Tet ofanziva

Tet ofanziva (vijetnamski: Sự kiện Tết Mậu Thân 1968), poznata i kao Generalna ofanziva, bila je jedna od najvećih vojnih kampanja u Vijetnamskom ratu. Počela je 30. januara 1968. serijom iznenadnih napada jedinica Việt Cộnga i sjevernovijetnamske Narodne armije na vojne i civilne komandne i kontrolne centre širom Južnog Vijetnama. Ime je dobila po prazniku Tết, Vijetnamskoj novoj godini, kada su se desili prvi napadi.

Tet ofanziva
Vijetnamski rat
Mapa na kojoj su označena područja u kojima je došlo do većih borbenih djelovanja tokom Tet ofanzive
Datum	Prva faza: 30. januar – 28. mart 1968. Druga faza: 5. maj – 15. juni 1968. Treća faza: 9. august – 23. septembar 1968.
Lokacija	Južni Vijetnam
Ishod	Južnovijetnamsko-američka taktička pobjeda; sjevernovijetnamska propagandna, politička i strateška pobjeda. Teški gubici na obje strane. Odbijena sjevernovijetnamska invazija.
Sukobljene strane
Južni Vijetnam SAD Ostali: Australija Južna Koreja Novi Zeland Tajland Việt Cộng Sjeverni Vijetnam
Komandanti
Nguyễn Văn Thiệu Cao Văn Viên Lyndon B. Johnson William Westmoreland Chae Myung-shin Lê Duẩn Lê Đức Thọ Văn Tiến Dũng Hoàng Văn Thái Trần Văn Trà
Vojne jedinice
~1.000.000 Prva faza: ~80.000 Ukupno: između 323.000 i 595.000
Žrtve
Prva faza: 4.954 poginulih 15.917 ranjenih 926 nestalih Ostali: 4.124 poginulih 19.295 ranjenih 604 nestala Ukupno u prvoj fazi: 9.078 poginulih 35.212 ranjenih 1.530 nestalih 123 letjelice uništene, 214 teško oštećeno i 215 srednje oštećeno Ukupan broj žrtava u sve tri faze: Nepoznato Prva faza: 5.000–17.000 poginulih 10.000–20.000 ranjenih najmanje 7.000 zarobljenih Ukupan broj žrtava u sve tri faze: 45.267 poginulih 61.267 ranjenih 5.070 nestalih
Civilne žrtve: 14.000 ubijenih i 24.000 ranjenih

Ofanziva je preuranjeno počela u kasnim noćnim satima u zonama odgovornosti 1. i 2. korpusa Armije Republike Vijetnam, što je dozvolilo južnovijetnamskim i američkim snagama da pripreme odbrambene mjere. Glavni napad počeo je sljedećeg jutra. Ofanziva je obuhvatala cijelu državu i bila je dobro koordinisana; više od 80.000 sjevernovijetnamskih i vojnika Việt Cộnga napalo je stotinjak gradova, uključujući 36 od 44 pokrajinska glavna grada, pet od šest autonomnih gradova i 72 od 245 distriktnih gradova. Ovo je bila najveća vojna operacija u Vijetnamskom ratu dotad.

Hà Nội je ofanzivu pokrenuo s vjerovanjem da će ofanziva izazvati ustanak i dovesti do pada južnovijetnamske vlade. Iako su početni napadi iznenadili američke i južnovijetnamske snage i uzrokovali privremeni pad nekoliko gradova, one su se brzo regrupisale, odbile napade i nanijele teške gubitke jedinicama Sjevernog Vijetnama i Việt Cộnga. Očekivani ustanak nije se desio. Tokom bitke za Huế, jednomjesečne intenzivne borbe rezultirale su uništenjem grada. Tokom okupacije grada, sjevernovijetnamski vojnici pogubili su više hiljada ljudi. Borbe oko američke baze u Khe Sanhu nastavile su se još dva mjeseca. Ofanziva je bila vojni poraz za Sjeverni Vijetnam. Ipak, general Westmoreland smatrao je da je za poraz Sjevernog Vijetnama potrebno još 200.000 vojnika i aktivacija rezervista. Ofanziva je imala jak efekt na američku vladu i šokirala je američku javnost, čija je podrška za rat ubrzo opala.

Pojam "Tet ofanziva" uglavnom se koristi za januarske i februarske borbe mada može podrazumijevati i Majsku i Augustovsku ofanzivu.

Pozadina

Sjedinjene Američke Države

Tokom jeseni 1967, pitanje da li američka strategija iscrpljivanja uspijeva u Južnom Vijetnamu mučilo je američku javnost i administraciju predsjednika Lyndona B. Johnsona. General Westmoreland, vrhovni komandant američkih jedinica u Vijetnamu, vjerovao je da će Amerikanci rat dobiti ukoliko broj ubijenih ili zarobljenih neprijatelja bude veći od broja regrutovanih. U septembru, došlo je do susreta predstavnika obavještajnih službi MACV-a i CIA-e u vezi izrade obavještajne procjene koju bi koristila administracija kao mjerilo američke uspješnosti u ratu.

Prema procjenama CIA-e, broj pripadnika Việt Cộnga u Južnom Vijetnamu bio je 430.000, dok su obavještajne službe MACV-a držale da broj ne može biti veći od 300.000. Westmoreland je bio duboko zabrinut o tome kakav bi utjecaj procijenjeno povećanje broja neprijatelja imalo na američku javnost, s obzirom da je ono predstavljalo dokaz da Sjevernovijetnamci imaju i sposobnost i volju da nastave dugoročni rat iscrpljivanja.

General William Westmoreland, vrhovni komandant američkih snaga u Vijetnamu.

MACV je u maju pokušao izboriti kompromis sa CIA-om tvrdeći da Việt Cộng ne predstavlja ozbiljnu vojnu snagu, već u osnovi petu kolonu koja se koristi za prikupljanje informacija. CIA je ovu tvrdnju smatrala smiješnom, jer su gerilci bili odgovorni za polovinu američkih žrtava. George Carver, CIA-in zamjenik direktora za vijetnamska pitanja, dobio je zadatak da posreduje u sporu. Carver je u septembru smislio kompromis prema kojem broj gerilaca neće biti uključen u ukupan broj neprijatelja, ali će pozicija agencije biti objašnjena u dodatku. George Allen, Carverov zamjenik, smatrao je Richarda Helmsa, direktora agencije, odgovornim za kapitulaciju jer nije želio da se agencija protivi političkim interesima administracije.

Tokom druge polovine 1967, administracija je postala alarmirana usljed kritika i smanjenja podrške za politiku koja se vodi u Vijetnamu. Prema anketama, broj Amerikanaca koji su vjerovali da je napravljena greška slanjem trupa u Vijetnam porastao je sa 25% 1965. na 45% u decembru 1967. Ovaj trend rastao je prije svega zbog velikog broja žrtava, povećanja poreza i osjećaja da se rat ne bliži kraju. Iz tog razloga administracija je pokrenula "Ofanzivu uspjeha", koncentrisani pokušaj da se promjeni javna percepcija da je rat dosegao mrtvu tačku i da se Amerikanci ubijede da politika administracije uspijeva. Pod vodstvom savjetnika za nacionalnu bezbjednost Walta W. Rostowa, mediji su bili preplavljeni valom optimizma.

U Kongresu i u medijima korišten je svaki statistički pokazatelj napretka, poput omjera ubijenih, ukupnog broja ubijenih i pacifikacije sela. "Počinjemo dobijati ovu borbu", izjavio je potpredsjednik Hubert Humphrey na NBC-jevoj emisiji Today sredinom novembra. Kampanja je vrhunac dosegla krajem novembra, kada je Johnson pozvao Westmorelanda i novog ambasadora Ellswortha Bunkera u Washington na procjenu stanja. Po dolasku, obojica su poduprla tvrdnje administracije o uspjehu. Iz Sài Gòna, Robert Komer tvrdio je da program CORDS za pacifikaciju ruralnih područja uspijeva te da je 68% stanovništva Južnog Vijetnama pod kontrolom vlade iz Sài Gòna, a samo 17% pod kontrolom Việt Cộnga. General Bruce Palmer Jr. tvrdio je da je Việt Cộng poražen jer, nakon promjene strategije i povlačenja s obale u planine, nema mogućnosti opskrbljivanja i regrutovanja.

Westmoreland je bio još odlučniji u svojim izjavama. U obraćanju 21. novembra tvrdio je da su komunisti "nesposobni organizovati veću ofanzivu. Apsolutno sam siguran da, dok je 1965. neprijatelj pobjeđivao, danas sigurno gubi. Došli smo do bitne tačke gdje kraj rata dolazi u vidokrug". Do kraja godine podrška administraciji porasla je za 8%, ali i pored toga, prema anketi Gallupa, u januaru 1968. 47% Amerikanaca nije podržavalo način vođenja rata. Tokom intervjua za Time Westmoreland je pozvao komuniste da napadnu: "Nadam se da će pokušati nešto jer mi tražimo borbu".

Sjeverni Vijetnam

Partijska politika

Planiranje u Hà Nộiu za zimsku i proljetnu ofanzivu 1968. počelo je početkom 1967. i nastavilo se sve do početka 1968. Prema američkim izvorima, vijetnamski historičari s oklijevanjem pišu o procesu planiranja ofanzive. U službenoj vijetnamskoj literaturi, odluka da se pokrene Tet ofanziva predstavlja se kao rezultat američkog neuspjeha da brzo pobjedi rat, neuspjeha američke kampanje bombardovanja Sjevernog Vijetnama i anti-ratnog raspoloženja koje je vladalo među američkim stanovništvom. Međutim, odluka da se izvrši ofanziva bila je mnogo komplikovanija.

