Wikipedia

Aneksijska kriza

sukob Austro-Ugarske i Osmanlijskog Carstva oko Bosne i Hercegovine

Aneksijska kriza (poznata i kao Prva balkanska kriza ili Bosanska kriza) jest naziv za period od 1908. do 1910. u historiji Bosne i Hercegovine nakon Austro-Ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, koja je bila pod suverenitetom Osmanlijskog Carstva, ali pod kontrolom Austro-Ugarske. Izbila je 6. oktobra 1908[1] kada je Austro-Ugarska objavila aneksiju Bosne i Hercegovine.[2][3][4][5]

Naslovnica francuskog časopisa "Le Petit Journal" o aneksijskoj krizi: Bugarski princ Ferdinand proglašava nezavisnost i proglašava se za cara, a austrijski car Franjo Josip aneksira Bosnu i Hercegovinu, dok osmanski sultan Abdul Hamid II gleda na to.

Ovaj jednostrani potez – tempiran da se poklopi sa bugarskim proglašenjem nezavisnosti od Osmanlijskog Carstva 5. oktobra – izazvala je proteste svih velikih sila i balkanskih susjeda Austro-Ugarske, Srbije i Crne Gore. U aprilu 1909. godine, Berlinski ugovor je izmijenjen i dopunjen kako bi odrazio svršen čin i priveo kraju krizu. Kriza je trajno narušila odnose između Austro-Ugarske i njenih susjeda, posebno Srbije, Italije i Rusije i dugoročno je pomogla u postavljanju temelja za Prvi svjetski rat, kriza je uništila svaku preostalu sposobnost Austrije i Rusije da sarađuju na Balkanu i oštetila austrijske odnose sa Srbijom i Italijom. Austro-srpski odnosi – narušeni rasplamsavanjem srpskih nacionalista aneksijom – i dalje su bili zategnuti do te mjere da su 1914. objavili rat jedni drugima.[6]

PozadinaUredi

 
Bosnia i Hercegovina i Novopazarski sandžak

Sredinom 1870-ih desila se serija nasilnih pobuna protiv osmanlijske vlasti na Balkanu, te jednako nasilnih i represivnih odgovora Turaka. Ruski car Aleksandar II, želeći da interveniše protiv Osmanlija, tražio je i postigao sporazum sa Austro-Ugarskom. U Budimpeštanskoj konvenciji iz 1877. godine, dvije sile su se složile da će Rusija anektirati Besarabiju, a Austro-Ugarska pridržavati se dobronamjerne neutralnosti prema Rusiji u predstojećem ratu s Turcima. Kao kompenzaciju za ovu podršku, Rusijia je pristala na Austro-Ugarsku kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom.[7]

Ubrzo nakon toga, Rusi su objavili rat, te, nakon nekoliko neuspjeha, potisnuli Turke nazad na nekoliko milja od Carigrada. Ono što je spriječilo Ruse da potpuno istjeraju Turke iz Evrope bila je spremnost drugih velikih sila, posebno Britanije i Austro-Ugarske, da provedu raniji ugovor, Londonsku konvenciju o moreuzu iz 1841., u kojoj se navodi da će Carigradski moreuz biti zatvoren za ratne brodove za vrijeme rata. Ovo je za posljedicu imalo zadržavanje ruske flote u Crnom moru, ali bi to bilo bezvrijedno ako bi ruske trupe stekle kontrolu nad moreuzima putem okolnog kopna. Nakon pobjede u ratu, Rusi su nametnuli Osmanlijama Sanstefanski mir, koji je dijelom odbio obećanja iz Budimpeštanske konvencije i proglasio da će Bosnu i Hercegovinu zajednički okupirati ruske i austrijske trupe.[7]

 
Austrijska okupacija Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka 1904.

