Strane riječi u bosanskom jeziku

Općenito o stranim riječima

U svakom jeziku postoji, pored domaćih, određen broj riječi koje su primljene iz drugih jezika. Nazivaju se pozajmljenicama, posuđenicama, tuđicama, barbarizmima ili stranim riječima, ovisno o odnosu jezika primaoca prema njima i statusu koji dobijaju u njemu. Zalaganje za riječi koje su porijeklom domaće („narodne") i koje se tvore prema domaćim („narodnim") tvorbenim modelima a ne tuđim, naziva se purizam (od lat. purus - čist, bez stranih primjesa). Puristi su pobornici takve "jezičke homogenije".

Utjecaju stranih riječi izloženi su posebno manji jezici, otvoreni prema dominantnim jezicima, kao i njihovim kulturama u civilizacijskoj razmjeni, dok se to velikim, svjetskim jezicima rjeđe dešava. (Istina, i neki svjetski jezici osjećaju se ugroženim od drugih svjetskih jezika pa razvijaju posebnu purističku strategiju da se, u javnoj komunikaciji, ograniči upotreba stranih riječi.)

Strane riječi u bosanskom jeziku

Naš jezik je u prošlosti primio mnoge strane riječi, a prima ih i danas. Neke strane riječi posuđenice su u mnogim jezicima svijeta i manje-više prilagođene izgovornim pravilima i glasovima tih jezika. Nazivaju se internacionalizmi (npr. automobil, radio, televizija, humanizam, demokratija, renesansa, filozofija, poetika, komparativ, medicina...). Neke od stranih riječi posuđene su samo na ovim prostorima, kakvi su tzv. balkanski turcizmi (zbog nekoliko vijekova dugog uticaja orijentalne kulture i udjela koji je imala), a neke je pak posudio samo bosanski jezik.

Mnoge strane riječi postale su obične u različitim funkcionalnim stilovima: neutralno-standardnom (intervju, aplauz, student, indeks, telefon, faks/fax, certifikat, pauza), naučnom (kao termini: vokal, konsonant, kod, fonem, leksem, sinhronija, monom, lingvistika, botanika, cerebralan, infekcija, geologija), kolokvijalnom (štikle, šofer, šteka, frajer...), itd.

Klasifikacija stranih riječi u bosanskom jeziku

Posuđivanje može biti direktno, kad se iz jednog jezika posuđuje riječ u druge s kojim su u kontaktu govornici, ili preko drugog (npr. posredno, preko arapskog, u naš jezik je došla riječ etimologijski grčka karanfil, kao i riječ almas, od grč. asamas; na sličan je način veliki broj riječi arapskog jezika preko turskog došao u naš jezik, kao i jedan dio porijeklom iz perzijskog i hebrejskog).

Posuđene riječi mogu biti iz raznih jezika, pa se govori o:

• arabizmima
• perzizmima, turcizmima (tradicionalni naziv za riječi koje su po porijeklu uglavnom turske, ali i arabizmi, perzizmi, poneka starogrčka i hebrejska riječ koje su posredstvom turskog došle u naš jezik; nazivaju se i orijentalizmima; iz turskog i posredstvom turskog jezika, za vrijeme Osmanlija, ušle su u naš jezik i uglavnom se odomaćile, pa je A. Škaljić sastavio jedan takav rječnik turcizama sa više od osam hiljada riječi i izraza);
• romanizmima (posuđenice općenito - iz svih romanskih jezika, ili samo iz francuskog),
• latinizmima (iz latinskog),
• hispanizmima (iz španskog),
• germanizmima (najvećim dijelom preuzimani iz austrougarskog vremena),
• hungarizmima (iz mađarskog),
• rusizmima (iz ruskog),
• anglizmima (općenito iz engleskog, dok su one iz američkog engleskog amerikanizmi),
• bohemizmima (iz češkog),
• grekizmima (iz grčkog),
• polonizmima (iz poljskog) i
• internacionalizmima