Odluka je signalizirala kraj žestoke, decenijama duge debate prvo između dvije, a kasnije među tri frakcije u sjevernovijetnamskoj vladi. Umjerena skupina smatrala je da ekonomska održivost Sjevernog Vijetnama treba biti ispred masovnog i konvencionalnog rata na jugu i uglavnom se zalagala za sovjetsku liniju mirnog suživota i ujedinjenja Vijetnama kroz politička sredstva. Ovu grupu predvodili su partijski teoretičar Trường Chinh i ministar odbrane Võ Nguyên Giáp. S druge strane, militantna skupina slijedila je kinesku liniju, protivila se pregovorima s Amerikancima i zalagala se za ujedinjenje kroz vojna sredstva. Ovu grupu predvodili su generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Lê Duẩn, Lê Đức Thọ i Nguyễn Chí Thanh, komandant Centralnog izvršnog komiteta za Južni Vijetnam. Od početka do sredine 1960-ih, militanti su kontrolisali pravac rata u Južnom Vijetnamu. Sljedbenici kineske linije zasnovali su svoju strategiju protiv Amerikanaca na akcijama velikih razmjera umjesto iscrpljujućeg gerilskog rata kojeg je zagovarao Mao Zedong.

Ipak, do 1966–1967, nakon masovnih žrtava, neuspjeha na bojnom polju i uništenja sjevernovijetnamske ekonomije usljed američkog bombardovanja, prevladalo je shvatanje da će Hà Nội, ako se tadašnji trendovi nastave, s vremenom izgubiti resurse neophodne za utjecaj na vojnu situaciju na jugu. Rezultat toga bili su pozivi umjerene skupine na pregovore i reviziju strategije. Smatrali su da je povratak na gerilsko ratovanje prikladan jer se Amerikanci ne mogu poraziti konvencionalno. Također su smatrali da je politika protiv pregovora pogrešna. Tokom 1967. stvari su postale toliko loše na ratištu da je Lê Duẩn naredio Thanhu da inkorporira aspekte dugoročnog gerilskog ratovanja u svoju strategiju.

Tokom istog perioda pojavila se i treća skupina, centristi, predvođena predsjednikom Hồ Chí Minhom, Lê Đức Thoom i ministrom vanjskih poslova Nguyễn Duy Trinhom, koja je pozvala na pregovore. Od oktobra 1966. do aprila 1967, u štampi i na radiju vodila se javna debata o vojnoj strategiji između Thanha i njegovog rivala za vojnu prevlast, Giápa. Giáp se zalagao za odbrambenu, uglavnom gerilsku strategiju. Thanhova pozicija bila je da se Giáp i njegovi sljedbenici previše osvrću na sopstvena iskustva tokom Prvog indokineskog rata i da su previše "konzervativni i zarobljenici starih metoda i bivših iskustava... mehanički ponavljajući prošlost".

Prepirke oko vojne strategije imale su i jak spoljašnji elemenat, s obzirom da je Sjeverni Vijetnam, poput Južnog, bio ovisan o stranoj vojnoj i ekonomskoj pomoći. Velika većina vojne opreme dobijena je ili od Sovjetskog Saveza ili od Kine. Peking se zalagao za dugoročni rat maoističkog modela, strahujući da bi konvencionalni rat mogao uvući Kinu, kao što se desilo tokom Korejskog rata. Kinezi su se protivili i pregovorima sa neprijateljem. Moskva je, na drugu stranu, zagovarala pregovore, ali je istovremeno naoružavala sjevernovijetnamske jedinice da vode konvencionalni rat sovjetskog modela.

Kako bi se "slomila volja domaćih neprijatelja i reafirmisala autonomija nasuprot stranih saveznika", 27. jula 1967. uhapšeno je na stotine pro-sovjetski nastrojenih članova partije, oficira i inteligencije. Sva hapšenja izvršena su na bazi stavova uhapšenih individualaca o izboru taktike i strategije za predloženu generalnu ofanzivu. Ovime se politika militanata zacementirala kao strategija Hà Nộia. Do novih hapšenja došlo je u novembru i decembru.

Generalna ofanziva i ustanak

Borci Việt Cộnga prije odlaska za Sài Gòn.

Operacioni plan generalne ofanzive i ustanka porijeklo vodi od prijedloga Thanhovog Centralnog izvršnog komiteta iz aprila 1967. koji je proslijeđen u Hà Nội narednog mjeseca. Thanh je potom pozvan u glavni grad da svoj koncept lično objasni Centralnoj vojnoj komisiji. Na sastanku u julu, Thanh je izvjestio Politbiro o svom planu. Naveče 6. jula, nakon što je dobio dozvolu da počne sa pripremama za ofanzivu, Thanh je prisustovao žurci i umro je usljed srčanog udara od pretjeranog opijanja.

Nakon hapšenja protivnika, militanti su ubrzali pripreme za ofanzivu. Zaključili su da su vlada iz Sài Gòna i američka prisutnost toliko nepopularni među južnjačkim stanovništvom da bi opći napad izazvao spontani ustanak stanovništva, koji bi, ukoliko bi ofanziva bila uspješna, omogućio Sjeveru da ostvari brzu, odlučnu pobjedu. Osnova za takav zaključak uključivala je vjerovanje da južnovijetnamska vojska nije više borbeno efikasna, rezultate predsjedničkih izbora u septembru 1967. (na kojim je Nguyễn Văn Thiệu osvojio svega oko 35% glasova), Budističku krizu 1963. i Budistički ustanak 1966, anti-ratne demonstracije u Sài Gònu i konstantnu kritiku Thiệuove vlade u južnjačkoj štampi. Takva ofanziva ugušila bi i pozive na pregovore, kritike vojne strategije te kineske i sovjetske spoljašnje utjecaje.

Pripadnici Việt Cộnga na polaganju zakletve prije Tet ofanzive.

U oktobru, Politbiro je operaciju zakazao za praznik Tết i ponovo se susreo u decembru da potvrdi odluku koja je formalizirana na 14. plenarnoj sjednici Centralnog komiteta održanoj u januaru 1968. Rezolucija donesena na sjednici učinila je koncesiju centristima saglasivši se da su pregovori mogući, ali se u osnovi centrirala na pokretanju "spontanog ustanka kako bi se ostvarila odlučna pobjeda u najkraćem vremenskom roku".

Suprotno od zapadnjačkog vjerovanja, general Giáp nije isplanirao niti je komandovao ofanzivom. Thanhov originalni plan razradio je partijski komitet kojeg je predvodio Thanhov zamjenik Phạm Hùng. Potom je taj razrađeni prijedlog modificirao Giáp, koji je izgubio većinu članova svog štaba u hapšenjima. Giáp je kombinirao gerilske operacije u nešto što je u osnovi bila konvencionalna ofanziva, a teret podizanja ustanka prebacio je na Việt Cộng, čime bi neuspjeh operacije bio poguban samo za gerilce. Za umjerenu i centrističku struju, ovaj plan ostavljao je mogućnost pregovora i završetka američkog bombardovanja. Samo u očima Việt Cộnga neuspjeh nije bio opcija, dok su se drugi u Politbirou mogli pomiriti sa mnogo manje ambicioznom "pobjedom".

Pripadnice Việt Cộnga proučavaju mapu jednog od distrikta Sài Gòna prije Tet ofanzive.

Službena historija Narodne armije navodi da su ciljevi ofanzive bili:

• uništiti i izazvati potpunu dezintegraciju "marionetske" vojske
• srušiti "marionetski" režim na svim nivoima i vlast staviti u ruke naroda
• istrijebiti značajan dio američkih trupa i uništiti značajan dio američke ratne opreme, kako bi se Amerikanci spriječili u obavljanju političkih i vojnih misija
• uništiti američku volju i primorati Ameriku da prihvati poraz u Južnom Vijetnamu i prestane sa svim neprijateljskim akcijama prema Sjeveru
• koristeći već nabrojane tačke kao osnovu, postići ciljeve revolucije (nezavisnost, demokratija, mir i neutralnost na Jugu), a potom izvršiti ujedinjenje.

Operacijom je predviđena preliminarna faza, tokom koje bi diverzantski napadi duž graničnih područja Južnog Vijetnama odvukli američku pažnju i snage od gradova. Potom bi nastupila generalna ofanziva sa istovremenim napadima na glavne neprijateljske baze i većinu urbanih područja, sa posebnim naglaskom na Sài Gòn i Huế. Značajne snage napadale bi na američku bazu u Khe Sanhu. Napad na Khe Sanh odvukao bi znatan dio sjevernovijetnamskih vojnika od ofanzive na gradove, ali Giáp ga je smatrao neophodnim za odvraćanje pažnje Amerikancima i zaštitu sopstvenih linija snabdijevanja. Napadi na američke jedinice bili su od sekundarne, ili čak tercijarne važnosti, jer je Giáp za glavni cilj uzimao slabljenje ili uništenje južnovijetnamske vojske i vlade kroz ustanak. Ofanziva je samim tim bila uperena na južnjačku, a ne američku javnost. Postoje kontradiktorni dokazi da li je, ili do kojeg stepena, cilj ofanzive bio utjecati na martovske predizbore i novembarske predsjedničke izbore u Americi.

Pripadnici Việt Cộnga poziraju sa novim AK-47 puškama i američkim radijima.

Prema generalu Trần Văn Tràu, novom komandantu Centralnog izvršnog komiteta, ofanziva je trebala imati tri faze. Prvu fazu, čiji početak je zakazan za 30. januar, činili bi napadi na gradove, izvršeni uglavnom od jedinica Việt Cộnga. Istovremeno bi započela propagandna ofanziva koja bi pozivala vojnike ARVN-a da dezertiraju i južnjačko stanovništvo na ustanak protiv vlade. Ukoliko generalna ofanziva ne bi ostvarila svoje ciljeve, nastavile bi se operacije sa ciljem da se neprijatelj izmori i da se dođe do sporazumnog rješenja. Početak druge faze zakazan je za 5. maj, a treće za 17. august.

Pripreme za ofanzivu uveliko su bile u toku. Logističke pripreme počele su sredinom 1967. Do početka 1968. 81.000 tona zaliha i 200.000 vojnika, uključujući sedam kompletnih regimenata i 20 samostalnih bataljona, premješteno je na jug preko Hồ Chí Minhovog puta. Tokom tog procesa, borci Việt Cộnga naoružani su jurišnim puškama AK-47 i raketnim bacačima B-40, čime je ostvarena superiornost u vatrenoj moći nad slabije naoružanim jedinicama ARVN-a. Kako bi zbunio neprijatelja u vezi svojih namjera, Hà Nội je pokrenuo diplomatsku ofanzivu. Ministar vanjskih poslova Trinh saopćio je 30. decembra da bi Sjever ušao u pregovore s Amerikancima ukoliko se okonča bombardovanje.

