Bitka na Uhudu
Bitka kod Uhuda je naziv za historijski vojni okršaj kod brda Uhud, na području današnje Saudijske Arabije. Odigrala se 23. marta 625. godine (7. ševvala 3. godine po Hidžri) kod Uhuda, nedaleko od Medine, između snaga male muslimanske zajednice Medine i mnogobožaca iz Mekke.[1][2] Ovo se smatra jednim od najgorih poraza u historiji islama.
| Bitka kod Uhuda | |||
|---|---|---|---|
| Muslimansko-Kurejšijevskih ratova | |||
| Datum | 23. mart 625. | ||
| Lokacija | Dolina ispred planine Uhuda, oko 8 km od Medine | ||
| Ishod | Pobjeda Kurejšija | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
| Žrtve | |||
| |||
Uvod u bitku
urediNakon poraza kojeg su pretrpjeli na Bedru, mušrici Mekke su željeli osvetu. Stradanje njihove posljednje trgovačke karavane predstavljalo je znatan ekonomski pritisak na Kurejšije koji su živjeli od trgovine i sebi nisu mogli dozvoliti da se neko usudi da ometa njihove trgovačke karavane, ne samo zbog štete koju bi eventualno pretrpjele, već i zbog ugleda kojeg su uživali među ostalim arapskim plemenima, ali i mogućnosti da se još neka plemena odluče na ometanje njihovih karavana.
Zbog svih ovih razloga, te zbog stare mržnje i neprijateljstva prema Muhammeda i prvim muslimanima, počele su opće pripreme za osvetničku bitku protiv muslimana u Medini. Ove pripreme su bile daleko temeljitije nego one za bitku na Bedru, a osim toga data je prilika dobrovoljnog učestvovanja svim arapskim plemenima koja žele da se bore protiv muslimana.
Bitka
urediMekanske snage
urediKada su Kurejšije okončali pripreme, u Mekki se sastade tri hiljade boraca, Kurejšija, Abesinaca i saveznika.[3] Kurejšijske vojskovođe odlučiše da sobom povedu i žene, kao potporu muževima. Uz svu oružanu spremu, vojnici su imali tri hiljade deva i dvije stotine konja, za konjički odred, a od odbrambenog oružja, imali su sedam stotina oklopa. Glavnu komandu cijele vojske držao je Ebu-Sufjan, komandu konjice Halid ibn Velid, kojemu je pomagao Ikrime ibn Džehel.
Muslimanske snage
urediMuslimansku vojsku je sačinjavalo hiljadu boraca, od čega je bilo stotinu oklopnika i 2 konjanika. Ostalo je bila pješadija. Zapovjednik muslimanskih snaga bio je sam Poslanik Muhammed. Međutim, uoči bitke, neposredno pred zoru, kada je vojska bila na sasvim maloj razdaljini od neprijatelja, Abdullah ibn Ubejj, napusti muslimansku vojsku sa oko tristo svojih boraca. Tako da je muslimanska vojska ostala sa samo 700 ljudi. Osim ovog broja, muslimanske snage su dodatno bile umanjene kada je Poslanik pronašao nekolicinu maloljetnika koji su se umiješali među vojnike želeći na taj način da doprinesu borbi, te ih je vratio nazad u Medinu.
U ovoj bitki učestvovali su i sve četverica "Pravednih halifa". Šiitske verzije ove bitke kazuju kako su Ebu-Bekr, Omer ibnul-Hattab i Osman ibn Affan pobjegli sa poprišta bitke. Ovo, naravno, pobija većina islamskih učenjaka obrazlažući to njihovim pokušajem da se diskredituju halife koje oni ne priznaju.
Muslimanski plan
urediIsprva je Poslanik Muhammed htio da se bitka odigra u samoj Medini, jer je smatrao da bi pojačanim utvrđenjem grada i borbom unutar uskih medinskih ulica i sokaka bili u nedostižnoj prednosti. No, većina je odlučila da se obračunaju van Medine, u dolini planine Uhud. Ovaj prostor je sa svoje tri strane opkoljen vulkanskim kamenjem, a pristup Medini je moguć jedino sa sjeverne strane.
