Zlatne alge

Chrysophyceae – obično zvane hrizofite, hrizomonade, zlatnosmeđe alge ili kratko zlatne alge – su velika grupa, pretežno slatkovodnih algi.[1] Naziv zlatne alge se takođe često koristi za označavanje jedne vrste, Prymnesium parvum, koja uzrokuje ubijanje riba.[2]

Zlatne alge
(Razred Chrysophyceae)
Dinobryon divergens, drvolika sesilna forma sa čašoliko školjastim ćelijama
Dinobryon divergens, drvolika sesilna forma sa čašoliko školjastim ćelijama
Sistematika
Carstvo Protista
Natkoljeno Heterokonta
Koljeno Ochrophyta
Potkoljeno Chrysista
Razred Chrysophyceae

Chromulinales
Chrysosphaerales
Hibberdiales
Hydrurales

Phaeothamniales
Sinonimi

Naziv Chrysophyceae ne treba miješati sa Chrysophyta, što je dvosmisleni takson. Iako "chrysophyte" janglikacija termina „Chrysophyta“, ona se uglavnom odnosi na Chrysophyceae.

ČlanoviUredi

U početku su u ovu grupu su također uključivani svi oblici diatomeja i višećelijskih smeđih algi, ali od tada su podijeljene u nekoliko različitih skupina (npr., Haptophyceae,[3] Synurophyceae), na osnovu pigmentacije i ćelijske strukture. Neki heterotrofni flagelati kao Bicosoecida i Choanoflagellata ponekad su također shvaćeni kao povezani sa zlatnim algama.

Oni su obično ograničeni na jezgrenu grupu usko povezanih oblika, prvenstveno obilježenih strukturom bičevima u pokretnim ćelijama, koje se takođe tretiraju kao pripadnici reda Chromulinales. Moguće je da će se ova grupa dalje revidirati, kako se više vrsta bude detaljno proučavalo.

OpisUredi

 
Dijagram oblika Ochromonas sp.

„Primarna" ćelija hrizofita sadrži dve specijalizirane bičeve. Aktivni, "pernati" (s mastigonemama) bič orijentiran je prema smjeru kretanja. Glatki pasivni, orijentiran u suprotnom smjeru, kod nekih vrsta može biti prisutan samo u rudimentnom obliku. Važna karakteristika koja se koristi za identifikaciju članova klase Chrysophyceae je prisustvo silikozne ciste koja se formira endogeno. Zvane statospore, stomatociste ili statociste, obično su okruglaste strukture i sadrže jednostavnu poru. Površina zrelih cista može biti ukrašena različitim strukturnim elementima i korisno je razlikovanje vrsta.[4]

  • Većina predstavnika su jednoćelijske flagellate, ili s dvije vidljive flagele, kao u rodu Ochromonas ili ponekad s jednim, kao u Chromulina. Kako je Pascher prvi put definirao 1910., Chromulinales uključivao je samo drugi tip, pri čemu se prvi tretira kao red Ochromonadales. Međutim, strukturne studije su otkrile da je uvijek prisutan kratak drugi bič, ili barem drugo bazno tijelo, pa se to više ne smatra valjanom razlikom. Većina njih nema ćelijki oblik. Neki imaju lokne ili nabore, poput roda Dinobryon, čije su jedinke sitne i rastu u razgranatim kolonijama. Većina oblika sa silicijumskim ljuskama danas se smatra zasebnom skupinom, [[Synurida], ali nekoliko pripada odgovarajućim vrstama pravih predstavnika reda Chromulinales, poput roda Paraphysomonas.
  • Neki su članovi uglavnom amoeboidni, sa dugim razgranatim ćelijskim nastavcima, iako prolaze i faze sa ćelijskim bičevima. Za nih su tipski rodovi Chrysamoeba i Rhizochrysis. Postoji i jedna vrsta, Myxochrysis paradoxa, koja ima složen životni ciklus koji uključuje plazmodni multijedarni stadij, sličan onome koji se nalazi kod sluzastih plijesni. Oni su prvobitno tretirani kao red Chrysamoebales. Površinski sličan rod je Rhizochromulina nekad je bio ovdje uključen, ali sada je dobio svoje sistematsko mjesto, zasnovano na razlikama u strukturi flagelatne faze.
  • Ostali predstavnici nisu pokretni. Ćelije im mogu biti gole i ugrađene u sluz, poput roda Chrysosaccus, ili kokosaste i okružene ćelijskim zidom, kao u Chrysosphaera Nekolicina je vlaknastih ili čak parenhimskih posebnih struktura, poput onih u rodu Phaeoplaca. Bili su uključeni u razne starije redove, od kojih je većina sada uključena u zasebne skupine. Rod Hydrurus i njegovi srodnici, slatkovodni rodovi koji tvore razgranate želatinozne niti, često su svrstani u poseban red Hydrurales, ali mogu pripadati i ovdje.

