Grašak (lat. Pisum sativum) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice Fabaceae (nekada Papilionaceae = leptirnjače): mahunarke, a kao povrće se svrstava u zrnaste mahunarke.[1]

Grašak
Pisum sativum
Grašak
Grašak
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaMagnoliophyta
RazredMagnoliopsida
RedFabales
PorodicaFabaceae
PotporodicaFaboideae
RodPisum
VrstaP. sativum
Dvojno ime
Pisum sativum
L.

Stabiljka graška je zeljasta, jednogodišnja, zavisno od sorte, obično polegla ili uspravna. Može se granati, ali i biti nerazgranata. Nema dovoljno mehaničkih elemenata pa je polegla ili se povija, zbog čega joj u povrtnjaku treba čvrsta mehanička potpora.

Listovi su perasto složeni, s 1-3 para listića. Cvjetovi su mu skupljeni u grozdaste cvatove, dvospolni su i zigomorfni. Oblik im je leptirast, sa zvonastom čašicom koja ima jajasto lancetaste zupce (gornji su kraći od donjih). U krunici su zastavica, krilce i čunić. Zastavica je crvenkasta, ljubičasta ili bijela; široka je i obrnuto srcasta. Krila su tamnocrvena ili bijela, a čunić ružičast ili blijedozelen. Od deset prašnika, devet ih je sraslo, a jedan je slobodan. Plodnica je gotovo sjedeća, sa više sjemenih zametaka. Plod je mahuna, uglavnom prava i na krajevima zašiljena, duga 4–11 cm.

Porijeklo

uredi

Divlji samonikli grašak nije upotrebljavan za hranu, iako su najstarija nalazišta graška zabilježana u neolitskim nalazištima. Grašak je pronađen i u starogrčkim grobovima od prije oko 6.000 godina p. n. e, a u južnoj Rusiji u slojevima koji datiraju od prije oko 5.000 godina. U Evropu je grašak stigao početkom srednjeg vijeka, vjerovatno s Bliskog Istoka, u vrijeme velikih seoba naroda. Prema pouzdanim podacima, Evropljani su u 17. stoljeću često pripremali razna jela od graška.

Uzgoj

uredi

Grašak se danas uzgaja u širom svijeta, a najviše u Rusiji, Kini, Indiji i SAD-u, što upućuje na zaključak da grašak dobro uspijeva u podnebljima s prohladnom i vlažnom klimom. Veoma je ekonomičan jer daje relativno visoke prinose, a plodovi se mogu jednostavno konzervirati i koristiti tokom cijele godine. U novijim biotehičkim uvjetima, uzgaja se tokom cijele godine, u klimatiziranim plastenicima.

Grašak je okarakteriziran veoma plastičnim rasponom variranja mnogih osobina, kako kvantitativnih tako i kvalitativnih. To se posebno odnosi na boju i oblik cvijeta i ploda te visinu i ostala svojstva stabljike. Danas je poznato mnoštvo sorti graška. Rezultati eksperimentalno ukrštanja nekih od njih, Mendel je spoznao osnovne zakonitosti suvremene genetike.

Energetska vrijednost

uredi

Kao i sve mahunarke, grašak je povrće visoke hranljive vrijednosti. U 100 grama ima 81 kcal/339 kЈ. Bogat je izvor ugljikohidrata (14,46%) i vlakana u obliku galaktana, fruktoze i dr. U odnosu na nemahunasto povrće, posebno se odlikuje visok sadržaj proteina (5,42%), zahvaljujući čvorićima u korijenu u kojima se nalaze bakterije (Bacterium radicicola). One su sposobne da vežu slobodni dušik iz zraka i pretvaraju ga u vrijedne aminokiseline, komponente proteina. Uz proteine i ugljikohidrate, sadrži i i masti i lecitin, koji su dosta važni za finkcioniranje nervnog sistema.

Za vrijeme klijanja, u zrnima graška nastaju vitamini C i E. Plod je izvrstan izvor vitamina C (50% preporučenih dnevnih potreba čovjeka), ali ga u osušenim plodovima ima samo u tragovima. Vitamin E je prisutan u malim količinama, ali je postojan tokom kuhanja. Vitamina A također ima u tragovima. Suhi plodovi su veoma dobar je izvor tiamina (vitamin B1) i riboflavina (vitamin B2), te niacina, koji ima važnu ulogu u metabolizmu ugljikohidrata, proteina i masti.

Galerija

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.

Također pogledajte

uredi