Muhamed Seid Serdarević

Muhamed Seid Serdarević (8. decembar 1882 – 26. maj 1918) bio je istaknuti bosanskohercegovački muallim (učitelj, vjeroučitelj), Imam (predvodnik u molitvi – namazu), muderris (profesor), pisac, prevodilac, saradnik dnevnih listova i časopisa, društveni i javni radnik sa početka 20. vijeka.

Muhamed Seid Serdarević
Rođenje	(1882-12-08) 8. decembar 1882. Zenica, Austro-Ugarska
Smrt	26. maj 1918(1918-05-26) (35 godina) Zenica, Austro-Ugarska
Nacionalnost	Bošnjak

Biografija

Rođen je u Zenici, u uglednoj porodici Serdarević, gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu. Istovremeno uči arapski i turski jezik pred svojim ocem Abdulhamid-efendijom (1856–1912), muderrisom Sultan-Ahmedove medrese u Zenici. Svoje više i visoko obrazovanje nastavlja u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje uporedo pohađa i Daru-l-muallimin, učiteljsku školu. Postavljen je za asistenta (mu’id) na šerijatsko-pravnom predmetu Multeku-l-ebhur. Tako je Muhammed Seid Serdarević, pored teoloških disciplina, koje su se izučavane u Gazi Husrev-begovoj medresi, imao priliku da temeljitije upozna i savlada pedagogiju i metode prenošenja tih nauka.

Po završetku školovanja 1904. pa do 1910. godine, obavlja dužnost muallima u Zenici, a od 1910. pa do 1913. godine uređuje sarajevski list Muallim.

Odlukom Ulema-medžlisa u Sarajevu, 1913. godine biva imenovan za muderrisa Sultan-Ahmedove medrese u Zenici, čime nastavlja tradiciju svoga oca Abdulhamida i djeda Muhammeda Emina.

Godine 1914. biva imenovan muftijom u Travniku, ali ne prihvata ovo imenovanje i ostaje da predaje u zeničkoj medresi do kraja života.

Umro je 26. maja 1918. godine u 36 godini života.

Časopisi

Muhammed Seid Serdarević aktivno je sarađivao u skoro svim islamskim listovima i časopisima koji su, u to vrijeme, izlazili u Bosni i Hercegovini. Njegovi didaktičko-pedagoški radovi posebno su bili zapaženi u časopisu "Muallim", koji je izlazio početkom 20. stoljeća, čiji je on bio glavni urednik i saradnik od njegovog osnivanja. Pored Muallima, sarađivao je u "Beharu, "Tariku", "Misbahu", "Biseru" i drugim listovima i časopisima.

Djela

U periodu od 1904. godine, kad objavljuje svoj prvi tekst u listu "Behar", pa do kraja života, Muhammed Seid Serdarević napisao je i nekoliko djela, a ostao je upamćen po šerijatsko-pravnom djelu "Fikh-ul-ibadat" koje je zajedno sa Džemaludinom Čauševićem, s kojim je bio blizak prijatelj i aktivan saradnik na nizu stručnih i znanstvenih projekata, napisao arapskim slovima, na bosanskom jeziku, arebicom, što je u to vrijeme, s obzirom na prilike, bio odlučan i hrabar gest.

• Usuli dinijje sadrži osnovna načela islamskog vjerovanja. Napisano za mektebsku upotrebu, ali je s obzirom, na pomanjkanje udžbenika korišteno i u medresama.
• Kratka povijest islama, (Islamska dionička štamparija, 1905) je djelo odgojne i didaktičke naravi koje ističe poučne primjere i upozorava na nauku koju treba neprestano crpiti, u kojem je obradio period od Adema (Adama) do Muhammeda.
• Jedan hadisi-šerif, Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija (M. B. Kalajdžić), 1914.
• Dvije opasne socijalne bolesti: (prostitucija i alkoholizam), Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija (M. B. Kalajdžić), 1915.
• Istinitost božijeg bistva i Muhammedova poslanstva, Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija (M. B. Kalajdžić), 1915.
• Nauka islama, Sarajevo

Nedovršeni radovi

Poznato je da je radio prevođenju Kur'ana na bosanski jezik kao i na prikupljanju građe za arapsko-bosanski riječnik, međutim ovi materijali su izgubljeni nakon njegove smrti.

Također je imao u planu napisati drugi dio knjige Kratka povijest islama, gdje je htio obraditi period od Muhammeda pa dalje.