Riječi, davno ušle u naš jezik i odomaćene (prosječan govornik ih ne prepoznaje kao strane, npr. jogurt, sandale, jastuk, kefir, šah, škola, limun, sapun, nafta i sl.) pišu se onako kako se izgovaraju -fonetski. Zato, pokušamo li riječi iz 11 navedenih rečenica zamijeniti domaćom riječju, to neće biti jednostavno. Neke možemo jednostavno zamijeniti (npr. rola - uloga, štikle - visoke potpetice, špalir - red, apsurd - besmisao, haos - nered) a neke ne. Tako npr. intervju i recept mogu u ovim kontekstima biti zamijenjene sinonimnim riječima razgovor i uputstvo, ali u bosanskom jeziku to nisu istoznačnice: nije svaki razgovor intervju (razgovor je hiperonim u odnosu na intervju). Ni svaki recept nije uputstvo, kao ni svaka pauza - šutnja (pauza između razgovora je šutnja, pauza između učenja može biti telefonski razgovor, u školi je pauza - „nemati nastavu", u radu redatelja - „nesnimanje"; recept može biti i preporuka i savjet i način pripremanja jela i sl.). Neke riječi naprosto nije moguće potpuno zamijeniti (profesor, geologija, student). Takve su i: telefon, nafta, šah, tuberkuloza i sl.

Pravopisna pravila pisanja stranih riječi u bosanskom jeziku

Riječi iz drugih jezika u našem se jeziku ponašaju na dva načina: kao odomaćene ili kao strane.

• Odomaćene - davno ušle, postale su obične u upotrebi a govornici ih često i ne prepoznaju kao porijeklom tuđe. One se pišu (jer su prilagođene glasovnim i morfološkim osobinama, pa se gramatički ponašaju kao naše riječi) kao ostale riječi našeg jezika. Takve su usp.: škola, sport, kip, car, šah, nafta.

• Strane - strane riječi doslovno se prenose u naš jezik i pišu posebnim tipom slova - kurzivom, npr. u udžbenicima kad se objašnjavaju termini.

Strana vlastita imena, iz jezika koji se služe latiničkim pismom, pišu se izvorno, kao u jeziku iz kojeg su došle (ili preko kojeg smo ih dobili i fonetski): New York (ali pridjev: njujorški), Leipzig (ali: lajpciški) William Shakespeare /Viljem Šekspir/, Bertolt Brecht /Bertolt Breht/, Eugene Ionesco /Ežen Jonesko/, Ferdinand de Saussure /Ferdinand de Sosir/, Charles Baudelaire /Šari Bodler/, Albert Camus /Albert Kami/... Na ćirilici pišu se samo fonetski. Ovdje se otvaraju neka pragmatična pitanja:

1. Kako ćemo ih pisati ako ne znamo pismo tog jezika (npr. grčki alfabet, arapsku ebdžediju i sl.)? Odmah odgovaramo: prebacujemo sve u naše latiničko pismo.

2. Kako ćemo „izvorno" pisati riječi koje imaju glasove za koje nema odgovarajućih znakova u latinici? Odgovor je i ovdje kratak: moramo utvrditi kako se približno, što približnije izgovaraju. To se stručno naziva transkripcija (prenošenje sistema jednih fonema u sistem drugih fonema). Jezici koji nemaju svoje latiničko pismo, prebacuju se, po tom principu, u latiničko pismo.

3. A šta ćemo sa nekim grafemima pisama za koje nemamo odgovarajući grafem - znak u našem pismu? Odgovor je i tu jednostavan: prebacujemo, utvrđenim pravilima, strane grafeme u one koje imamo, koristeći pri tome i druge pravopisne znakove, npr. apostrofe, crtice i dr. To prebacivanje grafema jednog jezika u grafeme drugog (u ovom slučaju našeg jezika) naziva se transliteracija. Pravopis našeg, kao i svakog jezika, utvrđuje opća pravila pisanja stranih riječi i da bismo znali pisati, moramo i njih naučiti. (Tako se, npr. i ruska i makedonska ćirilica transliteriraju u naše latiničko pismo).