Mekanska vojska se ulogorila na mjestu zvanom Ajnejn u dolini Sebhe blizu brda Uhud sjeverno od grada. Muslimanski plan je bio da se provuku pored logora mekanskih vojnika i da se smjeste na mjestu gdje bi im Uhud bio iza leđa, kako bi izbjegli eventualno opkoljavanje. Na brdu, koje je kasnije postalo poznato kao "Brdo strijelaca", jugoistočno od muslimanskog logora, Poslanik je postavio grupu od pedeset vještih strijelaca kako bi spriječio da im neprijatelj ne priđe sa južne strane iz pravca doline i rekao im:
Spriječite prolazak neprijateljske konjice na nas. Spriječite ih strijelama da nam ne dođu iza leđa. Bili pobjednici ili pobijeđeni, ne napuštajte taj položaj, ne smiju nam doći s vaše strane.
u Buharijinoj predaji stoji i sljedeće:
...i da vidite da su nas i ptice grabljivice zgrabile, nikako ne napuštajte svoje mjesto, sve dok vam ja za to ne dam dozvolu i ako vidite da nanosimo poraz neprijatelju ne napuštajte svoje mjesto sve dok vam to dozvolim.
Tok bitke
urediPrvu varnicu bitke upalio je nosač mušričke zastave Talha ibn Talha, jedan od najjačih junaka Kurejšija. On je izašao ispred vojske jašući kamilu i pozivajući na dvoboj. Zubeir istupi iz muslimanske vojske i uputi se prema njemu, pa se velikom brzinom ustremi na njega, zaskoči mu se na kamilu, obori ga na zemlju, odmače ga od sebe i presječe mu vrat. Ovo je dodatno ohrabrilo muslimansku vojsku.
Težište bitke je bilo oko kurejšijske zastave, mada se bitka vodila svom žestinom na svim dijelovima ratišta.
Pogibija Hamze ibn Abdu-l-Mutaliba
urediHamza ibn Abdul-Muttalib, poznat pod nadimkom "Allahov lav", se borio snagom razjarenog lava. Prodirao je u srce mušričke vojske ubijajući, jednog za drugim, njihove najhrabrije borce i prvake, sve dok ga iza leđa nije ubio Vahš ibn Harb, sluga Džubejera ibn Mutama, čiji je amidža poginuo u bitki na Bedru. Džubeir je Vahšu obećao slobodu ukoliko na Uhudu ubije Hamzu, i time osveti smrt njegovog amidže. Nakon što se bitka pod Uhudom rasplamsala, Vahš se dao u potragu za "Allahovim lavom", skrivajući se i vrebajući priliku da mu zada smrtonosni udarac kopljem. I dok je Hamza, bio zauzet dvobojem sa jednim od mušričkih prvaka, Vahš ga je pogodio svojim kopljem. Iako proboden kopljem, Hamza se okrenuo i pošao prema svome ubici kako bi mu se osvetio ali je bio nemoćan. Vahš ga je, kako je sam kasnije pričao, pustio da umre a zatim mu je prišao i izvukao svoje koplje. Za njega je ova bitka bila gotova. Udaljio se od poprišta bitke i otišao do logora gdje ostao da sjedi. Po dolasku u Meku dobio je svoju slobodu.
I pored velike nesreće koja zadesi muslimane ubistvom Allahovog lava, muslimani su nastavili savlađivati neprijatelja. Odred strijelaca koji je Poslanik ostavio na obližnjem brdu, odigrao je značajnu ulogu u prvom dijelu bitke. Mekanska konjica pod vodstvom Halida ibn Velida pokušavala je tri puta proboj preko uhudskog prevoja, kako bi uništila lijevo krilo muslimanske vojske. Želja im je bila zaći muslimanima iza leđa i izazvati pometnju i nered u njihovim redovima. Na taj način bi ih, sigurno, vrlo brzo porazili. Međutim, ovi strijelci su svaki put odbili Halidov napad i uspjeli sačuvati taj strateški vrlo važan položaj.
Ubrzo je muslimanska vojska bila nadomak pobjede. Mekanska zastava je pala i niko je nije više dizao, njihovi vojnici su u potpunom rasulu trčali po bojnom polju.
Nakon što se mekanska vojska dala u bijeg ostavljajući sve što je imala iza sebe, neoprostivu grešku napravili su strijelci. Vidjevši kako njihovi skupljaju bogati ratni plijen dok se neprijatelj dao u bijeg. Njihov zapovjednik Abdullah ibn Džubeir ih uzaludno podsjećao na strogo Poslanikovo naređenje o čuvanju položaja bez obzira na ishod bitke. Njih oko četrdeset napustiše svoja mjesta i pohitaše za ostalima, da učestvuju u skupljanju plijena. Na položaju je ostao samo Ibnu Džubeir sa svojih devet drugova, što je bilo nedovoljno da zaštiti muslimansko zaleđe.
