Anestezija (od grčkih riječi αν-, an-, "bez"; i αἲσθησις, aisthēsis, "osjećaja") - doslovno, bez osjećaja) je medicinska metoda anesteziologije, koja uz primjenu anestetika i drugih lijekova u organizmu čovjeka dovodi do "isključenja bola" i "lijekovima izazvanog sna". Riječ je skovao Oliver Wendell Holmes 1846. godine.^[1] Primjenjuje se tokom operativnih zahvata i drugih metoda dijagnostike i liječenja vrlo složenih stanja vezanih za pojam "intenzivno liječenje". Anestetici su razne vrste lijekova u plinovitom, tečnom ili drugom obliku koji pri ulasku u organizam svojim djelovanjem dovode do gubitka osjećaja i svijesti uz minimalno štetno djelovanje i mogućnost vraćanja organizma u normalno stanje, nakon prestanka njihove primjene.

Liječnici zaduženi za anesteziju se nazivaju anesteziolozi. Lokalnu anesteziju daju i liječnici drugih specijalnosti kao što su hirurzi, radiolozi, zubari itd.

Historija

U davna vremena, prva sredstva koja su korišćena za anesteziju kod bolesnika sa povredama bila su marihuana i opijum. Prave anestezije nije bilo sve do 19. vijeka, tada su započela prva istraživanja u ovoj oblasti. Tokom 1800. britanski hemičari - Humphry Davy i Thomas Beddoes - opisuju neka svojstva azotnog suboksida (oksidula) (tzv. "rajskog plina"), ali u tim danima ovaj plin je korišten samo za zabavu. "Rajski plin", prvi koristi za anesteziju američki zubar Horacy Bunare, koji 1844. uz upotrebu azotnog suboksida obavio vađenje zuba. Nažalost on ubrzo gubi podršku medicinskih krugova zbog stručne pogreške (smrti pacijenta). Drugi značajan lijek koji se koristio u anesteziji bio je hloroform, otkriven u 1831. Njegova efikasnost je potvrđena u 1847.

Anesteziju je utemeljio Oliwer Wendell Holmes 1846., A modernu anesteziju Joseph Lister. Joseph Lister je otkrio i karbolnu kiselinu (fenol) koja se primjenjuje u sterilizaciji.

U martu 1842. u Danielsville, Džordžija, dr. Crawford Long - prvi primjenjuje anesteziju u toku operativnog zahvata, dajući je svom prijatelju, koji je također bio školski učitelj James M. Venable prije ekscizije (izrezivanja) jedne ciste iz njegovog vrata.

Prvu uspješnu operaciju pod anestezijom na ratištu (1847) izvršio je ruski hirurg, Nikolaj Ivanovič Pirogov.

Do 19. vijeka, anestezija nije primijenjivana u medicini, pa su ljudi tokom operacije osjećali jak bol, i postojala je osoba zadužena da ih umiri. Posebno je bilo bolno kada su ljude operirali Grci i Rimljani. Grci su samo ponekad operirali ljude, kada je to bilo neizbježno, tako da su najčešće pri porođaju umirala nekadašnje trudnice i ljudi koji su bili teže bolesni. Najčešće su i ovi bolesnici umirali zbog toga što se tada nije znalo za viruse i bakterije i ostale patogene mikroorganizme, pa se nije poklanjala dovoljna pažnja sterilnosti instrumenata i druge opreme.

Vrste anestezija

Opća anestezija

1.1. Inhalaciona,

1.2. Intravenozna,

1.3. Rektalna

Lokalna anestezija

2.1. Površinska

2.2. Inflitraciona,

2.3. Regionalna

2.3.1.Centralni blok

2.3.2.Periferni blok

Nefarmakološka anestezija

Opća anestezija

Opća anestezija podrazumijeva primjenu posebne skupine lijekova koji organizmu osiguravaju potpuno odsustvo svijesti (amnezija) i bola (anelgezija) uz mišićnu relaksaciju tokom operacije. Za vrijeme ove vrste anestezije u prisutnosti anesteziologa pacijentu se kontroliraju sve vitalne funkcije kako bi se primjenom lijekova i drugih metoda organizam bolesnika tokom operacije održavao u optimalnom stanju. I pored primjene najsavremenijih lijekova i savremenih metoda ponekad nije moguće eliminirati neke neželjene efekte, kao što su postoperativni bol, mučninu, povraćanje itd.). Umjerena doza straha od gubitka svijesti tokom anestezije je normalna pojava kod većine bolesnika što zahtijeva dobru premedikaciju i psihološku pripremu bolesnika od strane liječnika.

