Anne Boleyn

Anne Boleyn, 1. markiza od Pembrokea (Ana Bolen; 1501/1507 – 19. maj 1536) bila je engleska kraljica kao druga supruga engleskog kralja Henrika VIII i žena koja se danas smatra odgovornom za odvajanje engleskog katoličanstva od rimokatoličanstva te za kasnije uspostavljanje protestantizma u tudorskoj Engleskoj.

Anne Boleyn
Kraljica Engleske
Krunidba	1. juni 1533
Supružnik	Henrik VIII, kralj Engleske
Djeca	Elizabeta I, kraljica Engleske
Otac	Thomas Boleyn
Majka	Elizabeth Howard
Rođenje	1501-07
Smrt	19. maj 1536 Tower of London
Mjesto sahrane	St Peter ad Vincula

Anne je bila prva Engleskinja koju je plemkinjom učinio sam kralj; kao njegova ljubavnica i savjetnica u Francuskoj nosila je titulu markize od Pembrokea. Boleyinino oplemenjivanje je bilo samo korak ka njenom krunisanju za kraljicu Engleske 1. juna 1533, nakon što se 25. januara tajno, a 28. maja iste godine javno udala za kralja koji je poništio svoj brak s infantom Katarinom od Aragona. Javno vjenčanje je bilo neophodno budući da je Anne bila trudna, te je Henrik želio da njihov sin bude rođen u zakonitom braku kako bi naslijedio krunu. U septembru 1533. Anne je rodila djevojčicu, buduću englesku monarhinju Elizabetu I. Uprkos brojnim trudnoćama, Anne, kao ni njena prethodnica, nisu uspjele Henriku podariti sina, zbog čega je on 19. maja 1536. njihov brak poništio, a Anne dao pogubiti u tvrđavi Tower of London pod optužbom za preljub, incest i veleizdaju.

Henrikov brak sa Annom i njeno kasnije smaknuće bili su dio početka složenog političkog i religijskog ustanka zvanog reformacija. Iako je njen brak na kraju doveo do uspostave protestantizma u Engleskoj, Anne nikada nije postala protestantkinja. Kao kraljica držala je stav da papstvo kvari kršćanstvo, ali njena posvećenost katoličanstvu ogledala se u veličanju Djevice Marije tokom ceremonije njenog krunisanja. Zbog svoje umiješanosti u crkvene reforme smatra se jednom od najutjecajnijih supruga engleskih vladara.

Život prije upoznavanja Henrika VIII

Porodica

Grb porodice Boleyn

Annini roditelji bili su Thomas Boleyn, vikont Rochford, i ledi Elizabeth Howard. Godina njenog rođenja nije poznata; historičari su do danas iznosili teorije prema kojima je mogla biti rođena između 1499. i 1512. godine, dok se savremeni historičari koncentriraju na razdbolje između 1501. i 1507. godine. Tačno mjesto njenog rođenja kao ni godina nisu poznati, ali se prepostavlja da je, ako je rođena prije 1505, njeno mjesto rođenja Blickling Hall u Norfolku, a ako je rođena poslije 1505, onda je to Hever Castleu u Kentu.

Anne je imala jednu sestru, Mary Boleyn i jednog brata, Georgea Boleyna, rođenog oko 1504. godine. Nije sigurno ko je od njih bio najstariji, niti ko je bio najmlađi; Maryina djeca i ostatak porodice Boleyn bili su sigurni da je Mary bila najstarija.

Porodica Boleyn je u trenutku Anninog rođenja bila jedna od najviiših aristokratskih porodica u Engleskoj. Iako se tradicionalno smatralo da se Annin pradjed, prije nego što je postao lord gradonačelnik Londona, bavio prodajom vune , Anne je bila mnogo višeg roda od Jane Seymour i Katherine Parr, kasnijih supruga Henrika VIII.

