Niccolò di Segna

Niccolò di Segna bio je italijanski slikar iz perioda kasne gotike, te pripadnik sijenske škole, aktivan od 1331. do 1348. Slikao je pod utjecajem oca Segne di Bonaventure, rođaka Duccia di Buoninsegne i Simonea Martinija. Jedno vrijeme sarađivao je sa Pietrom Lorenzettijem na oslikavanju freski u sijenskoj crkvi Santa Maria dei Servi. Njegov mlađi brat Francesco di Segna di Bonaventura također je bio slikar, a oba su radili u stilu sijenske škole.

Niccolò di Segna
Rođenje	kraj 13. vijeka Siena, Republika Siena
Smrt	približno 1348 Siena
Period	kasna gotika, sijenska škola
Vrsta umjetnosti	slikarstvo
Djela	"Milosrdna Madona", "Uskrsnuće Kristovo", "Raspeće"
Utjecao	Piero della Francesca, Francesco di Segna di Bonaventura
Utjecali	Bizantijsko slikarstvo, Duccio di Buoninsegna, Segna di Bonaventura, Simone Martini, Ambrogio Lorenzetti, Pietro Lorenzetti

Biografija i stvaralaštvo

Počeci (1320-1330)

Niccolò di Segna je bio sin umjetnika Segne di Bonaventure, koji je prema srednjovjekovnoj tradiciji zajedno sa svojim bratom Francescom prvu slikarsku obuku stekao u očevom ateljeu. Vjerovatno je učestvovao u radu svog oca na nekim djelima, ali danas je gotovo nemoguće utvrditi njegov slikarski doprinos prilikom izrade tih djela. Teško je reći i da li je Niccolo često sarađivao sa svojim bratom, jer su kasniji istraživači pobrkali neke od nihovih radova, jer je prilično teško bilo odvojiti ruku jednog umjetnika od ruke drugog. Tek nedavno, stručnjaci su pronašli relativno pouzdane načine da razlikuju njihove slikarske manire. Sačuvani radovi Niccola di Segne predstavljaju prilično širok spektar djela, pohranjenih u raznim javnim i privatnim kolekcijama. U pravilu, to su slike "Madone s Djetetom" na tronu ili bez njega, raspela i raznih svetaca.

Šest slika se sa izvjesnom sigurnošću mogu pripisati Niccolu iz tog ranog perioda njegove karijere kada je još uvijek radio u očevom ateljeu. Dvije Madone iz Muzeja sakralne umjetnosti iz toskanskog grada Asciana i Locko Park Gallery iz Londona , njegova su najranija sačuvana djela urađena u otprilike u isto vrijeme oko 1325. Obje slike pune su nedorečenosti učenika u potrazi za vlastitim slikarskim izrazom uz istovremeno oponašanje svog učitelja. Pri slikanju oba djela on je slijedio formulu Madone koju je ranije koristio Duccio, a primjetno je da im nedostaju gracioznije proporcije i relativna sofisticiranost koju će umjetnik kasnije razviti. U ovu grupu ranih djela pripada i sveta Marija Magdalena naslikana ubrzo nakon 1325. i danas se nalazi u Alte Pinakothek u Münchenu. Drveni panel s ovom slikom bio je dio složenijeg djela, vjerovatno poliptiha. Sličnost sa stilom njegovog oca vidljiva je svuda na ovoj slici, a to je posebno vidljilo u jednom detalju: dugačkom, zakrivljenom i izvajanom obliku Magdaleninog nosa. Uprkos ovoj sličnosti, mladi umjetnik je vrlo malo poravnavao crte njenog lica, za razliku od njegovog oca koji to nikada ne bi uradio. U Niccolòva rana djela spadaju i: "Triptih s raspećem, Ivanom Krstiteljem i stigmatizacijom svetog Franje" (Esztergom, Kršćanski muzej u Budimpešti), mala ikona s prikazom "svete Katarine, Marije Magdalene i svete Margarete" (Državna galerija, Stuttgart) i "Madona na prijestolju sa svecima" iz zbirke Thyssen-Bornemisza, Madrid.