Prema načinu unosa anestetika opća anestezija se dijeli na:

1 .1. Inhalaciona anestezija;

Postiže se i održava anesteticima u plinovitom obliku, koji u organizam dospijevaju sa udahnutim zrakom u pluća. Za ovu vrstu anestezije koristi se mješavina plinova (kisik, dušik suboksid, izofluran itd.) čija se smjesa priprema u posebnim aparatima i plastičnim sistemom cijevi preko endotrahealnog tubusa, laringealne maske ili putem maske za lice, u strogo kontroliranim uslovima unosi u dišni sistem bolesnika. Uz plinove za anesteziju, dodaju se i lijekovi koji osiguravaju relaksaciju mišića i neosjetljivost na bol. Ova vrsta anestezije je najčešće primjenjivani oblik anestezije.

Dobre strane inhalacione anestezije

Brz učinak
Dozirane dubine anestezije,
Lako održavanje i kontrola i
Brzo buđenja bolesnika iz anestezije.

Nedostaci inhalacione anestezije;

Nadražaj dišnih puteva uz nagon na kašalj,
Prolazni bol u grlu,
Oštećenja u usnoj šupljini,
Povraćanje i udisanje želučanog sadržaja uz moguću pojavu upalu pluća.

1 .2. Intravenska anestezija,

Postiže se i održava injektiranjem anestetika u venu. Prednost ove anestezije je jednostavan i lak način primjene i brzo uspavljivanje pacijenta. Uglavnom se koristi kao uvod u inhalacionu anesteziju kako bi se izbjegli negativni učinci udisanja plinskih anestetika. Kao samostalna anestezija koristi se kod kratkotrajnih operativnih zahvata (manje operacije, invazivna dijagnostika, namještanje kostiju i zglobova itd.). Glavni nedostatak ove metode je slaba kontrola anestetika čija sudbina ovisi od individualne sposobnosti organizma za njegovu razgradnju i eliminaciju iz organizma. Moguće komplikacije kod ove vrste anestezije su: prolazno peckanje i bol duž vene u koju je injektiran anestetik, alergijske reakcije na anestetik, zbunjenost, pospanost, mučnina.

1 .3. Rektalna anestezija;

Postiže se uvođenjem anestetika u debelo crijevo. Ona se najrjeđe primjenjuje i to uglavnom kod male djece.

Lokalna anestezija:

Lokalna anestezija je postupak koji izaziva neosjetljivost na bol određenog dijela tijela primjenom lijekova koji prekidaju provođenje impulsa kroz nerve u toj regiji.

Prema načinu primjene anestetika lokalna anestezija se dijeli na:

2 .1. Površinska anestezija;

Postiže se primjenom anestetika u obliku kapi, spreja ili masti na površinu tijela (oči, sluznica usne šupljine, dišnih puteva, mjehura, u cilju dijagnostike ili manjih operativnih zahvata. Ovu vrstu anestezije obično primjenjuju sami hirurzi ili ljekari dijagnostičari.

2. 2. Infiltraciona anestezija ;

Kod ove vrste anestezije, anestetik se primjenjuje na mjestu i oko mjesta operacionog polja, sa ciljem da se to područje obezboli. Anestetik se primjenjuje injektiranjem oko operacionog polja na potrebnu dubinu zavisno od operativne tehnike. Ova vrsta anestezije se primjenjuje kod manjih operativnih zahvata (šivanje rana, odstranjivanje kožnih i potkožnih promjena, ingvinalnih kila kod kojih je kontraindicirana druga vrsta anestezije i sl.). Ovu vrstu anestezije provodi hirurg. Radi potenciranja ove anestezije, (smirivanje pa i uspavljivanje bolesnika tokom operativnog zahvata) u ovu vrstu anestezije može se uključiti i anesteziolog koji će primijeniti i druge medikamente pored anestetika.

2 .3. Regionalna anestezija;

Kod ove vrste anestezije anestetik se injektira u blizinu živca ili kičmene moždine, pri čemu se postiže neosjetljivost na bol (blokada) jedne veće regije na tijelu. Zavisno od lokacije primjena anestetika dijeli se na: središnji, periferni blok i regionalnu intravensku anesteziju.

2.3.1. Središnji blok ;

To je vrsta anestezije kod koje djelovanje anestetika traje 2-4 sata, a anestetik se ubrizgava oko kičmene moždine, te tako blokira prenos bolnih podražaja do mozga. Ako se slučajno dogodi da izvođenje ove vrste anestezije ne uspije, prelazi se na opću anesteziju. Ovisno o mjestu ubrizgavanja središnji blok dijelimo na spinalni i epiduralni.

2.3.1.1.Spinalna anestezija, je anesteziološka tehnika u kojoj anestetik dajemo u tekućinu koja okružuje leđnu moždinu. Spinalna anestezija se može primijeniti na gotovo sve zahvate na nogama, kukovima, zdjelice, donjem dijelu trbuha (uključujući i carski rez). Komplikacije ove vrste anestezije su veoma rijetke i prolazna, a da bi se one ublažile, nakon spinalne anestezije, bolesnik 24 sata mora ležati na ravnom i piti puno tekućine.

