Nasljedna koproporfirija
Nasljedna koproporfirija (HCP) je poremećaj biosinteze hema, klasifikovan kao akutna jetrena porfirija.[1] HCP je uzrokovana nedostatkom enzima koproporfirinogen-oksidaza, kodiranog genom "CPOX", a nasljeđuje se po autosomno dominantnom obrascu, iako homozigotne osobe imaju identifikovan. Za razliku od akutne intermitentne porfirije, osobe sa HCP mogu imati kožne nalaze slične onima nađenim u porphyria cutanea tarda, pored akutnih napada abdominalnog bola, za akutnu porfirije karakteristično je povraćanje i neurološke disfunkcije. Kao i kod ostalih porfirija, napadi HCP-a mogu biti izazvani određenim lijekovima, stresorima iz okoline ili promjenama u ishrani. Biohemijska i molekulska ispitivanja mogu se koristiti za sužavanje dijagnoze porfirije i identifikaciju specifičnog genetičkog defekta. Sveukupno, porfirije su rijetke bolesti. Kombinirana incidencija svih oblika bolesti procenjena je na 1/20.000. Tačnu učestalost HCP-a je teško odrediti, zbog njegove smanjene penetrabilnosti.
| Nasljedna koproporfirija | |
|---|---|
 Koproporfrinogen III | |
| Klasifikacija i vanjski resursi | |
| ICD-10 | E80.2 (ILDS E80.222) |
| ICD-9 | 277.1 |
| OMIM | 121300 |
| DiseasesDB | 30591 |
| eMedicine | med/1888 |
| MeSH | D046349 |
Znakovi i simptomi
urediKlinički, pacijenti oboljeli od HCP-a slični su onima s drugim akutnim porfirijama, kao što su akutna intermitentna porfirija (AIP) i šarolika porfirija (VP). Pacijenti sa HCP i VP mogu imati simptome koji dijele akutne i kožne porfirije. Ovo uključuje akutne napade bolova u trbuhu, mučninu, povraćanje, proljev, tahikardiju, hipertenziju i napade, kao i kožne nalaze uočene kod porphyria cutanea tarda (PCT), odnosno povećana krhkost kože, bulozne lezije nakon izlaganja sunčevoj svjetlosti i povećano stvaranje ožiljaka.[2]
Osdobe sa HCP mogu biti asimptomske u odsustvu faktora koji izazivaju. Uobičajeni okidači uključuju određene lijekove, alkohol, hormonske poremećaje i promjene u ishrani.[1] Sunčeva svjetlost i druga ultraljubičasta svjetlost mogu izazvati kožne manifestacije. Homozigotne osobe za "CPOX" mutacije mogu imati ove nalaze u ranijoj dobi od heterozigota.[1]
Genetika
urediHCP je uzrokovana mutacijama u genu CPOX, koji kodira enzim koproporfirinogen-oksidaza. Ovaj enzim je odgovoran za šesti korak u biosintetskom putu hema, pretvarajući koproporfirinogen III u protoporfirinogen IX.[3] CPOX nalazi se na poziciji 3q11.2-q12.1,[1] a ima šest introne i sedam egzona i proizvodi lanac iRNK dužine 2.675 nukleobaza.[4] Nasljeđuje se na autosomno dominantan način, što znači da je nedostatak od 50% normalne aktivnosti enzima dovoljan da izazove simptome.[3] Kako reproduktivna sposobnost nije pogođena, homozigotne prijavljene su zaražene osobe.[1] Zajedno sa drugim akutnim porfirijama, HCP pokazuje smanjenu penetrantnost, što znači da neće sve osobe koje nose mutaciju koja uzrokuje bolest ispoljiti simptome.[2]
Osobe koje su homozigotne za određenu mutaciju (K404E) ili heterozigotni spoj sa nultim alelom u CPOX imaju težu eritropoetsku porfiriju, harderporfiriju,[5] karakteriziranu neonatusnom žuticom, hiperbilirubinemijom, hepatosplenomegalijom i kožnim lezijama nakon izlaganja ultraljubičastom svjetlu.[6] HCP je rijetka bolest, ali je tačnu incidencu teško odrediti zbog smanjene penetrabilnosti akutnih porfirija. Sve u svemu, u Sjedinjenim Državama incidencija svih porfirija procjenjuje se na 1/20.000.[2] Incidencija harderoporfirije je još niža, sa manje od 10 prijavljenih slučajeva širom svijeta.[1]
