Danilo Kiš

Danilo Kiš
Danilo Kiš
Rođenje	22. februar 1935.; Subotica, Kraljevina Jugoslavija
Smrt	15. oktobar 1989 (54 godine); Pariz, Francuska

Danilo Kiš (22. februar 1935, Subotica, Kraljevina Jugoslavija - 15. oktobar 1989, Pariz, Francuska) je bio srpski i jugoslavenski^[1] književnik. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Mađarskoj. Njegovog oca nacisti hapse 1944. tokom antisemitske racije, te ga odvode u Auschwitz, gdje pronalazi smrt zajedno s hiljadama drugih Jevreja.

Ostatak porodice "Crveni krst" prebacuje u Crnu Goru, na Cetinje, u zavičaj Danilove majke. Tu Danilo dovršava gimnazijsko školovanje. Godine 1954. upisuje se na Filiozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, da bi 1958. diplomirao na novoosnovanoj grupi za opštu književnost, čime je postao njen prvi diplomac. Rano se osvjedočio kao vrsni prevodilac s francuskog i mađarskog. Godinama živi kao slobodni književnik i prevodilac, a jedno vrijeme vodi i međunarodnu saradnju u Udruženju književnika Srbije. Također je niz godina radio kao lektor za srpski jezik i književnost u Strazburu, Bordou i Lilu.

Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1988. godine.

Posljednjih godina živio je kao profesionalni književnik u Parizu i Beogradu. Umro je u Parizu, gdje se jedno vrijeme i liječio. 15. oktobra 1989. sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

Danilo Kiš je pisao pripovjetke, romane, drame, pjesme, eseje i polemičke rasprave, a prevodio je s ruskog, mađarskog, francuskog i engleskog. Njegova prva knjiga objavljena je 1962, a sadrži dva kratka romana: Mansarda i Psalam 44. najviša čitalačka priznanja i istinsku slavu zadobija s romanom Bašta, pepeo (1965).

Sabrana djela Danila Kiša, objavljena 1983, obuhvataju deset tomova. To su:

Mansarda; 1962.
Psalam 44; 1962.
Bašta, pepeo; 1965.
Rani jadi; 1962.
Pješčanik; 1972
Noć i magla;
Grobnica za Borisa Davidoviča;
Čas anatomije;
Homo poeticus i
Enciklopedija mrtvih.

Posmrtno su objavljene knjige: Život, Literatura, Gorki talog iskustva, Pjesme i prepjevi, Lauta i ožiljci s tekstovima iz zaostavštine i onim koji do tada nisu bili preštampavani u obliku knjiga.

Kiš je jedan od najprevođenijih pisaca, dobitnik niza uglednih domaćih i prestižnih međunarodnih književnih nagrada.

Kratka autobiografija

Bista Danila Kiša u Subotici

"Moj je otac ugledao svijeta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mjestu rođenja izvjesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Jamesa Joycea, postati slavni fiktivni lik Leopold Bloom iz romana Uliks. Mislim da je izvjesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga djedu da svom još maloljetnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvijek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.
Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna "amazonka", koja je iz osvete posjekla glavu turskom nasilniku. Etnografska rijetkost koju predstavljam izumrijeće, dakle, sa mnom.
U mojoj četvrtoj godini (1939), u vrijeme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu vjeru, što mi je spasilo život. Do svoje trinaeste godine živio sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gdje smo pobjegli 1942. poslije novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katekizam i katoličku biblijsku egzegezu. "Uznemirujuća različitost", ono što Sigmund Freud naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pjesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pjesma par excellence.
Od svoje sam majke naslijedio sklonost ka pripovjedačkoj mješavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno naslijeđe.
Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani "izmišljotina" i odbacila ih jednom zauvijek. Ta njena averzija prema "pustim izmišljotinama" prisutna je latentno i u meni.
Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na Cetinje, gdje je živio moj ujak, poznati historičar, biograf i komentator Petra II Petrovića Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali - gipsani odlivak Hudonove portretne statue - ličila mi je na jednu staru Njemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dvije kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vrijeme odlučio sam da ipak završim maturu.
Dvije godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gdje mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali "Paganini", ne samo zbog izgleda, nego i zato što je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i engleske valcere.
U gimnaziji sam nastavio da pišem pjesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pjesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vježbe: spremao sam se za pjesnika i izučavao književni zanat. Ruski jezik su nam predavali bijeli oficiri, emigranti iz 1920.-ih godina, koji su, zamjenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski jezik.
Poslije mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gdje sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost.
Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strasbourgu, Bordeauxu i Lilleu. Posljednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gdje sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika."

Citati

Sa šesnaest godina, ako želite da znate, ja sam se izliječio od tih profesorskih pojmova slave, koja se postiže kroz literaturu, od vječnosti itd... Djelo iščezava u duhu sa smrću. [...] U isto vrijeme, nije nemogućno da bih, prilikom prelaska rijeke smrti u Haronovoj barci, volio sa sobom ponijeti svoja cjelokupna djela... pitam se da li bi bilo lakše tako umrijeti.

(Gorki talog iskustva, 180)