Ugolino di Nerio

/

Ugolino di Nerio
Rođenje	približno 1280 Siena, Republika Siena
Smrt	1349 Siena, Republika Siena
Period	kasna gotika
Vrsta umjetnosti	slikarstvo
Djela	"Poliptih za oltar u Bazilici svetog križa"
Utjecali	Duccio di Buoninsegna, Simone Martini

Ugolino di Nerio je italijanski slikar koji je radio u svojoj rodnoj Sieni i Firenci između 1310 - 1337 tokom trecento perioda italijanskog predrenesansnog slikarstva. Slikao je u gotičkom i italijansko-bizantijskom stilu, a bio je jedan od značajnih predstavnika sijenske škole, te sljedbenik i učenik Duccia. Jedan je od značajnih slikarskih majstora koji je doprinio širenju sijenskog slikarstva u Firenci dobijajući narudžbine za slikanje u dvije tamošnje glavne bazilike, Santa Maria Novella i Bazilika svetog križa. Ugolinovo glavno slikarsko djelo je oltarna slika za Baziliku svetog križa u Firenci, a rekonstrukcija umjetnikovog sveukupnog stvaralaštva je spekulativna i mijenja se od jednog autora do drugog.

Biografija i umjetničko stvaralaštvo

Počeci

Prema dostupnim dokumentima, Ugolino je rođen i odrastao u umjetničkoj porodici - njegov otac Nerio i dva brata, Guido i Muccio, također su bili slikari. Iz sačuvanih dokumenata poznato je da je porodica živjela na padini niskog brda poznatog u Sieni kao Terzo di Camoglia. Po svoj prilici, Ugolino je naučio vještine umjetničkog zanata u očevoj radionici, nastavljajući dalje da se usavršava radeći za Duccia. Ugolinovi rani radovi pokazuju veliki utjecaj stvaralaštva ovog majstora, pa zbog toga istraživači smatraju da je Ugolino, zajedno sa Segnom di Bonaventurom, dugo radio u njegovoj radionici. Brojni stručnjaci podržavaju gledište Jamesa Stubblebinea da je Ugolino učestvovao u stvaranju poznate oltarne slike "Maesta" Duccia di Buoninsegne (1308-1311), uočavajući njegov slikarski stil na dopojasnim slikama apostola u gornjem dijelu glavnog panela (uprkos činjenici da je ugovor Duccia obavezivao da svojom rukom naslika cijeli oltar). Ovo remek-djelo otkriva mladog umjetnika dobro obučenog u slikarske tehnike svog učitelja. U isto vrijeme, di Nerio je radeći za Duccia naslikao "Raspeće br. 36" i "Poliptih br. 28.", a nakon godinu-dvije naslikao je i veliki "Poliptih br. 47" u čiji dizajn je vjerovatno bio veoma uključen. Oba djela čuvaju se u Pinacoteci Nazionale u Sieni (pogledati galeriju).

Kao i svi veliki umjetnici njegovog vremena, Ugolino je prikazivao Djevicu Mariju i kao ljubavnicu koja sjedi na prijestolju i kao božansku majku koja miluje Isusa. Upravo je jedno od njegovih ranih djela bilo "Madona s Djetetom" (pogledati galeriju) iz 1310. koja je u to vrijeme bila uobičajena slikarska tema. Često je pogrešno pripisivana kao djelo Duccia di Buoninsegne iako veoma podsjeća na Ugolinov slikarski stil dok je radio u slikarskom ateljeu Duccia. Ovo slikarsko djelo karakterizira prisni dijalog majke i sina, osnažen Isusovim stavom, koji objema rukama hvata veo koji se nosi ispod Marijinog ogrtača. Ovaj gest, osim što je sveti prikaz učinio spontanijim i neposrednijim, smatran je i kao predstava buduće Isusove žrtve: Marijin veo najavljuje pokrov kojim će biti umotano tijelo Kristovo skinuto s križa. Također, ima karakteristike zajedničke njegovim najstarijim djelima, a to su okvir u obliku luka s punim središtem, koji je progresivno zamijenjen gotičkim lukom, i zlatnim listićima ukrasa oreola urađeni slobodnom rukom, a ne udarcima kista usvojenim u zrelim slikarskim godinama. Panel je činio centralnu ploču poliptiha, a danas je dio kolekcije Contini Bonacossi u firentinskoj umjetničkoj galeriji Palazzo Pitti. Djelo je kupio Alessandro Contini Bonacossi 1950., nakon što je ranije pronađeno u kolekciji Tadinija Boninsegne u Pizi u prvim decenijama 20. vijeka.

