnima oduzeo sve brodove. Bila su u toj kampanji savladana i brojna manja plemena. Jači otpor su pružili Pirusti i Taulanti, Besi, Dokleati, Karni, Naresi i Glindicioni. Nakon toga u rat krenuo je i sam Oktavijan.[1]
Borbe sa Japodima uredi
Japodi su u predhodnih dvadesetak godina (52, 48/47. g.) dva puta iz svoje zemlje protjerali rimske posade. Često su uznemirivali, ponekad i s Panonima i Histrima, oblasti sjeverne Italije oko Trsta i Akvileje, pa je od njihovih pljačkaških napada strepila cijela sjeverna Italija.
Japodi su se na početku rata povukli u u brda i šume‚te iznenadnim napadima pružali Rimljanima snažan otpor i nanosili velike gubitke. Jak otpor su pružili i branitelji njihova glavnog „grada" Metuluma, koji je osvojen tek poslije teških borbi, u čijoj se opsadi istakao i sam Oktavijan, pružajući tako primjer vojnicima.
Ostali japodski gradovi (oppida), svi u današnjoj Lici, nisu pružili jači otpor. U izvorima se ne spominje da li su se borbe vodile u bosanskom Pounju. Japodi su doživjeli potpuni poraz, pa se u kasnijim ustancima više ne javljaju.[2]
Borbe sa Segestanima uredi
Tada se Oktavijan okrenuo protiv Segestana i njihova glavnog grada Segeste na Kupi. Osam dana pustošio je njihovu zemlju, dok nije, usprkos jakog otpora, prodro do Segeste, dobro utvrđenog grada (oppidum) pri ušću Kupe u Savu kod današnjeg Siska. Oktavijan ga je osvojio nakon tridesetodnevne krvave opsade. Tada je na suprotnoj obali Kupe, na mjestu današnjeg Siska, sagradio vojno uporište Sisciju te u nju smjestio 25 kohorti (pente kai eikosi speirôn) pod zapovjedništvom Fufija Gemina. Izgradnjom Siscije bio je u dubini Panonije osiguran mostobran za dalja osvajanja Ilirije i Panonije.
Borbe sa Dalmatima uredi
Iduće, 34. godine Oktavijan vodi borbe sa Dalmatima, i to upadom sa sjevernog pravca, sa područja Liburna, prema Promoni i odatle dalje u dalmatsku unutrašnjost. Suočivši se sa značajnim, brojnim i snažnim invazionim trupama Dalmati su primjenjivali dvostruku taktiku. Utvrdili su se u svojim gradinskim naseljima, a izvodili gerilske i partizanske napade na rimske trupe. Dalmatski vojskovođa Verzo se ulogorio sa oko 12 000 boraca u gradu Promoni na liburnskoj granici. Došavši pred Promonu, Oktavijan je prvo zauzeo okolne strateške pozicije, a onda je započeo i napad na samo naselje. Drugi dalmatski vojskovođa Testimos je krenuo u pomoć opsjednutom naselju, ali su mu Rimljani uspješno prepriječili put, i prisilili na povlačenje. I pored niza neprilika, i pojedinih uspjeha, Verzo i dalmatska vojska u Promoni na kraju su se predali.[3]
Sada je Rimljanima bio otvoren put u samu unutrašnjost dalmatske zemlje. Testimos je pružao otpor primjenjujući gerilsko – partizansku taktiku, pa je često i iznenadno napadao rimske trupe. Kako bi izbjeglo da bude uvučeno u klopku i uništeno, zapovjedništvo oktavijanskih trupa odlučilo je da se napreduje sporo i oprezno. Osvojena su gradinska naselja Sinodium i Andetrium, a onda je oktavijanska vojska stigla i pred Setoviju, gdje se bila ulogorila glavnina dalmatske vojske. U jednom okršaju Oktavijan je ponovo bio ranjen, a onda se i povukao u Rim kako bi preuzeo novo konzulstvo. Nakon preuzimanja konzulstva Oktavijan se vraća pred Setoviju. Opsada naselja je bila uporna i iscrpljeni branioci su na kraju, kada je u Setoviji zavladala glad bili prisiljeni da se predaju. Oktavijan je Dalmatima nanio teške uvjete. Morali su plaćati danak, vratiti bojne rimske oznake što su ih oduzeli desetak godina ranije, i dati kao taoce 700 mladića.[4]
Za tako krupne ratne i političke uspjehe senat je Oktavijanu 27. g. p.n.e. odobrio ilirski trijumf (thriambon Illyrikon), koji je održan istovremeno kad i trijumf posvećen pobjedi u Egiptu.[2] Ni ovim Oktavijanovim doista velikim uspjesima još uvijek nije bila učvršćena i potpuno osigurana rimska vlast u Iliriji.
