Stup iz Zgošće

Stupac iz Zgošće je jedini uspravni stećak sa srednjevjekovnog arheološkog lokaliteta Crkvina u Donjoj Zgošći kod Kaknja, Bosna i Hercegovina.

Nekropola Crkvina (Zgošća) 1901. god. Desno je Stup iz Zgošće, većim dijelom utonuo, lijevo je Zgošćanski stećak, tada razbijen u potrazi vandala

Arheologija

Istraživanja nekropole iz Zgošće obavio je Đorđe Stratimirović, koji je u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1891. godine prvi put iznio opšte podatke o ovom lokalitetu. Osim otkopavanja temelja manje crkve na platou i tipološkog selektiranja nađenih stećaka, Stratimirović je naveo kako se na nekropoli izdvaja pet stećaka:

• veliki sljemenjak,
• stup, pozicioniran u središnjem dijelu nekropole i to je jedini uspravni stećak na ovom lokalitetu koji se svojom visinom izdvaja. Svojim pročeljem (zapadna strana) bio je okrenut prema velikom sljemenjaku.
• dva "blizanca" oblika sanduka, najbliža crkvi, u kojima su prilikom kasnijih arheoloških istraživanja Irme Čremošnik i Lidije Fekeže-Martinović pronađeni ostaci brokatne tkanine, dvije staklene posude, prstenje i srebrna dugmad.
• udaljeni sljemenjak.

Stratimirović je dao i analizu dva stećka – velikog sljemenjaka i stupa. Stećke je datirao u drugu polovinu XIV. stoljeća, ističući kako je to djelo dalmatinskog majstora. Stup je pripisao svećeniku – djedu Crkve bosanske koji je za života bio odan svome gospodaru ispod sljemenjaka.

Nacionalni spomenik

Danas se stup nalazi u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, kao dio zbirke od 33 kamena spomenika iz srednjeg vijeka. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26. juna 2019. godine, donijela je odluku da se zbirka proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Amir Pašić (predsjedavajući), Goran Milojević i Radoje Vidović.

Opis

Stupac je visok 246–247 cm, a ukrašavanjem u čijem vrhu stoji epitaf, nameće se kao primarni spomenik, čijim tumačenjem je moguće tumačiti i ostale spomenike na nekropoli.

Donji dio, postolje i “glavica“ je u obliku četverostrane prizme, a “tijelo“ je osmerostrano. Ovakav oblik je originalan, i ne može se pronaći u starijim pronalascima. Đoko Mazalić ga je doveo u vezu sa nišanima, potkrepljujući to činjenicom da je oblik četverostrane prizme i osmerostranog tijela tipičan za “islamsko graditeljstvo“, te da je još tipičniji za to graditeljstvo način na koji se izvodi prelaz iz kvadrata, u osmero, odnosno višeugaonu prizmu. To je koso otsjecanje uglova kvadrata, odnosno četverostrane prizme, gdje osmerostrana ili višestrana munara nastaje prelazom iz svoje kvadratne baze u poligon.

Ukrašavanje

Stupac je u svome donjem dijelu bogato ukrašen na sve četiri strane. Sa sjeverne strane u donjem dijelu ukras počinje sa dvostrukom spiralom, nastavlja geometrijskim oblicima, većom rozetom, jednostrukom spiralom te nizom manjih rozeta – šest primjeraka. U gornjem dijelu dvije unakrsne paralelne opruge se u gornjem dijelu pretvaraju u luk, u čijem međuprostoru su raspoređene četiri manje i jedna veća rozeta.

Sa južne strane, gornjeg dijela, isklesana je jedna veća rozeta na kojoj uspravno stoji jedna opruga, dok su sa strana geometrijski motivi, donji dio je ukrašen jednom tordiranom trakom koja se proteže od dna prema vrhu. Gornji dio istočne strane stuba ukrašen je rozetom, kružnicom i geometrijskim motivima, sa dvije ribe, stolom (trpezom) i kaležom, dok je donji dio bez dekoracije.