KlasifikacijeUredi

 
Morfologija tipskih predstavnika nekih rodova razreda Chrysophytes

Pascher (1914)Uredi

Klasifikacija razreda Chrysophyceae prema Pascheru (1914):[5][6][7]

Smith (1938)Uredi

Prema Smithu (1938):

Bourrely (1957)Uredi

Prema Bourrelyju (1957):[8]

Starmach (1985)Uredi

Prema Starmachu (1985):[9]

Kristiansen (1986)Uredi

Klasifikacija razreda Chrysophyceae i njegovih subjedinica, prema Kristiansenu (1986):[9]

  • Razred Chrysophyceae

Margulis et al. (1990)Uredi

Prema Margulis et al. (1990):[10]

van den Hoek et al. (1995)Uredi

van den Hoek, Mann & Jahns (1995)]]:

Preisig (1995)Uredi

Klasifikacija prema Preisigu (1995) je:[9]

  • Razred Chrysophyceae

Guiry and Guiry (2019)Uredi

Prema Guiry & Guiry (2019):[11]

EkologijaUredi

 
Bazen zvani hikarimo ("svjetleće alge") u Hitachiju, Japan. Neizvjesni rod (Chromulina, Ochromonas ili Chromophyton).[12][13]

]Chrysophytes žive uglavnom u slatkim vodama, a važni su za studije prehrambenih mreža u dinamici oligotrofnih slatkovodnih ekosistema, i za procjene degradacije okoliša koja je rezultat eutrofikacije i kiselih kiša.[14]

EvolucijaUredi

Chrysophytes sadrže pigment fukoksantin.[15] Zbog ovoga su ih nekada smatrali specijaliziranim oblikom cijanobakterija. Budući da su mnogi od ovih organizama imali kapsulu sa silicijem, imaju relativno potpune fosilne tragove, što je omogućilo modernim biolozima da utvrde da oni, zapravo, nisu izvedeni iz cijanobakterija, već više od predaka koji nisu imali sposobnost fotosinteze. Mnogim fosilima, prekursora Chrysophyta u potpunosti nedostaje bilo koji pigment koji je sposoban za fotosintezu. Većina biologa vjeruje da su hrizofiti stekli sposobnost fotosinteze iz endosimbiotskoj vezi s cijanobakterijama koje sadrže fukoksantin.