Djetinjstvo u Holandiji

Mary Boleyn, Annina sestra i Henrikova kratkotrajna ljubavnica

Annin otac bio je cijenjen diplomata koji je poznavao veliki broj evropskih jezika. Bio je miljenik Henrika VII, a karijeru je nastavio za vrijeme vladavine Henrika VIII, za razliku od mnoštva političara koje je Henrik smijenio po dolasku na tron. Thomasov šarm i profesionalnost osvojili su mnoge ljude u Evropi, uključujući nadvojvotkinju Margaretu Austrijsku. Ona je tada upravljala Holandijom u ime svoga oca kao regent i bila je toliko oduševljena Thomasom da je njegovoj mlađoj kćerki ponudila da živi na njenom dvoru. Djevojčica je inače morala imati najmanje 12 godina da bi dobila tu čast, ali Anne je, izgleda, bila malo mlađa, s obirom na to da joj je nadvojvotkinja tepala obraćajući joj se sa "La Petite Boleyn". Svojim manirima i učenošću ostavila je dobar dojam u Holandiji, gdje je živjela od proljeća 1513. do zime 1514. godine, kada ju je otac poslao u Pariz radi daljenjeg školovanja.

Život u Francuskoj

Portret naslikan u 17. vijeku koji Anne prikazuje kao djevojčicu na francuskom dvoru obučenu u francusku odjeću iz 17. vijeka.

U Parizu, na francuskom dvoru, već je bila njena sestra Mary. Thomas Boleyn je povukao veze kako bi osigurao da njegove kćeri budu dvorske dame Mariji Tudor, mlađoj sestri kralja Henrika VIII, koja je tada bila kraljica Francuske kao supruga Luja XII.

Dva mjeseca nakon dolaska sestara Boleyn na francuski dvor umro je kralj Luj XII, čime je njihova zemljakinja prestala biti kraljica. Marija Tudor se vratila u Englesku, a Anne i njena sestra su ostale služiti kao dvorske dame nove kraljice, bretonske vojvotkinje Klaudije. Radila je i kao prevoditeljica kad god bi neki ugledni Englezi odsjedali na francuskom dvoru. Pod skrbništvom kraljice Klaudije usavršila je svoje poznavanje francuskog jezika, naučila mnoge francuske običaje, te razvila istančan modni ukus koji ju je proslavio. U Francuskoj se upoznala sa kraljevom sestrom, Margaretom Angulemskom, poetom i sponozoricom humanista, koja je poticala Annin interes za poeziju i literaturu. Margaretino kontroverzno djelo zvano Ogledalo grešne duše, kojeg su rimokatolički teolozi proglasili herezom, Anne Boleyn je donijela u Englesku, gdje ga je nakon njene smrti na engleski jezik prevela njena kćerka.

Annino obrazovanje u Francuskoj veoma joj je pomoglo na engleskom dvoru. Njen modni stil i ukus inspirirao je nove trendove u visokom društvu. Englezi su hvalili i njeno plesno umijeće. Anne nije bila iznimno lijepa, te su joj stoga ove vještine i šarm bile od velike koristi. Za vrijeme boravka u Francuskoj posvetila se vjeri i počela zanimati za renesansni humanizam.

Njeno školovanje u Parizu završilo je u zimu 1521. godine, kada se po očevoj naredbi vratila u Englesku isplovivši iz francuskog grada Calaisa, koji je tada još uvijek bio u posjedu Engleza.

Pregovori za brak s grofom od Ormonda

Anne se vratila u Englesku po očevom naredbi, kako bi se udala za svog rođaka u Irskoj, Jamesa Butlera. Njihov brak predstavljao je moguće rješenje prepirke porodice Boleyn i James Butlera oko titule i zemlje koja je pripadala grofoviji Ormonde. Sedmi grof od Ormonda umro je 1515. godine, ostavivši svoje dvije kćerke, Margaret Boleyn i Anne St. Leger, za nasljednice. U Irskoj je Piers Butler, dalji rođak 7. grofa od Ormonda, zatražio titulu za sebe. Annin otac, sin starije kćerke Margaret, tome se usprotivio i žalio bratu svoje žene, vojvodi od Norfolka. Vojvoda od Norfolka je o sporu obavjestio kralja, koji je, plašeći se izbijanja građanskog rata u Irskoj, aranžirao brak između Piersovog sina i Anne; ona bi svoje pravo na grofoviju donijela kao miraz i time okončala spor. Plan je završio neuspjehom iz nepoznatih razloga.