Sjeverna strana na donjem dijelu ima tordiranu traku, dok je u gornjem dijelu vidljiva jedna opruga i luk. Dno cijelog stuba također je bogato ukrašeno geometrijskim motivima, dok je gornji dio na sve četiri strane uokviren tordiranom trakom.

Epitaf i tumačenja

Stupac se svojom visinom i ikonografskom topografskom postavkom u vidu materijalne "zemaljske" i duhovne "nebeske" sfere, u čijem vrhu stoji "najvažniji" epitaf, nameće kao primarni spomenik koji određuje hijerarhijsku ulogu svih preminulih.

Epitaf se nalazi na vrhu stupca, na sve četiri strane, pisan bosančicom. Tokom vremena brojni autori su tumačili tekst počevši od (Ćire Truhelke i Đorđa Stratimirovića, ali na različite načine, sa različitim tumačenjem sadržaja.

Šefik Bešlagić je na osnovu imena Dragiša stupac povezao s bratom Hrvoja Vukčića Hrvatinića i poveljom iz 1392. godine. Te godine je Hrvoje dobio selo u župi Trstivnici ("u ime Kakanj") pa nije nemoguće da je taj posjed ustupio svome bratu Dragiši koji je tu živio i umro.

Đoko Mazalić neobičan i jedinstven oblik stupca povezao je s nišanima. On je ustvrdio, komparirajući ga s obeliscima / nišanima iz Gornjih Bakića kod Olova i Rogatice (obelisci / nišani Mahmuta Brankovića i Radivoja Oprašića) kako je "i zgošćanski 'obelisk' nišan turskog vremena", podignut nakon 1463. godine, odnosno na prijelazu iz 15. u 16. st. Točnije, pod stupcem je zakopan "vjerovatno neki filurdžijski poglavar (vojvoda, knez, premićur)" koji je bio hrišćanin.

Marian Wenzel u svojoj analizi stećaka svrstava stupac iz Zgošće u grupu stećaka čija se forma mijenja pod utjecajem islamske sepulkralne umjetnosti. U tom smislu ona pretpostavlja da je stupac nešto ranije izveden i da su njegovi sadržaji u potpunosti kršćanski, a specifičnu formu povezuje s islamskim mamelučkim stelama. Na osnovu oblika slova preostala natpisa (Dragiša) spomenik datira u vrijeme kralja Ostoje, tj. u 1401. godinu i da je nadgrobnik Vuka ili Vojislava Vukčića. Te godine njih dvojica se javljaju posljednji put javljaju u dokumentarnoj diplomatičkoj građi.

Posljednju analizu je dala Ema Mazrak. Njen transkript glasi:

1. red) сʜє ʌ(єжʜ стѣпɑ)ɴ(ь) || (Бɑɴь Босьɴѣ) || ʜ Б(ρ)ɑть мɣ (Б)г(ом)д(ɑɴь) || ʜ дρɑгʜшɑ

2. red) (κɴє)ʒ(ɑ) Бɑтɑʌɑ || (ʜ κɴє)ʒ(ɑ) ст(ɑɴьцɑ) || ʜ твρь(тκо)s || (с)дρɣжʜʌь

Gornji red epitafa odnosi se na trojicu pokojnika sahranjenih na ovoj nekropoli, pri čemu su prva dvojica braća, a treći Dragiša.

Mazrak je kao prva, u drugom redu pročitala imena: Batalo, Stanko i Tvrtko,

Mazrak zaključuje da je ove spomenike posthumno podigao Tvrtko II banu Stjepanu I. Kotromaniću i njegovom bratu banu Prijezdi II., svom pradjedu i njegovu bratu, kao istaknutim ličnostima dinastije Kotromanića, ali u skladu s ukusom i stilom koji je bio prisutan s početka 15. stoljeća. Svjedok je bio Batalo, vlastelin i tepčija sa kraljevskog dvora. Ličnost Stanka nije moguće odrediti.