Moramo znati i to da nisu sve strane riječi došle neposredno iz izvornih jezika, mnoge su ušle davno i to preko jezika posrednika (npr. mnogi arabizmi, perzizmi ili grecizmi), pa se poštuje njihovo tradicionalno pisanje kao, uostalom, i značenje i izgovor (mogu biti veoma udaljeni od značenja i izgovora koje imaju danas u svom jeziku!). Tako će se pisati (i izgovarati) kako je tradicionalno uobičajeno: Karađoz, Tokio, Lin Piao (iako je turskom izgovoru bliže Karagez, japanskom Tokjo, kineskom Lin Pjao).

Iz istih razloga danas imamo amen, Adam, David, Noe, Gabrijel... uz: amin, Adem, Davud, Nuh, Džibril... Naime, svojevremeno su ove riječi (amen, Adam...) dolazile preko grčkog i latinskog (a izvorno su iz hebrejskog i aramejskog). Riječi amin, Adem... došle su iz arapskog. U bosanskom savremenom jeziku imaju - tradicionalnom upotrebom - razgraničenu distribuciju, prve su dio kršćanske terminologije religijskog funkcionalnog stila, druge islamski termini religijskog funkcionalnog stila.

Pregled

1. Apelativi. Uobičajeno je da se odomaćene riječi kao zajedničke imenice (kao i druge riječi - pridjevi, prilozi...) pišu fonetski (prema izgovoru): aut, bife, valcer, kauboj, boja, kukuruz, gol, duet, rumba, sendvič, kip, čamac, korner, intervju, tvist, keks, car, statua, ofsajd, feljton, samba, bankrot, krompir, škola.

Tako se pišu i eponimi, riječi kojima se označavaju kulturna, književna i filozofska razdoblja a nastale tako što je ime postalo naziv (npr. averoizam, petrarkizam, manirizam...) i ezgotizmi, posuđene riječi kojima se imenuju posebnosti pojedinih naroda i njihove kulture (npr. boršč, balalajka, iglu, paelja, mazurka, flamenko, emir...). Ipak, jedan broj apelativa piše se izvorno. To su:

a) stručne riječi, termini i izrazi u naučnom tekstu, rezimeima u stručnim časopisima i literaturi, Ijekarskim nalazima i receptima, udžbenicima i sl., a često se pišu i na izvornom pismu (klasičnim grčkim alfabetom, arapskom ebdžedijom, goticom, staroslavenskom azbukom, njemačkim grafemima, danskim i sl.).

b) riječi u internacionalnoj komunikaciji (fax, telex...); kao što se na aerodromima i u nekim sličnim prometnim mjestima koriste strani jezici i pojedinačne strane riječi u komunikativne svrhe, kao upute (off, in, exit...), iz istih se pragmatičkih razloga često izvorno pišu: restaurant (:restoran), buffet (:bife), grill (:gril), loge (:loža), hot dog i sl.

c) neke općepoznate riječi i izrazi iz svakodnevne komunikacije (pišu se i kurzivom): vis-a-vis [viza-vi], l'artpourl'art [lar pur lar] - umjetnost radi umjetnosti), in abstracto [in abstrakto], in concreto [in konkreto], de facto [de fakto], a priori [apriori], ad acta [ad akta], loco [loko], ad hoc [ad hok], al pari [alpari]... Funkcionalni stilovi. Općepoznate a porijeklom strane riječi u mnogim žanrovima novinarskog stila (u feljtonima, prikazima ili intervjuima i sl.) također se pišu izvorno, npr.: leader (:lider), miss (:mis), lady (:ledi), style (:stil), show (:šou), jockey (:džokej), blues (:bluz), jazz (:džez) itd. Za razliku od naučnog teksta i nekih žanrova novinarskog stila, strane riječi u književnoumjetničkom tekstu često su iskrivljene. Stilizirane, podsjećaju na nestandardni kolokvijalni stil i tako jezički karakteriziraju likove i postižu humoristične efekte, npr.: - Odmah me drugog dana odnijeli na rengele, pa me kasnije uspavali. - A nejma ni lezeta od takva posla /.../, to hljeb ašićare sam pada s neba u usta. Bolje je ovo naše. Znojem poori, znojem pozobi /.../ Eh, znoj, jašta, a ne traktur... Kad bi insan, rije' ćemo, imo čitavo Lokavsko polje, onda hesabim, ne bi loše bilo imati taki ala- franka plug koji sam ore, ali one njivice moje Aiše mogu i ovako topalas orati... (E. Čolaković, Loknjani)

