Hipnoza

Hipnoza (grč hypnosis – „spavanje“) je sugestija uz promijenjeno stanje svijesti.

Photographic Studies in Hypnosis, Abnormal Psychology (1938)

Berthold Stokvis definisao je hipnozu kao stanje izazvano afektivnim (često neznačajnim) smanjenjem prethodno sužene svijesti u kojem dolazi do regresije osnovnih funkcija ličnosti (mišljenje, čuvstvo, htijenje), kao i tjelesnih funkcija. Za vrijeme hipnoze ispitanici najčešće ostaju svjesni svog reagovanja.

Stadiji hipnozeUredi

S obzirom na dubinu hipnoze, razlikujemo 4 stepena:

  1. somnolencija – lagano stanje transa, hipnoidno stanje, osjećaj opuštenosti. Osoba u ovom stadiju može lako govoriti i odgovarati, a EEG pokazuje kako su prisutni uglavnom beta talasi (14-30 Hz).
  1. hipotaksija – stanje djelomične do potpune neprijemčivosti, osim hipnotizera, bez ugrožavanja sjećanja, otvorenost emocijama i sjećanju, velika otvorenost sugestijama; moguća je parcijalna regresija. EEG pokazuje uglavnom alfa valove (8-13 Hz).
  1. somnambulizam – duboka opuštenost, duboki stadij s prazninama u sjećanju, pojava letargije (drijemež, sanjivost) i katalepsije (obamrlost), osoba izgovara nejasno riječi, moguća amnezija, ali i moguća anestezija. EEG pokazuje teta talase ( 4-7 Hz).
  1. hipnotička koma – ne treba povezivati sa uobičajenom upotrebom tog termina (koma). Disanje je jako usporeno, kompletna anestezija, osoba postaje sklona ignoriranju sugestija i uputa hipnotizera iako ih je svjesna. U ogranicenim slucajevima kada ih ipak prihvata (tj. kada postoji dovoljno čvrsta motivacija) vrlo su efikasne. Ovo stanje je teško postići kod nekih osoba, a EEG pokazuje delta talase (0,4-4 Hz).

Može se također razlikovati opće hipnoze i one s posthipnotičkim naredbama, kod kojih se postiže unaprijed određeno djelovanje. Također se može primijeniti i tzv. prazna hipnoza (u cilju opuštanja) u kojoj se oporavlja cijeli nervni sistem.

Pristupi hipnoziUredi

Razlikujemo dva osnovna pristupa hipnozi - tradicionalni, direktni pristup i indirektnu, konverzacijsku hipnozu na tragu rada M. Ericksona.

Vanjski linkoviUredi