Cimabue

Cimabue (pravim imenom Bencivienni di Pepo) bio je najcjenjeniji italijanski slikar i kreator mozaika iz Firence s kraja 13. vijeka. Smatraju ga posljednjim velikim slikarom koji je stvarao u maniru bizantijskog slikarstva [1] koji je preovladavao u ranom srednjovjekovnom slikarstvu u Italiji. Historičari umjetnosti od 14. vijeka do danas prihvatili su umjetnost i karijeru Cimabuea kao granicu između stare i nove tradicije u zapadnoevropskom slikarstvu.[2]

Cimabue
Ritratto di Cimabue.jpg
Rođenje1240
Firenca
Smrt1302
Pisa, Italija
NacionalnostItalijan
PeriodGotika
Vrsta umjetnostislikarstvo
Djelafreske u bazilici sv. Franje u Assisiju, Madona na prijestolju sa anđelima
UtjecaoDuccio di Buoninsegna, Giotto di Bondone
UtjecaliBizantijsko slikarstvo

Umjetničko stvaralaštvoUredi

 
Raspeće, crkva sv. Dominika u Arezzu

Postoji vrlo malo dokumentacije o Cimabueovom ranom životu i obuci u umjetnosti. Smatra se da je rođen u Firenci i da je umro u Pisi u Italiji. Cimabue je bio njegov nadimak, što znači bikovska glava, a dobio ga je zbog svoje naravi. Anonimni komentator u djelu o Danteu napisanom 1333 – 34. naveo je da je Cimabue bio toliko ponosan i zahtjevan da ako bi drugi našli greške u njegovom radu ili ako je on sam u njemu pronašao nešto čime nije bio zadovoljan, bio je spreman uništiti svoje umjetničko djelo, ma koliko vrijedno bilo. Dante Alighieri je u drugom dijelu (pod nazivom Čistilište) svog poznatog djela Božanstvena komedija svrstao Cimabuea među ponosne.[2] Italijanski akademik i historičar umjetnosti Pietro Toesca pripisao je Cimabueu Raspeće (pogledati galeriju) za crkvu svetog Dominika u Arezzu, koje je urađeno približno 1270. godine, što ga čini najranijim poznatim pripisanim djelom koje odstupa od bizantijskog stila.[3] Kompozicija u ovom djelu slična je onoj kod Cimabueovih prethodnika, kao što su Giunta Pisano i Coppo di Marcovaldo, međutim, lik Krista koji je naslikao Cimabue originalniji je. Čini se da je Cimabueova pažnja usmjerena na lik Krista, koji ima visok stepen plastičnosti zahvaljujući umjetnikovoj snažnoj upotrebi chiaroscura (odnos rasporeda svjetla i sjene na slici). Kao rezultat toga, Kristovo tijelo više liči na drvenu skulpturu nego na bezdimenzionalnu sliku. Kristovo tijelo na "Raspeċu" iz Arezza je savijeno, a odjeća ima zlatne pruge koje je prvi uveo firentinski slikar Coppo di Marcovaldo, koji je slikao u italijansko-bizantijskom stilu. Primjetna je upotreba zlatnih pruga (agemina) u draperiji koja prekriva Kristovo tijelo kao i u odjeći dvojice ožalošćenih, motiv koji potječe iz bizantijskih ikona. Na licima svih figura u ovom djelu nalazi se duboka klinasta šupljina, na mjestu gdje se obrva susreće sa osnovom nosa, a iznad gornje usne Bogorodice je bijela traka koja stvara efekat rascjepa. Ove bizantijske osobine, koje je Cimabue naslijedio od inspirativnog majstora ili umjetnika Giunte Pisana i dalje su prisutne u raspelu Santa Crocea, ali će nestati u kasnijim radovima. Duboka brazda koja iz ugla oka prelazi cijeli obraz otkriva da je ta arhaična crta prisutna na svim licima ovog raspela, samo je nagoviještena na licu ožalošćene Madone (ali odsutna na drugim licima) na firentinskom raspelu i potpuno odsutna počevši od "Maeste" iz Louvrea.[4]