Otprilike u isto vrijeme naslikao je i "Raspeće" (pogledati galeriju) s Madonom koja oplakuje svog sina i klečećim svetim Franjom Asiškim. U ovom djelu, rani period umjetnikovog slikarskog opusa utvrđen je na osnovu teškog izraza lica evangeliste sa snažno modelovanim crtama lica i neemotivnim izrazom istog. Scena je neobično arhaična s križem u obliku slova "Y" (koji je rijedak tip, a vezuje se za početak 13. vijeka), predstavljen kao drvo sa golim granama za ruke. Takav križ simbolizira mrtvo drvo života koje je oživljeno kada je Krist bio razapet i na koje je prolio svoju krv. Ovom početnom periodu pripada i slika na drvenom panelu na kojem je prikazan sveti Mihajlo, a danas se čuva u Czartoryski muzeju u Krakovu. Djelo je pripadalo složenijem oltarskom poliptihu, a do danas se ne zna kojem, jer su slike s tog poliptiha isječene i prodate. Na taj način je većina slika zauvijek izgubljena kao i sami koncept cjelokupnog djela.

Galerija

• 
  "Raspeće br. 36", tempera na panelu, Pinacoteca Nazionale, Siena, približno 1310.
• 
  "Poliptih br. 28" tempera na drvu, Pinacoteca Nazionale, Siena, 128 X 234 cm, 1300 - 1310.
• 
  "Raspeće", Pinacoteca Nazionale, Siena, približno 1315.
• 
  Sveti Mihajlo, dio poliptiha, 58,5 x 33,5 cm, 1310 - 1315, Czartoryski muzej u Krakovu

Početak definisanja vlastitog stila 1315 - 1325

Prema mišljenju mnogih historičara umjetnosti godina 1315. predstavlja prekretnicu u slikarskoj karijeri Ugolina di Neria, kada je prestao raditi u slikarskom ateljeu Duccia di Buoninsegne i započeo karijeru u svom ateljeu. Istovremeno, dolazi i do početka razvoja vlastitog stila, koji će do 1320. biti mnogo jasnije definisan. Jedan od prvih radova iz ovog perioda je na temu "Madona s Djetetom" (danas u Louvreu) u kojem se još mogu razaznati snažni utjecaji Ducciove slikarske škole. Predstavlja nastavak serije slikarskih djela na istu temu, koju će di Nerio koristiti do kraja svoje karijere.

Jedno od značajnih djela koje je prema mišljenju stručnjaka nastalo prije 1317. je poliptih "Madona s Djetetom sa svetima Franjom, Ivanom Krstiteljem, Jakovom i Marijom Magdalenom", a danas se čuva u Cleveland Art Museum. Poliptih po svom cjelokupnom obliku pripada ranom periodu, a podsjeća na formulu iz Ducciovog ateljea iz prve decenije 14. vijeka: s nizom okruglih lučnih pregrada postavljenih u pravougaone okvire, od kojih je središnji širi i viši, a svi su nadvišeni jednostavnim trouglastim okvirovima koji sadrže anđele u posljednjim okvirovima na obje strane i Isusom u sredini. Njegova posebnost je u tome što se u gornjem dijelu iznad Madone s Djetetom nalazi scena raspeća, dok se na vrhovima ne prikazuju uobičajeni proroci, već apostoli Petar (s ključem u ruci) i Pavao (s mačem), kao i dva sveca koji nemaju jasnu identifikaciju. Mali Krist nježno se igra sa svojom majkom, ponavljajući gestu koja se može vidjeti u Ducciovim djelima. Sáma Madona svoj tužni pogled usmjerila je ka unutra, iščekujući sudbinu svog božanskog sina. Istraživači vjeruju da je scena Raspeća postavljena iznad Bogorodice s Djetetom kako bi se naglasilo tadašnje rašireno vjerovanje da je Djevica Marija znala kakva sudbina čeka njenog sina. Crkva za koju je rad bio namijenjen je nepoznata, ali prisustvo svetog Franje ukazuje da pripada franjevačkom redu. Predstavlja Ugolina u trenutku kada se njegove slikarske figure i stilske crte tek pojavljuju. Ugolino je približno 1320. naslikao još jedan poliptih od kojeg je danas sačuvana samo predella sa sedam slika na kojima su prikazani sveci i scena raspeća (pogledati galeriju). Djelo mu je pripisano na osnovu njegovih prepoznatljivih slikarskih stilskih karakteristika, a čuva se u Pinacoteci Nazionale u gradu Lucca.