Uspon na engleskom dvoru

Anna Bullen

Anne se prvi put pojavila na Henrikovom dvoru u martu 1522. godine, kada je na maskembalu bila u pratnji kraljeve mlađe sestre Marije, tada vojvotkinje od Suffolka, nekoliko drugih uglednih dama i svoje sestre Mary, koja je tada bila Henrikova ljubavnica. Annina sestra Mary se udala nedugo nakon Anninog dolaska na dvor. Henrik se nije potrudio naći bolju priliku za udaju Mary; oženio ju je plemić niskog ranga, a nedugo zatim rođen je sin Henry za kojeg se sumnjalo da je kraljev.

Anne je nedugo po dolasku na Englesku dobila prvog udvarača: Henry Percya, sina 5. grofa od Northumberlanda. Vrsta njihovog odnosa je ostala nepoznata. Svećenik po imenu George Cavendish, prijatelj Henrya Percya kojem je Anne bila antipatična, bio je uvjeren da Percy i Boleyn nisu bili ljubavnici i da njihova veza nije bila seksualna. Njihova veza prekinuta je 1523. nakon što je Percyev otac odbio podržati njihove zaruke. Prema Cavendishu, Anne je nakon prekida veze sa lordom Percyem nakratko napustila dvor i neko vrijeme provela na svom porodičnom imanju. Po povratku na dvor oko sebe je okupila veći broj prijateljica i udvarača. Anne je postala poznata po svojoj sposobnosti da muškarce drži dovoljno blizu da održi svoju popularnost, a dovoljno daleko da ne bude predmet tračeva. Njen rođak ju je u tom periodu opisao kao naizgled tihu i umjerenu, a zapravo nepokorivu i tvrdoglavu.

Henrik je Anne počeo primjećivati 1525. Poučena sestrinim gorkim iskustvom odbačene ljubavnice, Anne je odbijala Henrika i odupirala se njegovim pokušajima da je zavede, što je njega još više privlačilo. Njegove pokušaje ona je obarala govoreći mu da će radije izgubiti svoj život nego svoje principe.

Predbračna veza sa Henrikom

Kraljeva ljubavnica

Henrik VIII

Prije nego što je kralj Henrik VII, otac Henrika VIII, preuzeo englesku krunu, u Engleskoj se vodio dug i iscrpljujući građanski ratovi zvani Ratovi dviju ruža, u kojima su se za englesku krunu borile dvije dinastije. Henrik, čija su sva djeca sa Katarinom Aragonskom osim ledi Marije umrla u djetinjstvu, želio je izbjeći takav scenarij. Anne je vidjela svoju priliku u Henrikvoj opsesiji sinom, te postala odlučna u svojoj namjeri da mu se preda tek kada je oženi i učini kraljicom.

U međuvremenu Londonom je harala misteriozna bolest koja se manifestirala iznenadnim znojenjem i čije bi žrtve umirale nekoliko sati nakon pojave simptoma. Henrik je napustio opustošeni dvor na vrijeme, ali Anne se zarazila i preživjela bolest u junu 1528. Anne je tada liječio jedan od najboljih kraljevih liječnika. U početku je Anne držana u pozadini, ali do 1528. znalo se za Henrikove namjere da je oženi. Anne je podržavavala njena koristoljubljiva rodbina, ali do tada je našla pristalice i među velikim brojem dvorjana. Kraljeva ljubavnica je uživala u svom novom tretmanu - Henrik je plaćao, a ona gomilala haljine, krzna i nakit. Henrik je običavao ručati sa njom privatno, a plaćao je i njene kockarske dugove. Anne je pratila Henrika na raznim svečanostima, a Katarina je često bila potpuno ignorirana.