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ "Introduction to the Chrysophyta". Pristupljeno 2009-06-13.
  2. ^ "Golden Alga: Management Data Series 236: Management of Prymnesium parvum at Texas State Fish Hatcheries".
  3. ^ Medlin, L. K., W. H. C. F. Kooistra, D. Potter, G. W. Saunders, and R. A. Anderson. 1997. Phylogenetic relationships of the “golden algae” (haptophytes, heterokont chromophytes) and their plastids. Plant Systematics and Evolution (Supplement) 11: 187–219.
  4. ^ Duff, K. E.; Zeeb, B. A.; Smol, John P. (1995). Atlas of Chrysophycean Cysts. Springer-Science+Business Media, B. V.
  5. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Pascher
  6. ^ Round, F.E. (1986). The Chrysophyta - a reassessment. In: Chrysophytes: Aspects and Problems. Kristiansen, J. and R.A. Andersen [Eds.]. Cambridge University Press, Cambridge, p. 12.
  7. ^ Sharma, O. P. (1986). Textbook of Algae. McGraw Hill. p. 23, [1].
  8. ^ Andersen, R.A. (2007). Molecular systematics of the Chrysophyceae and Synurophyceae. In: Unravelling the algae: the past, present, and future of algal systematics. The Systematics Association Special Volume Series, 75. (Brodie, J. & Lewis, J. Eds), pp. 285-313. Boca Raton: CRC Press.
  9. ^ a b c Preisig, H. R. (1995). "A modern concept of chrysophyte classification". u Sandgren, C. D.; Smol, J. R.; Kristiansen, J. (ured.). Chrysophyte algae: ecology, phylogeny and development. str. 46–74. ISBN 9780521462600.
  10. ^ Margulis, L., J.O. Corliss, M. Melkonian, D.J. Chapman. Handbook of Protoctista. Jones and Bartlett Publishers, Boston, 1990.
  11. ^ Guiry, M.D.; Guiry, G.M. (2019). "AlgaeBase". World-wide electronic publication, National University of Ireland, Galway. Pristupljeno 2019-06-03.
  12. ^ Ohishi H.; Yano H.; Ito H.; Nakahara M. 1991. Observations on a chrysophyte hikarimo in a pond in Hyogo prefecture, Japan. [兵庫県内の池に発生したヒカリモ(黄金藻)の観察.] Japanese Journal of Phycology 39(1): 37-42, link.
  13. ^ Goff, Matt. "Chromophyton (Golden Glow Mystery Revisited)". Sitka Nature (online). March 16, 2011. link.
  14. ^ Sandgren et al. (1995).
  15. ^ "Chrysophyta". Arhivirano s originala, 2008-09-22. Pristupljeno 2009-06-13.

BibliografijaUredi

  • Andersen, R. A. 2004. Biology and systematics of heterokont and haptophyte algae. American Journal of Botany 91(10): 1508–1522. 2004.
  • Duff, K.E., B.A. Zeeb & J.P. Smol. 1995. Atlas of Chrysophycean Cysts, Vol. 1., [2]; 2001, Vol. 2, [3]. Kluwer Academic Publishers, Dordrecht.
  • Jørgen Kristiansen. 2005. Golden algae: a biology of chrysophytes. A.R.G. Gantner Verlag, distributed by Koeltz Scientific Books, Königstein, Germany, vii + 167 pp. ISBN 3-906166-23-6.
  • Kristiansen, J. and R.A. Andersen [Eds.]. 1986. Chrysophytes: Aspects and Problems. Cambridge University Press, Cambridge, xiv + 337 pp.
  • Kristiansen, J. and Preisig, H. [Eds.]. 2001. Encyclopedia of chrysophyte genera. Bibliotheca Phycologica, Vol. 110, J. Cramer, Berlin.
  • Medlin, L. K., W. H. C. F. Kooistra, D. Potter, G. W. Saunders, and R. A. Anderson. 1997. Phylogenetic relationships of the “golden algae” (haptophytes, heterokont chromophytes) and their plastids. Plant Systematics and Evolution (Supplement) 11: 187–219.
  • Sandgren, C.D., J.P. Smol, and J. Kristiansen [Eds.]. 1995. Chrysophyte algae: ecology, phylogeny and development. Cambridge University Press, New York. ISBN 0-521-46260-6.
  • Škaloud, P., Škaloudová, M., Pichrtová, M., Němcová, Y., Kreidlová, J. & Pusztai, M. 2013. www.chrysophytes.eu – a database on distribution and ecology of silica-scaled chrysophytes in Europe. Nova Hedwigia, Beiheft 142: 141-146. link

Vanjski linkoviUredi

Šablon:Chromalveolata