Dokazi o di Neriovoj naklonosti slikanju pobožnih tema mogu se vidjeti u njegovim ikonskim prikazima svetih Marije Magdalene i Luja od Tuluza (pogledati galeriju). U obje slike korištene su bogate i živahne boje po kojima je on bio poznat, a u oba djela posebno su dominantne jarko crvena i zlatna. Ova dva panela dio su poliptiha i djelo su Ugolina, a nastali su početkom 1320-ih. Stilski gledano, figure počinju imati uglađene i emajlirane površine što se može povezati sa zrelim fazama njegove umjetnosti. Ipak, obje figure još uvijek pokazuju mirni, relativno neekspresivni kvalitet njegovog ranog stvaralaštva. Sredinom 1320-ih naslikao je jedno od njegovih najdelikatnijih izražajnih radova s temom raspeća. Osjećaj koncentrisanog zanosa Madone i evangeliste je neprevaziđen u odnosu na ostala njegova djela na ovu temu. Harmonična ravnoteža tri figure i krhka elegancija Kristove figure pokazuju veliki slikarski napredak Ugolina di Neria u odnosu na njegovo prvo naslikano malo raspeće iz 1310.

Tokom istog perioda od 1320-1330 Ugolino je naslikao nekoliko triptiha, od kojih su najpoznatiji oni u galeriji Uffizi u Firenci (pogledati galeriju) i u Muzeju sakralne umjetnosti malog grada Tavarnelle Val di Pesa. Ovi radovi nemaju potpis autora niti tačan datum izrade. Triptih "Madona s Djetetom, svetim Pavlom i Petrom" iz galerije Uffizi dimenzija je 146 x 150 cm, a atribucija ovog djela pripada američkom historičaru umjetnosti Bernardu Bernsonu, koji ga je 1932. identificirao kao djelo Ugolina di Nerija. Osim Madone i dvojice apostola, umjetnik je iznad njih prikazao Krista i dva sveca, vjerovatno svetog Stefana i Jovana Bogoslova. Prema mišljenju stručnjaka, prilikom slikanja ovog djela Ugolinu je pomagao tada mladi slikar Bartolomeo Bulgarini, a njihovo mišljenje zasniva se na namrštenijim i izražajnijim licima svetaca na triptihu. Ovo djelo prvobitno se nalazilo u župnoj crkvi San Pietro a Villore u San Giovanni d'Asso (Sijena), a istraživači smatraju da je tokom slikanja ovog djela Ugolino radio pod utjecajem Simonea Martinija.

Galerija

• 
  "Madona i Dijete", ulje na zlatnoj podlozi drvenog panela, 69, 5 x 47, 5 cm, Louvre, približno 1315.
• 
  "Madona s Djetetom i svecima", 122 x 192 cm, Cleveland Museum of Art, približno 1317.
• 
  "Madona s Djetetom i svecima", The Clark Art Institute, Williamstown, Massachusetts, 1317 - 1321
• 
  "Predella", Pinacoteca Nazionale, Lucca, 1320.
• 
  "Sveta Marija Magdalena", 83,8 x 44,4 cm, rane 1320-e, Fine Arts Museums of San Francisco
• 
  "Sveti Luj od Tuluza", 83,8 x 44,4 cm, rane 1320-e, Fine Arts Museums of San Francisco
• 
  "Sveta Katarina", približno 1320., Krannert Art Museum, Urbana u Illinoisu
• 
  "Raspeće", 105 x 48 cm, sredina 1320-ih, privatna kolekcija grofice od Crawforda i Balcarresa, Škotska
• 
  Triptih "Madona s Djetetom, svetim Petrom i Pavlom", 150 x 146 cm, 1320-1325, Ufizzi galerija

Oltar iz Bazilike svetog križa u Firenci

Rekonstrukcija poliptiha iz Bazilike svetog križa na osnovu sačuvanih slika iz 1789.