Henrikova rastava

Henrik je ubrzo nakon povlačenja bolesti počeo tražiti razlog da se rastavi od Katarine i oženi Anne, za koju je vjerovao da će mu roditi sina. Od Pape je zatražio poništenje braka, tvrdeći da je Katarina lagala kada je izjavila da njen prvi brak nije bio konzumiran. Pošto je Katarina kratko vrijeme bila udata za Henrikovog starijeg brata Artura, morala je dokazati da je ostala djevica. U protivnom, njen brak sa Henrikom bi se smatrao incestom. Papa, međutim, nije bio u mogućnosti Henriku dati poništenje braka budući da je Karlo V, car Svetog Rimskog Carstva, kome je Katarina bila tetka, tada držao Rim u svojoj šaci. Henrik tada zadatak traženja poništenja braka povjerava Thomasu Wolseyu, nadbiskupu od Yorka.

Katarina Aragonska, prva supruga Henrika VIII

Papa je Henriku zabranio sklapanje novog braka sve dok se u Rimu ne donose odluka o njegovom braku sa Katarinom. Wolsey nije odobravao Henrikovu vezu sa Anne i želio je za kralja aranžirati brak sa francuskom princezom kako bi poboljšao odnos sa Francuskom, što je trajno oštetilo njegov odnos sa Anne. Ona je vršila pritisak na Wolseya sve dok ga Henrik, smatrajući ga nesposobnim, nije otpustio 1529. Wolsey je nakon toga molio Anne da mu pomogne vratiti se na svoju prijašnju poziciju, ali ona to odbija, nakon čega Wolsey započinje tajne dogovore sa papom sa ciljem protjerivanja Anne iz Engleske. Njegovi planovi su bili otkriveni, te je Henrik naredio njegovo hapšenje. Da nije umro od nepoznate bolesti 1530, vrlo je vjerovatno da bi bio pogubljen zbog veleizdaje. Kako se otarasila Wolseya, Anne je dobila veći uticaj na vjersku i državnu politiku. Po smrti nadbiskupa od Canterburya, Anne je na tu poziciju postavila Thomasa Cranmera, prijatelja svoje porodice.

Godinu dana kasnije Henrik je prekinuo bračni život sa Katarinom i nju iselio u zamak Kimbolton, a njene sobe na dvoru poklonio Anni. Narod je, međutim, podržavao Katarinu. Jedne večeri u jesen 1531, dok je Anne večerala uz rijeku na očevom imanju, napala ju je velika grupa bijesnih žena, kojima je jedva uspjela pobjeći brodom.

Cijela katolička Evropa je sada bila okrenuta prema Anne i gledala je kao uljeza; Katarinina skromnost i religioznost očaravale su Evropu već tri decenije. Katarina je Anne nazivala "sramotom kršćanskog svijeta". Katarina je imala veliki broj pristalica, ali niko se nije usuđivao ustati protiv Henrika. Ustvari, jedino što je Anne tada čuvalo bila je Henrikova zainteresiranost za nju.

Markiza od Pembrokea

Prije odlaska u Calais, Henrik je Anne počastio titulom markize od Pembrokea, učinivši je prvom ženom koja je oplemenjena direktno od strane monarha, a ne naslijeđem ili brakom. Svečanost dodjeljivanja markizata održana je u starom gradu Windsoru 1. septembra 1532. Pembroke je bio od emocionalne važnosti za porodicu Tudor; Jasper Tudor, brat Henrikovog djeda po ocu, Owena Tudora, nosio je titulu grofa od Pembrokea. Zajedno sa titulom Anne je dobila pet kuća u Velsu, dvije u Essexu, i dvije u Hertfordshireu, a ranije iste godine dobila je dvije kuće u Middlesexu. Zemlja koju je dobila donosila je više od hiljadu funti godišnje.

Konferencija u Calaisu

Historičar Eric Ives ovaj portret smatra najvjerodostojnijim opisom Anne Boleyn

Za razliku od Henrikove prve žene, Anne je ohrabrivala alijansu sa Francuskom, koja joj je još u djetinjstvu prirasla srcu. Uspostavila je prijateljski odnos sa francuskim ambasadorom, uz čiju je pomoć organizirala međunarodnu konferenciju u Calaisu 1532. Henrik se nadao da će na njoj dobiti podršku francuskog kralja Franje I po pitanju braka s Annom.