Tako se u kratkom tekstu u jeziku Čolakovićeva junaka našlo čak osam riječi koje nisu po porijeklu domaće, manje-više općepoznatog značenja: uz turcizme (lezet - strast, ašićare - očigledno, insan - čovjek, hesabim - računam, topalast- šepav), tu je strani izraz alafranka (od tal. allafranca ili franc. ala... - na francuski način, kasnije zapadnjački) i još dvije strane u lokalnom obliku traktur i rengele (traktor i rendgen).

I kad u književnoumjetničkom djelu progovore bogati sarajevski Židovi, trgovci sefardi, koji su miješali bosanske sa španskim i hebrejskim riječima, efekti će biti slični, usp: - Sinjora moj, tvoja Ješua, sanki, veliku grešniku! /.../ - Bojnos nočos! (E. Čolaković, Legenda o Ali-paši) (šp. sinjora - gospođa, bojnos nočos - laku noć, dobru noć) Slično u samo jednoj replici Ibrišimovićevog „Karabega" imamo čak sedam turcizama (od ukupno sedamnaest punoznačnih riječi) i svi su standardni, osim arhaične riječi telal (javni objavljivač novosti), pa se u bosanskom jeziku i ne osjećaju kao posuđenice: ALIJA: Zabijamo naš bajrak na mostarsku tvrđavu... Pođimo po barut i topove... Pustite telale... Neka se po džamijama uči ratna dova... Rat je farz! (N. Ibrišimović, Karabeg)