Sanstefanski mir poništen je Berlinskim sporazumom. Prema članu 29, Austro-Ugarska je dobila posebna prava u oblastima Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka Osmanlijskog carstva. U članu 25. stajalo je da će „Pokrajine Bosna i Hercegovina biti okupirane i pod upravom Austro-Ugarske“ i nastavlja „Austro-Ugarska zadržava pravo da održava garnizone i da ima vojne i trgovačke puteve na cijelom području tog dijela Novopazarskog sandžaka drevnog Bosanskog vilajeta."[8]

Novopazarski sandžak kojim dominiraju Bošnjaci odvojio je Crnu Goru od Srbije i sprečio geografsku i političku zajednicu ove dve države koje su često bile blisko povezane. Austrijska okupacija Sandžaka bila je značajna i zato što je Austro-Ugarskoj obezbijedila polazno područje za moguće buduće širenje prema egejskoj luci Solun u Makedoniji pod osmanskom kontrolom. Bosansko stanovništvo je već bilo vjerski podijeljeno na muslimane, katolike i pravoslavce.

Austro-Ugarska je ostvarila svoja zakonska prava, preuzimajući čvrstu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom i zajedno sa Osmanlijskim carstvom okupirala Novopazarski sandžak. Berlinski sporazum dozvolio je isključivu austrijsku okupaciju Bosne i Hercegovine, ali nije precizirao konačan raspored pokrajina. Ovaj propust je riješen u Ugovoru o savezu tri cara iz 1881. godine, gdje su i Njemačka i Rusija potvrdile pravo Austrije da aneksira Bosnu i Hercegovinu.[9] Bilateralni trgovački ugovor između Austrije i Srbije iz iste godine imao je tajni aneks, u kojem je stajalo da „Srbija„neće dozvoliti da se sa njene teritorije usmjeravaju bilo kakve političke, vjerske ili druge intrige protiv Austro-Ugarske monarhije, uključujući Bosnu, Hercegovinu i novopazarski sandžak".[10] Međutim, do 1897. godine, pod novim carem, Nikolom II, ruska carska vlada je uspjela, opet, povući svoju podršku austrijskoj aneksiji Bosne i Hercegovine. Ruski ministar vanjskih poslova, grof Mihael Muravijev, izjavio je da bi austrijska aneksija Bosne i Hercegovine postavila "opširno pitanje koje zahtijeva posebno ispitivanje".[11] Srbija je dozvolila da njihove obaveze po trgovačkom ugovoru iz 1881. godine prestanu 1899. godine.[12]

1903. godine u puču je ubijen kralj Srbije i na presto dolazi proruska dinastija Karađorđević. Moć se prebacila na elemente koji su široko zainteresovani za ekspanziju u Bosnu. Nova srpska vlast htela je da od Austrougara preuzme Novopazarski sandžak i Bosnu i Hercegovinu. Odnosi između Srbije i Austro-Ugarske postepeno su se pogoršavali. Međutim, sposobnost Rusije da podrži Srbiju je znatno smanjena nakon vojnog poniženja u rusko-japanskom ratu 1905. i unutrašnjih nemira koji su uslijedili.[13]

Do 1907. godine Austro-Ugarski ministar vanjskih poslova Alois Aehrenthal počeo je formulirati plan za učvršćivanje Austro-Ugarske pozicije prema Srbijianeksijom Bosne i Hercegovine. Njegova prilika došla je u obliku pisma ruskog ministra vanjskih poslova Aleksandra Izvolskog – u kojem se predlaže austrijska aneksija provincija kao dio dogovora o osiguranju boljeg pristupa turskom moreuzu za ruske mornaričke brodove[14] – i naknadnog sastanka u zamku Buchlau u Moravskoj, Austro-Ugarska.[15]

Buchlau pregovoriUredi

Razmjena pisamaUredi

2. jula 1908., ruski ministar vanjskih poslova Izvolski poslao je pismo austrougarskom ministru vanjskih poslova Alojsu Aehrenthal i predložio raspravu o recipročnim promjenama Berlinskog sporazuma u korist ruskog interesa za Carigradski moreuz i interesa Austro-Ugarske u aneksiji Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka. Aehrenthal je 14. jula odgovorio sa opreznim prihvatanjem predložene diskusije.[16] 10. septembra, nakon dugih i složenih rasprava unutar Carske vlade o prijedlozima Izvolskog Austro-Ugarskoj, Aehrenthal mu je iznio malo drugačiji niz protuprijedloga: predložio je u zamjenu za prijateljski ruski stav kada je Austro-Ugarska aneksira Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska će tada povući svoje trupe iz Sandžaka. U pismu se zatim nudilo da se raspravlja o pitanju tjesnaca, kao posebnoj temi, na prijateljskoj osnovi. Aehrenthal je predložio da, u slučaju da se postigne sporazum o Bosni i Hercegovini, njegova vlada neće – ukoliko Rusi naknadno predlože da nametnu pravo svoje crnomorske flote na korištenje i zaštitu svog pristupa Mediteranu kroz Bosfor – neće automatski s drugim siama podržati protivljenje Osmanlijskog carstva (do i uključujući rat) takvom prijedlogu.[17]

Sastanak u BuchlauUredi

 
Dvorac Buchlau.

