Organela je specijalizovana jedinica unutar ćelije koja posjeduje specifičnu funkciju i najčešće je odvojena od ostatka ćelije lipidnom membranom.

Prikaz specifične životinjske ćelije sa označenim organelama

Naziv organela dolazi od ideje da su ove srukture za ćeliju isto što i organi za organizam, pa otud deminutiv od riječi organ.

Postoji više vrsta organela, pretežno u eukariotskim ćelijama, ali postoje dokazi da se nalaze i u nekim prokariotskim ćelijama.[1]

Historija i terminologija uredi

Naziv organela je nastao po analogiji sa ćelijskim struktura s tjelesnim organima, o čemu svedoče najraniji radovi u kojima se spominje isključivo latinski naziv organum. Prvi koji je upotrebio deminutivni oblik „organulum“ bio je njemački zoolog Karl August Mobijus (1884.). Iz konteksta njegovog saopćenja vidljivo je da se u izboru ovog naziva ograničio na reprodukcijske strukture jednoćelijskih organizama.[2][3][4][5]

Termin organela se ustalio tek nekoliko godina kasnije kada je obuhvatio i ćelijske strukture višećelijskih organizama, o čemu svjedoči djelo „Organi ili organele“ Bengta Lidforsa iz 1915. Dvadesetih godina 19. stoljeća, organele su zadobile razna značenja, od pokretnih ćelijskih cjelina, do vanćelijskih i unutarćelijskih skeletnih sastava. Unatoč prijedlogu Alberta Frej-Vislinga (1978.) da se naziv odnosi samo na strukture koje pretvaraju energiju (centrosom, ribosom, jedarce), i tvrdnjama zagovornika endosimbiotske teorije, prema kojoj organela mora sadržavati sopstvene samoobnovljive strukture (mitohondrija, hloroplast), do danas se zadržala ranije prihvaćena definicija.

Organele su vidljive isključivo pomoču mikroskopa. Najraznovrsnije strukture organela nađene su kod eukariotskih ćelija viših organizama, iako su nedavno podneseni i dokazi o njihovom prisustvu i kod prokariota.[6] Uz već pomenute organele postoje i ćelijske strukture sastavljene od nakupina makromolekula, koje imaju određenu specifičnu funkciju, a za koje se ne može upotrijebiti isti naziv.

Organele eukariota uredi

Eukarioti imaju strukturno najsloženiji tip ćelija. Po definiciji, organizirani su u manje odjeljke zatvorene lipidnim membranama, koje su slične ćelijskog membrani. Veće organele, kao što su npr. jedro i vakuole, raspoznaju se već pod svjetlosnim mikroskopom, pa se ubrajaju među prva otkrića nakon izuma mikroskopa.

Veće eukariotske organele
Organela Glavna funkcija Građa Organizmi
Hloroplast (Plastid) Fotosinteza Dvomembranski Biljke, Protisti Sadrži neke gene
Endoplazmatski retikulum (ER) Translacija i savijanje proteina (hrapavi ER), metabolizam lipida (glatki ER) Jednomembranski Svi eukarioti Hrapavi ER je prekriven ribosomima, u obliku je pločastih kesa; glatki ER je cjevast
Golđijev aparat Sortiranje i modificiranje proteina Jednomembranski Svi eukarioti Cis-strana najbliža ER-u; Trans-strana najdalje od ER-a
Mitohondrija Proizvodnja energije Dvomembranski Većina eukariota Sadrži neke gene
Vakuola Pohranjivanje raznih supstanci, Homeostaza Jednomembranski Eukarioti
Jedra Održavanje DNK, Transkripcija iRNK Jednomembranski Svi eukarioti Sadrži genom
Manje eukariotske organele i ćelijski sastojci
Organela / Makromolekul Glavna funkcija Građa Organizmi
Akrosom Pomaže fuziju spermatozoida s jajetom Jednomembranski Većina životinja
Autofagosom Odvaja citoplazmatski materijal pred razgradnju Dvomembranski Svi eukarioti
Centriol Polazište citoskeleta Cjevasti proteini Životinje
Treplja (cilija) Kretanje u vanjskom mediju Tubularni protein Životinje, protisti, neke biljke
Glikosom Provodi glikolizu Jednomembranski Protozoa
Gliokzisom Pretvaranje masti u šećere Jednomembranski Biljke
Hidrogenosom Proizvodnja energije i vodika Dvomembranski Neki jednoćelijski eukarioti
Lizosom Razgradnja makromolekula Jednomembranski Većina eukariota
Melanosom Skladištenje pigmenta Jednomembranski Životinje
Mitosom Nepoznato Dvomembranski Neki jednoćelijski eukarioti
Miofibril Kontrakcija mišića Filamenti (niti) Životinje
Jedarce Proizvodnja ribosoma Protein-DNK-RNK Većina eukariota
Parentesom Nepoznato Nepoznato Gljive
Peroksisom Razgradnja vodik-peroksida Jednomembranski Svi eukarioti
Ribosom Translacia tRNK-protein Eukarioti, Prokarioti
Vezikula (mjehurič) Transport tvari Jednomembranski Svi eukarioti