2. Vlastita imena. Strana imena pišu se, prema pravopisnoj normi našeg standardnog jezika, na dva načina: a) izvorno ili fonetski - obično u zagradi, do izvornog kako se pišu u jeziku iz kojeg su, ako se on služi latinicom: - vlastita imena Boccaccio (Bokačo), gen. Bokača... Marx (Marks), gen. Marksa... Kalay (Kalaj), Goethe (Gete), Nietzsche (Niče), Antonin Dvorak (Dvoržak), Adam Miskievvicz (Mickijevič), Kazimierz Feleszko (Kazimir Feleško), Maria Curie-Sklodowska (Marija Kiri-Sklodovska) - geografski nazivi. New York (gen. New Yorka), Stockholm (gen. Stockholma, ali: štokholmske ulice), Chicago (gen. Chicaga), Rio de Janeiro, (gen. Rio de Janeira), Columbia (gen. Columbije), Cambridge (gen. Cambridgea), b) fonetski, prilagođeno bosanskom jeziku: - kad su imena iz slavenskih jezika koji se služe ćiriličkim pismom: Fjodor (gen. Fjodora), Tolstoj (gen. Tolstoja), Čehov (gen. Čehova), Georgijev (gen. Georgijeva), Dimitrov (gen. Dimitrova)... Majakovski (gen. Majakovskog), Goce Delčev (gen. Goce Delčeva) Sergej Jesenjin (gen. Sergeja Jesenjina), Valentina Tereškova (gen. Valentine Terješkove) - kad su geografska imena tradicionalno fonetski pisana, pa se to i danas poštiva: Beč, Prag, Lenjingrad, Rim, Bukurešt, Peking, Ženeva, Venecija, Liban, Saudijska Arabija, Engleska, Njemačka, Rusija, Kina, Turska, Grčka, Tokio (gen.Tokija). Riječi iz klasičnih jezika - grčkog i latinskog. Postoje određene pravilnosti u pisanju riječi iz klasičnog grčkog latiničkim pismom, kao i određene pravilnosti prijenosa glasova klasičnog grčkog i latinskog u naš jezik i pismo. Tako grčke i latinske imenice ispuštaju u našem krajnje afikse -OS, -ON, -ES; -US, -UM (Homer, organ, Aristotel, Plaut, pasiv), dvoglasnici AI i AE (prvi grčki, drugi latinski) prenose se u naš kao E (grč. pAIidagogos - u nas: pEdagog, lat. pAEdagogus, u nas: pEdagog), J se umeće izmeđi I i A, E, U, pa imamo: - iJa-, -iJe-, -iJu- (dijalektika, orijent, trijumf), PH se prenosi kao F (filozof), TH se prenosi kao T (Talija) itd. Izdvojit ćemo još neka pravila bitna za naš jezik: 1. Dvoglasnici AU, EU iz ovih jezika se prenose kao U, rjeđe V: - August, Klaudije, Zeus, autonomija, autoritet, laureat; pseudo-, eufemizam, neutralan... ali: evropeizam, evropski, Kavkaz, evnuh. 2. CH se prenosi kao: H (arhiv, dijahronija, haos, hernija, hor, hlor) K (karakter, kolera, karta) 3. B ostaje B u nekim riječima preuzetim iz grčkog jezika: - barbarizam, biblioteka, labirint, Barbar, Bizant 4. K ispred I, E, Y (u riječima iz grčkog): ostaje K (okean, kentaur, Kipar, Kiklop) daje C (centar, cista, cirkus) 5. S između suglasnika u nas je Z (filozof, hereza, kriza, pauza, prozodija), S iza L, N, R u nas je Z (emulzija, recenzija, verzija, Perzej, Perzija, ali: falsifikat, arsen, persona) U riječima iz ovih jezika imamo oblike sa -TI- i -CI- u bosanskom jeziku kao dubletne: aristokratija /aristokracija, demokratija/demokracija... (ali: tradicija, Horacije) Neki laitinizmi sačuvali su -UM (album, forum, minimum, referendum) a na -IUM u nas dobijaju krajnji afiks -IJ (aluminij, kriterij, simpozij, milenij, medij). H ostaje H (historija, Homer) Suglasnička grupa -KT u nas je razvila i oblik s nepostojanim a -KaT, a -NT razvilo je i -NaT, pa u savremenom jeziku imamo: - subjekt/subjekat, akcent/akcenat, objekt/objekat, dijalekt/ dijalekat (ali samo: asistent, prezent, talent) 10. Imenice na -IST i -T nemaju obavezno afiks -a na kraju: - kapitalist(a), telefonist(a), asket(a), diplomat(a), lingvist(a). Pisanje imena iz jezika koji se služe drugim pismima. Tu prije svega mislimo na pravila vezana za egzotična pisma: kineski, japanski, vijetnamski i arapski. A. Riječi iz ovih jezika pišu se po pravilima „prebacivanja" pisma tih jezika na latiničko. U službenoj latiničkoj transkripciji kineskog tako pišemo npr. Mao Zedong i sl. Ali, kako se u nas tradicionalno pisalo Mao Ce Tung (Mao Ce Tungov...), U Tant (U Tanta...) i sl. prije nego su ta zvanična pravila donesena, prihvaća se i poštiva taj uobičajeni način pisanja ovih općepoznatih riječi. U međunarodnoj komunikaciji (diplomaciji) primjenjuje se službena transkripcija, kao i u naučnom stilu. B. Kada se riječi iz jezika koji imaju arapsko pismo, opet prebacuju u latinični sistem grafema. Pri tome se vlastita imena ljudi (antroponimi), ako su dvočlana, pišu se kao polusloženice, npr. Ebu-Leheb, Ebu-Talib i sl. Kao polusloženica se piše određeni član uz prezime, odnosno jednočlano ime, npr.: El-Arebi (gen. El-Arebija), El-Gazali (gen. El-Gazalija), Et-Taberi (gen. Et-Taberija...). Tako se piše i kad nisu antroponimi, npr.: El-Kudus, El-Fatiha itd. Između dijelova imena nalazimo negdje b., npr. Abdullah b. Abbas. To je skraćenica riječi bint, ibn a znači kći, sin. Da bi se izgovor što više približio izgovoru arapskog jezika, u pisanju se koriste uz neke riječi i termine dodatni pravopisni znaci, npr. crtica (zul-hidže) i apostrof (Kur'an) ili se udvajaju (geminiraju) suglasnici (Allah, Muhammed i sl.). Riječi arapskog jezika, kao termini, u naučnim i stručnim tekstovima mogu se pisati i izvorno, arapskim pismom.