Prema procjenama južnovijetnamskih i američkih vojnih obavještajnih službi, ukupan broj neprijatelja u Južnom Vijetnamu u januaru 1968. iznosio je 323.000, od čega 160.000 pripadnika Việt Cộnga, 130.000 pripadnika Narodne armije i 33.000 pripadnika bataljona podrške i drugih jedinica. Ove jedinice bile su organizovane u devet divizija sa 35 pješadijskih i 20 artiljerijskih ili protivzračnih regimenata koji su i sami bili podijeljeni na 230 pješadijskih i šest inžinjerijskih bataljona.

Nepripremljenost američkih snaga

Sumnje i diverzije

Znakovi predstojeće komunističke akcije primjećeni su od strane američkih i južnovijetnamskih obavještajnih službi. Tokom kasnog ljeta i jeseni 1967. obavještajne službe prikupile su niz tragova koji su ukazivali na značajan zaokret u komunističkom strateškom planiranju. Do sredine decembra, sve veći broj dokaza ubijedio je mnoge u Washingtonu i Sài Gònu da se nešto veliko dešava. Tokom tri zadnja mjeseca godine, obavještajne službe uočile su znake ozbiljnih sjevernovijetnamskih priprema. Osim zarobljenih dokumenata (poput kopije Rezolucije 13 koja je zarobljena početkom oktobra), praćene su i neprijateljske logističke operacije. U oktobru, broj vozila uočenih na Hồ Chí Minhovom putu u Laosu povećao se sa 480, koliko je primjećeno u septembru, na 1.116. U novembru je taj broj iznosio 3.823, a u decembru čak 6.315. Westmoreland je 20. decembra izvjestio Washington da očekuje da Sjevernovijetnamci i Việt Cộng "poduzmu intenzivniji napor širom zemlje, možda maksimalni napor, preko relativno kratkog vremenskog perioda".

General-poručnik Frederick Weyand, komandant američkog 2. korpusa.

I pored svih znakova upozorenja, skala i obim ofanzive iznenadili su saveznike. Prema Hoangu Ngocu Lungu, pukovniku ARVN-a, odgovor leži u obavještajnoj metodologiji, koja je vjerovatni neprijateljski tok akcije bazirala prema mogućnostima, a ne namjerama neprijatelja. Problem su predstavljali i manjak koordinacije i saradnje između različitih obavještajnih grana, i južnovijetnamskih i američkih. Situaciju iz američke perspektive sumirao je obavještajni analitičar MACV-a: "Da smo dobili cijeli plan bitke, ne bi u njega povjerovali. Ne bi nam bio vjerodostojan".

Od proljeća do jeseni 1967, američka komanda u Sài Gònu bila je zbunjena serijom akcija iniciranih od Sjevernovijetnamaca i Việt Cộnga u graničnim područjima. Patrola marinaca izazvala je 24. aprila preuranjenu sjevernovijetnamsku ofanzivu čiji je cilj bilo zauzimanje piste i baze u Khe Sanhu, ključnih tačaka za odbrambene pozicije marinaca u zapadnom dijelu provincije Quảng Trị. Do završetka borbi u maju, poginulo je 940 Sjevernovijetnamaca i 155 marinaca. U periodu od 49 dana od ranog septembra do oktobra, marinska baza u Cồn Tiênu, odmah južno od Demilitarizovane zone, bila je meta žestokog granatiranja (100–150 granata na dan). Westmoreland je kao odgovor naredio Operaciju "Neutralize", intenzivnu kampanju vazdušnog bombadovanja od oko 4.000 borbenih letova u i odmah sjeverno od DMZ-a.

27. oktobra, bataljon ARVN-a u Sông Béu, glavnom gradu provincije Phước Long, napadnut je od strane čitavog sjevernovijetnamskog regimenta. Dva dana kasnije, drugi sjevernovijetnamski regiment napao je bazu američkih specijalnih snaga u Lộc Ninhu, u provinciji Bình Long. Ovim napadom započele su borbe koje će trajati deset dana i u kojima će učestvovati elementi američke 1. pješadijske divizije i 18. divizije ARVN-a. U tim borbama poginulo je oko 800 Sjevernovijetnamaca.

Najznačajnija od graničnih bitki izbila je u oktobru i novembru oko Đắk Tôa, baze u provinciji Kon Tum. Borbe su trajale 22 dana, a u njima su učestvovali 1. sjevernovijetnamska divizija na jednoj strani te 4. pješadijska divizija, 173. vazdušnodesantna brigada i pješadijski i vazdušnodesantni elementi ARVN-a na drugoj. U ovim borbama poginulo je između 1.200 i 1.600 Sjevernovijetnamaca i 262 američka vojnika. Obavještajci MACV-a bili su zbunjeni mogućim motivima Sjevernovijetnamaca u izazivanju masovnih akcija u zabačenim regionima gdje se američka artiljerijska i vazdušna vatrena moć mogla upotrijebiti neselektivno, što je značilo da taktički i strateški te operacije nisu imale smisla. Ovime su zapravo Sjevernovijetnamci izvršili prvu fazu svoga plana: odvukli su pažnju američke komande i veliki broj američkih trupa od gusto naseljenih obalskih nizina i gradova.

Westmoreland je više bio zabrinut situacijom u Khe Sanhu, gdje je 21. januara između 20.000 i 40.000 sjevernovijetnamskih vojnika opkolilo marinski garnizon. MACV je bio ubijeđen da Sjevernovijetnamci planiraju napad i zauzimanje baze kao uvod u opći napad sa ciljem osvajanja dvije najsjevernije provincije Južnog Vijetnama. Kako bi se takva mogućnost spriječila, u zonu odgovornosti 1. korpusa poslato je 250.000 vojnika, uključujući polovinu američkih manevarskih bataljona.

Ovaj slijed događaja uznemirio je generala-poručnika Fredericka Weyanda, komandanta američkih jedinica u zoni odgovornosti 3. korpusa, koja je uključivala i Sài Gòn. Weyand, bivši obavještajac, bio je zabrinut obrascem komunističkih aktivnosti u svojoj zoni odgovornosti te je 10. januara obavijestio Westmorelanda o svojim brigama. Westmoreland se složio sa njegovom procjenom te je naredio da se 15 američkih bataljona premjesti sa kambodžanske granice u okolinu Sài Gòna. Kada je ofanziva počela, ukupno 27 manevarskih bataljona branilo je grad i okolinu. Ovo premještanje trupa bila je jedna od najkritičnijih taktičkih odluka rata.

Prije ofanzive

Zone odgovornosti korpusa u Južnom Vijetnamu.

Do početka januara 1968, Amerika je u Južni Vijetnam poslala 331.098 pripadnika Armije Sjedinjenih Država i 78.013 marinaca raspoređenih u devet divizija, regiment oklopne konjice i dvije posebne brigade. Osim toga, u Vijetnamu su boravili i 1. australijska operativna grupa, regiment Kraljevske tajlandske armije, dvije južnokorejske pješadijske divizije i brigada južnokorejskog Marinskog korpusa. Vojska Južnog Vijetnama imala je oko 350.000 regularaca raspoređenih u Armiji, Zračnim snagama, Mornarici i Marinskoj diviziji. Njih su podržavale regionalne i lokalne paravojske organizovane u Južnovijetnamskim regionalnim snagama sa 151.000 boraca i Južnovijetnamskim narodnim snagama sa 149.000 boraca.

U danima prije ofanzive, spremnost savezničkih snaga bila je na relativno ležernom nivou. Hà Nội je u oktobru najavio da će poštovati jednosedmično praznično primirje od 27. januara do 3. februara. U skladu s tim, južnovijetnamska vojska spremala je da dozvoli oko polovini svojih snaga odsustvo. Westmoreland, koji je već otkazao primirje u zoni odgovornosti 1. korpusa, tražio je od svojih saveznika da otkažu primirje, ali je predsjednik Thiệu (koji je već skratio primirje na 36 sati) odbio da to uradi, tvrdivši da bi to samo oštetilo moral i išlo u korist komunističkoj propagandi.

28. januara, 11 pripadnika Việt Cộnga zarobljeno je u Qui Nhơnu sa već pripremljenim audio trakama sa porukama za stanovništvo u "već zauzetim Sài Gònu, Huếu i Đà Nẵngu". Narednog poslijepodneva, general Cao Văn Viên, komandant južnovijetnamskog Zajedničkog generalštaba, naredio je komandantima četiri korpusa svoje vojske da dovedu svoje trupe u stanje opreza. I pored toga, među vojskom nije vladalo stanje hitnosti. Čak ni Westmoreland nije shvatao potencijalnu opasnost. Naveče 30. januara, 200 američkih oficira, pripadnika obavještajnih službi MACV-a, prisustovalo je žurci na bazenu u svojoj kasarni u Sài Gònu.

Westmoreland nije adekvatno svoje brige prenio Washingtonu. Iako je između 25. i 30. januara upozorio predsjednika da će se komunistički napadi većih razmjera desiti u bliskoj budućnosti, njegove opomene bile su ispunjene optimizmom pa je i administracija ofanzivu dočekala nespremno. Niko u Washingtonu i Vijetnamu nije očekivao šta će se desiti.

General-poručnik Weyand pozvao je dopisnika CBS Newsa Johna Laurenca i reportera Washington Posta Dona Oberdorfera u sjedište 3. korpusa svega sedmicu dana prije ofanzive, kako bi ih obavijestio da će ozbiljan neprijateljski napad desiti "ili prije ili neposredno poslije Tếta". Smatrao je da Vijetnamci gaje previše poštovanja prema prazniku da napadnu tokom istog.

Ofanziva

Prvim valom napada, koji je započeo ubrzo nakon ponoći 30. januara, zahvaćeni su svi glavni gradovi provincija u zoni odgovornosti 2. korpusa i Đà Nẵng u zoni odgovornosti 1. korpusa. Prvo je napadnut Nha Trang, sjedište američkog 1. korpusa, a ubrzo potom i Buôn Ma Thuột, Kon Tum, Hội An, Tuy Hòa, Đà Nẵng, Qui Nhơn i Pleiku. U svim ovim napadima primijenjen je isti obrazac: minobacački i raketni napadi praćeni su napadima elemenata Việt Cộnga jačine bataljona, kojima su ponekad podršku pružali sjevernovijetnamski regularci. Ove snage bi se ubrzo pridružile lokalnim kadrovima koji su služili kao vodiči koji bi regularce odveli do najvažnijih južnovijetnamskih sjedišta i radio stanica. Operacija, ipak, nije bila dobro koordinisana na lokalnom nivou. Do zore, gotovo sve komunističke jedinice odbijene su od svojih ciljeva. General Phillip Davidson, novi obavještajni šef u MACV-u, obavijestio je Westmorelanda da će se isti napadi desiti u ostatku zemlje tu večer i sutra ujutru. Sve američke jedinice stavljene su na maksimalni oprez, a slična naređenja izdata su i jedinicama ARVN-a. Ipak, i pored toga nije bilo osjećaja hitnosti. Naređenja kojima se otkazuju odsustva došla su ili prekasno ili nisu ispoštovana.

