Crnojevići

Crnojevići (također Đuraši i Đuraševići, po vojvodi Đurašu Iliću), je bila srednjovjekovna velikaška zetska porodica.

Porijeklo

Prvi se put spominju 1331. godine, kada su držali posjede u Katunskoj nahiji.

Crnojevići potječu iz planinskih oblasti okolo Lovćena. Tokom 14. stoljeća se pominje Crnoje Đurašević koji se smatra utemeljiteljem obitelji Crnojevića.

Crnoje je imao tri sina: Stefana, Dobrovoja i Radiča Crnojevića. Radič je pogunuo u sukobu s Đurađem II. Balšićem 1395. godine i nema podataka da je imao direktna potomstva.

Početkom 15. stoljeća pominju se sinovi Radičeva brata Stefana, Đurađa i Lješa Crnojevića. Imena im se nalaze u raznim dokumentima od 1403. do 1435. i njih su dvojica imali značajnu ulogu u tadašnjem političkom i gospodarskom životu.

Posljednji Balšić, Balša III., umro je 1421. godine i pravo na upravljanje državom su, zbog obiteljskih veza, polagali srpski despoti Stefan Lazarević i Đurađ Branković iz Smedereva. No, historijski izvori pominju Crnojeviće i kao suradnike ali i protivnike srpski despota. Crnojevići su do 1451. proširili svoje teritorije i definitivno ovladali političkim i gospodarskim životom.

Borba za prijestolje

Godine 1451. stupio je Stefan I. Crnojević u pregovore sa Mletačkom Republikom koja ga je priznavala za legitimnog vladara. Također su mu Mlečani davali godišnju plaću, priznali titulu vojvode i njegove posjede oko Kotora.

Srbi su predvođeni despotom Đurađem Brankovićem, 1452. Stefana I. pokušali zbaciti. Došlo je do bitke kod Skadarskoga jezera u kojoj je Stefan I. odnio pobjedu i zauzeo Podgoricu. Despot Branković je kontrolirao još nekoliko narednih godina utvrdu Medun u Kučima, no Crnojevići su ostali na prijestolju.

Prijestolnica

Historijski izvori iz 15. stoljeća, za doba Stefana I. Crnojevića i njegova sina i nasljednika gospodara Ivana Crnojevića, Žabljak Crnojevića opisuju kao državno središte. Iz njega je pokušan organizirani otpor navali Osmanlija kroz ravnicu okolo Skadarskoga jezera. U Žabljaku Crnojevića bila je dvorska palača i Crkva Sv. Đorđija (kasnije pretvorena u džamiju).

No, prijestolnica je 1478. bila konačno zauzeta, a Crnojevići su izmjestili državno središte u planine, u konačnom na Cetinje.

Uloga u crnogorskoj historiji

Crnojevići su uspjeli u kompliciranim vanjsko-političkim uvjetima, stiješnjeni između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike, očuvati državnu jezgru staroga Dukljanskoga kraljevstva. Za njihova doba se trajno ustalio naziv Crna Gora, crnogorska historijska prijestolnica će postati Cetinje, a Cetinjski manastir, ne samo vjersko i kulturno, nego do sredine 19. stoljeća i državotvorno središte crnogorskog naroda.

Za njihova je doba, koncem, 15. stoljeća u Rijeci Crnojevića (Obod), proradila prva državna štamparija u historiji, poznata kao Crnojevića tiskara. Štampan je i Oktoih (1494.), prva ćirilična knjiga u Južnih Slavena. Glavni tiskar je bio Makarije od Crne Gore.

Postojala je do konca 1496. godine i za to je vrijeme štampala pravoslavne bogoslužbene knjige. Njen je cilj bio, da se širenjem pravoslavlja.

Pad pod Turke

Vlastelin u Gornjoj Zeti Radič Crnojević se odmetnuo od Balše II Balšića, gospodara Zete. U nastalom sukobu Balšića i Crnojevića umiješala se i Bosna. Uzdajući se u pomoć bosanskog vladara Tvrtka I Kotromanića Crnojevići nezavisno upravljali Gornjom Zetom. Podržavao ih je bosanski vojvoda Sandalj Hranić Kosača, koji se oženio Jelenom Crnojević 1396. Kada su Balšići izumrli 1421. Crnojevići su u Zeti nastavili da se sukobljavaju sa Đurđem Brankovićem. Kada su Osmanlije 1479. zauzele Zetu Crnojevići se sklanjaju u Italiju, a poslije smrti Mehmeda II vraćaju se ponovo u Zetu i postaju osmanski vazali. Sa francuskim kraljem Karlom VIII Crnojevići su spremali ustanak protiv Osmanlija. Plan je propao, a Zeta je pripojena Sakadarskom sandžaku 1499. Todašnji gospodar Zete Đurađ sklonio se u Italiju, a njegov brat Stefan Crnojević prešao je na islam. Tako je prestala vladavina Crnojevića u Zeti 1499.

Najvažniji vladari iz kuće Crnojevića: Stefan Crnojević (1426-1465); Ivan Crnojević (1465-1490); Đurađ Crnojević (1490-1496); Stefan Crnojević (1496-1498).