Društveni i kulturno-historijski kontekst

Vrijeme u kojem je rođen, živio, učio i radio Muhammed Seid Serdarević karakterizira intenzivna borba Bošnjaka za njihov vjerski, kulturno-prosvjetni i politički identitet.

Krajem 19. i početkom 20. vijeka kulturno-prosvjetnu i političku scenu bošnjačkog naroda predstavljaju dva relativno snažna politička i kulturno-prosvjetna pokreta koji, iako teže istom cilju, koriste različite puteve i metode djelovanja.

Na jednoj strani nalazi se pokret za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-me’arifsku autonomiju, inspiriran širokim narodnim nezadovoljstvom, načinom organizacije i upravljanja vjerskim i vakufskome’arifskim poslovima, koji je 1909. godine rezultirao donošenjem poznatog Štatuta o vjersko-prosvjetnoj i vakufsko-me’arifskoj autonomiji bosansko-hercegovačkih muslimana.

Na drugoj strani je pokret eminentno kulturno-prosvjetne i humanitarne naravi, koji promovira kulturno-prosvjetne, ekonomske, humanitarne i druge društveno-korisne projekte. Ovaj pokret će 1900. godine pokrenuti i promovirati književni list “Behar”, potporno društvo “Gajret”, sportski klub “El-kamer”, veći broj čitaonica, Islamsku dioničku štampariju, list “Ogledalo” i dr.

Glavni protagonist ovog pokreta bio je Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, koji u svojim zbirkama orijentalne književnosti, pod naslovom “Istočno blago” (1866) i zbirkama bošnjačke književnosti, pod naslovom “Narodno blago” (1887) promovirao tezu na kojoj je nastala ideološka koncepcija bošnjačkog kulturnog preporoda, po čemu su “bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te islam, tri bitna elementa bošnjačkog nacionalnog omeđivanja”.

Reforma mektebske nastave

U vezi s reformom mektebske nastave, radio je na učvršćenju Ilmijje, vjeroučiteljskog staleškog društva, jer je znao da bez solidno obrazovanog kadra ni najbolje zamišljena reforma ne može biti sprovedena.

Pored organizacionog rada, uređivao je i stručni časopis društva »Muallim«, koji se svojom strukturom i tematikom smatrao među najboljim te vrste.

Svjestan da se mektebska nastava ne može dalje obavljati po sistemu »Bergivije« (Bergevijin ili Birgivijin ilmihal) i na stranim jezicima, on je predložio novi program, s tim da se nastava obavlja na novi način, na vlastitom jeziku i kvalifikovanim kadrom vjeroučitelja.

Program je izložio na prvoj skupštini imamsko-mualimskog društva u referatu »Preustrojstvo mektebi-ibtidaija« 1904. godine.

Za ostvarenje programa, napisao je na narodnom jeziku malu knjižicu u obliku pitanja i odgovora pod naslovom »Temelji vjere« (Usuli dinijje) i vježbenicu za ispravno učenje Kur'ana (Talimi tedžvid), u kojoj su pravila izložena na veoma popularan način.

Literatura

Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije 1878-1918, Sarajevo, 1972

Dr. Muhamed Hadžijahić, hfz. Mahmud Traljić, Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1987. god.

Dr. Omer Nakičević, Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od 15. do 18. vijeka, Sarajevo 1988. god.

Alija Ahmić, Mješovita niža medresa Sultan Ahmeda u Zenici, „El-Hidaje“, II/1937/38; “Muhammed Seid Serdarević 1882-1918. Povodom 93-e godišnjice njegovog rođenja”, Takvim, Sarajevo 1396/1976, s. 194-207;

Ibrahim Babić, „Zaboravljeni zenički Al-Azhar“, Sultan Ahmedova medresa u Zenici, Zenica 2004. god.

Dr. Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u BiH do 1918. god., Sarajevo 1983. god.

Hazim Šabanović, “Muhamed Seid Serdarević (Uz 20-Godišnjicu Smrti)”, Narodna Uzdanica-Kalendar, Sarajevo 1938, IV, 195-197; “Dvadeset godina smrti M. S. Serdarevića”, el-Hidaje, II/6, Sarajevo 1937-38, s. 85-87;

Halil Mehtić, “Muhammed Seid Serdarević-Život i Djelo”, a.e., s. 56-68;

Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo 1998, s. 53-56, 295-300;

Doc. dr. sc. Bilal Hasanović, Muhammed Seid Serdarević kao muderris Sultan-Ahmedove medrese u Zenici,ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET U ZENICI, ZBORNIK RADOVA / BR. 4/ 2006