Annina je rodbina također izvukla korist iz njenog odnosa sa kraljem. Njen je otac, već vikont Rochford, postao grof od Wiltshira i grof od Ormonda, ali je njegova titule ipak ostala niža od Annine markiške titule. Na veličanstvenom banketu povodom uzdizanja Thomasa Boleyna na nivo grofa Anne je imala prednost nad vojvodama i vojvotkinjama, te je sjedila na počasnom mjestu pored kralja, koje je obično bilo rezervisano za kraljicu. Zahvaljujući Anninom uplitanju, njena sestra Mary, sada već udovica, počela je primati godišnju penziju od 100 funti, a Maryin je sin, za kojeg pojedini današnji historičari kažu da je bio jedan od dva Henrikova vanbračna sina, dobio besplatno školovanje u prestižnom cistercitskom manstiru.

Konferencija u Calaisu bila je politički trijumf, budući da je francuska vlada konačno dala podršku Henriku u ostvarenju njegovih ciljeva. Odmah po povratku u Englesku, Henrik je tajno oženio Anne. Anne je ubrzo zanijela, pa je vjenčanje ponovljeno 25. januara 1533. Kako je Anne nosila sina i prijestolonasljednika (što je Henrik tada mislio), javno vjenčanje se moralo održati, i to brzo.

Brak

Thomas Cranmer, novi nadbiskup od Canterburyia, objavljuje da novoosnovana Crkva Engleske priznaje samo suverena, tada Henrika VIII, za svog vrhovnog poglavara, čime se prekida Papin autoritet u Engleskoj. Ovaj događaj obilježio je trajni raskid sa Rimokatoličkom Crkvom. Brak Henrika i Katarine je proglašen nevažećim 23. maja, a samo pet dana poslije, 28. maja, ozakonjen je brak Henrika i Anne.

U međuvremenu Dom naroda je zabranio kontakt sa Rimom. Papa Klement VII je tada preduzeo drastičnu mjeru - ekskomunicirao je Henrika VIII i Thomasa Cranmera, čime je formalno katolicima bio zabranjen kontakt sa njima, i istovremeno je brak Henrika i Anne proglasio nezakonitim i nepostojećim. Henrik je odgovorio protjerivanjem papinog izaslanika iz Engleske i prekidanjem svih odnosa sa Rimom. Anne, Cranmer i Cromwell bili su oduševljeni tokom situacije. Vijesti o početku reformacije u Engleskoj proširile su se Evropom brzo, a Anne je bila slavljena kao protestantska junakinja. Neki smatraju da je čak i Martin Luther njenu krunidbu vidio kao dobar znak.

Krunidba

Žene Henrika VIII
Katarina Aragonska
Anne Boleyn
Jane Seymour
Ana Klevska
Katherine Howard
Katherine Parr

U četvrtak, 29. maja, engleski plemići zakleli su se na vjernost novoj kraljici. Veličanstvenoj ceremoniji krunidbe nove kraljice prethodila je parada ulicama Londona; Anne, obučena u hermelinsko krzno i duge, crne kose puštene kao što je običaj pri krunidbi kraljice, ulicama je nošena na otvorenom, bogato ukrašenom nosilu.

Anne je okrunjena i pomazana za kraljicu Engleske u nedjelju, 1. juna 1533, u Vestminsterskoj opatiji. Anninu krunu nosio je vojvoda od Suffolka, suprug Henrikove sestre, a njena dva žezla nosila su dvojica grofova. Stara vojvotkinja od Norfolka čuvala je kraljičinu dugačku haljinu od skupog hermelinskog krzna. Anne je na glavi nosila vijenac ispunjen biserima i dragim kamenjem. Za Annom je išlo deset dama, a iza njih sve njene dvorjanke obučene u haljine od bijelog baltičkog krzna. Okrunili su je i pomazali nadbiskup od Canterburyja i nadbiskup od Yorka, nakon čega su joj grofovi predali žezla. Kao i njena prethodnica, Anne je bila pomazana dva puta: prvi put po glavi, a zatim po grudima. Nakon krunidbe, prilikom koje su isticani simboli i ikone Djevice Marije , održana je misa.