Marinci sa puškama M14 na odbrambenim položajima u selu Hamo.

U 03:00 31. januara sjevernovijetnamske snage napale su Sài Gòn, Chợ Lớn i Gia Định u Vojnom distriktu glavnog grada; Quảng Trị, Huế, Quảng Tín, Tam Kỳ, Quảng Ngãi i američke baze u Phú Bàiu i Chu Laiu u zoni odgovornosti 1. korpusa; Phan Thiết, Tuy Hòau i baze u Bồng Sơnu i An Khêu u zoni odgovornosti 2. korpusa; Cần Thơ i Vĩnh Long u zoni odgovornosti 4. korpusa. Narednog dana napadnuti su i Biên Hòa, Long Thành i Bình Dương u zoni odgovornosti 3. korpusa, te Kiến Hòa, Định Tường, Gò Công, Kiên Giang, Vĩnh Bình, Bến Tre i Kiến Tường u zoni odgovornosti 4. korpusa. Posljednji napad početne operacije izvršen je na Bạc Liêu u zoni odgovornosti 4. korpusa 10. februara. Sveukupno je u napadu učestvovalo oko 84.000 pripadnika Việt Cộnga i sjevernovijetnamskih regularaca, dok su hiljade drugih stajale u rezervi ili blokirale puteve i linije snabdijevanja. Sve veće američke i južnovijetnamske zračne baze bile su raketirane ili na udaru minobacačke vatre. Napadnuta su 64 sjedišta distrikta i brojni drugi manji gradovi.

U većini slučajeva, odbranu su predvodili Južnovijetnamci. Lokalne milicije ili jedinice ARVN-a, uz podršku policije, većim dijelom su istjerale napadače nakon dva ili tri dana, neke čak i u par sati. Ipak, žestoke borbe koje su trajale još par dana vođene su u Kon Tumu, Buôn Ma Thuộtu, Phan Thiếtu, Cần Thơu i Bến Treu. Obično je na situaciju velikim dijelom utjecala sposobnost lokalnih komandanata. Tokom ove presudne krize, nijedna južnovijetnamska jedinica nije prešla na stranu komunista.

Prema Westmorelandu, on je na napade odgovorio s optimizmom, i u medijima i u izvještajima Washingtonu. Ipak, prema drugim izvještajima bio je "zapanjen da su komunisti mogli koordinisati toliko napada u takvoj tajnosti", te "utučen i duboko potresen". Prema Clarku Cliffordu, u vrijeme početnih napada reakcija američkog vojnog vodstva "približavala se panici". Iako je Westmorelandova ocjena vojne situacije bila tačna, neispravno je insistirao da je glavna meta Khe Sanh, a da je 155 napada izvršenih od strane 84.000 trupa predstavljalo diverziju (tu poziciju držao je najmanje do 12. februara). Reporter Washington Posta Peter Braestrup sumirao je osjećaje svojih kolega kada je upitao: "Kako može ikakav napad na Sài Gòn, posebno centar Sài Gòna, biti diverzija?".

Sài Gòn

Iako je Sài Gòn bio fokusna tačka ofanzive, komunisti nisu planirali potpuno zauzimanje grada. Napadnuto je šest lokacija u centru: sjedište Zajedničkog generalštaba ARVN-a, zračna baza Tân Sơn Nhứt, Palata nezavisnosti, američka ambasada, sjedište Mornarice i nacionalna radio stanica. U ostatku grada, deset lokalnih bataljona Việt Cộnga napalo je centralnu policijsku stanicu i komande oklopnih i artiljerijskih jedinica u Gò Vấpu. Prema planu, početne snage trebale su ove objekte zauzeti i držati 48 sati, do dolaska pojačanja.

Odbrana Vojnog distrikta glavnog grada bila je primarno južnovijetnamska odgovornost. Na početku ofanzive, grad je branilo osam pješadijskih bataljona ARVN-a uz lokalne policijske snage. Do 3. februara došlo je pojačanje u vidu 15 bataljona ARVN-a, po pet rendžerskih, marinskih i vazdušnodesantnih. U odbrani grada učestvovali su i Amerikanci sa sedam pješadijskih (jedan mehanizovani) i šest artiljerijskih bataljona, uz 716. bataljon vojne policije.

Komunisti su planirali koristiti zarobljene tenkove i artiljeriju iz sjedišta oklopnih i artiljerijskih jedinica na sjevernim obodima grada, ali su tenkovi dva mjeseca ranije pomjereni u drugu bazu, dok su iz artiljerijskih komada uklonjeni dijelovi što ih je činilo beskorisnim.

Dim iznad Sài Gòna tokom Tet ofanzive.

Jedna od najvažnijih meta, iz simboličke i propagandističke tačke gledišta, bila je nacionalna radio stanica. Napadači su sa sobom ponijeli traku sa snimljenim govorom Hồ Chí Minha u kojem objavljuje oslobođenje Sài Gòna i poziva na generalni ustanak protiv Thiệuove vlade. Zgradu su zauzeli i držali šest sati. Kada im je ponestajalo municije, osam posljednjih napadača raznijelo je zgradu koristeći eksploziv, ubivši sebe u procesu. Poruku nisu uspjeli emitirati jer su linije između glavnog studija i tornja presječene čim je stanica zauzeta.

Američka ambasada, ogromna šestospratna zgrada, kompletirana je tek u septembru prethodne godine. U 02:45 našla se na udaru 19 napadača, koji su eksplozivom napravili rupu u zidu oko ambasade visokom 2,4 m. Nakon što su im oficiri ubijeni u početnom napadu, napadači nisu uspjeli ući u zgradu te su svi pobijeni ili zarobljeni od strane američkih pojačanja koja su na krov zgrade sletjela šest sati kasnije. Do 09:20 zgrada i teren oko nje očišćeni su. Poginulo je pet Amerikanaca.

U 03:00 31. januara, 12 napadača približilo se sjedištu Mornarice u dva civilna auta, ubivši dva čuvara na barikadi na Trgu Mê Linh. Zvuk pucnjave upozorio je stražare koji su osigurali kapiju baze i oglasili alarm. Mitraljez lociran na drugom spratu sjedišta onesposobio je oba auta i ubio ili ranio više napadača dok su sigurnosne snage Mornarice pripremale protivnapad. Istovremeno je savjetnik američke Mornarice kontaktirao američku vojnu policiju koja je ubrzo napala pripadnike Việt Cộnga iz okolnih ulica. Ovime je završen napad, u kojem je poginulo osam napadača dok su dva zarobljena.

Rendžeri ARVN-a u odbrani grada.

Manje grupe pripadnika Việt Cộnga po čitavom su gradu napadale stanove i kuće vojnika i oficira ARVN-a i distriktne policijske stanice. Svi uhvaćeni vojni oficiri i civilni službenici koji su bili na crnim listama pogubljeni su.

Dana 1. februara general Nguyễn Ngọc Loan, načelnik Nacionalne policije, javno je pogubio oficira Việt Cộnga Nguyễna Văn Léma, uslikanog u civilnoj odjeći, ispred fotografa Edwarda T. Adamsa i filmskog snimatelja. Ta fotografija, pod naslovom Sajgonsko smaknuće, osvojila je Pulitzerovu nagradu 1969. i smatra se jednim od definirajućih momenata rata zbog utjecaja koji je imala na američku javnost. Neki je čak nazivaju i "slikom koja je izgubila rat".

Izvan grada, dva bataljona Việt Cộnga napala su sjedište i američki logistički kompleks u Long Bìnhu. Kamp Lê Văn Duyệt, sjedište 3. korpusa ARVN-a, i zračna baza Biên Hòa bili su meta po jednog bataljona. Zračnu bazu Tân Sơn Nhứt, na sjeverozapadu grada, napala su tri bataljona. Bataljon padobranaca ARVN-a koji je čekao prijevoz za Đà Nẵng, umjesto toga otišao je direktno u akciju zaustavljanja napada kao podrška američkim jedinicama, 377. sigurnosnoj policijskoj eskadrili Zračnih snaga i 3. eskadronu 4. konjičkog regimenta. U napadu na Sài Gòn učestvovalo je 35 bataljona Việt Cộnga i Narodne armije. Mnogi od napadača bili su kadrovi koji su godinama radili i živjeli u ili oko glavnog grada. Do zore eliminisana je većina napada u centru grada, ali su žestoke borbe izbile u kineskoj četvrti Chợ Lớn oko trkačke staze Phú Thọ, jugozapadno od centra. To područje koristili su Việt Cộng i Narodna armija kao komandni i kontrolni centar. Stanovnicima ovog područja naređeno je 4. februara da napuste svoje domove. Borbe u gradu okončane su žestokom bitkom rendžera ARVN-a i jedinica Narodne armije 7. marta.

Osim u Huếu i operacija čišćenja terena u i oko Sài Gòna, prva faza ofanzive bila je gotova do druge sedmice februara. Amerikanci procjenjuju da je u prvoj fazi (od 30. januara do 8. aprila) ubijeno 45.000 pripadnika Việt Cộnga i Narodne armije. Godinama se ova brojka smatra pretjerano optimističnom, jer predstavlja preko polovine komunističkih snaga koje su učestvovale u ofanzivi. Novinar i historičar Stanley Karnow tvrdio je da mu je ova brojka potvrđena u Hà Nộiu 1981. Sam Westmoreland je iznio brojku od 32.000 ubijenih i 5.800 zarobljenih neprijatelja. Južnovijetnamci su imali 2.788 poginulih, 8.299 ranjenih i 587 nestalih u akciji, a Amerikanci i ostali 1.536 poginulih, 7.764 ranjena i 11 nestalih.