Godine 1272. dokumentovano je da je Cimabue jedno vrijeme bio u Rimu, a nešto kasnije napravio je još jedno "Raspeċe" za firentinsku Baziliku svetog križa.[5] Rad su naručili franjevci iz ove bazilike i izgrađen je od složenog rasporeda pet glavnih i osam pomoćnih drvenih ploča. To je jedno od prvih italijanskih umjetničkih djela u kojem je uočljiv pomak od kasnog srednjovjekovnog bizantijskog stila i poznato je po svojim tehničkim inovacijama i humanističkoj ikonografiji. Pozlata i monumentalnost križa povezuju ga s bizantijskom tradicijom. Kristova statična poza odražava ovaj stil, dok rad u cjelini uobjedinjuje novije, prirodnije aspekte. Rad predstavlja realističan i fizički impozantan prikaz Kristovog raspeća u kojem je on prikazan gotovo gol: njegove oči su zatvorene, lice beživotno i poraženo, a njegovo tijelo je klonulo u položaju izobličenom od dugotrajne agonije. Grafički prikaz ljudske patnje, slika je od suštinskog značaja u historiji umjetnosti i utjecala je na slikare od Michelangela, Caravaggia i Velázqueza do Francisa Bacona.[6] Talenat Cimabuea jasno je vidljiv u novoj mehkoći pri slikanju Hristovog tijela, koje je prikazano pomoću izuzetno emotivne krivulje "S" u gotičkom stilu, po uzoru na toskanskog umjetnika Giunti Pisana (aktivan od 1230 - 55).[1] Ovo umjetničko djelo je veće i savremenije od onog u Arezzu, sa tragovima naturalizma vjerovatno nadahnutim djelima Nicole Pisana. Danas je restaurirano nakon oštećenja uzrokovanih poplavom rijeke Arno 1966. godine.[4]

 
Madona na prijestolju sa anđelima i Djetetom (poznatija kao "Maestā iz Louvrea"), približno 1280. godine, dimenzije 276x424 cm, Louvre, Pariz

Približno 1280. godine naslikao je "Madonu s djetetom" (poznatiju kao "Maestā iz Louvrea") za crkvu svetog Franje u Pisi. U ovom djelu veličanstvenost je pojačana, kroz šire polje oko Madone (u poređenju sa "Madonom del Bordone" Coppa di Marcovalda), a naturalistički prikaz je bolji, čak i bez ustupaka sentimentalnosti (Madona i dijete se ne gledaju, a ruke im se ne dodiruju). Tron je nacrtan intuitivnom aksonometrijom i precizno je postavljen u prostoru, a anđeli su ritmički raspoređeni oko Madone prema preciznim obrascima ritma i simetrije, bez interesa za pravi raspored u prostoru, oni zapravo lebde "jedan iznad drugog" (ne jedan iza drugog).

Ponovo je uočljiv tipični piktorijalizam raspela, što omogućava da se chiaroscuro artikuliše na mekan, nijansiran i realističan način. Mnoge arhaične crte nestaju u ovom djelu, kao što je duboka klinasta pukotina na mjestu gdje se obrva susreće s korijenom nosa, koju još uvijek nalazimo u žalosnoj Madoni i na raspelima San Domenico u Arezzu i Santa Crocea. Ili čak i bijele linije iznad gornje usne koje su proizvele "efekat udvostručavanja" i koje još uvijek nalazimo u prethodna dva rada. Nestao je i karakteristični žljeb koji je počinjao od ugla oka i prelazio cijeli obraz, a koji je Cimabue naslijedio od bolonješkog raspela San Domenico Giunte Pisana. Vrlo je fin način na koji draperija obavija tijelo figura, posebno Madone, čime se stvara realističan fizički volumen. Odsutna je upotreba zlatnih pruga (agemina). Ova oltarna slika imala je neposredan utjecaj na sienskog slikara Duccia di Buoninsegne u njegovoj aristokratskoj "Madonni Rucellai" - djelu koje se dugo vremena pogrešno pripisivalo samom Cimabueu.[6]