Galerija

• 
  Dva sveta episkopa, oko 1330.
• 
  "Milosrdna Madona", crkva San Lorenzo (Monterotondo Marittimo)

Samostalni umjetnik (1331- 1348)

Najranije spominjanje imena Niccola di Segne u arhivskim dokumentima dolazi iz 1331. pri čemu je navedeno da je umjetnik tada radio samostalno i imao svoj slikarski atelje. Prema mišljenju historičara umjetnosti njegov otac je u to vrijeme već umro. Slika "Milosrdna Madona" iz 1331-1332 u Pinacoteci Nazionale u Sieni koja mu se pripisuje bila je namijenjena crkvi San Bartolomeo in Vertine u regionu Chianti. Međutim, Niccolòva slika možda dolazi samo iz njegove radionice koju je kao svoje radno mjesto iznajmio od bratstva kuće Santa Maria della Misericordia u Firenci. Tom prilikom izradio je panel vjerovatno za jedan od oltara ove vjerske ustanove. Na njemu je prikazana Milosrdna Madona kako otvara svoj ogrtač pod kojim se sklanjaju građani Toskane. Sudije, biskupi, monasi, posvećene žene tako pronalaze zaštitu pod Madoninim plaštom, tj. tamnoplavim maforionom. Građani su naslikani manjim nego što je Madona, a slikar je tako izrazio koncept da su građani manje važni od Bogorodice, što je tada bio uobičajen način predstavljanja hijerarhije božje porodice i smrtnika.

Također, na zidovima apside crkve Santi Giacomo e Cristoforo (u selu Cuna nedaleko od Siene) naslikao je mali ciklus fresaka (otkriven 1905. i danas restauriran) na kojem su prikazane epizode iz Kristovog života ("Klanjanje kraljeva" i "Prezentacija u hramu") i likove svetaca (Marija Magdalena, Agneza, Ana itd.). Zajedno s bratom Francescom naslikao je "Madonu na prijestolju s Djetetom" (pogledati galeriju) koja predstavlja gornji panel poliptiha iz prve polovine 14. vijeka urađenog za crkvu svetog Franje u toskanskom gradu Lucignanu. Pozadina je nekad bila pozlaćena s probušenim udubinama duž okvira i svuda oko glava likova, kako bi se nacrtali oreoli. U donjem desnom uglu nalazi se lik žene (koja je i naručilac slike) u molitvi prikazan u smanjenim dimenzijama u odnosu na Madonu. Natpis koji ide do podnožja trona otkriva identitet žene "gospođa Muccia, bivša supruga Guerrina Ciantarija, bogata i pobožna udovica", koja je sliku poklonila crkvi svetog Franje. U ovom djelu Madona je predstavljena u svoj njenoj uvjerljivosti, a u Segninoj umjetnosti vidimo jedan od prvih vrlo direktnih izraza ličnosti u Marijinoj slici kao i jedan od prvih prikaza psihologije na slikama. Niccolò je u njenom licu naglasio unutrašnju moć Bogorodice, sav ponos njene zaštite i svijest o dostojanstvu njenog položaja. On je to još više pokazao vertikalnom strogošću svoje kompozicije i jednostavnošću njenog predstavljanja u kojoj je izbjegao preveliku dekoraciju i pompu.

• Poliptih broj 38

Među dva najvažnija ostvarenja iz njegovog zrelog stvaralačkog perioda ubrajaju se dva poliptiha iz 1336. i 1348. Prvi poliptih, poznat pod brojem 38 iz kataloga Pinacotece Nazionale u Sieni, sastoji se od bočnih panela sa likovima svetog Benedikta, arhanđela Mihaila, svetog Bartolomeja i Madone s Djetetom (crkva San Bartolomeo a Scampata, Figline, Valdarno). Stručnjaci smatraju da je poliptih najvjerovatnije nastao za Vallombrozijsku opatiju svete Mihaila i Benedikta u Poggio San Donatu, Siena, i datiraju rad u približno 1336.