Za razliku od svih ostalih supruga kraljeva, Anne je okrunjena krunom Edvarda Ispovjednika, koja je inače bila rezervisana za monarhe. Izvori iz 16. stoljeća ne spominju ovu činjenicu kao anomaliju, iako je Anne bila prva žena okrunjena najsvetijim predmetom kraljevske regalije. Prema jednoj teoriji, Anne je okrunjena krunom Edvarda Ispovjednika zato što je njena trudnoća bila vidljiva, a ona je nosila budućeg monarha.

Na dan Annine krunidbe, Katarini je i zvanično oduzeta titula kraljice, a na isti dan njena kćerka Marija je proglašena vanbračnom i izbačena iz nasljednog niza. Bez obzira na to, Katarina je sebe nastavila smatrati kraljicom i Henrikovom jedinom zakonitom ženom, a svoju kćerku je potajno ohrabrivala da sebe naziva engleskom princezom i nasljednicom. Nijedna od njih nije nikada priznala Anne za svoju kraljicu.

Usprkos činjenici da Henrik nije štedio na Anninoj krunidbi, želeći veličanstvenom krunidbom supruge dokazati zakonitost i valjanost njihovoga braka, ceremonija je bila neuspješna. Anne, tada već dva mjeseca trudna, ostala je nepopularna u narodu koji je i dalje saosjećao s Katarinom.

Nova engleska kraljica

Anne je uživala u svojoj ulozi kraljice mnogo više nego Katarina, što je oslikavao njen moto "Najsretnija" (en. "The Most Happy"), koji je predstavljao kontrast prema Katarininom "Ponizna i odana" (en. "Humble and Loyal"). Imala je i mnogo više sluga od bivše kraljice: preko 250 ljudi ispunjavalo je njene lične potrebe, šezdeset dama pratilo ju je na javnim događajima, i nekoliko kapelana za njene vjerske potrebe.

Annin rukopis

Kao kraljica predsjedala je veličanstvenim dvorom, trošila velike sume novca na skupe haljine, nakit, šešire, jahaću opremu i najbolji namještaj koji se proizvodio u svijetu. Mnogobrojne palače su renovirane da bi udovoljile njenom ukusu. Katarinin simbol, šipak koji je predstavljao njeno porijeklo sa Mediterana, zamijenjen je Anninim simbolom sokola. Anne je posjedovala i knjigu sa ilustracijom sokola koji kljuca šipak.

Bila je duboko potresena kad je uhvatila muža u očijukanju sa dvorskom damom, što je uzrokovalo prvu ozbiljnu svađu kraljevskog para. Henrik se potrudio da smiri Annu jer nije želio da išta ugrozi njenu trudnoću. Henrik je, ustvari, bio vrlo vjeran muž u usporedbi sa ostalim kraljevima, ali Anne je bila isto toliko ljubomorna i na svaki Henrikov flert odgovarala je burno.

Rođenje djeteta i odnos sa Marijom

Nakon krunidbe, Anne se povukla u Henrikovu najdražu palaču Greenwichu i počela pripremati za rođenje svog prvog djeteta. Prema običaju, jedan mjesec trudnoće provela je u jednoj sobi.

Palača Placentia, u kojoj je Anne rodila buduću Elizabetu I

Prvo dijete kraljevskog para rođeno je nešto ranije nego što je bilo očekivano, 7. septembra 1553 između tri i četiri sata poslijepodne. Bila je to djevojčica, princeza Elizabeta, imenovana po Henrikovoj majci, Elizabeti od Yorka. Henrik nije štedio novca za novorđenčetovo krštenje; Elizabeta je sada bil prva u nasljednom nizu, iako se on nadao da to neće ostati tako zadugo.