Huế

Glavni članak: Bitka za Huế

U 03:40 maglovitog jutra 31. januara, saveznički položaji sjeverno od rijeke Hương u gradu Huếu našli su se na udaru dva bataljona 6. regimenta Narodne armije, nakon što su prethodno raketirani i gađani minobacačima. Meta napada bilo je sjedište 1. divizije ARVN-a u citadeli Carski grad, kompleksu palata, parkova i rezidencija površine tri kvadratne milje, okruženom rovovima i ogromnom tvrđavom koju je početkom 19. vijeka podigao car Gia Long. Branioci ARVN-a, pod komandom generala Ngôa Quanga Trưởnga, uspjeli su održati svoje pozicije, ali je veći dio citadele pao u ruke Narodne armije. Na južnoj obali rijeke, 4. regiment Narodne armije pokušao je zauzeti lokalno sjedište MACV-a, ali je napad odbila improvizirana grupa od oko 200 Amerikanaca. Ostatak grada pao je u ruke Narodne armije, koja je napad izvršila sa 7.500 boraca. Obje strane požurile su da pojačaju svoje snage. Bitka za Huế, koja je trajala 25 dana, postala je jedna od najdužih i najkrvavijih pojedinačnih bitki rata.

Tokom prvih dana okupacije grada od strane Sjevernovijetnamaca, američki obavještajci ogromno su podcijenili broj neprijateljskih vojnika. Westmoreland je obavijestio Zajednički komitet načelnika štabova da "neprijatelj ima otprilike tri čete u citadeli u Huếu i marinci su poslali bataljon da očisti područje". Prema kasnijoj procjeni, tri marinska i 11 bataljona ARVN-a sukobila su se sa najmanje osam bataljona 6. regimenta Narodne armije i Việt Cộnga, ne uključujući veliki broj trupa izvan grada.

Sahrana preko 300 žrtava masakra.

S obzirom da u Huếu nije bilo američkih jedinica, pojačanja su morala doći iz Phú Bàia, udaljenog osam kilometara jugoistočno. Po magli i kiši, jedinice 1. marinske divizije te 1. divizije i Marinskog korpusa ARVN-a grad su čistile ulicu po ulicu, kuću po kuću, smrtonosnom i destruktivnom formom urbanog ratovanja u kojoj američka vojska nije učestvovala još od bitke za Seoul tokom Korejskog rata i za koju nijedna strana nije bila pripremljena. Zbog loših vremenskih uslova, logističkih problema i historijskog i kulturnog značaja grada, Amerikanci nisu odmah primijenili zračne i artiljerijske udare tako široko kao u drugim gradovima.

Snage Việt Cộnga u Huếu brojale su šest bataljona, uz podršku dva regimenta Narodne armije. Kasnije su tokom bitke kao pojačanje iz Khe Sanha došla još tri regimenta. Sjevernovijetnamski plan napada na Huế uključivao je intenzivne pripreme i izviđanja. Preko 190 meta, uključujući sve vojne i vladine instalacije sa obje strane rijeke, napale su 31. januara trupe jačine 5.000 boraca. Druge snage blokirale su puteve, uglavnom autoput 1, onemogućujući dolazak pojačanja. Preko polovine boraca 1. divizije ARVN-a bilo je na prazničnom odsustvu. Komandanti Narodne armije vjerovali su da će se stanovništvo Huếa pridružiti borbi kao dio generalnog ustanka.

Izvan grada, elementi 1. konjičke i 101. vazdušnodesantne divizije pokušavali su presjeći linije snabdijevanja i dolazak pojačanja Narodne armije. Do tada je već 16 do 18 bataljona Narodne armije (8.000–11.000 boraca) učestvovalo u bitki u ili na prilazima gradu. Dva sjevernovijetnamska regimenta izvršila su forsirani marš od okoline Khe Sanha do Huếa kako bi učestvovala u bitki. Tokom većeg dijela februara, saveznici su se postepeno približavali citadeli, koja je zauzeta tek poslije 25 dana žestokih borbi. Grad je proglašen oslobođenim tek 25. februara, kada su borci 2. bataljona 3. regimenta 1. divizije ARVN-a podigli zastavu Južnog Vijetnama iznad Palate mira.

Marinci napreduju pokraj tenka M48 Patton tokom bitke.

Tokom intenzivnih borbi, poginulo je između 1.042 i 5.000 Sjevernovijetnamaca, a zarobljeno je 89. Poginulo je 216 marinaca, dok je 1.609 ranjeno. ARVN je imala gubitke od 421 poginulog, 2.123 ranjena i 31 nestalog. Stradalo je i preko 5.800 civila, dok je 116.000 od 140.000 stanovnika ostalo bez domova. 40–50% grada razrušeno je u borbama.

Ubrzo poslije završetka borbi, otkriveno je nekoliko masovnih grobnica (posljednja je otkrivena tek 1970). Žrtve su ubijene pucnjem, pretučene do smrti ili žive zakopane. Službeno objašnjenje glasilo je da je tokom okupacije grada Narodna armija sistematski sakupila, a potom pogubila do 2.800 civila za koje se vjerovalo da bi mogli bili neprijateljski raspoloženi prema komunističkoj vlasti. Hapšeni su vojnici i oficiri ARVN-a, tadašnji i bivši službenici, učitelji, policajci i religijske figure. Oficir Narodne armije Bùi Tín priznao je da su hapšeni "reakcionarni" elementi za transport na sjever, ali da su ih lokalni komandanti ubijali.

General ARVN-a Ngô Quang Trưởng vjerovao je da su zarobljenici ubijani kako bi se zaštitili članovi lokalnih ćelija Việt Cộnga koji su razotkrili svoje tajne identitete. Tačne okolnosti i razlozi ubijanja građana Huếa nisu ni do danas poznati.

Khe Sanh

Glavni članak: Bitka kod Khe Sanha

Napad na Khe Sanh, koji je počeo 21. januara, vjerovatno je služio i kao pokušaj zauzimanja baze, ali većim dijelom i kao diverzija da se odvuku američka pažnja i snage od populacijskih centara u nizinama. Prema Westmorelandu, svrha baze u Khe Sanhu bila je da se Sjevernovijetnamci uvuku u produženi sukob na ograničenom geografskom području, što bi dozvolilo maksimalnu upotrebu masovnih američkih artiljerijskih i vazdušnih napada koji bi izazvali teške gubitke neprijatelju u relativno nenaseljenom području. Do kraja 1967, MACV je gotovo polovinu svojih manevarskih bataljona poslao u zonu odgovornosti 1. korpusa u iščekivanju takve bitke.

Sjeverni dio provincije Quảng Trị i DMZ.

Westmoreland i američki mediji, koji su obimno izvještavali o bitki, često su pravili poređenja između Khe Sanha i Điện Biên Phủa, gdje je francuska baza opsjedana i na kraju pregažena od strane boraca Việt Minha pod komandom generala Giápa tokom Prvog indokineskog rata. Westmoreland, koji je poznavao sklonost Nguyễna Chí Thanha ka akcijama velikih razmjera, ali nije bio obaviješten o njegovoj smrti, mislio je da će Narodna armija pokušati kopirati tu pobjedu.

Khe Sanh i 6.000 branilaca iz Marinskog korpusa, Armije i ARVN-a bilo je okruženo jedinicama dvije do tri divizije, ukupne jačine oko 20.000 boraca. Tokom opsade, koja je trajala do 8. aprila, baza je bila meta teškog minobacačkog, raketnog i artiljerijskog granatiranja, kombiniranog sa sporadičnim manjim pješadijskim napadima na udaljene položaje. Izuzev napada i zauzimanja baze američkih Specijalnih snaga u Làng Vâyu, nije izvršen veći pješadijski napad na bazu, te je bitka većim dijelom postala duel između artiljeraca, uz masovne američke zračne napade. Do kraja opsade, letjelice Zračnih snaga, Marinskog korpusa i Mornarice bacile su 39.179 tona raznih raketa, bombi i sl. na neprijatelja.

Kopnena linija snabdijevanja baze presječena je, a letovi teretnih letjelica predstavljali su veliki rizik zbog neprijateljske protivzračne vatre. Zahvaljujući kreativnoj upotrebi borbenih bombardera sa velikim brojem teretnih helikoptera, te novoj LAPES metodi pomoću C-130 Herculesa snabdijevanje baze iz zraka nije prestajalo tokom čitave opsade.

Kada je počela Tet ofanziva, u MACV-u se smatralo da bazu očekuje žestok napad. U zoni odgovornosti 1. korpusa primirje je otkazano u iščekivanju napada koji se nije dogodio. Ofanziva je preskočila Khe Sanh, u kojem se nastavila naizmjenična bitka. Westmorelandova fiksacija bazom nastavila se i dok su se borbe odvijale oko njega u Sài Gònu. 1. februara, kada je ofanziva dosegla svoj vrhunac, napisao je bilješku svom štabu, koja nikad nije isporučena, u kojoj govori: "Neprijatelj pokušava da nas zbuni... Također sumnjam da pokušava da odvuče svačiju pažnju od područja najveće prijetnje, sjevernog dijela zone odgovornosti 1. korpusa. Dozvolite mi da upozorim svakoga da ne bude u zabuni".

Na kraju, ekspedicija (Operacija "Pegasus") sastavljena od sve tri brigade 1. konjičke divizije stigla je u Khe Sanh 8. aprila, ali do tada su se Sjevernovijetnamci već povlačili. Obje strane tvrdile su da je bitka poslužila svrsi. Prema procjenama MACV-a, poginulo je 5.500 Sjevernovijetnamaca, dok je znantno veći broj ranjen. U Operaciji "Pegasus" poginulo je 730 Amerikanaca, uz 2.642 ranjena. Baza je 5. jula 1968. zatvorena zbog manje strateške važnosti nego ranije.

Druga faza

Glavni članak: Majska ofanziva

Marinci prolaze kroz ruševine Dai Doa nakon nekoliko dana intenzivnih borbi.