Poliptih iz Bazilike svetog križa u Firenci odigrao je veliku ulogu u vraćanju djela Ugolina di Nerija iz zaborava, omogućivši nam da definiramo umjetnikov stil. Istovremeno, postao je glavni orijentir na osnovu kojeg su utvrđeni ostali njegovi radovi razbacani po raznim svjetskim umjetničkim galerijama: 11 u Nacionalnoj galeriji, osam u Gemäldegalerie u Berlinu, pojednični paneli u Lehman kolekciji u New Yorku, Philadelphia Museum of Art i Los Angeles County Museum of Art. Međutim, dokumenti koji se odnose na ugovor o izvođenju ovog poliptiha nisu sačuvani.

Bazilika svetog križa glavna je i najveća franjevačka crkva u Firenci. Njena izgradnja počela je 1294. Poliptih za koji je Ugolino dobio narudžbu sredinom 1320-ih bio je prvi veliki oltar u ovoj bazilici. Nakon završetka oslikavanja i postavljanja, poliptih je stajao u glavnom oltaru do 1566. Giorgio Vasari je u dva navrata 1550. i 1565. vidio ovaj poliptih tokom posjete bazilici, ali je ubrzo nakon toga premješten u gornji monaški konak (dormitorij) crkve kako bi se napravio prostor za Bazarijev ciborijum. Prije nego što je poliptih isječen i prodat u dijelovima, svoja svjedočanstva o njemu ostavili su Giovanni Baccanelli (1647), koji je uspio skicirati tri franjevačka sveca iz ovog djela i Padre Della Valle (1784), koji je ukratko opisao poliptih i izvijestio o njemu. Središnji panel s prikazom Madone potpisao je na latinskom autor "UGOLINO DE SENIS ME PINXIT (bos. "Ugolino od Siene je prikazao mene"). Između 1785. i 1789. poznavalac antičke umjetnosti Seru d'Agencourt naručio je crtež oltara iz Bazilike svetog križa dok je još uvijek imao gotove sve slike svetaca. Upoređujući crtež s dijelovima slikarskih djela koja su sačuvana do danas, istraživači su došli do zaključka da crtež prilično precizno prenosi sve njihove karakteristike. Važno je napomenuti i crtež iz Vatikanske biblioteke iz 18. stoljeća na kojem su prikazani do tad sačuvane slike s ovog poliptiha,

Crtež iz 18. stoljeća s tadašnjim izgledom poliptiha iz Bazilike svetog križa, Vatikanska biblioteka.

Historija transfera različitih dijelova poliptiha iz Bazilike svetog križa u Firenci do raznih svjetski poznatih muzeja je složena. Britanski kolekcionar italijanskog slikarstva William Young Ottley koji je kupio neodređeni broj oltarnih slika u Firenci početkom 19. stoljeća, izložio je dobar dio njih u svojoj zbirci zajedno sa znatno oštećenom slikom Madone, koja je do danas izgubljena. On je u dva navrata 30. juna 1847. i 24. juna 1850. rasprodao oltarne slike Ugolina di Neria iz svoje zbirke na aukciji u Londonu. Nešto kasnije, njemački naučnik Gustav Friedrich Waagen (1794-1868), koji je bio prvi direktor Pruske kraljevske umjetničke galerije, nabavio je nekoliko slika iz Ottlijeve kolekcije.

Poliptih je imao sedam međusobno povezanih vertikalnih struktura, od kojih se svaka sastojala od glavne velike slike u svakom redu, zajedno sa slikama iz gornjeg reda i slikama na vrhovima poliptiha, spojenih okomitom gredom. U donjem horizontalnom redu su slike koje sačinjavaju predellu naslikane na jednoj dugačkoj tabli. Ugolino je izradio ovaj poliptih za oltar u svom ateljeu u Sieni, a zatim ga je prenosio dio po dio u Firencu i montirao na licu mjesta (120 godina kasnije, Sassetta će učiniti isto kada je kreirao oltar svetog Franje Asiškog za crkvu Borgo San Sepolcro).

