Cimabue

Cimabue (pravim imenom Cenni di Pepo) bio je najcjenjeniji italijanski slikar i kreator mozaika iz Firence s kraja 13. vijeka. Smatraju ga posljednjim velikim slikarom koji je stvarao u maniru bizantijskog slikarstva [1] koji je preovladavao u ranom srednjovjekovnom slikarstvu u Italiji. Historičari umjetnosti od 14. vijeka do danas prihvatili su umjetnost i karijeru Cimabuea kao granicu između stare i nove tradicije u zapadnoevropskom slikarstvu.[2]

Cimabue
Ritratto di Cimabue.jpg
Rođenje1240
Firenca
Smrt1302
Pisa, Italija
NacionalnostItalijan
PeriodGotika
Vrsta umjetnostislikarstvo
DjelaFreske, bazilika sv. Franje u Assisiju, Firenca
UtjecaoGiotto di Bondone
UtjecaliBizantijsko slikarstvo

Umjetničko stvaralaštvoUredi

 
Madona na prijestolju sa anđelima, tempera na drvetu, 1280-1285., Uffizi, Firenca.

Postoji vrlo malo dokumentacije o Cimabueovom ranom životu i obuci u umjetnosti. Smatra se da je rođen u Firenci i da je umro u Pisi u Italiji. Cimabue je bio njegov nadimak, što znači bikovska glava, a dobio ga je zbog svoje naravi. Anonimni komentator u djelu o Danteu napisanom 1333 – 34. naveo je da je Cimabue bio toliko ponosan i zahtjevan da ako bi drugi našli greške u njegovom radu ili ako je on sam u njemu pronašao nešto čime nije bio zadovoljan, bio je spreman uništiti svoje umjetničko djelo, ma koliko vrijedno bilo. Dante Alighieri je u drugom dijelu (pod nazivom Čistilište) svog poznatog djela Božanstvena komedija svrstao Cimabuea među ponosne.[2] Italijanski akademik i historičar umjetnosti Pietro Toesca pripisao je Cimabueu Raspeće (pogledati galeriju) za crkvu svetog Dominika u Arezzu, koje je urađeno približno 1270. godine, što ga čini najranijim poznatim pripisanim djelom koje odstupa od bizantijskog stila.[3] Hristovo tijelo na Raspeċu iz Arezza je savijeno, a odjeća ima zlatne pruge koje je prvi uveo firentinski slikar Coppo di Marcovaldo, koji je slikao u bizantijsko-italijanskom stilu.

Godine 1272. dokumentovano je da je Cimabue jedno vrijeme bio u Rimu, a nešto kasnije napravio je još jedno Raspeċe za firentinsku crkvu Santa Croce.[4] Njegov talenat je jasno vidljiv u novoj mehkoći pri slikanju Hristovog tijela koje je prikazano pomoću izuzetno emotivne krivulje "S" u gotičkom stilu, po uzoru na toskanskog umjetnika Giunti Pisana (aktivan od 1230 - 55).[1] Ovo umjetničko djelo je veće i savremenije od onog u Arezzu, sa tragovima naturalizma vjerovatno nadahnutim djelima Nicole Pisana. Danas je restaurirano nakon oštećenja uzrokovanih poplavom rijeke Arno 1966. godine.

 
Freska Madona na prijestolju sa anđelima i Djetetom, bazilika svetog Franje u Assisiju

Za vrijeme pontifikata pape Nikole IV, prvog franjevačkog pape, Cimabue je u periodu između 1277 - 79 godine radio u Assisiju, gdje je u presjeku donje bazilike svetog Franje Asiškog, naslikao freske Madona na prijestolju sa Djetetom, četiri anđela i svetim Franjom Asiškim. Na freskama gornje crkve u Assisiju nalaze se Četiri evanđelista (u ukrštenim svodovima), Životni ciklus Madone (zidovi apside), prizori iz Apokalipse i Raspeće (lijevi transept), Životi svetog Petra i Pavla (desni transept). Međutim, ove freske su slabo očuvane, ali su ostale dovoljno vidljive da pokaže promatraču da je Raspeće djelo ogromne drame i moći. Cimabue u tom djelu majstorski objedinjuje ravninu slike sa arhitektonskim prostorom koji zauzima.[4] Godine 1280. Cimabue je naslikao Maestu, prvobitno izloženu u crkvi svetog Franje u Pisi, koja se danas čuva u Louvreu. Ovo djelo je glavni sačuvani Cimabueov primjer oltarne umjetnosti i jedno od najljepših u nizu ogromnih slika Madone sa Djetetom, kojim je uspostavljen stil koji su slijedili brojni umjetnici, među kojima su Duccio di Buoninsegna sa svojom slikom Madona Rucellai (u prošlosti pogrešno pripisivanom Cimabueu), kao i Giotto. Cimabue je koristio uvjerljivu linearnu perspektivu s privremenom središnjom tačkom nestajanja i označava značajan korak u firentinskom prikazu realističnog slikovnog prostora.