Kako bi pojačali svoju političku poziciju na pregovorima u Parizu koji su počinjali 13. maja, Sjevernovijetnamci su krajem aprila započeli drugu fazu ofanzive. Američki obavještajni izvori procijenili su da je između februara i maja oko 50.000 Sjevernovijetnamaca prebačeno na jug preko Hồ Chí Minhovog puta, kako bi zamijenili gubitke iz prethodnih borbi. 8.000 boraca 320. divizije Narodne armije napalo je 29. aprila, uz podršku artiljerije preko DMZ-a, američku logističku bazu u Đông Hàu, na sjeverozapadu provincije Quảng Trị. Žestoke borbe, poznate pod nazivom bitka za Dai Do, trajale su do povlačenja Narodne armije 30. maja. Prema tvrdnjama Amerikanaca i ARVN-a, poginulo je 2.100 Sjevernovijetnamaca, dok su saveznički gubici bili 290 poginulih i 946 ranjenih.

Khâm Đức tokom evakuacije.

Pripadnici Việt Cộnga ubijeni tokom Mini-Teta.

Tokom ranih jutarnjih sati 4. maja, komunističke jedinice inicirale su drugu fazu ofanzive (poznatu i kao Mini-Tet), napavši 199 meta širom Južnog Vijetnama, uključujući Sài Gòn. Ovaj put, ipak, obavještajne službe bile su bolje pripremljene, pa nije bilo elementa iznenađenja. Većina napadača presretnuta je prije nego što je došla do svojih meta. Grad je uspjelo infiltrirati 13 bataljona Việt Cộnga. Žestoke borbe vodile su se u Phú Lâmu (gdje je trebalo dva dana da se uništi 267. lokalni bataljon Việt Cộnga), oko Y mosta i u Tân Sơn Nhứtu. Do 12. maja jedinice Việt Cộnga su se povukle, ostavljajući iza sebe preko 3.000 mrtvih.

U vrijeme kad su se borbe u Sài Gònu smirivale, Amerikanci su pretrpjeli poraz u Khâm Đứcu u provinciji Quảng Tín gdje je pregažen posljednji nadzorni kamp Specijalnih snaga u zoni odgovornosti 1. korpusa. 1.800 američkih i južnovijetnamskih vojnika izolovano je i trpjelo je intenzivne napade kada je MACV odlučio da izbjegne situaciju poput Khe Sanha. Khâm Đức je evakuiran zračnim putem i prepušten Sjevernovijetnamcima.

Komunisti su se u Sài Gòn vratili 25. maja i pokrenuli drugi val napada na grad. Za razliku od prethodnih akcija, u ovoj nisu napadani američki objekti. Tokom borbi, pripadnici Việt Cộnga zauzeli su šest budističkih pagoda, pogrešno vjerujući da se one neće naći na udaru artiljerije i zračnih snaga. Najžešće borbe vodile su se u Chợ Lớnu. Značajan događaj desio se 18. juna kada su se 152 pripadnika Việt Cộngovog Quyết Thắng regimenta predala ARVN-u, u najvećoj komunističkoj predaji tokom rata. Usljed borbi, stradalo je 500, ranjeno 4.500, a bez domova ostalo 87.000 civila. Od 5. do 30. maja Amerikanci su imali gubitke od 1.161 poginulog i 3.954 ranjena.

Treća faza

Glavni članak: Augustovska ofanziva

Treća faza započela je 17. augusta i uključivala je napade u zonama odgovornosti 1, 2. i 3. korpusa. Ovaj put su mete Sjevernovijetnamaca bile uglavnom vojnog karaktera. Ofanzivi su prethodili napadi na granične gradove Tây Ninh, An Lộc i Lộc Ninh, koji su inicirani sa ciljem da se odbrambene snage odvuku od gradova. Napad na Đà Nẵng preduhitrili su marinci Operacijom "Allen Brook". Nastavljajući granične operacije, tri regimenta Narodne armije vršila su pritisak na bazu Specijalnih snaga u Bu Prangu, u provinciji Quảng Đức, pet kilometara od kambodžanske granice. Borbe su trajale dva dana prije nego su ih Sjevernovijetnamci okončali. Prema navodima Amerikanaca i ARVN-a, stradalo je 776 pripadnika Narodne armije i Việt Cộnga, 114 Južnovijetnamaca i dva Amerikanca.

Sài Gòn je opet napadnut tokom ove faze, ali su napadi odbijeni. Prema MACV-u, Augustovska ofanziva bila je veliki neuspjeh. U pet sedmica borbe i uz gubitak 20.000 trupa, neprijateljski ciljevi podizanja ustanka i izazivanja masovnog dezerterstva nisu ostvareni tokom ove "finalne i odlučujuće faze". Ipak, prema historičaru Ronaldu Spectoru "ni komunistički neuspjesi također nisu bili finalni i odlučujući".

Ogroman broj žrtava u komunističkim jedinicama tokom ovih neprekidnih borbi počeo se primjećivati. Činjenica da nije bilo većih vojnih uspjeha kojima bi se opravdao veliki broj žrtava samo je pogoršala situaciju. Tokom prve polovine 1969, preko 20.000 komunista predalo se ARVN-u i Amerikancima, trostruko povećanje od brojke iz 1968.

Posljedice

Sjeverni Vijetnam

Mete tokom Tet ofanzive.

Hà Nội je bio utučen ishodom ofanzive. Prvi i najambiciozniji cilj, podizanje generalnog ustanka, završio je sa velikim neuspjehom. Tokom graničnih bitki 1967. i devetomjesečne kampanje, poginulo je 45.267 komunista.

Hà Nội je podcijenio stratešku mobilnost saveznika, koja im je omogućila da po volji premještaju snage u ugrožena područja; plan bitke bio je previše komplikovan i težak za koordinisanje, što je demonstrirano već tokom napada 30. januara; masovni napad umjesto koncentrisanja snaga na manji broj meta doveo je do poraza jedne po jedne grupe napadača. Sama kampanja bila je bazirana na netačnim pretpostavkama. Prema generalu Trần Văn Tràu: "Nismo tačno procijenili specifični balans snaga između sebe i neprijatelja, nismo u potpunosti shvatili da je neprijatelj i dalje imao značajne sposobnosti, a da su naše bile limitirane, i postavili smo zahtjeve koji su bili daleko iznad naše stvarne jačine".

Gerilac Việt Cộnga čeka ispitivanje nakon što je zarobljen u napadima na Sài Gòn.

Komunistički pokušaj da se povrati kontrola nad ruralnim područjima bio je nešto uspješniji. Prema State Departmentu, Việt Cộng je "pacifikaciju učinio praktično neoperativnom. U delti rijeke Mekong Việt Cộng je jači nego što je ikad bio, a i u drugim regionima ruralna područja pripadaju Việt Cộngu". General Wheeler izvijestio je da je ofanziva dovela protivustaničke programe do zastoja i da "u velikoj mjeri, Việt Cộng kontroliše ruralna područja". Ipak, ovo stanje stvari nije dugo trajalo. Usljed velikih gubitaka, Việt Cộng je uskoro počeo gubiti i teritoriju.

Teški gubici Việt Cộnga nanijeli su veliku štetu infrastrukturi koja se stvarala preko decenije. Prema procjenama MACV-a, tokom 1968. poginulo je 181.149 boraca Việt Cộnga i Narodne armije. Od tada pa nadalje, Hà Nội je bio primoran popunjavati preko 70% kadrova Việt Cộnga sjevernovijetnamskim regularcima. Ministar pravde Trương Như Tảng tvrdio je da je u Tet ofanzivi Việt Cộng izgubio polovinu trupa, dok se u službenoj vijetnamskoj historiji navodi da je do 1969. na jugu postojalo jako malo "oslobođenih zona". Ipak, ova promjena imala je mali značaj za ukupni ishod rata, s obzirom da, za razliku od Việt Cộnga, Narodna armija nije imala nikakvog problema nadoknaditi žrtve iz ofanzive. Neki zapadnjački historičari vjeruju da je podmukao potajni motiv za kampanju bilo eliminisanje južnjačkih članova partije, čime bi se osigurala dominacija sjevernjaka po završetku rata.

Tek po završetku prve faze ofanzive Hà Nội je shvatio da žrtve možda nisu bile uzaludne. General Trần Độ, komandant Narodne armije u bitki za Huế, izjavio je: "Iskreno, nismo ostvarili svoj glavni cilj, koji je bio podizanje ustanka širom juga. Ipak, nanijeli smo velike gubitke Amerikancima i njihovim marionetama, i to je za nas bio veliki dobitak. Kad je riječ o utjecaju na Sjedinjene Države, to nije bila naša namjera, ali se ispostavilo kao povoljan rezultat".

Trường Chinh se 5. maja obratio partijskom kongresu, kritikujući militantnu skupinu i njihov pokušaj ostvarenja brze pobjede. Njegova tirada izazvala je debatu unutar partijskog vodstva koja je trajala četiri mjeseca. Kao jedan od vođa militantne skupine, Lê Duẩn našao se na žestokom udaru kritika. U augustu, Chinhov izvještaj o situaciji prihvaćen je u potpunosti, objavljen i emitiran na Radiju Hà Nội. Ovo je označilo početak promjene ratne strategije. Việt Cộng je sebe proglasio Privremenom revolucionarnom vladom Republike Južni Vijetnam i pod tim nazivom učestvovao je u budućim pregovorima.

Frakcija pod vodstvom Lê Duẩna i Hoànga Văn Tháia koja je zagovarala brze, odlučne ofanzive, zamijenjena je umjerenom skupinom, koja je zastupala strategiju dugotrajnog konvencionalnog rata sa gerilskim napadima kako bi se vršio pritisak na Amerikance i ARVN dok se istovremeno izgrađuju mehanizovani i drugi kapaciteti. Plan za opći ustanak i narodni rat zamijenjen je većom kombinacijom gerilskog i konvencionalnog ratovanja. U liniji sa novom strategijom Hà Nộia, Centralni izvršni komitet za Južni Vijetnam izdao je 5. aprila 1969. svim podređenim jedinicama Direktivu 55 u kojoj se navodi: "Nikada više i pod nikakvim okolnostima nećemo rizikovati cijelu vojsku zbog takve ofanzive. Nasuprot, nastojaćemo sačuvati naš vojni potencijal za buduće kampanje".

Južni Vijetnam

Nguyễn Văn Thiệu bio je predsjednik Južnog Vijetnama.