Halid ibn El-Velid kao iskusan vojskovođa odmah iskoristi tu priliku. On velikom brzinom zajedno sa mekanskom konjicom prođe preko uhudskog prevoja, te savladavši Abdullaha i njegove prijatelje navališe na muslimane s leđa. Ubrzo se većina muslimanske vojske našla u okruženju. Tom prilikom je i sam Muhammed bio ranjen. Nakon što su uložili nadljudske napore ashabi su, zajedno sa Allahovim poslanikom, uspjeli probiti obruč oko opkoljenih mudžahida i zajedno se ispeti na brdo Uhud gdje su u nekoliko navrata uspješno odbili nasrtaje mušričke vojske.
Nakon bitke
urediPoslije povlačenja mekanske vojske muslimani su ukopali šehide a zatim se vratili u Medinu gdje su dočekani kao pobjednici. Sve pouzdane predaje govore o sedamdeset poginulih muslimana na Uhudu. Većina poginulih su Ensarije. Njih je poginulo šezdeset pet. Četrdeset i jedan iz plemena Hazredž, a dvadeset i četiri iz plemena Evs. Također je poginuo i jedan Jevrej. Ostali su bili iz redova Muhadžira.
Kod mušrika je broj poginulih bio 22. Postoje i neke predaje koje kažu da ih je bilo 37.
Također pogledajte
urediDodatna literatura
uredi- Knjige i žurnali
- Gordon, Matthew (30. 5. 2005). The Rise of Islam (jezik: engleski). Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-313-32522-9.
- Karsh, Efraim (2013). Islamic Imperialism: A History (jezik: engleski). Yale University Press. ISBN 978-0-300-20133-8.
- Lapidus, Ira M. (2012). Islamic Societies to the Nineteenth Century: A Global History (jezik: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-51441-5.
- Lewis, Bernard (2002). The Arabs in History. Oxford, New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-280310-8.
- Buhl, F.; Welch, A.T. (1993). "Muḥammad". u Bosworth, C.E.; Van Donzel, E.; Heinrichs, W.P.; Pellat, Ch. (ured.). Encyclopaedia of Islam. 7 (2nd izd.). Brill. str. 360–387. ISBN 978-90-04-09419-2.
- Andrae, Tor; Menzel, Theophil (1960). Mohammed: The Man and His Faith. New York: Harper Torchbook. OCLC 871364.
- Firestone, Rueven (1999). Jihad: The Origin of Holy War in Islam. Oxford University Press. ISBN 0-19-512580-0.
- Holt, P. M.; Bernard Lewis (1977a). Cambridge History of Islam, Vol. 1A. Cambridge University Press. ISBN 0-521-29136-4.
- I. Ishaq & A. Guillaume (oktobar 2002). The Life of Muhammad. Oxford University Press, USA; New Impression edition. ISBN 0-19-636033-1.
- Muir, William; Weir, T. H. (1912). The Life of Mohammad. Edinburgh: John Grant. OCLC 5754953.
- Nafziger, George F.; Walton, Mark W. (2003). Islam at War: a history. Westport, CT: Praeger. ISBN 0-275-98101-0.
- Peters, F.E (1994). Muhammad and the Origins of Islam. Albany: SUNY Press. ISBN 0-7914-1875-8.
- Watt, W. Montgomery (1956). Muhammad at Medina. Oxford University Press.
- Watt, W. Montgomery (1961). Muhammad: Prophet and Statesman. United Kingdom: Oxford University Press.
- Watt, W. Montgomery (1974). Muhammad: Prophet and Statesman, Oxford University Press ISBN 0-19-881078-4
- Watt, W. Montgomery (1981). Muhammad at Medina. Oxford University Press; New edition. ISBN 0-19-577307-1.
- Enciklopedije
- Robinson, C. F. "Uhud". u P.J. Bearman; Th. Bianquis; C.E. Bosworth; E. van Donzel; W.P. Heinrichs (ured.). Encyclopaedia of Islam Online. Brill Academic Publishers. ISSN 1573-3912.
- Vacca, V. "Nadir, Banu-l". u P.J. Bearman; Th. Bianquis; C.E. Bosworth; E. van Donzel; W.P. Heinrichs (ured.). Encyclopaedia of Islam Online. Brill Academic Publishers. ISSN 1573-3912.
Vanjski linkovi
uredi
- ^ Jones, J. M. B. (1957). "The Chronology of the "Mag̱ẖāzī"-- A Textual Survey". Bulletin of the School of Oriental and African Studies, University of London. 19 (2): 245–280. doi:10.1017/S0041977X0013304X. ISSN 0041-977X. JSTOR 610242. S2CID 162989212.
- ^ Safi-ur Rahman Mubarakpuri (1996). The sealed nectar: biography of the Noble Prophet. Riyadh. str. 247.
- ^ Buhl i Welch 1993, str. 370.