Glavni red poliptiha sastojao se od velike slike Madone s Djetetom (sada izgubljena), dok su s njene lijeve strane bile slike apostola Pavla, Ivana Krstitelja i svetog Antonija; desno su bili apostol Petar, sveti Franjo i sveti Louis od Toulousea. Od svih slika iz ovog reda na poliptihu, sačuvane su samo one s prikazima apostola Petra i Pavla, kao i Ivana Krstitelja (sve se čuvaju u Državnim muzejima Berlina). Slike na vrhovima poliptiha sadrže likove is Starog zavjeta, od kojih nedostaju dvije. Prilikom izrade poliptiha za Baziliku svetog Križa, Ugolino je bio nadahnut gotičkom umjetnoću koja je podjednako bila popularna u Sijeni i Firenci. Zanimljivo je da on nije potpao pod utjecaj firentinske umjetnosti iz tog vremena, nego je slijedio svoj novoizgrađeni stil uz istovremeno pridržavanje normi koje su uspostavili Guido da Siena, Duccio i Simone Martini.

Galerija

• 
  Prikazi svetaca, apostola i anđela iz srednjeg i gornjeg reda poliptiha, Državni muzeji Berlina
• 
  Sveti Simon i Tadej, Nacionalna galerija u Londonu
• 
  Sveti Bartolomej i Andrija, Nacionalna galerija u Londonu
• 
  Isaija, tempera na drvenom panelu, 45,8 x 31,5 cm, Nacionalna galerija u Londonu
• 
  David, 55,2 x 31,2 cm, Nacionalna galerija u Londonu
• 
  Mojsije, 55 x 31, 4, Nacionalna galerija u Londonu
• 
  Danijel, maj 1324., Philadelphia Museum of Art

• Predella

Predella se sastoji od sedam prizora iz muke Kristove čiji redoslijed se prati s lijeva na desno. Počinje sa “Posljednjom večerom” (sada u Metropolitan muzeju umjetnosti u New Yorku), zatim “Izdajom Jude” (Nacionalna galerija, London), “Bičevanjem Krista” (Berlin, Državni muzeji), "Put na Kalvariju" i "Skidanje s križa" (oba u Nacionalnoj galeriji, London), "Pokop" (Berlin, Državni muzeji) i "Uskrsnuće" (Nacionalna galerija, London).

Zanimljivost je da se scena "Puta na Golgotu" nalazi direktno ispod slike "Madone s Djetetom", odnosno tamo gdje je obično slikano "Raspeće". Umjetnik je sámu scenu "Raspeća" (nije sačuvana) premjestio na gornji nivo, stavljajući je iznad "Madone s Djetetom". Istraživači smatraju da su ove promjene napravljene kako bi se naglasilo da je hram posvećen Časnom križu (ital. Santa Croce). Križ je imao posebno značenje za franjevce koji su gradili ovaj hram, budući da je osnivač njihovog reda sveti Franjo dobio stigme koje odražavaju rane koje je Krist zadobio kao rezultat raspeća. Krstić u obliku slova X, formiran od križa koji je nosio Isus, padao je tačno na središnju os cijelog poliptiha i bio je duhovno i kompoziciono središte oltara. Druga važna poruka ove središnje scene na predelli je poniznost s kojom Krist nosi križ.

Ugolino je sve kompozicijske šeme Muke Kristove posudio iz Ducciove "Maeste", na kojoj je i sám dugo sarađivao. Pojednostavio je scene i istovremeno povećao njihov dramatični efekat, a to je najuočljivije u sceni "Izdaja Jude", gdje je umjetnik smanjio broj apostola, usredsređujući se na glavni događaj. Isto tako, u sceni "Put na Golgotu" smanjio je broj likova, ističući poniznost Krista i tugu Bogorodice.

Općenito, poliptih je naslikan pod snažnim utjecajem Ducciovog kreativnog stila. Međutim, tamo gdje Duccio koristi bogat i skup ultramarin, Ugolino di Nerio koristi jeftiniji azurit, koji daje zelenkaste tonove. U slučaju poliptiha iz Bazilike svetog križa, koji je bio prestižna i velika narudžba za umjetnika, nemoguće je da je takva zamjena mogla biti napravljena iz ekonomičnosti; to je bila posljedica umjetnikovog odabira boja.