Južni Vijetnam bio je, i u toku i poslije ofanzive, nacija u rasulu. Sukob je po prvi put došao i do gradova. Kako su se vladine trupe povukle da brane gradove, u selima je Việt Cộng popunio prazninu. Nasilje i uništenje tokom ofanzive ostavilo je dubok psihološki trag na civilnom stanovništvu. Povjerenje u vladu bilo je uzdrmano, jer se činilo da ni pored ogromne američke podrške vlada ne može zaštiti svoje građane.

Ljudska i materijalna šteta bila je zapanjujuća. Prema proračunima vlade, poginulo je 14.300, a ranjeno 24.000 civila. Na već postojećih 800.000 izbjeglica, došlo je novih 630.000. Do kraja 1968, svaki dvanaesti Južnovijetnamac živio je u izbjegličkom kampu. Preko 70.000 domova uništeno je, a oko 30.000 teško oštećeno u borbama. Infrastruktura države i sama je bila praktično uništena. Južnovijetnamska vojska, i pored toga što je ostvarila bolje rezultate nego što su Amerikanci očekivali, patila je od sniženog morala. Stopa dezerterstva na 1.000 vojnika porasla je sa 10,5 prije Teta na 16,5 u julu. 1968. je bila i najsmrtonosnija godina za ARVN do tada, sa 27.915 poginulih.

Civili među ruševinama svojih domova u Chợ Lớnu.

Thiệu je 1. februara proglasio vanredno stanje, a 15. juna parlament je odobrio njegov zahtjev za generalnom mobilizacijom stanovništva i uključivanjem 200.000 regruta u vojsku do kraja godine (ta odredba nije prošla u parlamentu svega pet mjeseci ranije). Ovo povećanje dovelo bi broj trupa na više od 900.000. Ubrzo su izvršene mobilizacija, kampanje protiv korupcije, demonstracije političkog jedinstva i administrativne reforme. Također je uspostavljen Nacionalni komitet za nadgledanje raspodjele hrane i izgradnju stanova za izbjeglice. Mnogi stanovnici gradova bili su ogorčeni činjenicom da su komunisti napad pokrenuli za vrijeme praznika. Novinari, političke figure i religijski lideri, čak i militantni budisti, iskazali su povjerenje vladinim planovima.

Thiệu je uvidio priliku da učvrsti svoju ličnu moć i iskoristio ju je. Njegov jedini pravi politički rival bio je potpredsjednik Nguyễn Cao Kỳ, bivši vrhovni komandant Zračnih snaga. Poslije ofanzive, sljedbenici Kỳja u vojsci i administraciji uklonjeni su sa pozicija, uhapšeni ili poslati u egzil. Uvedene su i restrikcije štampi. Na visoke pozicije u vladi i vojsci vratili su se članovi Personalističke radničke revolucionarne partije bivšeg predsjednika Ngôa Đìnha Diệma. Do ljeta 1968, Thiệu je među narodom dobio nadimak "mali diktator".

Thiệu je također bio veoma sumnjičav prema Amerikancima, nevjerujući (kao i mnogi Južnovijetnamci) da ih je ofanziva iznenadila. "Sada kada je sve gotovo, znali ste šta dolazi, zar ne?", upitao je gostujućeg službenika iz Washingtona. Johnsonova odluka 31. marta da se smanji bombardovanje Sjevernog Vijetnama samo je potvrdilo ono čega se Thiệu bojao, da će Amerikanci državu prepustiti komunistima. Za Thiệua, prestanak bombardovanja i početak pregovora donijeli su ne nadu za završetkom rata, već "trajni strah od mira". Ipak, 18. jula na sastanku u Honoluluu Johnson je potvrdio da će Sài Gòn biti jednak partner u svim pregovorima i da Amerika neće "podržati nametanje koalicione vlade, ili bilo kakve druge forme vlade, narodu Južnog Vijetnama".

Sjedinjene Američke Države

Tet ofanziva stvorila je krizu unutar Johnsonove administracije, koja nije uspjela ubijediti američku javnost da su komunisti doživjeli veliki poraz. Optimistične procjene administracije i Pentagona date prije ofanzive našle su se na udaru kritika i ismijavanja.

U vrijeme Tet ofanzive, stav većeg dijela američke javnosti bio je da Amerika ne pobjeđuje rat, i pored uvjeravanja od strane predsjednika i vojnih lidera da se upravo to dešava. U borbama je tokom 1969. poginulo 11.780 Amerikanaca, što je bila druga najsmrtonosnija godina rata za njih. Ovo je bila jasna naznaka da su Sjevernovijetnamci sposobni izvoditi ofanzivne akcije i pored poraza u Tet ofanzivi. Većina Amerikanaca bila je umorna od velikog broja žrtava bez naznake da će prestati u bližoj budućnosti.

18. februara 1968. MACV je objavio broj američkih gubitaka, najveći u ratu, za prethodnu sedmicu: 543 poginula i 2.547 ranjenih. Kao posljedica teških borbi, 1968. bila je najsmrtonosnija godina za Amerikance u Vijetnamu sa 16.592 poginula vojnika. 23. februara najavljena je regrutacija još 48.000 ljudi, druga najveća u ratu. Sekretar odbrane Robert McNamara, koji je nadgledao eskalaciju rata 1964. i 1965, ali se kasnije okrenuo protiv njega, dao je ostavku 28. februara.

Zahtjevi za pojačanjima

Tokom prve dvije sedmice februara, generali Westmoreland i Wheeler komunicirali su u vezi nužnosti povećanja broja trupa u Vijetnamu. Westmoreland je insistirao da mu trebaju samo one trupe koje su već u zemlji ili one koje su već zakazane za dolazak i bio je zbunjen osjećajem hitnosti u Wheelerovim žalbama. Westmoreland je, ipak, bio pred iskušenjem kada je Wheeler naglasio da bi Bijela kuća mogla smanjiti restrikcije i dozvoliti operacije u Laosu, Kambodži ili čak Sjevernom Vijetnamu. 8. februara, Westmoreland je odgovorio da bi mogao koristiti još jednu diviziju "ukoliko budu autorizovane operacije u Laosu". Wheeler se nije složio sa Westmorelandovom ocjenom situacije, te je izjavio: "U zaključku, ako ti treba više trupa, pitaj za njih".

Zajednički komitet načelnika štabova više puta tražio je nacionalnu mobilizaciju, ne samo kao vid pripreme za moguće rasplamsavanje rata, već i kao način da se osigura da strateške rezerve ne postanu iscrpljene. Indirektno traživši od Westmorelanda da traži više trupa, Wheeler je pokušavao riješiti taj problem. U poređenju sa ostalim izvještajima MACV-a, koji su bili puni optimizma i odlučnosti, onaj iz 12. februara, kojim je Westmoreland zatražio 10.500 trupa, bio je mnogo hitniji. 10.500 marinaca i pripadnika vazdušnodesantnih jedinica poslato je u Vijetnam već narednog dana. Zajednički komitet je poslije toga savjetovao predsjednika da odbije zatraženo pojačanje veličine jedne divizije od strane MACV-a ukoliko ne aktivira 1.234.001 marinskog i armijskog rezervistu.

Johnson je 20. februara poslao Wheelera u Sài Gòn. I Wheeler i Westmoreland bili su ushićeni što će za samo osam dana umjesto McNamare doći Clark Clifford i što će možda konačno stići dozvola da se rat proširi. Wheeler je u svom pismenom izvještaju s putovanja zatražio povećanje broja trupa za 206.765 ljudi, tvrdeći da je to pitanje od vitalnog značaja. Johnnson i McNamara diskutovali su 27. februara o predloženom povećanju broja trupa. Trošak povećanja trupa iznosio bi 10 milijardi $ tokom 1969. i još 15 milijardi 1970. Toliki troškovi bili su zabrinjavajući, jer je Amerika tokom jeseni 1967. i proljeća 1968. prolazila kroz jednu od najtežih monetarnih kriza tog perioda. Bez novih poreza i rezanja budžeta, zemlja bi se suočila sa još većom inflacijom i mogućim kolapsom monetarnog sistema. Clifford, Johnsonov prijatelj, bio je zabrinut šta bi javnost mislila o eskalaciji rata.

Procjene

Kako bi se procijenio Westmorelandov zahtjev i mogući utjecaj na domaću politiku, Johnson je 28. februara sazvao "Cliffordovu grupu". Neki od članova grupe smatrali su da je ofanziva predstavljala priliku za potpuni poraz Sjevernovijetnamaca, dok su drugi smatrali da nijedna strana vojno ne može pobijediti, te da je potrebna promjena strategija koja ne bi zahtijevala pobjedu, već sporazumno rješenje. Konačni izvještaj podijeljene grupe, izdat 4. marta, nije donio značajniju promjenu politike, već se činilo da preporučuje da se nastavi sa tadašnjom.

McNamaru je na poziciji sekretara odbrane 1. marta naslijedio Clifford. Clifford, koji je bio protivnik McNamarinih anti-ratnih pogleda, tokom narednog mjeseca okrenuo se protiv rata. Postao je ubijeđen da je de-eskalacija jedino rješenje za Ameriku, te da će povećanje broja trupa samo dovesti do više nasilja. Tražio je saveznike u administraciji da ubijede predsjednika da zatraži pregovore sa Hà Nộiom, te da borbenu odgovornost prebaci na Južnovijetnamce. Cliffordovi saveznici postali su poznati pod imenom "8:30 grupa".

Državni sekretar Dean Rusk predložio je 27. februara da se djelimično prekine bombardovanje Sjevernog Vijetnama i da se Hà Nộiu ponude pregovori. Rusk je 4. marta ponovo iznio svoj prijedlog, objasnivši da je bombardovanje manje efikasno tokom kišne sezone. Ovo je bio prije svega politički potez, jer je vjerovatno bilo da će Sjevernovijetnamci odbiti pregovore, čime bi teret zbog onoga što će uslijediti bio prebačen na leđa Hà Nộia.

Zahtjev za povećanjem broja trupa procurio je u štampu i objavljen je u New York Timesu 10. marta. U članku je također otkriveno da je administracija podijeljena po tom pitanju.