Ostale strukture:

Organele prokariota uredi

Prokarioti nemaju eukariotsku složenosti, pa se ranije smatralo da imaju jako oskudnu unutrašnju organizaciju, tj. da nemaju unutrašnje strukture sa membranama. Te su tvrdnje u pitanje dovela nedavna otkrića proteinskih mikroodeljaka i lipidnih magnetozoma.

Prokariotske organele i ćelijske strukture
Organela / Makromolekula Glavna funkcija Građa Organizmi
Karboksisom Fiksiranje ugljika Proteinski omotač Neke bakterije
Hlorosom Fotosinteza Iskorištavanje svjetlosne energije Zelene sumporne bakterije
Bič Kretanje u vanjskom mediju Proteinsko vlakno Neki prokarioti i eukarioti
Magnetosom Magnetna orijentacija Neorganski kristal, lipidna membrana Magnetotaksne bakterije
Nukleoid Održavanje DNK transkripcije u iRNK DNK-protein Prokarioti
Plazmid Mijenjanje DNK Kružna DNK Neke bakterije
Ribosom Translacija RNK-protein Eukarioti, Prokarioti
Tilakoid Fotosinteza Proteini fotostrukture i pigmenti Uglavnom cijanobakterije

[7][8][9][10][11][12][13][14]

Dodatne slike uredi

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ Kerfeld, Ca; Sawaya, Mr; Tanaka, S; Nguyen, Cv; Phillips, M; Beeby, M; Yeates, To (August 2005). "Protein structures forming the shell of primitive bacterial organelles.". Science (New York, N.Y.) 309 (5736): 936–8. doi:10.1126/science.1113397. PMID 16081736.
  2. ^ Bütschli, O. (1888). Dr. H. G. Bronn's Klassen u. Ordnungen des Thier-Reichs wissenschaftlich dargestellt in Wort und Bild. Erster Band. Protozoa. Dritte Abtheilung: Infusoria und System der Radiolaria. str. 1412.
  3. ^ -{Amer. Naturalist. 23, 1889, S. 183}-
  4. ^ "Journal de l'anatomie et de la physiologie normales et pathologiques de l'homme et des animaux".
  5. ^ Möbius, K. (1884). "Das Sterben der einzelligen und der vielzelligen Tiere. Vergleichend betrachtet". Biologisches Centralblatt. 4 (13, 14): 389–392, 448. Arhivirano s originala, 18. 7. 2011. Pristupljeno 29. 2. 2016. Nepoznati parametar |month= zanemaren (pomoć); Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć)
  6. ^ Kerfeld, Ca; Sawaya, Mr; Tanaka, S; Nguyen, Cv; Phillips, M; Beeby, M; Yeates, To (2005). "Protein structures forming the shell of primitive bacterial organelles". Science. 309 (5736): 936–8. doi:10.1126/science.1113397. PMID 16081736. Nepoznati parametar |month= zanemaren (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  7. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-16-8 pogrešan ISBN.
  8. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  9. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  10. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  11. ^ Ibrulj S., Haverić S., Haverić A. (2008): Citogenetičke metode – Primjena u medicini . Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo,ISBN 978-9958-9344-5-2.
  12. ^ Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-4.
  13. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  14. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.

Vanjski linkovi uredi