• 
  Posljednja večera, 34,3 x52,7 cm, maj 1324., Metropolitan muzej u New Yorku
• 
  Judina izdaja, tempera i zlato na drvenom panelu, 40,4 x 58,5 cm, Nacionalna galerija u Londonu
• 
  Bičevanje Krista, tempera na drvenom panelu, 34,5 x 53 cm, Državni muzeji Berlina
• 
  Put na Golgotu, 40,5 x 58,5 cm, maj 1324., Nacionalna galerija u Londonu
• 
  Skidanje s križa, 40,5 x 58,5 cm, 1324-1325, Nacionalna galerija u Londonu
• 
  Pokop, 34,5 x 53 cm, Državni muzeji Berlina
• 
  Uskrsnuće, 40,5 x 56,5 cm, Nacionalna galerija u Londonu

Posljednji radovi

Ugolino di Nerio je nakon 1325. dostigao punu umjetničku zrelost, što je najbolje uočljivo kad se uporede njegovi slikarski radovi iz ranijeg i kasnog perioda. Također, tokom tog perioda uradio je i njegova dva najznačajnija oltarna poliptiha za bazilike Santa Croce i Baziliku svetog križa. U ovim kasnijim radovima forme su linearnije, lica poprimaju glatki, emajlirani izgled, a crte lica, uprkos svim prijatnostima izraza, imaju intenzitet i žar, koji su tek blago sugerisani ranije. Umjetnik je u svojoj posljednjoj stvaralačkoj fazi od 1325-1337 u svom radu prenio duhovni osjećaj i to sa velikom elegancijom i profinjenošću, vjerovatno pod utjecajem međunarodne gotike koju je ustanovio Simone Martini. "Sveti Mihajlo" urađen približno 1325. (pogledati galeriju dole) je malo remek djelo koje je najvjerovatnije bilo dio predelle oltarnog poliptiha koje je umjetnik tada uradio, ali do danas nije sačuvan. Atribucija je ustanovljena prilikom poređenja lica sveca iz ovog djela s licima anđela s poliptiha iz Bazilike svetog križa i lica evangeliste s "Raspeća" iz Crawford kolekcije u Škotskoj (pogledati galeriju iznad). Dinamičan stav figure svetog Mihajla, raspored njegovih krila, položaj desne ruke i koplja, harmonično su prilagođeni zabatnom obliku panela.

U svom djelu "Raspeće" iz 1330 Ugolino je dostigao skoro tačku melodrame, a zahvaljujući njegovom velikom iskustvu i slikarskoj virtuoznosti u tretiranju forme i kompozicije ostvario je visoku tenziju u cjelokupnom djelu. Potom je od 1330-1335 naslikao još dva raspeća (pogledati galeriju) koja su izuzetno slična po svojoj ikonografiji. "Raspeće” iz muzeja Thyssen Bornemisza u Madridu i "Raspeće" iz privatne kolekcije u Švicarskoj u kojima je umjetnik za razliku od prethodnih tretmana djela na ovu temu ostvario viši stepen uglačanosti i harmonije. Malo je pokušaja da se figure povežu s njihovim ograničenim prostorom, već su one prilagođene unutrašnjem, trouglastom prostornom poretku. Na taj način trouglasti prostorni poredak figura, te horizontala i vertikala križa kao i kružni zamah anđela skladno su izračunati kako bi se postigla ova visoko koherentna kompozicija. Emocionalni ton rezultat je tišine ožalošćenih, spuštenih glava i osjećaja izolacije od Kristove figure. Postignuti dramatski efekat u ovom djelu podjednako je intenzivan kao i u djelima Simonea Martinija. Oba raspeća su ikone srednje veličine (prva 135x89 cm; druga 105x48 cm), koje su ranije služile kao bogoslužni objekti u crkvama, čiji je konkretan naziv danas teško utvrditi. Možda su nekada bili središnji dijelovi triptiha ili složenijih oltarnih slika. Dvije scene raspeća odlikuju se prisustvom anđela u verziji iz muzeja Thyssen Bornemisza, kao i činjenicom da je ovo djelo, iz nepoznatih razloga, odrezano odozdo, tako da je samo dio figura Bogorodice i Ivana evangeliste sačuvan.