Bosna i Hercegovina u Oktavijanovim ratovima uredi
Historijsko doba današnje Bosne i Hercegovine, počinje tek s pojavom rimskih legija na njenom tlu u Oktavijanovu ratnom pohodu na Iliriju. Kako je i kada unutrašnjost Ilirije pala pod rimsku vlast, u nauci nema jedinstvenog stanovišta. Već dugo se vodi rasprava ο tome je li Bosnu i Hercegovinu zauzeo već Oktavijan, kasniji car August, u svom ilirskom ratu, ili je to učinio njegov pastorak i nasljednik Tiberije u svom panonskom ratu (Bellum Pannonicum) od 12. - 9. g. p.n.e.
Stariji istraživači smatraju da je Oktavijan 35. g. dopro do Siska (Siscia) i tu osnovao jako uporište za dalja osvajanja istočne i jugoistočne Ilirije i Panonije. Oktavijan zauzeo je samo zemlje Japoda, i to ne sve, i Segestana u zapadnoj Hrvatskoj, dok je krajeve istočno od Siska, pa tako i Bosnu, pokorio tek Tiberije.[5] Konačno su svi ti prostori okupirani u toku velikog ilirskog ustanka 6—9. g. n. e.(Batonovog ustanka).[6]
Noviji autori, na osnovu kazivanja antičkog pisca Apijana, smatraju da je u ovome ratu pao i veći dio Bosne, pa čak i zapadna Srbija. Sam Oktavijan nije zbog ranjavanja učestvovao u kasnijim borbama, već su njegovi generali završili osvajanja.
Nakon Dalmata, rimske Oktavijanove trupe krenule su prema sjeveru, dublje u zapadnu Bosnu. Od domorodačkih naroda prvo su se sreli sa narodom pod imenom Derbanoi (Deuri), koji su Oktavijanu predali taoce i pristali na snabdijevanje trupa i isplatu danka. Pretpostavlja se da su Deuri prebivali na prostorima gornjeg Vrbasa ili u Petrovačkom polju. Isto se desilo Dicionima, Sardeatima i Mezejima[7]
Sljedeći na udaru a prije pokreta na druge Panone, koji su mu isto zadali velikih problema, su ∆αίσιοί (Daisioi). Sasvim je onda logično da se pod Daisioi kriju ustvari Dezitijati iz Gornje Bosne, jer da bi izbili u istočno panonske zemlje sjeverno od donjeg toka Save gdje im je prilaz Dunavu bio najbliži i najpristupačniji, rimske trupe su morale preći središnjo-bosansko područje.[8] Borbe sa Dezitijatima, i pokret bez većeg otpora preko dijela bosanske unutrašnjosti, vodile su se u periodu proljeća 33. godine (kada su sigurno započele), dok su do Dunava te trupe izbile u jesen.
Da je unutrašnjost Ilirije već tada pala pod rimsku vlast, govori i formiranje triju juridičkih konvenata,[6] a u onom u Naroni, iz kojeg se upravljalo rimskom teritorijom u današnjoj Bosni i Hercegovini, nalazilo se čak 89 plemenskih zajednica (civitates).[9]
Svi istraživači se slažu da su Dezitijati i drugi ilirski narodi do 6. god. n. e. priznavali vrhovni suverenitet rimskog naroda. To potvrđuje i podatak da je prilikom izbijanja Batonovog ustanka, na samom početku poražena rimska formacija koja je bila stacionirana u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti dinarskog pojasa[8]
Literatura uredi
Reference uredi
- ^ "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ^ a b "Boris Olujić - POVIJEST JAPODA". Ministarstvo kulture RH. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ^ John Wilkes - Iliri; Laus, Split 2001
- ^ "Salmedin-Mesihovic-ORBIS-ROMANVS-Udzbenik za historiju klasicne rimske civilizacije -Prvi ilirski rat, s.346 - Drugi ilirski rat, s. 350". 30, Sarajevo, 2015. Pristupljeno 9. 2. 2018.
- ^ "Esad Pašalić: Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini". Zemaljski muzej Sarajevo, 1960. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ^ a b "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.[mrtav link]
- ^ "Salmedin Mesihović , ILIRIKE". Autorsko izdanje, Sarajevo, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ^ a b "Salmedin Mesihović -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo, 2011. Arhivirano s originala (PDF), 21. 3. 2016. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ^ "Arheološki leksikon". Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.