Zapadni raskol
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. |
Zapadni raskol ili Zapadna šizma (1378-1417.) je podjela nastala u Katoličkoj Crkvi 1378 godine. Pri tome nije bilo nikakvog doktrinalnog razloga raskola, nego su povod predstavljali različiti politički interesi. Podjela je riješena koncilom u Konstanzi 1417.
Početak raskola uredi
Raskol je nastao zbog povratka papa iz Avignona u Rim. Grgur XI je okončao avinjonsko papinstvo povratkom u Rim 1378. Kada je umro, okupljeni kardinali su birali novog papu. Građani Rima su se pobunili, jer su se plašili da će kardinali izabrati Francuza za papu, budući da je veliki dio njih i bio iz Francuske, a imenovali su ih prethodne francuske pape. Pod pritiskom okupljene gomile kardinali biraju Italijana Bartolomea Prignanija, nadbiskupa Barija, koji uzima ime Urban VI.
Novi se papa, zbog svog prijekog karaktera, zamjera kardinalima, pa se oni premještaju iz Rima u Fondi, gdje 20. oktobra 1378. godine biraju Roberta, kneza od Ženeve, kao antipapu Klementa VII koji zatim uspostavlja svoje sjedište ponovno u Avignonu.
Iako su do tada postojale pape i antipape, sada su prvi put obojica papa izabrani od legitimnih vođa crkve, tj. od kardinala, premda Klement nije izabran na kanonski legitiman način, pa se zato upravo on ubraja u antipape.
Crkvena je podjela uskoro dovela i do političkih podjela, s obzirom da su evropski vladari trebali izabrati kojeg papu će podržati. Avinjonskog antipapu podržali su: Francuska, Aragon, Kastilja, Kipar, Burgundija, Savoja, Napulj i Škotska. Rimskog papu podržali su: Danska, Engleska, Holandija, Sveto Rimsko Carstvo, Ugarska, sjeverna Italija, Irska, Norveška, Poljska i Švedska.
Nastavak raskola uredi
Zbog komplikovanih političkih odnosa, raskol je nastavljen i nakon smrti oba suparnika. Tako je Bonifacije IX 1389. postao papa u Rimu, a Benedikt XIII 1394. antipapa u Avignonu. Nakon Bonifacijeve smrti, kardinali rimske struje ponudili su da neće sami birati novog papu ako se Benedikt odrekne svoje službe. Nakon njegovog odbijanja, pristupaju izboru sljedećeg pape u Rimu, koji uzima ime Inocent VII.
Kardinali se u takvoj situaciji 1408. okupljaju na Saboru u Pizi, kako bi riješili problem raskola, te biraju Aleksandra V za novog papu, a Grgura XII u Rimu i Benedikta XIII u Avignonu proglašavaju svrgnutima. Novi papa okrunjen je 26. juna 1409, ali, umjesto da to označi kraj Zapadnog raskola, Aleksandar V je postao treći papa. Njega je 1410. naslijedio Ivan XXIII.
Kraj raskola uredi
Konačno, na Saboru u Konstanci 1417. Ivan XXIII i Benedikt XIII bivaju svrgnuti, Grgur XII daje ostavku, a Martin V postaje novi papa, nastavljajući, nakon Grgura XII rimski niz papa. Sabor u Konstanci (za razliku od onog u Pizi) smatra se pravovaljanim saborom, s obzirom na to da ga je priznao papa Grgur XII.
Od tada je u Katoličko Crkvi ipak i izričito naglašeno da ekumenski sabor ne može smijeniti papu. Izbor pape može poništiti jedino sam papa, baš kao što je to u ovom slučaju učinio Grgur XII.