• 
  "Sveti Benedikt i arhanđel Mihail; u gornjem redu su sveta Lucija, Lorens, Andrija i Ivan Krstitelj. približno 1336. Pinacoteka Nazionale, Siena
• 
  "Madona s Djetetom", crkva San Bartolomeo a Scampata, Figline Valdarno
• 
  "Sveti Bartolomej i Nikolaj; u gornjem redu su sveti Ivan Bogoslov, Jakov, Ivan Klimak i Marija Magdalena, približno 1336. Pinacoteca Nazionale, Siena

• Oltarni poliptih "Uskrsnuće Kristovo" u Sansepolcro katedrali

"Uskrsnuće Kristovo", Sansepolcro katedrala

Poliptih "Uskrsnuće Kristovo" iz Duoma u Sansepolcrou je velika oltarna slika koja je na osnovu najnovijih istraživanja gotovo stoprocentno pripisana Niccolu di Segni, budući da je italijanski istraživač Franco Polcri otkrio arhivske dokumente koji ukazuju da je di Segna radio u Sansepolcrou 1348. u ime crkve San Agostino. Upravo zbog tog razloga oltar je datiran u 1348. Ovo djelo ujedno je i jedini potpuno sačuvani poliptih umjetnika. U sredini poliptiha nalazi se velika scena "Uskrsnuća Kristovog", s uspavanim rimskim stražarima pored vodoravnog groba iz kojeg se Krist čudesno uzdiže. S obje strane pored ove glavne scene su polufigure svetaca, a na slikama predelle su scene iz "Muka Kristovih" ("Prebijanje Kristovo", "Put na Golgotu", "Raspeće", "Spuštanje s krsta" i "Pogreb"). Stručnjaci smatraju da je ovaj oltar svojevremeno ostavio veliki utisak na umjetnika Piera della Francescu (rođenog u Sansepolcrou), koji je kasnije u svojoj verziji "Uskrsnuća", uz upotrebu trouglaste kompozicije, ovu scenu kopirao od Niccole.

• "Gertrude Coor Achenbach poliptih"

Jedan od pokušaja rekreiranja poliptiha ovog umjetnika uradila je 1955. njemačko-američka historičarka umjetnosti Gertrude Coor Achenbach, koji se po njenom mišljenju sastojao od: "Madone s Djetetom" (središnji panel, Cini Collection, Venecija), bočnih panela sa svetim Vitalijem (Umjetnička galerija, Atlanta), svetom Lucijom (Walters Art Museum, Baltimore), svetim Bartolomejem (Siena, Pinacoteca Nazionale) i svetom Katarinom (Umjetnička galerija, Atlanta). U gornjem redu poliptiha nalazile su se slike Marije Magdalene i svetog Jakova Starijeg (Tvrđava Haus Berg, Nizozemska), Ivana Evangeliste i svetog Augustina (Siena, Pinacoteca Nazionale), svetog Andrije apostola i svetog Franje (Državni muzej Ermitaž, Sankt Peterburg), Ivan Krstitelj (privatna kolekcija, Njujork). Po svoj prilici, poliptih potječe iz Crkve svetog Franje koja se nalazi u gradiću Pratu, a razni stručnjaci datum njegove izrade postavljaju između 1340-1348.

• 
  "Sveti Vitalij", lijevi panel poliptiha, High Museum of Art, Atlanta, približno 1340.
• 
  "Sveta Lucija", lijevi panel poliptiha, 70,4 × 43,6 × 3,1 cm, Walters Art Museum, Baltimore, približno 1340.
• 
  "Madona s Djetetom", središnji panel poliptiha, Vittorio Cini kolekcija, Venecija, približno 1340.
• 
  "Sveti Bartolomej" (u gornjem redu su Ivan Bogoslov i sveti Augustin), desni panel poliptiha, Pinacoteca Nazionale, Siena, približno 1340.
• 
  "Sveta Katarina Aleksandrijska, desni panel poliptiha, High Museum of Art, Atlanta, približno 1340.
• 
  "Sveti Andrija i Franjo", dio gornjeg dijela poliptiha, 28 x 21 cm, Državni muzej Ermitaž, Sankt Petersburg, Rusija, približno 1340.
• 
  Sveta Marija Magdalena", dio gornjeg reda poliptiha, Castle Huis Bergh Art Collection, približno 1340.
• 
  "Apostol Jakov stariji", dio gornjeg reda poliptiha, Castle Huis Bergh Art Collection, približno 1340.