Za vrijeme pontifikata pape Nikole IV, prvog franjevačkog pape, Cimabue je u periodu između 1277 - 79 godine radio u Assisiju, gdje je u presjeku donje bazilike svetog Franje Asiškog, naslikao freske "Madona na prijestolju sa Djetetom, četiri anđela i svetim Franjom Asiškim" (pogedati galeriju). Na freskama gornje crkve u Assisiju nalaze se Četiri evanđelista (u ukrštenim svodovima), Životni ciklus Madone (zidovi apside), prizori iz Apokalipse i Raspeće (lijevi transept), Životi svetog Petra i Pavla (desni transept). Međutim, ove freske su slabo očuvane, ali su ostale dovoljno vidljive da pokažu promatraču da je "Raspeće" djelo ogromne drame i moći. Cimabue u tom djelu majstorski objedinjuje ravninu slike sa arhitektonskim prostorom koji zauzima.[5] Budući da njegova umjetnička djela nisu potpisana niti im je određen datum izrade, a mnoga su uništena vremenom ili prirodnim katastrofama, Cimabue vjerovatno nije dobio priznanje koje je zaslužio. Autentičnost mnogih njegovih umjetničkih djela i danas je osporena zbog nedostatka dokumentacije.[7]

"Maestā"Uredi

 
"Madona na prijestolju sa anđelima" ("Maestā"), tempera na drvu, 1280-1285., Uffizi, Firenca.

Godine 1280. Cimabue je naslikao "Maestu", prvobitno izloženu u crkvi svetog Franje u Pisi, a danas se čuva u Louvreu. Ovo djelo je glavni sačuvani Cimabueov primjer oltarne umjetnosti i jedno od najljepših u nizu ogromnih slika Madone sa djetetom, kojim je uspostavljen stil koji su slijedili brojni umjetnici, među kojima su Duccio di Buoninsegna sa svojom slikom Madona Rucellai (u prošlosti pogrešno pripisivanom Cimabueu), kao i Giotto. Cimabue je koristio uvjerljivu linearnu perspektivu s privremenom središnjom tačkom nestajanja i označava značajan korak u firentinskom prikazu realističnog slikovnog prostora.[7] Ova masivna slika - visoka 385 i široka 223 cm - prikazuje Madonu koja gleda u posmatrača. Desnom rukom pokazuje prema djetetu, dok Krist podiže ruku u svećeničkoj pozi blagoslova, adaptaciji drevne bizantijske ikone (poznate kao "hodegetrija") u kojoj Madona pokazuje na Krista kao put do spasenja. Bizantijske ikone koje su nadahnule Cimabuea i druge umjetnike njegovog vremena također su često imale naslikane anđele postavljene s obje strane prijestolja, obično prikazane u mnogo manjoj veličinu u odnosu na Madonu kako bi se naglasila njena važnost.

Međutim, u Madoni koja se nalazi u crkvi Santa Trinita kaao i drugim "Maestà" panelima koje je naslikao, Cimabue čini anđele mnogo većim i slaže ih oko prijestolja tako da izgleda da zauzimaju isti prostor kao Madona i Krist. Anđeli također postaju sagovornici između posmatrača i svetih likova; šest anđela gleda direktno prema nama, dok dvojica u sredini gledaju u Hrista, modelirajući pobožnu usredsređenost s ciljem da je i gledalac oponaša. Postavljeni na blistavoj pozadini sa zlatnim listićima, Madona i Krist sjede na monumentalnom prijestolju izrađenom od zamršeno izrezbarenog drveta optočenom draguljima. Ovo prijestolje ​historičari umjetnosti često su slavili kao primjer kako je Cimabue eksperimentirao sa efektima perspektive. Zakrivljene stepenice trona vode pogled natrag u izmišljeni prostor koji Cimabue stvara, čineći da izgleda kao da figure zauzimaju stvarni prostor. Veliki tron ​​također omogućava Cimabueu da postavi Madonu i osam anđela koji je okružuju na vrh kompozicije, skraćujući prednje dijelove trona približavajući ih posmatraču, a time stvarajući iluziju dubine na ravnoj površini slike.[8]