Dijagnoza
urediDijagnoza bilo koje porfirije često se odgađa zbog rijetkosti bolesti, kao i različitih i nespecifičnih nalaza s kojima se pacijenti javljaju. Mjerenje urinskog porfobilinogena uz krevet preporučuje se kao skrining test za pacijente za koje se sumnja da imaju akutnu porfiriju. Povišena razina porfobilinogena ukazuje na akutnu porfiriju, a dodatno testiranje se može uraditi kako bi se suzio specifični tip.[3][7]
Identifikacija specifične porfirije zasniva se na rezultatima laboratorijskih nalaza, uključujući testove krvi, urina i stolice. HCP može se razlikovati od većine drugih akutnih porfirija po kožnim nalazima. VP se ispoljava slično, ali se može razlikovati na osnovu analize urinskog porfirina i stolice, koja se obično radi pomoću tečne hromatografije visokih performansi sa fluorescentnom detekcijom.[8] Rezultati biohemijskog testiranja na porfirije su najinformativniji kada se uzorci uzimaju tokom akutnog napada.[7] Tipski, razlikovni metabolit za HCP i VP je prisustvo protoporfirina u plazmi i fecesu osoba zahvaćenih VP-om.[2]
Povišena razina koproporfirina je čest nalaz u urinu, poznat kao koproporfirinurija, jer je to dominantan tip porfirina u urinu. Ovo je nespecifičan nalaz koji nije nužno posljedica akutne porfirije. Koproporfirinuriju mogu uzrokovati drugi stresori na putu biosinteze hema, kao što su bolest jetre, trovanje olovom i određeni poremećaji koštane srži.[9]
Liječenje
urediNe postoji lijek za HCP uzrokovan nedostatkom aktivnosti koproporfirinogen-oksidaza. Liječenje akutnih simptoma HCP-a je isto kao i kod drugih akutnih porfirija. Intravenski hemin (kao hem arginat ili hematin) je preporučena terapija za akutne napade.[3][7] Akutni napadi mogu biti dovoljno teški da izazovu smrt ako se ne liječe brzo i pravilno . Hospitalizacija je obično potrebna za primjenu hemina, a odgovarajući odabir lijeka je ključan, kako bi se izbjeglo pogoršanje simptoma lijekovima koji slabo djeluju na porfiriju.[3] Pravilan odabir lijeka je najteži kada je u pitanju liječenje napada koji može pratiti HCP, jer većina lijekova protiv napada može pogoršati simptome. Gabapentin i levetiracetam su dva lijeka protiv napada, za koje se smatra da su sigurni.[3]
Kod pacijenata kod kojih je upravljanje simptomima teško čak i sa heminom, transplantacija jetre je opcija prije nego što simptomi pređu u uznapredovalu paralizu. Kod ljudi sa bubrežnim zatajenjem primjenjuje se kombinovana transplantacija jetre i bubrega.[3]
Dugotrajno liječenje akutne porfirije usmjereno je na izbjegavanje akutnih napada eliminacijom faktora koji izazivaju, kao što su lijekovi, promjene u ishrani i infekcije.[7] Žene često imaju napade koji se podudaraju s njihovim menstruacijskim ciklusom, koji se mogu kontrolirati efikasno uz hormonsku kontrolu rađanja.[3] Zbog smanjene penetrabilnosti HCP-a, članovi porodice pacijenta mogu nositi istu mutaciju bez ikakvih simptoma. Molekulska analiza "CPOX-a" je najbolji način za identifikaciju ovih pacijenata, jer oni neće izraziti biohemijski fenotip na laboratorijskom testiranju osim ako nisu simptomski. Identifikacija asimptomskih pacijenata omogućava im da prilagode svoj životni stil kako bi izbjegli uobičajene faktore-okidače.[2][7]
Reference
uredi- ^ a b c d e f "#121300 COPROPORPHYRIA, HEREDITARY; HCP". Johns Hopkins University. Pristupljeno 27. 5. 2012.
