Francesco Squarcione

Accessories-text-editor.svg Applications-graphics.svg Video-x-generic.svg
Članak iz kategorije:
Umjetnost
Podkategorije

Arhitektura · Dizajn
Film · Fotografija
Književnost · Muzika
Scenska umjetnost
Slikarstvo · Skulptura
Pozorište · Kiparstvo

Srodne kategorije

Kultura

Francesco Squarcione (1397-1468. Padova, Italija), bio je jedan od starih majstora slikarstva iz vremena rane italijanske renesanse, učitelj i antikvar. Razvio je strast prema rimskoj umjetnosti, a u manjoj mjeri i prema grčkoj umjetnosti, koju je prenio na brojne učenike u svojoj velikoj slikarskoj radionici u Padovi. Na svojim putovanjima kroz Italiju i Grčku Squarcione je sakupljao antikvitete, koji su utjecali na njegov slikarski rad. Ostao je bolje upamćen po renesansnim slikama svojih učenika nego po svojim slikarskim djelima. O Squarcioneu se ne zna puno. Zna se da je zapravo bio krojač (latinski: sartor et recamator), koji je poput ostalih svojih savremenika bio zanesenjak u proučavanju i skupljanju antičkih umjetnina, tako da je zbog toga proputovao cijelu Italiju, a pretpostavlja se da je 1420. posjetio i Grčku. Od 1426. u službenim dokumentima se navodi kao slikar (pictor).

Od 1431. godine osnovao je svoju slikarsku radionicu ("bottegu"), koja je ubrzo postala poznata u cijeloj Italiji i kroz koju je prošlo 137 mladih slikara i umjetnika, među kojima su: Andrea Mantegna, Cosimo Tura, Carlo Crivelli, Dalmatinac Giorgio Schiavone (Juraj Ćulinović), Niccolo Pizzolo, Dario da Treviso, Marco Zoppo.[1]

BiografijaUredi

Francesco Squarcione je još kao mladić stekao prvu obuku u ukrasnom vezu kao i za krojača. Bio je član slikarskog ceha do 1423. godine, a u dokumentu iz 1426. spominje se kao slikar. Zbog nedostatka pisanih izvora o njegovom životu, vjerojatno je bio samouk u slikarskoj umjetnosti. Ograničio je svoje kretanje na Padovu, u to vrijeme važnom kulturnom centru s velikim evropskim univerzitetom, i okolinu, osim kratkog boravka u Veneciji početkom 1460-ih. Zapisano je da je zajedno sa fra Filippom Lippijem (1406-69) bio u odboru za ocjenjivanje slikarskog djela drugog majstora 1434. godine. Squarcione je u to vrijeme zasigurno bio upoznat s ranom renesansom u Firenci i njenim umjetnicima. Pripadao je prvoj generaciji umjetnika quattrocenta, zajedno s Antoniom Pisanellom (1394-1455) iz susjedne Verone i Jacopom Bellinijem (1400-70) iz Venecije (ocem Gentilea Bellinija) među sjevernoitalijanskim slikarima.[1]

Stvaralaštvo i umjetničko okruženje u PadoviUredi

 
Panorama Padove jednog od značajnih središta rane italijanske renesanse u kojoj je živio i djelovao Francesco Squarcione i kratkotrajno Giotto Di Bondone otac italijanske renesnse, koji je naslikao neka od njegovih značajnih djela.

Od dvije sačuvane slike Francesca Squarcionea, Madona s djetetom i Oltarni poliptih De Lazara, prva je potpisana, dok je druga dobro dokumentirana (1449-52) i obično se smatra da je naslikana nešto kasnije. Njegova poznata djela nastala su u njegovoj poznoj životnoj dobi, nakon njegove pedesete godine života. Padova je u to vrijeme imala snažnu trecento tradiciju, oličenu u slikarima poput Altichiera i Giusto de' Menabuoia, a posebno sa predrenesansnim remek-djelom, fresko ciklusom Giotta di Bondonea (1270-1337) u Cappella degli Scrovegni, koja je vjerovatno utjecala na njegovu umjetničku viziju. Ranorenesansni slikar Gentile da Fabriano (1385-1427) bio je aktivan u Lombardiji i Venetu u vrijeme kada je Francesco Squarcione razvijao svoje slikarske vještine. Također, veze sa Sjevernom Evropom, posebno Austrijom i Njemačkom, bile su jake u Padovi i mogle su imati utjecaja na njegov umjetnički razvoj. Njegovi slikarski doprinosi, čak i u svom postojećem fragmentarnom obliku su impresivni. Bio je stručnjak za linearnu perspektivu i iluzionističko skraćivanje udaljenosti objekata u njegovim djelima, kao i u djelima druga dva već navedena majstora (Pisanello i Bellini). Njegove vještine u slikanju uljanim bojama mogu se vidjeti u djelima njegovog učenika Andrea Mantegne, poput freskama oslikanoj oslikanoj prostoriji (Camera degli Sposi) iz 1465-74 godine u Palazzo Ducale u Mantovi i Oplakivanje Hrista (c. 1470-80), sada u umjetničkoj galeriji Pinacoteca di Brera u Milanu. Squarcione je prikupio crteže drugih umjetnika, kao i zbirku umjetničkih predmeta. Prema izvoru iz 16. vijeka, imao je 137 učenika u svojoj slikarskoj radionici od kojih su mnogi dolazili iz mnogih krajeva Italije.

