Wikipedia

Leming

Leming je mali glodar, koji se obično nalazi u biomima Arktika ili blizu njega u tundrama. Leminzi čine potporodicu Arvicolinae (također poznatu kao Microtinae) zajedno sa voluharicama i muskratima, koji čine dio supraporodice Muroidea , koja također uključuje pacove, miševe, hrčke, i gerbile. U popularnoj kulturi postoji dugogodišnji mit da oni skaču sa litica i vrše masovno samoubistvo.

Leminzi
Obični lemur (Lemmus lemmus)
Obični lemur (Lemmus lemmus)
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredMammalia
RedRodentia
PodredMyomorpha
NatporodicaMuroidea
PorodicaCricetidae
PotporodicaArvicolinae
PlemeLemmini
Rodovi
Isključujući:
Uključujući

Opis i stanište

uredi

Leminzi mere oko 1–18 cm u dužinu i teže oko 23–34 g. Leminzi su prilično zaobljenog oblika, sa smeđim i crnim, dugim, mehkim krznom. Imaju vrlo kratak rep, zdepastu, dlakavu njušku, kratke noge i male uši. Imaju spljoštenu kandžu na prvom prstu prednjih stopala, što im pomaže da kopaju po snijegu. Oni su biljojedi, hrane se uglavnom [[mahovinama i travama. Oni također traže hranu kroz snježnu površinu kako bi pronašli bobice, lišće, izdanke, korijenje, lukovice i lišajeve.[1] Leminzi biraju svoju omiljenu vegetaciju u ishrani nesrazmjerno njenoj pojavi u njihovom staništu.[2] Oni probavljaju travu i šaš manje efikasno od srodnih voluharica.[3] Poput ostalih glodara, njihovi sjekutići rastu kontinuirano, što im omogućava da se hrane mnogo čvršćom hranom.

Leminzi ne hiberniraju tokom oštre sjeverne zime. Ostaju aktivni, hranu pronalaze kopanjem kroz snijeg. Ovi glodari zimi žive u velikim sistemima tunela ispod snijega, koji ih štite od predatora. Njihove jazbine imaju odmorišta, toalete i sobe za gniježđenje. Prave gnijezda od trave, perja i mošusove vune U proljeće se sele na viši teren, gdje žive na planinskim visoravcima ili u šumama, neprekidno se razmnožavaju prije nego što se u jesen vrate u tundru.

Ponašanje

uredi

Kao i mnogi drugi glodari, leminzi imaju periodične poraste populacije, a zatim se raspršuju u svim smjerovima, tražeći hranu i sklonište koje im prirodna staništa ne mogu pružiti. Norveški leming i smeđi leming su dva od rijetkih kičmenjaka koji se razmnožavaju tako brzo da su njihove populacijske fluktuacije haotične,[4][5] umjesto da slijede linearni rast do nosivosti ili redovnih oscilacija. Zašto populacija leminga fluktuira s tako velikim varijacijama otprilike svake četiri godine, prije nego što broj padne gotovo do izumiranja, nije poznato.[6] Ponašanje i izgled leminga se značajno razlikuju od onih drugih glodara, koji su neupadljivo obojeni i pokušavaju da se sakriju od svojih grabežljivaca. Leminzi su, naprotiv, upadljivo obojeni i ponašaju se agresivno prema grabežljivcima, pa čak i ljudskim posmatračima. Smatra se da je sistem odbrane leminga zasnovan na aposemiji (obrazac upozorenja).[7] Fluktuacije u populaciji leminga utiču na ponašanje grabežljivaca i mogu podstaći irupcije ptica grabljivica kao što je snježna sova u oblastima južnije.[8]

Dugi niz godina vjerovalo seda se populacija leminga mijenja s populacijskim ciklusom, ali sada neki dokazi sugeriraju da bi populacije njihovih grabežljivaca, posebno velikih lasica, mogle biti više uključene u promjenu populacije leminga.

Zablude

uredi

Zablude o leminzima sežu mnogo stoljeća unazad. 1530-ih, geograf Zeigler iz Strazbura predložio je teoriju da su stvorenja pala s neba za vrijeme olujnog vremena a zatim iznenada ugibaju kada trava poraste u proljeće.[9]

Ovom opisu protivrječio je historičar prirode Ole Worm, koji je prihvatio da leminzi mogu pasti s neba, ali je tvrdio da ih je donio vjetar, a ne stvorila spontana generacija. Worm je objavio disekcije leminga, koje su pokazale da su anatomski slični većini drugih glodara kao što su voluharice i hrčci, a rad Carla Linnaeusa je dokazao da imaju prirodno porijeklo.