- ^ a b c d e Tortorelli, Silvia; Kloke, Karen M.; Raymond, Kimiyo M. (2010). "Disorders of Porphyrin Metabolism". u Dietzen, Dennis J; Bennett, Michael J.; Wong, Edward C. (ured.). Biochemical and Molecular Basis of Pediatric Disease (4th izd.). Washington, DC: AACC Press. str. 307–324. ISBN 978-1-59425-100-9.
- ^ a b c d e f g h Lourenco, Charles Marquez; Lee, Chul; Anderson, Karl E. (2012). "Disorders of Haem Biosynthesis". u Saudubray, Jean-Marie; van den Berghe, Georges; Walter, John H. (ured.). Inborn Metabolic Diseases: Diagnosis and Treatment (5th izd.). New York: Springer. str. 521–532. ISBN 978-3-642-15719-6.
- ^ "Homo sapiens coproporphyrinogen oxidase, mRNA (cDNA clone MGC:19736 IMAGE:3607724), complete cds". US National Library of Medicine. Pristupljeno 27. 5. 2012.
- ^ Schmitt, C.; Gouya, L.; Malonova, E.; Lamoril, J.; Camadro, J. M.; Flamme, M.; Rose, C.; Lyoumi, S.; Da Silva, V.; Boileau, C.; Grandchamp, B.; Beaumont, C.; Deybach, J. C.; Puy, H. (2005). "Mutations in human CPO gene predict clinical expression of either hepatic hereditary coproporphyria or erythropoietic harderoporphyria". Human Molecular Genetics. 14 (20): 3089–3098. doi:10.1093/hmg/ddi342. PMID 16159891.
- ^ Hasanoglu, A.; Balwani, M.; Kasapkara, Ç. D. S.; Ezgü, F. S.; Okur, İ.; Tümer, L.; Cakmak, A.; Nazarenko, I.; Yu, C.; Clavero, S.; Bishop, D. F.; Desnick, R. J. (2010). "Harderoporphyria due to homozygosity for coproporphyrinogen oxidase missense mutation H327R". Journal of Inherited Metabolic Disease. 34 (1): 225–231. doi:10.1007/s10545-010-9237-9. PMC 3091031. PMID 21103937.
- ^ a b c d e Anderson, K. E.; Bloomer, J. R.; Bonkovsky, H. L.; Kushner, J. P.; Pierach, C. A.; Pimstone, N. R.; Desnick, R. J. (2005). "Recommendations for the diagnosis and treatment of the acute porphyrias". Annals of Internal Medicine. 142 (6): 439–450. doi:10.7326/0003-4819-142-6-200503150-00010. PMID 15767622. S2CID 36122555.
- ^ Ratnaike, S.; Blake, D. (1995). "The diagnosis and follow-up of porphyria". Pathology. 27 (2): 142–153. doi:10.1080/00313029500169762. PMID 7567142. S2CID 46438357.
- ^ "Tests for Porphyria Diagnosis". National Porphyria Foundation. Arhivirano s originala, 20. 3. 2014. Pristupljeno 28. 5. 2012.
Vanjki linkovi
uredi- Porfirija na NLM Genetics Home Reference
- Coproporphyria na NIH Ured za Rijetke bolesti
MedlinePlus Encyclopedia: Porphyria