16. septembra, Izvolski i Aehrenthal susreli su se licem u lice u zamku Buchlau u Moravskoj, privatnoj rezidenciji grofa Leopolda Berchtolda, ambasadora Austro-Ugarske u Sankt Peterburgu. Tokom ovih privatnih sastanaka, koji su ukupno trajali šest sati, nije vođen nikakav zapisnik. Izvolski je prihvatio odgovornost da napiše zaključke sastanaka i prosledi ih Aehrenthalu. Aehrenthal je 21. septembra pisao Izvolskom tražeći ovaj dokument, na šta je Izvolski dva dana kasnije odgovorio da je dokument poslat caru na odobrenje. Ovaj dokument, ako je ikada postojao, nikada nije objavljen.[18]

Aehrenthalova verzija sporazumaUredi

Prema Aehrenthalovom izvještaju koji je dao Albertini, Izvolski se složio da će Rusija zadržati "prijateljski i dobronamjeran stav" ako Austro-Ugarska aneksira Bosnu i Hercegovinu. Recipročno, ukoliko Rusija krene da otvori "tjesnace za pojedinačne ratne brodove", Austro-Ugarska bi zadržala blagonaklon stav. Njih dvojica su se složili da je vjerovatna posljedica aneksije da Bugarska, koja je de facto nezavisna od 1878. godine, proglasi svoju formalnu nezavisnost od Osmanlijskog carstva. Austro-Ugarska ne bi ponudila nikakve teritorijalne ustupke Srbiji ili Crnoj Gori, ali ako bi podržale aneksiju onda se Austro-Ugarska ne bi protivila srpskoj ekspanziji na Balkanu, i podržala bi ruski zahtjev da se revidira član 29. Berlinskog ugovora koji je ograničavao crnogorske suverenitet. Stranke su se složile da bi "ove promjene mogle dobiti sankciju nakon pregovora sa Portom i silama", ali "o Bosni i Hercegovini više neće biti govora". Aneksija bi se vjerovatno dogodila početkom oktobra.[19] Original Aehrenthalovog izvještaja nije pronađen, pa su se istoričari morali zadovoljiti kancelarijskom kopijom dokumenta bez datuma.[20]

Izvolskijeva verzija sporazumaUredi

Austrougarska je 30. septembra obavijestila Izvolskog, koji je u to vrijeme boravio u Parizu, da će se aneksija dogoditi 7. oktobra. Izvolski je 4. oktobra pripremio izvještaj na zahtjev britanskog ambasadora u Francuskoj Francisa Bertiea. Izvolski je izjavio da je njegov stav da je aneksija stvar koju treba riješiti između potpisnica Berlinskog sporazuma. Uz kompenzaciju Austro-Ugarskog povlačenja iz Novopazarskog sandžaka, Rusija ne bi smatrala aneksiju razlogom za rat, ali bi Rusija i druge vlade insistirale na izmjenama Ugovora koje su im povoljne, uključujući otvaranje moreuza (ruske interesa), nezavisnost Bugarske, teritorijalne ustupke Srbiji i ukidanje ograničenja crnogorskog suvereniteta prema članu 29.[21] Bertie je rekao britanskom ministru vanjskih poslova Edwardu Grayu da smatra da Izvolski nije bio potpuno iskren u vezi sa kontekstom u kojem je došlo do ovih razumijevanja putem njegove "diplomacije."

AneksijaUredi

 
Sarajlije čitaju plakat sa proglasom aneksije na mjestu gdje je stajao Gavrilo Princip 1908.

