Ruben Radica
Ruben Radica (Split, 19. maj 1931 – Zagreb, 28. juli 2021) pripada istaknutim predstavnicima avangardnog muzičkog smjera u Hrvatskoj.[1] Temeljno muzičko znanje je dobio od svoga djeda, kompozitora Josipa Hatzea.
Ruben Radica | |
|---|---|
| Rođenje | 19. maj 1931. |
| Smrt | 28. juli 2021 (90 godina) |
| Zanimanje | Kompozitor |
Biografija
urediRadica je diplomirao studij dirigovanja u klasi Slavka Zlatića (1957) i studij kompozicije u klasi Milka Kelemena (1958) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U kompoziciji se usavršavao kod Vita Frazzia u Sieni (Accademia Musicale Chigiana), Renéa Leibowitza i Oliviera Messiaena u Parizu, te kod Györgya Ligetija, Pierrea Bouleza i Henrija Puosseura u Darmstadtu (Internationale Ferienkurse für Neue Musik).[1]
U Bosnu i Hercegovinu se preselio 1959. gdje je živio do 1963. godine. Tokom tog perioda radio je kao asistent i docent na Muzičkoj akademiji u Sarajevu kada je najviše stvarao kamernu i orkestarsku muziku.[2] Godine 1963. se preselio u Zagreb gdje je radio na Muzičkoj akademiji. Na akademiji je od 1978. obnašao funkciju redovnog profesora, a kasnije i dekana u periodu od 1981. do 1985.[1]
Život i djelo
urediNakon što je deset godina bio član saradnik, 2000. postaje redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju. Za svoj rad i dostignuća nagrađen je najvišim državnim nagradama: Godišnjom nagradom Vladimir Nazor (1973), nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (2010), dvjema Vjesnikovim nagradama Josip Štolcer Slavenski (1978. i 1991). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995).[3]
Radica je pripadao naraštaju hrvatskih kompozitora 20. stoljeća koji je bez opterećenja tradicijom i socrealističkom estetikom pribjegao radikalnijim izražajnim sredstvima muzičke avangarde. Njegova se avangardna strogoća ogleda u upornosti kojom serijalizam (totalnu organizaciju) produbljuje do krajnjih granica (npr. opera Ranjeni dlan, 1969 – 1971; Per se I, 1968, i Per se II, 1975). U prvim njegovim djelima još se naziru harmonijski funkcionalni odnosi, no pod Leibowitzovim utjecajem brzo je izgradio osebujan kompozitorski stil u kojem se ističe strukturalistička koncepcija komponovane muzike. U pozadini takvog komponovanog koncepta stoji i potreba za ekspresivnošću i izraziti smisao za zvučni kolorit.[4]
Radica je komponovao za različite izvođačke sastave i žanrove, poput Četiri dramatska epigrama za klavirski kvintet (1959) i Concerto abbreviato za obligatni violončelo i orkestar (1962), preko djela Lirske varijacije za gudače (1962.), Extensio za klavir i orkestar (1973), 19 & 10, interferencije za recitatora, hor i orkestar (1965), K a, za dvije instrumentalne skupine i sintetizator (1978) i Pasija za bariton i tri instrumentalne skupine (1982), do svojevrsnih sinteza poput Prazora, misterija prema poemi Jure Kaštelana (1991), Trinaeste ure za tri hora i orkestar na stihove A. G. Matoša (1994) ili Božanskih otvora srca za orkestar i obligatne instrumente (1999). Duboka Radičina proživljenost hrvatske kalvarije tokom rata u Hrvatskoj, očitovala se posebno u scenskom misteriju Prazor (1990), posvećenom „mučeništvu odabranih“ te kompoziciji Skrušeno (1992), posvećenoj vukovarskim žrtvama. Napisao je i posljednju službenu harmonizaciju hrvatske nacionalne himne.[4]
Posljednje djelo akademika Rubena Radice je instrumentalna duhovna kompozicija Litaniae Sanctorum pro Papa Ioanne Paulo iz 2005. posvećena papi Ivanu Pavlu II.[4]
Preminuo je 28. jula 2021. godine u Zagrebu.
Reference
uredi- ^ a b c "Ruben Radica, akademik". info.hazu.hr. Pristupljeno 9. 10. 2024.
- ^ Čaušević, Merima (2016). Muzika za klavir u Bosni i Hercegovini 1945-1992. Sarajevo: Pedagoški fakultet Univerziteta u Sarajevu. ISBN 978-9958-9461-9-6.
- ^ "U Zagrebu, u 91. godini života preminuo akademik Ruben Radica". fdk.hr. 28. 7. 2021. Pristupljeno 9. 10. 2024.
- ^ a b c "Umro akademik Ruben Radica". info.hazu.hr. 28. 7. 2021. Pristupljeno 9. 10. 2024.