2.3.1.2. Epiduralna anestezija, je anesteziološka tehnika u kojoj se anestetik daje u prostor između kralješka i ovoja kičmene moždine (epiduralni prostor). Ovom vrstom anestezije možemo anestezirati određenu regiju na trupu i tako je učiniti neosjetljivim na bol. Pri tome ostatak trupa ostaje očuvan. Također primjenom nižih koncentracija anestetika možemo blokirati samo osjećaj bola dok je mišićna snaga očuvana (što se koristi kod bezbolnog poroda). Ako se u epiduralni prostor postavi tanka plastična cjevčica (epiduralni kateter) postoji mogućnost trajnog davanja anestetika i na taj način se osigurava dugotrajna anestezije. Epiduralna anestezija se primjenjuje za razne zahvate na nogama, zdjelici, donjem dijelu trbuha, prsnom košu i plućima.Također se primjenjuje kao metoda trajnog uklanjanja boli kod pacijenata s malignom bolešću.

2.3.2. Periferni blok ;

To je tehnika kod koje se anestetik ubrizgava blizu živca ili živčanog snopa koji inervira određeni dio tijela. Ovom tehnikom možemo anestezirati puno manje regije tijela, npr. područje šake, ruke, ramena, stopala, noge.

2.3.3. Regionalna intravenska anestezija;

Ova tehnika koja se koristi za anesteziju ekstremiteta (ruku ili nogu). Regionalna intravenska anestezija se izvodi tako da se prvo zaustavi cirkulacija krvi u željenom ekstremitetu, zatim se u venu tog ekstremiteta injicira anestetik koji izlazi u tkivo i dolazi do živaca.

Nefarmakološka anestezije

Hipnoza ima dugu historiju upotrebe kao anesteziološka tehnika. Rashlađivanje tkiva (npr. led) može izazvati privremeni prekid provođenja kroz nervna vlakna (aksona) i gubitak osjećaja, a korištenjem hiperventilacije (produbljenim i ubrzanim disanjem), može se privremeno suzbiti osjećaj bola. Savremena anesteziološka praksa ove metode rijetko koristi u praksi.

Komplikacije za vrijeme anestezije

Pravilnim radom anesteziologa mogu se spriječiti komplikacije

Učestalost komplikacija u anesteziji u odnosu na broj izvršenih anestezija je oko 9 posto.^[2]

Najučestalije komplikacije su;

Nedovoljna ventilacija pluća,
Hipotenzija,
Aritmije,
Ozljede nerava
Nuspojave anestetika i drugih lijekova

Komplikacije nastaju kod;

Dugotrajnih zahvata,
Kod pretilih bolesnika,
Bolesnika u poodmakloj dobi,
Hitnih zahvata
Anestezije porodilja

Uzroci komplikacija su

Ljudska greška (nesavjestan rad ili loša obučenost)
Loš monitoring vitalnih parametara,
Neispravna oprema
Loša organizacija rada

Odabir anestezije

Nakon što hirurg ili drugi liječnik postavi indikaciju za operativni ili neki drugi zahvat, obavljaju se preanesteziološke pretrage i donosi konačna odluka o vrsti anestezije. Ako postoji mogućnost primjene više vrsta anestezije, bolesniku se daje mogućnost da sudjeluje u izboru.

Glavne smjernice koje anesteziologa rukovode pri odlučivanju o vrsti anestezije su:

Vrsta bolesti
Lokalizacija promjena (bolesti)
Vrsta operativnog zahvata
Trajanje operativnog zahvata.
Zdravstveno stanje i prethodne bolesti bolesnika
Lijekovi koje bolesnik upotrebljava,
Odluka bolesnika o izboru anestezije.

Literatura

Murphy FL. The Further Study of Anesthesiology. U: Longnecker DE, Murphy FL, ur. Dripps / Eckenhoff / Vandam: Introduction to anesthesia, Saunders Co, SAD 1997. str 492-497.

Vanjski linkovi

Reference

^ Morris Fishbein, M.D., ured. (1976). "Anesthesia". The New Illustrated Medical and Health Encyclopedia. 1 (Home Library Edition izd.). New York, N.Y. 10016: H. S. Stuttman Co. str. 87. |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: lokacija (link)
^ Komplikacije za vrijeme anestezije Arhivirano 30. 7. 2010. na Wayback Machine Posjećeno juli 2009.

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Anestezija

[1] Morris Fishbein, M.D., ured. (1976). "Anesthesia". The New Illustrated Medical and Health Encyclopedia. 1 (Home Library Edition izd.). New York, N.Y. 10016: H. S. Stuttman Co. str. 87. |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: lokacija (link)

[2] Komplikacije za vrijeme anestezije Arhivirano 30. 7. 2010. na Wayback Machine Posjećeno juli 2009.

[1]

[2]