6. oktobra, dan nakon što je Bugarska proglasila nezavisnost od Osmanlijskog carstva, car Franjo Josip objavio je narodu (koju je Austrija okupirala 30 godina) svoju odlučnost da im prizna i dodijeli autonoman i ustavni režim, pod njegovom vlašću kao njihov anektirajući suveren.[22] Sutradan je Austro-Ugarska objavila da se povlači iz Novopazarskog sandžaka. Bugarska nezavisnost i bosanska aneksija nisu bile obuhvaćene Berlinskim sporazumom i izazvale su lavinu diplomatskih protesta i diskusija.

Protesti i kompenzacijeUredi

Srbija je mobilisala svoju vojsku i 7. oktobra Srpski krunski savet je zatražio da se aneksija poništi ili, u suprotnom, Srbija treba da dobije odštetu, koju je 25. oktobra definisala kao pojas zemlje preko najsjevernijeg dijela novopazarskog sandžaka.[23] Na kraju su ovi zahtjevi odbijeni. Srbija je preuzela kontrolu nad Sandžakom nakon balkanskih ratova.

Osmanlijsko carstvoUredi

Osmanlijsko carstvo je protestvovalo protiv bugarskog proglašenja nezavisnosti snažnije nego protiv aneksije Bosne i Hercegovine, kojom nije imalo praktične izglede da upravlja. Došlo je do bojkota austrougarske robe i dućana, što je Austro-Ugarskoj nanijelo komercijalne gubitke od preko 100.000.000 kruna. Austro-Ugarska je 26. februara to pitanje riješila sporazumom. Austro-Ugarska je pristala platiti Osmanlijama 2,2 miliona osmanskih lira za javnu zemlju u Bosni i Hercegovini.[24] Bugarska nezavisnost nije mogla biti poništena.

Francuska, Britanija, Rusija i ItalijaUredi

 
Osmanlijska karikatura o aneksiji Bosne i Hercegovine, sa ironičnim naslovom: "Civilizacijski napredak u Bosni i Hercegovini"

Aneksija i bugarska deklaracija smatrani su kršenjem Berlinskog sporazuma. Francuska, Britanija, Rusija i Italija su stoga bile za konferenciju na kojoj bi se ovo pitanje razmotrilo. Njemačko protivljenje i složeno diplomatsko manevriranje oko lokacije, prirode i preduslova konferencije odgodili su je i na kraju je ugušili.[25] Umjesto toga, Sile su postigle sporazum o izmjenama i dopunama Ugovora kroz konsultacije između glavnih gradova.

Italija je očekivala kompenzacije u oblastima "Italia Irredenta" kojima je vladala Austro-Ugarska u zamjenu za njeno priznanje aneksije Bosne i Hercegovine, kako je dogovoreno u ugovorima o trojnom paktu sa Austro-Ugarskom. Međutim, to se nije dogodilo i to je postao jedan od razloga da Italija raskine savez sa Austro-Ugarskom 1915. godine.[26] Klauzula o uzajamnoj kompenzaciji bila je član 7. verzija istog ugovora iz 1909. i od 5. decembra 1912.:

Međutim, ako, tokom događaja, održavanje statusa quo u regijama Balkana ili osmanskih obala i ostrva na Jadranu i Egejskom moru postane nemoguće, i ako, da li kao posledica akcije treće sile ili na drugi način, Austro-Ugarska ili Italija bi se našle pod potrebom da je modifikuju privremenom ili trajnom okupacijom sa svoje strane, ova okupacija će se desiti tek nakon prethodnog dogovora između dvije sile, zasnovanog na principu recipročne kompenzacije za svaku prednost, teritorijalnu ili drugu, koju bi svaka od njih mogla dobiti mimo sadašnjeg statusa quo, i davanja zadovoljenja interesima i osnovanim zahtjevima dviju Strana.[27]