Govoreći o njegovom umjetničkom stvaralašvu, historičari umjetnosti obično počinju (i završavaju) s njegovim kasnim razdobljem, bez ikakvih naznaka o njegovoj slikarskoj obučenosti ili ranijim fazama njegovog stila. Jedna od dodatnih poteškoća pri razmatranju Squarcionea i njegova dva sačuvana slikarska djela je pitanje koliko su čak i ta dva djela zapravo urađena njegovom vlastitom rukom, i obrnuto, koliko su ova dva djela možda iznjedrena njegovim učenicima, posebno ako se uzme u obzir raznolikost između njih. Međutim, Francesco Squarcione je ostavio jedinstven pečat na niz drugih slikara koji su se na kraju proširili po velikom dijelu Italije, te da su dva već navedena proizvod njegove kreativnosti i nude najbolji uvid u njegov slikarski doprinos.[1]

Oltarski poliptih De LazaraUredi

 
Oltarski poliptih De Lazara, Musei Civici di Padova

Oltarska slika izrađena za kapelu porodice De Lazara u Karmelićanskoj bazilici u Padovi je poliptih s pet zasebnih odjeljaka u razrađenom okviru. Sveti Jeronim je prikazan kako sjedi u središnjem dijelu slike. Širina ovog središnjeg naslikanog panela je dvostruko veća od ostala četiri, koji prikazuju svetu Luciju, Ivana Krstitelja, Antonija opata i Justine, tako da se cijela oltarska slika može podijeliti na trećine jednake veličine. Proporcije slika nisu ujednačene između središnje figure i svetaca na bočnim panelima. Slika svetog Jeronima, koja je najveća, negira bilo kakvu implikaciju međusobnog odnosa sa prikazima ostalih svetaca. On sjedi u naturalističkom okruženju s udaljenim krajolikom s lijeve strane, dok bočni sveci, realno prikazani opisnom bojom, stoje na mramornim podlogama na apstraktnoj pozadini. Oni djeluju više kao naslikani kipovi nego stvarni ljudi, a razdvojenost između njih i središnje slike je zagonetna za sredinu 15. vijeka. Prostor stvoren za svetog Jeronima, s njegovim pogledom koso postavljenim na preostalu udaljenost na lijevoj strani i pogledom u apsidalnu kapelu malo desno od središta, neuobičajeno je nemjeren. Sudeći prema ovoj slici, uprkos svojoj blistavoj genijalnosti, Francesco Squarcione je teško mogao naučiti više od zanata prerano razvijenog Andrea Mantegnu, koji se pojavio kao nezavisni slikarski majstor upravo u godinama slikanja poliptiha De Lazara.

Figure u Oltarskoj slici De Lazara nisu samo odvojene u odnosu na središnji dio sa svetim Jeronimom, već skreću lijevo ili desno očito bez plana i uzorka, dok Jeronim gleda gore i desno, prisiljavajući promatrača da slijedi njegov pogled daleko izvan slikovnog polja. Squarcioneova individualnost proizvela je jedinstvene situacije što je vidljivo kod bizarnog skraćivanja, kao u ruci svete Lucije, ili neočekivane prostorne manipulacije na središnjem panelu sa prikazom svetog Jeronima. Sve ovo pokazuje angažirani ekspresionizam Franesca Squarcionea.[1]

Madona s djetetomUredi

 
Madona s djetetom iz približno 1460. godine, 82x70 cm, Državni muzeji Berlina.

Druga slika urađena na drvenom panelu koja se tradicionalno povezuje sa Squarcioneom (na osnovu njegovog potpisa) je Madona i dijete. Danas se čuva u Berlinu, te se često povezuje s Donatellom, a posebno sa sitnim detaljem bronzane reljefne skulpture koju je završio približno 1450. godine za baziliku svetog Antonija u Padovi. Madona kod koje je upečatljiva evidentna ovisnost o firentinskoj skulpturi, potječe iz ovog perioda, a možda ju je naručila porodica De Lazara. S druge strane, stil slike odražava Madonu i Madonu i dijete na prijestolju Filippa Lippija iz 1437. godine. Ne samo da je agresivna poza djeteta gotovo identična, već i bucmasto lice i male crte ukazuju na povezanost, povećavajući mogućnost da je Squarcioneova slika datumom bliža slici Filippa Lippija (koja je datirana) nego što se obično vjeruje. Umjetnička vrijednost slike proizlazi iz neskladnog kontrastnog položaja djeteta viđenog cijelog lica pored odlučnog izraza lica Madone.

U pozadini slike je ogroman par svijećnjaka, onaj s desne strane koji se samo djelomično razaznaje iza zavjese, postavlja pitanja veličine i razmjera slike. Postoji očigledno odbacivanje simetrije u korist neočekivanog i ekscentričnog. Predimenzionirana, ali spljoštena jabuka, naizgled izvučena iz vijenca prema gore, nalazi svoje mjesto na platformi koja odvaja gledatelja od subjekta. Ovaj aranžman elementa mrtve prirode i Madone postaje standard u drugoj polovini 15. vijeka, a ovo se posebno sviđalo venecijanskom renesansnom slikaru Giovanniju Belliniju. Njegovo slikarsko djelo poznato kao Berlinska Madona, angažirano je, pa čak i duhovito, te ukazuje na lični stil koji je imao tako snažnu privlačnost za mnoge slikare narednih generacija.[1]

GalerijaUredi

ReferenceUredi

  1. ^ a b c d e "Francesco Squarcione". visual-arts-cork.com. Pristupljeno 27. 9. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)