Anne se ipak bojala da će Marija, njena pastorka, predstavljati prijetnju Elizabetinoj poziciji nasljednice. Henrik je zato otpustio sve sluge ledi Marije i poslao je u zamak Hatfield, gdje je zajedno sa ostalom poslugom dvorila svoju dvadeset godina mlađu polusestru. Anne je bila brižna majka koja je često posjećivala svoju kćerku i pritom se redovito sukobljavala sa pastorkom. Marija joj se obraćala sa "očeva kurvo", dok je Anne nju zvala "prokleto kopile". Marija je bila ustrajna u odbijanju da prizna svoju maćehu za kraljicu i svog oca za vrhovnog vjerskog poglavara.

Anne jeste pokušala popraviti svoj odnos sa Marijom, pod uslovom da je ona prizna za kraljicu, što je Marija odlučno odbijala. Anne je gurala svoju kćerku Elizabetu ispred Marije kada god je to bilo moguće i tiho je ohrabrivala Henrika da favorizira Elizabetu, jer je to bio jedini način da se ona sama održi na dvoru. Nekoliko kasnijih trudnoća završilo je ili pobačajem ili rođenjem mrtvorođenih sinova, što je Henrika podsjetilo na njegov neuspjeli brak sa Katarinom. Anne nije uspjela u jedinom zadatku koji je imala kao kraljeva supruga; nije rodila zdravog sina, što je ubrzo baca u Henrikovu nemilost.

Pad u Henrikovim očima

Jane Seymour, Henrikova supruga nakon Anne Boleyn, umrla je godinu dana nakon njihovog vjenčanja, ali je uspjela roditi sina.

Kralj i kraljica su u početku uživali sretan brak, ali kasnije je njihov odnos postao hladniji. Henriku se, između ostalog, nije sviđala Annina navika da se zauzme za sebe i da mu odgovara prilikom svađe.

Katarina, koja je od poništenja svog braka sa Henrikom nosila titulu princeze udovice od Velsa, umrla je 7. januara 1536, a kralj i kraljica su za njenu smrt saznali sljedećeg jutra. Nakon što su čuli za njenu smrti, Henrik i Anne su se navodno nosili svijetlo žutu odjeću. Neki smatraju da je to bio njihov način da proslave Katarininu smrt , dok drugi upućuju na činjenicu da je žuta bila boja koja se u Španiji tada tradicionalno nosila kao crnina danas. Katarinini liječnici potvrdili su da je njeno srce bilo crno, što se tada, zbog manjka znanja o raku, smatralo znakom trovanja.

Na dan Katarinine sahrane, 29. januara 1536, Anne je saznala za muževu nesreću prilikom jahanja: Henrik je pao sa konja i bio teško ozlijeđen, Anne je od posljedica stresa izazvanog ovom nesrećom pobacila šest mjeseci star fetus čiji se spol mogao prepoznati - bio je to sin. Ovaj gubitak smatra se početkom kraja Henrikovog drugog braka, a ono što je uslijedilo je jedan od najkontroverznijih perioda u engleskoj historiji. Sama Anne je izjavila da je "pobacila svog spasioca". Između Elizabete i pobačenog sina Anne je bila trudna dva puta; jedna trudnoća je završila rođenjem mrtvorođenčeta, a druga ili pobačajem ili također rođenjem mrtvorođenčeta.

Dok se Anne oporavljala od pobačaja, Henrik je uvjerio sebe da je Bog prokleo njihov brak. Henrik je sada počeo tražiti način da prekine brak sa Annom i da pokuša dobiti sina sa drugom ženom. Jane Seymour, Henrikova nova ljubavnica, uskoro se uselila u Annine odaje. Henrik je mogao jednostavno proglasiti njihov brak prokletim i poništiti ga, kao što je učinio sa Katarinom. Međutim, poništavanje braka sa Katarinom dovelo je u neugodnu situaciju mnoštvo ljudi, budući da su u isto doba dvije žene tvrdile da su kraljice Engleske, dvije kraljeve kćerke smatrane nasljednicama, a cijela katolička Evropa bila na strani prve žene. Henrik nije želio da Anne ugrozi legitimitet njegovog sljedećeg braka, pa je zato tražio izravniji način da se riješi Anne.