Povlačenje Rusije i SrbijeUredi

 
Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj

Britansko protivljenje izmjenama Berlinskog sporazuma u pogledu moreuza ostavilo je Rusiju praznih ruku i stoga su Izvolski i Car smatrali da su aneksija i Aehrenthalovi manevri napravljeni u lošoj namjeri. Svjestan Aehrenthalovog jevrejskog naslijeđa o kojem se pričalo, Izvolski je eksplodirao, primjećujući: "Prljavi Židov me je prevario. Lagao mi je, zavaravao me, taj strašni Jevrej."[28] Da bi Izvolskog primorala na ustupke, Austro-Ugarska je zaprijetila da će objaviti, a zatim je pustila da cure dokumenti u kojima se tokom prethodnih 30 godina Rusija složila da Austro-Ugarska ima slobodne ruke da radi šta hoće sa Bosnom i Hercegovinom i Novopazarskim sandžakom. Ovi dokumenti su predstavljali sramotu za Rusiju, posebno u pogledu njenih odnosa sa Srbijom. Car Nikolaj II pisao je caru Franji Josipu i optužio Austro-Ugarsku za izdaju povjerenja i odnosi između dvije zemlje su trajno narušeni. Po savjetu Njemačke, Austro-Ugarska je držala u poverenju prepisku Izvolskog od 2. jula i 23. septembra od Izvolskog Aehrenthalu i one su bile stalna pretnja poziciji Izvolskog ako Rusija čvrsto i javno ne prihvati amandman na član 25. Berlinskog sporazuma da prihvati aneksiju. Njemačka je 22. marta stavila Rusiju na mjesto, zahtijevajući da Rusija da jasno i nedvosmisleno "da" ili "ne" o tome da li se obavezala da će prihvatiti ovaj amandman. Ako se ne da pozitivan odgovor, Njemačka bi se povukla iz diplomatskih razgovora "i pustila da stvari idu svojim tokom".[29] Pod takvim pritiskom, Izvolski je popustio i savjetovao vladu da prihvati amandman na član 25 iz straha da bi inače Austrija bila slobodna da djeluje protiv Srbije. Kabinet se složio. Car je 23. marta prihvatio odluku i saopštio je njemačkom ambasadoru u Rusiji Pourtalèsu.[30] Britanija, međutim, nije bila sasvim spremna da pristane i izjavila je da će to učiniti tek kada "srpsko pitanje bude riješeno na miran način". Francuska je slijedila Britaniju.

Austro-Ugarska je 26. marta dostavila Britaniji pregovarački tekst martovske deklaracije Srbije kojom se Srbija obavezuje da prihvati aneksiju. Pisalo je:

Srbija priznaje da nije povrijeđena svojim pravom svršenim činjenicom u Bosni i Hercegovini i da će se shodno tome povinovati odluci koju će Sile donijeti u vezi sa članom 25. Berlinskog sporazuma. Pokoravajući se savjetu velikih sila, Srbija se već sada obavezuje da napusti stav protesta i protivljenja koji je zadržala u vezi sa aneksijom od prošle jeseni i obavezuje se da će dalje promjeniti kurs svoje sadašnje politike prema Austro-Ugarskoj od sada sa ovim drugim na temeljima dobrosusjedstva. U skladu sa ovim deklaracijama i uverena u pacifičke namere Austro-Ugarske, Srbija će svoju vojsku po organizaciji, njen raspored i efektivnost svesti na nivo iz proljeća 1908. godine. Ona će razoružati i raspustiti svoje dobrovoljce i spriječiti formiranje novih neregularnih jedinica na svojoj teritoriji.[31]

Slijedećeg dana Austro-Ugarska je zatražila od Britanije čvrsta uverenja da će Britanija, kada se završe pregovori sa Srbijom, prihvatiti amandman na član 25. Bez takvog uveravanja Austro-Ugarska je izjavila da će prekinuti pregovore sa Srbijom.[32] Kasnije tog dana Austro-Ugarska je odlučila djelimično mobilizirati svoje oružane snage. 28. marta Britanija je učinila kako je traženo. Srbija je 31. marta dala svoju zvaničnu izjavu o prihvatanju Austro-Ugarske, što predstavlja potpuni srpski poraz. Kriza je bila gotova.[31] Velike sile potpisale su amandmane na Berlinski sporazum u različitim glavnim gradovima od 7. do 19. aprila.