Ostala djela

Drugi dokument iz 1348. govori da je Niccolò primio platu za stvaranje slike za glavni oltar u crkvi San Agostino u Borgo San Sepolcro (sada izgubljena). Postoje samo dva djela koja je potpisao Niccolò - "Madona s djetetom" iz crkve San Galgano u Montesiepi (1336.) i "Raspeće" (1345.), danas u Sijenskoj Pinakoteci. Preostala djela pripisuju mu se na osnovu stilskih karakteristika i uglavnom su to odvojeni paneli sa slikama Madone s Djetetom (ponekad s donatorima), koji su nekada bili dio višedijelnih oltarnih slika, ili raštrkani dijelovi različitih poliptiha, koje je teško ponovo uklopiti u jednu cjelinu.

Jedno od djela iz ove grupe je gotovo kompletan triptih na kojem su prikazani Madona s Djetetom, Ivan Krstitelj i Ivan Evangelist iz Muzeja okruga Pienza. Historičari umjetnosti pretpostavljaju da je ranije bio ukrašen trouglastim vrhovima na kojima su naslikana dva anđela, danas se nalaze u Cleveland Art Museum. Ovom triptihu pripada i slika Kristovog blagoslova (North Caroline Art Museum, Raleigh), budući da postoje dokazi da je na izložbi posvećenoj Ducciu di Buoninsegni 1912. triptih imao trouglaste vrhove (pogledati galeriju). Niccolu di Segni pripisuje se i izrada dva oslikana križa iz Sijenske Pinakoteke. Značajno je napomenuti pokušaj istraživača da rekreiraju još jedan poliptih ovog umjetnika, koji se sastoji od četiri slike različitih svetaca približno iste veličine, koje su nekada vjerovatno činile predellu nepoznatog oltara: svete Katarine Aleksandrijske (Siena, Pinacoteca), svetog Franje (Nacionalni muzej San Matteo, Pisa), svete Ursule i Viktora (Muzej likovnih umjetnosti, Dijon), istraživači su ovaj nepotpuni poliptih dopunili s dva portreta svetih biskupa, od kojih je jedan prodat na Sotheby's aukciji 1995. drugi je u kolekciji Salini (grad Asciano); u središtu predelle vjerovatno se nalazila slika "Raspeća Kristovog" iz Muzeja Horn u Firenci. Osim štafelajnih radova, Niccolo di Segna je zaslužan i za brojne freske oslikane za nekoliko crkava u Toskani. Tačan datum umjetnikove smrti nije poznat, a historičari umjetnosti vjeruju da se to dogodilo nakon septembra 1348. upravo u vrijeme izbijanja kuge, kada je, prema pisanim dokumentima, umjetnik radio u San Sepolcro-u.

Galerija

• 
  Sveti Grgur pojavljuje se na bolesničkoj postelji svete Fine, freska, Kolegijalna kapela Madone, San Gimignano, 1330-1340
• 
  "Madona na prijestolju s Djetetom", crkva svetog Franje u Lusignanu, 1330-1340
• 
  "Raspeće", crkva Santa Maria di Servi, Siena, 1330-1345
• 
  Triptih Madona s Djetetom, Ivan Krstitelj i Ivan Evangelist, Muzej okruga Pienza
• 
  "Anđeo", trouglasti vrh triptiha iz grada Pienze približno 1340. Cleveland Museum of Art
• 
  "Anđeo", trouglasti vrh triptiha iz grada Pienze približno 1340. Cleveland Museum of Art
• 
  "Madona s Djetetom", 102 x 67 cm, Muzej okruga Cortona, približno 1336.

Stil i utjecaji

Segna di Bonaventura naučio je svog sina Niccolu di Segnu slikarske vještine, koje su bile zasnovane na djelu njihovog rođaka Duccia. U suštini, to je bio porodični biznis u kojem je tradicija nadvladala pokušaje inovacija. Međutim, među savremenicima Niccole bili su i poznati majstori kao što su Simone Martini i braća Ambrogio i Pietro Lorenzetti. Njihov način slikanja nije mogao a da ne utječe na njegov rad. Utjecaj ovih majstora vidljiv je u osobinama prikaza lica i crtama draperije, posebno naborima odjeće likova. Općenito, Niccolovo djelo predstavlja raznovrsnost kasnogotičkog slikarstva, u kojem su još uvijek vidljive veze s bizantijskim ikonopisom.

Literatura

• Enzo Carli - Duccio di Buoninsegna, izdavač Aldo Martello Editore, Milan, Italy
• Elisabetta Nardinocchi, ed. (2011). Guida al Museo Horne, Florence: Edizioni Polistampa. ISBN 978-88-596-0969-8.