Budući da njegova umjetnička djela nisu potpisana niti im je određen datum izrade, a mnoga su uništena vremenom ili prirodnim katastrofama, Cimabue vjerovatno nije dobio priznanje koje je zaslužio. Autentičnost mnogih njegovih umjetničkih djela i danas je osporena zbog nedostatka dokumentacije.[5]

StilUredi

Iako je bio pod velikim utjecajem bizantijskih uzora, Cimabue se smatra jednim od prvih velikih italijanskih slikara koji se odvojio od bizantijsko-italijanskog stila (duecento) koji je preovladavao tokom 13. vijeka.[6] Polazeći od bizantijskih dvodimenzionalnih i stilizovanih likova, Cimabue ih je slikao u prirodnijim razmjerama i bojama. Pri tom je prvi uveo trodimenzionalne dizajne koristeći romanički pristup i druge srednjovjekovne slikarske tehnike stvarajući tako svoj vlastiti stil. Ovo će malo kasnije dovesti do nastanka trecento stila.[7] Dok su u srednjovjekovnoj umjetnosti tada bile zastupljene scene i oblici koji su se činili relativno ravnima i visoko stiliziranim, Cimabueove figure prikazane su u naprednijim životnim proporcijama i sjenčenjima u odnosu na ostale umjetnike iz njegovog doba.[8] Njegove sakralne slike imaju veliku izražajnu snagu, a u njima se osjeća "nestvarni" bizantijski utjecaj, kako to odaje način prikazivanja draperije i likova. Crtež prevladava nad plastičnim oblikom, a svjetlucavost zlatne podloge (svjetlosni učinak) podsjeća na blještavilo mozaika. Njegovo stvaralaštvo je povezano sa gotskom umjetnošću, a dao je i važan doprinos ranom renesansnom slikarstvu u Italiji tokom cijelog 14. vijeka. Njegov savremenik Dante Alighieri opisao ga je u svojoj knjizi Božanstvena komedija kao vodećeg slikara tog vremena.

BaštinaUredi

Ušao je u historiju umjetnosti kroz knjigu "Životi najpoznatijih italijanskih slikara, skulptora, i arhitekta" Giorgio Vasarija gdje ga pisac ove knjige smatra umjetnikom "koji je prvi dao svjetlost slikarstvu." [1]

Smatra se otkrivačem i učiteljem Giotta, koji je svojim stvaralaštvom postavio osnove za umjetnost Giotta i Duccia jednih od prvih velikih umjetnika i prethodnika italijanske renesanse.[9] U formalnijim djelima Cimabue pažljivo prati tradiciju, ali toj tradiciji donosi pojačani smisao drame. Nakon njega je bizantijska tradicija u Italiji zamrla, dijelom i zato što ju je zamijenio novi stil, ali i zato što su iscrpljene sve slikarske mogućnosti naslijeđene bizantijske tradicijom. U svojim manje formalnim radovima Cimabue je uspio iskoristiti rastuće zanimanje za pripovijedanje koje je bilo svojstveno bizantijskoj tradiciji, ali nikada u potpunosti razvijeno. Italijanskom slikarstvu donio je novu svijest o prostoru i skulpturalnoj formi. Svojom ličnošću i doprinosom slikarstvu zaslužuje Vasarijevu karakterizaciju prvog firentinskog slikara i prvog slikara "modernog" vremena.[2]

GalerijaUredi

LiteraturaUredi

H. W. Janson, Istorija umetnosti, Beograd, 1962.

ReferenceUredi

  1. ^ a b c "Cimabue, biografija ranog renesansnog slikara iz 13. vijeka". visual-arts-cork.com. Pristupljeno 4. 7. 2016.
  2. ^ a b c "Cimabue, Italian painter". britannica.com. Pristupljeno 3. 4. 2021.
  3. ^ Paoletti, John T.; Radke, Gary M. (2005). Art in Renaissance Italy. Laurence King Publishing. str. 51
  4. ^ a b Eimerl, Sarel (1967). The World of Giotto: c. 1267–1337. Time-Life Books. str. 82, 85. ISBN 0-900658-15-0
  5. ^ "Cimabue". totallyhistory.com. Pristupljeno 3. 4. 2021.
  6. ^ Fred Kleiner (2008). Gardner's Art through the Ages: A Global History. 2. Cengage Learning EMEA. str. 502.
  7. ^ "Cimabue". totallyhistory.com. Pristupljeno 4. 7. 2016.
  8. ^ Giorgio Vasari. Lives of the Artists. Translated with an introduction and notes by J.C. and P Bondanella. Oxford: Oxford University Press (Oxford World’s Classics), 1991, pp. 7–14. ISBN 978-0-19-953719-8.
  9. ^ "Cimabue". artsy.net. Pristupljeno 4. 7. 2016.

Vanjski linkoviUredi