Nešto više od godinu dana kasnije, kao rezultat ovog diplomatskog poraza, Izvolski je degradiran i postavljen za ambasadora u Francuskoj. Bio je trajno ogorčen na Aehrenthala i Centralne sile.[33] Ruski diplomata i novinar de Šelking pripovijeda o političkoj propasti Izvolskog: "U salonima Petrograda dobio je nadimak "Princ Bosfora". U svojoj umišljenosti, Izvolski nije vidio da mu se rugaju."[34]

Također pogledajteUredi

IzvoriUredi

  • Milošević, Borivoje (2021). Aneksija Bosne i Hercegovine. Prometej - Novi Sad. str. 392. ISBN 978-86-515-1739-9.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Albertini, Luigi. 2005. Origins of the War of 1914 – Vol. 1, Enigma Books, New York.
  • Anderson, Frank Maloy and Amos Shartle Hershey; Handbook for the Diplomatic History of Europe, Asia, and Africa 1870–1914. Prepared for the National Board for Historical Service; Government Printing Office, Washington; 1918.
  • Goldberg, Harvey. 1968. The Life of Jean Jaurès, The University of Milwaukee Press, Milwaukee.
  • Joll, James, & Martel, Gordon. 2007. The Origins of the First World War. Pearson/Longman, London.
  • Shelḱīng, Evgeniǐ Nīkolaevīch and Makovskī, L. W. 1918. Recollections of a Russian Diplomat: The Suicide of Monarchies. The Macmillan company, New York.

ReferenceUredi

  1. ^ Clark, Christopher (2013). The Sleepwalkers. HarperCollins. str. 85. ISBN 978-0-06-219922-5. OCLC 1002090920.
  2. ^ Menning, Ralph Richard (1996). The art of the possible: documents on great power diplomacy, 1814–1914. McGraw-Hill. str. 339. ISBN 9780070415744. Pristupljeno 4. 10. 2018.
  3. ^ Stevenson, David (1996). Armaments and the Coming of War: Europe, 1904-1914. Clarendon Press. str. 112. ISBN 9780198202080. Pristupljeno 4. 10. 2018.
  4. ^ Mombauer, Annika (2. 12. 2013). The Origins of the First World War: Controversies and Consensus. Taylor & Francis. str. 18. ISBN 9781317875833. Pristupljeno 4. 10. 2018.
  5. ^ Martel, Gordon (21. 3. 2011). A Companion to Europe, 1900 - 1945. John Wiley & Sons. str. 284. ISBN 9781444391671. Pristupljeno 4. 10. 2018.
  6. ^ Richard C. Hall (2014). War in the Balkans: An Encyclopedic History from the Fall of the Ottoman Empire to the Breakup of Yugoslavia. ABC-CLIO. str. 40–43. ISBN 9781610690317.
  7. ^ a b Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 16.
  8. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 22–23.
  9. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 37.
  10. ^ Clark, Christopher (2013). The Sleepwalkers. HarperCollins. ISBN 978-0-06-219922-5. OCLC 1002090920, str. 28.
  11. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 94
  12. ^ Clark, Christopher (2013). The Sleepwalkers. HarperCollins. ISBN 978-0-06-219922-5. OCLC 1002090920, str. 29.
  13. ^ Peter Francis Kenny (2016). Monarchs. str. 753. ISBN 9781514443750.
  14. ^ Clark, Christopher (2013). The Sleepwalkers. HarperCollins. ISBN 978-0-06-219922-5. OCLC 1002090920, str. 36.
  15. ^ G.P. Gooch, Before the war: studies in diplomacy (vol 1 1936) str. 366–438.
  16. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books., str. 195–96.
  17. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 201–02.
  18. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 207.
  19. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 206–07.
  20. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 208.
  21. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 207–08.
  22. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 218–19.
  23. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 222–23.
  24. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 277.
  25. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 225–85.
  26. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books.
  27. ^ Amended Version of the Triple Alliance
  28. ^ Joll, James; Martel, Gordon (2007). The Origins of the First World War. London: Pearson/Longman, str. 69.
  29. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 285–86
  30. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 287.
  31. ^ a b Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 291–92.
  32. ^ Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 289
  33. ^ Goldberg, Harvey (1968). The Life of Jean Jaurès. Milwaukee: University of Milwaukee Press, str. 430.
  34. ^ Shelḱīng, E. N.; Makovskī, L. W. (1918). Recollections of a Russian Diplomat: The Suicide of Monarchies. New York: Macmillan, str. 183.

Vanjski linkoviUredi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Aneksijska_kriza&oldid=3518383"