Ugolino di Nerio zaslužan je za oslikani križ (pogledati galeriju) urađen za crkvu Santa Maria dei Servi u Sieni. Ovo veliko raspelo dimenzija je 401 x 244,5 cm, a stručnjaci smatraju da je urađen približno 1330. Danas se križ čuva u Muzeju glavne katedrale u Sijeni. Rađen je po tadašnjoj tehnologiji križnog slikarstva - temperom na pozlaćenoj drvenoj podlozi od topole, na koju je nanošen sloj gesa. Na križu je prikazan razapeti Krist u pozi Christus patiens (bos. Hristos pati), njegovo tanko tijelo se ističe na površini tabelona prekrivenog ukrasima. Zanimljivost je mala figurica lika obučenog u monaško ruho kod nogu raspetog Isusa.

"Madona s Djetetom i donatorom" (pogledati galeriju) jedno je od njegovih najbolje urađenih djela na ovu temu, koje je 1325. zajedno s nekoliko drugih freski bila donacija monaha iz crkve Santa Maria Novella povodom otvorenja crkve Santa Maria del Prato u gradiću San Casciano in Val di Pesa nedaleko od Firence. Ugolino je naslikao ovo djelo istovremeno dok je slikao oltarni politpih za crkvu Santa Maria Novella u Firenci. Sadrži sve posebne karakteristike njegovog zrelog stila: glatke emajlirane površine, prodoran linearizam, Madoninu hladnu ljepotu i neuobičajeno zaokrugljeno lice Isusa. Koristio je poznati motiv malog Isusa koji objema rukama hvata Madonin veo, baš kao i u svojim ranijim radovima na ovu temu dok je radio u Ducciovom ateljeu. Madona sjedi na mramornom prijestolju s tamnim umetcima i lisnatim ukrasima koji oponašaju rezbareni reljef. Svi ovi slikarski elementi izvedeni su po uzoru na izgubljeno djelo "Maestá" Duccia di Buoninsegne naslikano za Palazzo Publico u Sieni.

Galerija

• 
  "Sveti Mihajlo", dimenzije 79 x 50,5 cm, približno 1325., Muzej sakralne umjetnosti, Grosseto
• 
  "Madona s Djetetom i donatorom", dimenzije 138 x 71 cm, crkva Santa Maria del Prato - San Casciano in Val di Pesa
• 
  "Raspeće", dimenzije 105 x 48 cm, 1330-1335, privatna kolekcija u Švicarskoj
• 
  "Raspeće s Madonom, svetim Ivanom i anđelima", 1330-1335 Muzej Thyssen Bornemisza u Madridu
• 
  "Madona s Djetetom", tempera na drvu, dimenzije 89,9 x 58,4 cm, približno 1325., Metropolitan muzej u New Yorku
• 
  "Madona s Djetetom", dimenzije 81,4 x 52,1 cm, 1325-1330 Museum of Fine Arts Boston
• 
  "Sveti Ivan Krstitelj", tempera na drvu, 1325-1330, Nacionalni muzej u Poznańu, Poljska
• 
  "Raspeće", tempera na pozlaćenoj drvenoj podlozi, dimenzije 401 x 244.5 cm, približno 1330., Muzej glavne katedrale u Sijeni
• 
  "Sveta Margareta drži križ u ruci, tempera na drvu, 1330., Portland Art Museum - Portland, Oregon
• 
  "Sveta Marija na rukama svete Ane", 1330-1335, Nacionalna galerija Kanade u Ottavi

Stil

Od Ducciovih sljedbenika, Ugolino di Nerio i Segna di Bonaventura oduvijek su stilski smatrani najbližima i najvjernijim. U prošlosti neka od njihovih slikarskih djela često su bila međusobno pogrešno pripisivana, dok se danas stilski lahko razlikuju. Dva umjetnika su dijametralno suprotna, uzimajući različite aspekte Ducciove umjetnosti za sebe. Približno 1320. kod Ugolina javlja se izrazito zreliji slikarski stil, duhovan i elegantan, a na njegov izbor svjetlijih boja možda je utjecala umjetnost Simonea Martinija. Iako je nakon 1325. već uveliko gradio vlastiti slikarski stil, uočljivo je da je donekle bio konzervativni umjetnik, a u mnogim svojim djelima slijedio je stil Duccia zajedno sa Segnom di Bonaventurom i njegovim sinom Niccolòm di Segnom.

Literatura

• History of Italian Painting 1250 - 1800, Frederick M. Godfrey, Taplinger Publishing Co., INC. New York 1965., Library of Congress Catalogue Card Number: 65-16699