Leminzi su postali predmet široko popularne zablude da su natjerani da počine masovno samoubistvo kada migriraju, skačući sa litica. To nije namjerno masovno samoubistvo, u kojoj životinje dobrovoljno odlučuju umrijeti, već posljedica njihovog ponašanja u migraciji. Vođene snažnim biološkim nagonima, neke vrste leminga mogu migrirati u velikim grupama kada gustina populacije postane prevelika. Oni znaju plivati i mogu izabrati da prijeđu preko vodene površine u potrazi za novim staništem. U takvim slučajevima, mnogi se udave ako je vodena masa okean ili je toliko široka da premašuje njihove fizičke mogućnosti. Dakle, neobjašnjive fluktuacije u populaciji norveških leminga, a možda i mala količina semantičke konfuzije (samoubistvo nije ograničeno na dobrovoljnu promišljanje, već i posljedica gluposti), pomogli su u stvaranju popularnog stereotipa o samoubilačkim leminzima, posebno nakon što je ovo ponašanje postavljeno u Walt Disneyevom dokumentarcu White Wilderness 1958. godine.[10] Sama zabluda je mnogo starija, datira barem iz kasnog 19. stoljeća. U izdanju Popular Science Monthly iz avgusta 1877., pretpostavlja se da su očigledno samoubilački leminzi plivali Atlantskim okeanom u potrazi za pretpostavljenim potopljenim kontinentom Lemurija (na području današnjeg Indijskog okeana.[11]

Još jedan mit možda ima korijene u žestoko agresivnoj prirodi leminga tokom porasta populacije i odgovarajućim ostacima grabežljivaca: leminzi ne eksplodiraju.[10]

Klasifikacija

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Soininen, Eeva; Zinger, Lucie; Gielly, Ludovic; Yoccoz, Nigel; Henden, John-André; Ims, Rolf (4. 4. 2017). "Not only mosses: lemming winter diets as described by DNA metabarcoding". Polar Biology. 40 (10): 2097–2103. doi:10.1007/s00300-017-2114-3. hdl:10037/12365. S2CID 43524891.
  2. ^ Batzli, George O; Pitelka, Frank A (1983). "Nutritional Ecology of Microtine Rodents: Food Habits of Lemmings near Barrow, Alaska". Journal of Mammalogy. 64 (4): 648–655. doi:10.2307/1380521. JSTOR 1380521.
  3. ^ Batzli, George O; Cole, F Russell (1979). "Nutritional Ecology of Microtine Rodents: Digestibility of Forage". Journal of Mammalogy. 60 (4): 740–750. doi:10.2307/1380189. JSTOR 1380189.
  4. ^ Turchin, Peter (2003). Complex Population Dynamics: A Theoretical/Empirical Synthesis. Princeton University Press. str. 391. ISBN 978-0-691-09021-4.
  5. ^ Stenseth, N. C.; Chan, K. S.; Framstad, E.; Tong, H. (1998). "Phase- and density-dependent population dynamics in Norwegian lemmings: Interaction between deterministic and stochastic processes". Proceedings. Biological Sciences. 265 (1409): 1957–68. doi:10.1098/rspb.1998.0526. JSTOR 51151. PMC 1689487. PMID 9821362.
  6. ^ Hinterland Who's Who – Lemmings Arhivirano 7. 11. 2011. na Wayback Machine
  7. ^ Andersson, Malte (1976). "Lemmus lemmus: A Possible Case of Aposematic Coloration and Behavior". Journal of Mammalogy. 57 (3): 461–469. doi:10.2307/1379296. JSTOR 1379296.
  8. ^ Fears, Darryl (24. 2. 2014). "Lemmings fuel biggest snowy-owl migration in 50 years". The Guardian. Pristupljeno 9. 3. 2018.
  9. ^ "Lemmings Suicide Myth". ABC Science. Karl S. Kruszelnicki Pty Ltd. 27. 4. 2004. Arhivirano s originala, 14. 7. 2007.
  10. ^ a b Nicholls, Henry (21. 11. 2014). "The truth about Norwegian lemmings". BBC Earth. Arhivirano s originala, 24. 11. 2014. Pristupljeno 9. 6. 2019.
  11. ^ Šablon:Cite wikisource

Vanjski linkovi

uredi
 Portal Sisari
 
Logo Wikirječnika
Potražite Leming na Wikirječniku, slobodnom rječniku.
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Lemmus lemmus

Šablon:Arvicolinae

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Leming&oldid=3580000"