Historičari su dosta pisali o tome kako su američki mediji napravili od ofanzive prekretnicu u percepciji rata. Međutim, većina Amerikanca je stala na stranu predsjednika. Prema anketi Gallupa iz januara 1968, 56% Amerikanaca podržavalo je agresivnu ratnu politiku, 27% mirovnu dok 17% nije imalo mišljenje. U ranom februaru, na vrhuncu prve faze ofanzive, 61% podržavalo je agresivnu politiku, a 23% mirovnu. Johnson je tokom ili poslije ofanzive dao malo komentara za štampu, te je u javnosti vladala slika neodlučnosti. Ta slika neodlučnosti bila je glavni uzrok koji je doveo do rasta neodobravanja načina vođenja rata. Do kraja februara, podrška predsjedniku pala je sa 63% na 47%. Do kraja marta, broj Amerikanaca koji su imali povjerenja u vojnu politiku u jugoistočnoj Aziji pao je sa 74% na 54%.

Do 22. marta, Johnson je obavijestio Wheelera "da zaboravi na 100.000 ljudi". Predsjednik i njegovo osoblje radili su na novom planu povećanja trupa prema kojem bi pozvano bilo 62.000 rezervista, od kojih bi 13.000 bilo poslato u Vijetnam. Tri dana kasnije, na Cliffordov prijedlog, Johnson je sazvao sastanak grupe visokih zvaničnika. Samo četiri člana nisu pozvala na postepeno povlačenje iz rata, što je predsjednika "duboko potreslo". Prema knjizi Pentagon Papers, savjeti grupe izneseni na sastanku bili su odlučujući faktor u Johnsonovoj odluci da se smanji bombardovanje Sjevernog Vijetnama.

Johnson je bio očajan i potišten zbog razvoja situacije. Članak New York Timesa izašao je svega dva dana prije demokratskih predizbora u New Hampshireu, gdje je Johnson odnio tijesnu pobjedu nad senatorom McCarthyjem. Ubrzo se u trku za demokratsku nominaciju za predsjednika uključio i senator Robert F. Kennedy.

Johnson je 31. marta trebao dati televizijski govor. Clifford ga je pokušao ubijediti da objavi da neće doći do povećanja trupa, te da prihvati Ruskov prijedlog. Na Cliffordovo iznenađenje, ni Rusk ni Rostow nisu se usprotivili njegovom prijedlogu. Johnson je 31. marta najavio djelimični prestanak bombardovanja Sjevernog Vijetnama, te da neće ulaziti u trku za predsjednika. Na iznenađenje Washingtona, Hà Nội je 3. aprila prihvatio poziv na pregovore, čiji je početak zakazan za 13. maj u Parizu.

Westmoreland je 9. juna smijenjen, te je na njegovu poziciju doveden general Creighton Abrams. Iako je odluka donesena u decembru 1967, a Westmoreland postavljen za načelnika štaba Armije, mnogi su u odluci vidjeli kaznu za debakl u vezi Tet ofanzive. Abramsova nova strategija ubrzo je demonstrirana zatvaranjem baze u Khe Sanhu, ukidanjem višedivizijskih search and destroy operacija, prebacivanjem borbenog tereta na Južnovijetnamce, pacifikacijom ruralnih područja i uništavanjem komunističke logistike. Nova administracija predsjednika Richarda Nixona nadgledaće povlačenje američkih jedinica i nastavak pregovora.

U popularnoj kulturi

Drugi dio Kubrickovog filma Bojevi metak iz 1987. odvija se tokom Tet ofanzive, u i oko Huếa.

Literatura

• Foreign Broadcast Information Service (1983). Vietnam: History of the Bulwark B2 Theater, Volume 5: Concluding the 30 Years War. Southeast Asia Report No. 1247 Arhivirano 10. 7. 2019. na Wayback Machine. Washington D.C.
• Hammond, William H. (1988). The United States Army in Vietnam, Public Affairs: The Military and the Media, 1962–1968. Washington, D.C: Centar za vojnu historiju Armije Sjedinjenih Država.
• Institut za vojnu historiju Vijetnama. Victory in Vietnam: A History of the People's Army of Vietnam, 1954–1975. Engleski prijevod: Pribbenow, Merle (2002). Lawrence: University of Kansas Press.
• Leonard Blaisol, David Dawson, Jack Schulimson i Charles R. Smith (1997). U.S. Marines in Vietnam: 1968, the Decisive Year. Washington D.C: Historijsko i muzejsko odjeljenje Marinskog korpusa Sjedinjenih Država.
• Lung, Hoang Ngoc (1978). The General Offensives of 1968–69. McLean: General Research Corporation.
• Shore III, Moyars S. (2009). The Battle of Khe Sanh. Washington D.C: Historijsko odjeljenje Marinskog korpusa Sjedinjenih Država. Prvi dio. Drugi dio.

Primarni izvori

• Centar za vojnu historiju Armije Sjedinjenih Država. The 1968 Battles of Quang Tri City & Hue.
• Centralna obavještajna agencija (1968). Intelligence Warning of the Tet Offensive in South Vietnam; An Interim Study Arhivirano 17. 4. 2016. na Wayback Machine.
• Fox Butterfield, E. W. Kenworthy, Neil Sheehan i Hedrick Smith (1971). The Pentagon Papers. New York City: Bantam.
• Library of Congress Country Studies: Vietnam & The Tet Offensive.
• MILESTONES: 1961-1968, U.S. Involvement in the Vietnam War: The Tet Offensive, 1968.
• The Joint Chiefs of Staff and the War in Vietnam 1960-68, 2. dio.
• Vietnam January-August 1968.

Historiografija i sjećanja

• Arnold, James R. (1990). The Tet Offensive 1968. Westport: Praeger.
• Blood, Jake (2005). The Tet Effect: Intelligence and the Public Perception of War (Cass Military Studies). Routledge.
• Braestrup, Peter (1983). Big Story: How the American Press and Television Reported and Interpreted the Crisis of Tet in Vietnam and Washington. New Haven: Yale University Press.
• Bùi Diễm i David Channof (1999). In the Jaws of History. Bloomington: Indiana University Press.
• Cheng Guan, Ang (1998). Decision-making Leading to the Tet Offensive (1968) – The Vietnamese Communist Perspective (Journal of Contemporary History).
• Clark Clifford i Richard Holbrooke (1991). Counsel to the President: A Memoir. New York: Random House.
• Clark Dougan, Stephen Weiss i drugi (1983). Nineteen Sixty-Eight. Boston: Boston Publishing Company.
• Davidson, Phillip (1988). Vietnam at War: The History, 1946–1975. Novato: Presidio Press.
• Duiker, William J. (1996). The Communist Road to Power in Vietnam. Boulder: Westview Press.
• Edward Doyle, Samuel Lipsman, Terrance Maitland i drugi (1986). The North. Boston: Boston Publishing Company.
• Elliot, David (2003). The Vietnamese War: Revolution and Social Change in the Mekong Delta, 1930–1975. Armonk: M. E. Sharpe.
• John Prados i Ray Stubbe (1991). Valley of Decision: The Siege of Khe Sanh. Annapolis: Naval Institute Press.
• Johnson, Lyndon B. (1971). The Vantage Point: Perspectives on the Presidency, 1963–1969. New York: Holt, Rinehart and Winston.
• Karnow, Stanley (1991). Vietnam: A History. New York: Penguin.
• Laurence, John (2002). The Cat from Hue: A Vietnam War Story. New York: Public Affairs Press.
• Lewy, Guther (1980). America in Vietnam. New York: Oxford University Press.
• Macdonald, Peter (1994). Giap: The Victor in Vietnam. London: Fourth Estate.
• Marc J. Gilbert i William Head (1996). The Tet Offensive. Westport: Praeger.
• Morocco, John (1984). Thunder from Above: Air War, 1941–1968. Boston: Boston Publishing Company.
• Nguyen, Lien-Hang T. (2006). The War Politburo: North Vietnam's Diplomatic and Political Road to the Tet Offensive (Journal of Vietnamese Studies).
• Oberdorfer, Don (1971). Tet!: The Turning Point in the Vietnam War. Baltimore: The Johns Hopkins University Press.
• Palmer, Dave Richard (1978). Summons of the Trumpet: The History of the Vietnam War from a Military Man's Viewpoint. New York: Ballantine Books.
• Pike, Thomas F. (2013). Military Records, February 1968, 3rd Marine Division: The Tet Offensive. Charleston: Createspace.
• Pike, Thomas F. (2017). I Corps Vietnam: An Aerial Retrospective. Charleston: Createspace.
• Pisor, Robert (1982). The End of the Line: The Siege of Khe Sanh. New York: Ballantine Books.
• Schlander, Herbert Y. (1977). The Unmaking of a President: Lyndon Johnson and Vietnam. Princeton: Princeton University Press.
• Schmitz, David F. (2004). The Tet Offensive: Politics, War and Public Opinion. Westport: Praeger.
• Smedberg, Marco (2008). Vietnamkrigen: 1880–1980. Historiska Media.
• Sorley, Lewis (1999). A Better War: The Unexamined Victories and Final Tragedy of America's Last Years in Vietnam. New York: Harvest Books.
• Spector, Ronald H. (1993). After Tet: The Bloodiest Year in Vietnam. New York: The Free Press.
• Stanton, Shelby L. (1985). The Rise and Fall of an American Army: U.S. Ground Forces in Vietnam, 1965–1973. New York: Dell.
• Terrence Maitland i John McInerney (1983). A Contagion of War. Boston: Boston Publishing Company.
• Tín, Bùi (2002). From Enemy to Friend: A North Vietnamese Perspective on the War. Annapolis: Naval Institute Press.
• Văn Trà, Trần (1994). Tet: The 1968 General Offensive and General Uprising u The Vietnam War: Vietnamese and American Perspectives Jaynea S. Warnera i Luua Doana Huynha. Armonk: M. E. Sharpe.
• Westmoreland, William (1976). A Soldier Reports. New York: Doubleday.
• Wiest, Andrew (2002). The Vietnam War, 1956–1975. London: Osprey Publishers.
• Willbanks, James H. (2008). The Tet Offensive: A Concise History. New York: Columbia University Press.
• Wirtz, James J. (1991). The Tet Offensive: Intelligence Failure in War. Ithaca: Cornell University Press.
• Zaffiri, Samuel (1994). Westmoreland. New York: William Morrow.

Vanjski linkovi

• Bibliografija o Tet ofanzivi i bitki za Khe Sanh
• Westmorelandov zahtjev za povećanje broja trupa od 12. februara 1968.