Otolit
Otolit (grč. ὠτο– ot, ōto = uho + λίθος – líthos = kamen), koji se naziva i statokonij ili otokonij ili statolit, je kalcij-karbonatna struktura u sakulusa ili utrikulusa unutrašnjeg uha, posebno u vestibulumskom sistemu kičmenjaka. Sakulus i utrikulus zajedno čine "otolitne organe". Ovi organi su ono što omogućava organizmu, uključujući i ljude, da percipira linearno i horizontalno i vertikalno ubrzanje (gravitacija). Identificirani su i kod izumrlih i kod postojećih kičmenjaka.[1]
| Otolit | |
|---|---|
 Otolitni organi koji sadetaljima utrikulusa, otokonije, endolimfe, kupule, makule, filamenata trepljastih ćelija i sakulusnog živca | |
 Mlada haringa. Dužina 30 mm; stara 3 mjeseca; još uvijek prozirna; otoliti su vidljivi lijevo od oka. | |
| Detalji | |
| Prekursor | Kalcij-karbonat |
| Sistem | Čula |
| Identifikatori | |
| Latinski | 'Statoconium' |
| TA98 | A15.3.03.086 |
| FMA | 77826 |
| Anatomska terminologija | |
Brojanje godišnjih prstenova rasta na otolitima je uobičajena tehnika u procjeni starosti riba.
Opis
urediEndolimfne tvorevine kao što su otoliti strukture su u sakulusu i utrikulusu unutrašnjeg uha, posebno u vestibulumskom labirintu svih kičmenjaka (ribe, vodozemci, gmizavci, ptice i sisari). Kod kičmenjaka, sakulus i utrikulus zajedno čine „otolitne organe“. I statokonija i otoliti se koriste kao indikatori gravitacije, ravnoteže, kretanja i smjera kod svih kičmenjaka i imaju sekundarnu funkciju u detekciji zvuka kod njihovih viših vodenih i kopnenih vrsta.[2][3] Osetljivi su na gravitaciju i linearno ubrzanje. Zbog svoje orijentacije u glavi, utrikulus je osjetljiv na promjenu horizontalnog kretanja, a sakulusna vrećica daje informacije o vertikalnom ubrzanju (kao u liftu).
Slični receptori za ravnotežu koji se nazivaju statocisti mogu se naći u mnogim grupama beskičmenjaka, ali nisu sadržani u strukturi unutrašnjeg uha. Mehkušci imaju morfološki slične statociste kao što su osjetljivi organi na premještanje tečnosti kičmenjaka;[4] however, the function of the mollusk statocyst is restricted to gravity detection and possibly some detection of angular momentum.[5] To su analogne strukture, sa sličnim oblikom i funkcijom, ali ne potiču od zajedničke strukture.
Statokonije (također zvane otokonije) su brojne granule (zrna), često sfernog oblika, između 1 i 50 µm; skupa. Statokonije se također ponekad nazivaju statociti. Otoliti (također zvani statoliti) su aglutinirani kristali ili kristali precipitirani oko jezgra, sa dobro definiranom morfologijom i svi se zajedno mogu nazvati endolimnim inkluzijama.[1][6][7]
i neoskopelidnog otolita roda Neoscopelus, desna strana[8]
Reference
uredi- ^ a b Sahney, Sarda; Wilson, Mark V. H. (2001). "Extrinsic labyrinth infillings imply open endolymphatic ducts in Lower Devonian osteostracans, acanthodians, and putative chondrichthyans". Journal of Vertebrate Paleontology. 21 (4): 660–669. doi:10.1671/0272-4634(2001)021[0660:ELIIOE]2.0.CO;2.
- ^ Sheykholeslami, Kianoush; Kaga, Kimitaka (2002). "The otolithic organ as a receptor of vestibular hearing revealed by vestibular-evoked myogenic potentials in patients with inner ear anomalies". Hearing Research. 165 (1–2): 62–67. doi:10.1016/S0378-5955(02)00278-2. ISSN 0378-5955. PMID 12031516. S2CID 23530754.
- ^ Jones, Gareth P.; Lukashkina, Victoria A.; Russell, Ian J.; Lukashkin, Andrei N. (2010). "The Vestibular System Mediates Sensation of Low-Frequency Sounds in Mice". Journal of the Association for Research in Otolaryngology. 11 (4): 725–732. doi:10.1007/s10162-010-0230-7. ISSN 1525-3961. PMC 2975890. PMID 20821033.
- ^ Gauldie, R. W. (1993). "Polymorphic crystalline structure of fish otoliths". Journal of Morphology. 218 (1): 1–28. doi:10.1002/jmor.1052180102. PMID 29865482. S2CID 46932904.
- ^ Wolff, Heinz G. (1973). "Multi-directional sensitivity of statocyst receptor cells of the opisthobranch gastropod Aplysia limacina". Marine Behavior and Physiology. 1 (1–4): 361–373. doi:10.1080/10236247209386910.
- ^ Nolf, D. 1985. Otolithi Piscium; in H.-P. Schultze (ed.), Handbook of Paleoichthyology, Vol. 10. Gustav Fischer Verlag, Stuttgart, 145pp.
- ^ Schultze, H.-P. (1990). "A new acanthodian from the Pennsylvanian of Utah, U.S.A. and the distribution of otoliths in gnathostomes". Journal of Vertebrate Paleontology. 10 (1): 49–58. doi:10.1080/02724634.1990.10011789.
- ^ Schwarzhans, Werner; Carnevale, Giorgio (19 March 2021). "The rise to dominance of lanternfishes (Teleostei: Myctophidae) in the oceanic ecosystems: a paleontological perspective". Paleobiology. Cambridge University Press (CUP). 47 (3): 446–463. doi:10.1017/pab.2021.2. ISSN 0094-8373.
Material was copied from this source, which is available under a Creative Commons Attribution 4.0 International License.
Vanjski linkovi
uredi
- Otolith Research Lab – Bedford Institute of Oceanography.