StilUredi

Iako je bio pod velikim utjecajem bizantijskih uzora, Cimabue se smatra jednim od prvih velikih italijanskih slikara koji se odvojio od bizantijsko-italijanskog stila (duecento) koji je preovladavao tokom 13. vijeka.[9] Polazeći od bizantijskih dvodimenzionalnih i stilizovanih likova, Cimabue ih je slikao u prirodnijim razmjerama i bojama. Pri tom je prvi uveo trodimenzionalne dizajne koristeći romanički pristup i druge srednjovjekovne slikarske tehnike stvarajući tako svoj vlastiti stil. Ovo će malo kasnije dovesti do nastanka trecento stila.[10] Dok su u srednjovjekovnoj umjetnosti tada bile zastupljene scene i oblici koji su se činili relativno ravnima i visoko stiliziranim, Cimabueove figure prikazane su u naprednijim životnim proporcijama i sjenčenjima u odnosu na ostale umjetnike iz njegovog doba.[11] Njegove sakralne slike imaju veliku izražajnu snagu, a u njima se osjeća "nestvarni" bizantijski utjecaj, kako to odaje način prikazivanja draperije i likova. Crtež prevladava nad plastičnim oblikom, a svjetlucavost zlatne podloge (svjetlosni učinak) podsjeća na blještavilo mozaika. Njegovo stvaralaštvo je povezano sa gotskom umjetnošću, a dao je i važan doprinos ranom renesansnom slikarstvu u Italiji tokom cijelog 14. vijeka. Njegov savremenik Dante Alighieri opisao ga je u svojoj knjizi Božanstvena komedija kao vodećeg slikara tog vremena.

BaštinaUredi

Ušao je u historiju umjetnosti kroz knjigu "Životi najpoznatijih italijanskih slikara, skulptora, i arhitekta" Giorgio Vasarija gdje ga pisac ove knjige smatra umjetnikom "koji je prvi dao svjetlost slikarstvu." [1]

Smatra se otkrivačem i učiteljem Giotta, koji je svojim stvaralaštvom postavio osnove za umjetnost Giotta i Duccia jednih od prvih velikih umjetnika i prethodnika italijanske renesanse.[12] U formalnijim djelima Cimabue pažljivo prati tradiciju, ali toj tradiciji donosi pojačani smisao drame. Nakon njega je bizantijska tradicija u Italiji zamrla, dijelom i zato što ju je zamijenio novi stil, ali i zato što su iscrpljene sve slikarske mogućnosti naslijeđene bizantijske tradicijom. U svojim manje formalnim radovima Cimabue je uspio iskoristiti rastuće zanimanje za pripovijedanje koje je bilo svojstveno bizantijskoj tradiciji, ali nikada u potpunosti razvijeno. Italijanskom slikarstvu donio je novu svijest o prostoru i skulpturalnoj formi. Svojom ličnošću i doprinosom slikarstvu zaslužuje Vasarijevu karakterizaciju prvog firentinskog slikara i prvog slikara "modernog" vremena.[2]

GalerijaUredi

LiteraturaUredi

H. W. Janson, Istorija umetnosti, Beograd, 1962.

ReferenceUredi

  1. ^ a b c "Cimabue, biografija ranog renesansnog slikara iz 13. vijeka". visual-arts-cork.com. Pristupljeno 4. 7. 2016.
  2. ^ a b c "Cimabue, Italian painter". britannica.com. Pristupljeno 3. 4. 2021.
  3. ^ Paoletti, John T.; Radke, Gary M. (2005). Art in Renaissance Italy. Laurence King Publishing. str. 51
  4. ^ a b "Art in Tuscany". travelingintuscany.com. Pristupljeno 20. 4. 2022.
  5. ^ a b Eimerl, Sarel (1967). The World of Giotto: c. 1267–1337. Time-Life Books. str. 82, 85. ISBN 0-900658-15-0
  6. ^ a b Farthing, Stephen, 1000 Paintings You Must See Before You Die, London: Cassell Illustrated, 2011. str. 5 - 53, ISBN 978-1-84403-704-9
  7. ^ a b "Cimabue". totallyhistory.com. Pristupljeno 3. 4. 2021.
  8. ^ "Cimabue, Virgin and Child Enthroned, and Prophets (Santa Trinità Maestà)". smarthistory.org. Pristupljeno 19. 4. 2022.
  9. ^ Fred Kleiner (2008). Gardner's Art through the Ages: A Global History. 2. Cengage Learning EMEA. str. 502.
  10. ^ "Cimabue". totallyhistory.com. Pristupljeno 4. 7. 2016.
  11. ^ Giorgio Vasari. Lives of the Artists. Translated with an introduction and notes by J.C. and P Bondanella. Oxford: Oxford University Press (Oxford World’s Classics), 1991, pp. 7–14. ISBN 978-0-19-953719-8.
  12. ^ "Cimabue". artsy.net. Pristupljeno 4. 7. 2016.

Vanjski linkoviUredi