Posljednji dani

Suđenje

Anne sa sestrom u Toweru, večer pred pogubljenje

Krajem aprila, flandrijski muzičar po imenu Mark Smeaton koji je radio za Anne uhapšen je i mučen sve dok nije izjavio da je bio u ljubavnoj vezi sa kraljicom. Dana 1. maja uhapšen je još jedan dvorjanin, Henry Norris, koji nije mogao biti mučen pošto je bio aristokratskog porijekla. On je porekao svoju krivicu i tvrdio da je Anne također nevina. Francis Weston je uhapšen dva dana kasnije po istoj optužnici. William Brereton, jedan od Henrikovih dvorjana, također rje optužen i uhapšen. Na kraju je za dvanaestomjesečno seksualnu vezu sa kraljicom optužen i njen vlastiti brat, George Boleyn. Dana 2. maja, za vrijeme ručka, uhapšena je i Anne, te odvedena u Tower of London. Tu je doživjela nervni slom tražeći da joj se kaže za šta je okrivljena. Norrisu, Smeatonu, Breretonu, i Westonu je suđeno 12. maja, i samo je jedan, Smeaton, priznao krivicu nakon mučenja. Georgeu i Anni Boleyn suđeno je odvojeno 15. maja. Anne je bila optužena za preljub, incest, vještičarenje i urotu protiv kralja.

Iako su dokazi protiv njih bili neuvjerljivi, petorica optuženih muškaraca osuđena su na smrt od strane plemića, među kojima je bio Annin i Georgeov dajdža, vojvoda od Norfolka, i pogubljeni 17. maja. Lord i ledi Kingston, čuvari Towera, izjavili su da se Anne činila sretnom i spremnom da se suoči sa svojim smrću. Henrik je odlučio da Anne neće biti spaljena na lomači, kao što je bila uobičajena smrtna kazna za žene u to vrijeme, već da će joj biti odrubljena glava. Kada ju je lord Kingston obavijestio da je kralj odredio smrtnu kaznu odrubljivanja glave mačem umjesto običnom sjekirom, Anne je navodno rekla kako "egzekutor neće imati problema s njom, jer ona ima tanak vrat".

Pogubljenje

Mjesto na kojem je stala skela na kojoj je Anne Boleyn pogubljena

Egzekutori su došli po Anne u jutro 19. maja i odveli je u Tower Green, gdje joj je trebala imati privatno i dostojanstveno pogubljenje. Anne je, u pratnji nekoliko dvorjanki, krenula prema mjestu pogubljenja, izgledajući "neuplašeno kao da ne ide umrijeti". Održala je kratak govor:

"Dobri kršćanski ljudi, došla sam ovdje umrijeti po zakonu, jer po zakonu mi je suđeno umrijeti, i zato se tome neću opirati. Nisam došla ovdje da pokazujem na nekoga, niti da govorim o tome što sam optužena i osuđena da umrem, ali molim Boga da čuva Kralja i da mu podari dugu vladavinu nad vama, jer nježnijeg ni milostivijeg princa nikada nije bilo: i za mene on je uvijek bio dobar i nježan gospodar. I ako će se ijedna osoba miješati u moj slučaj, tražim od njih da sude kako najbolje znaju. I tako napuštam ovaj svijet i sve vas, i svim srcem želim da se svi vi molite za mene. O Bože smiluj mi se!"

Kleknula je na francuski način, uzdignute glave i molila se do kraja, dok su joj sluškinje skidale maramu sa glave i stavljale povez preko očiju. Njena posljednja molitva sastojala se od riječi: "Gospodinu Isusu povjeravam dušu svoju, Gospodine Isuse primi dušu moju". Egzekutor je navodno bio toliko očaran Anninom hrabrošću da je teško mogao uraditi svoj posao. Prema legendi, upitao je da mu daju mač (koji je već držao u rukama) i onda joj odrubio glavu kako Anne ne bi očekivala udarac. Pogubljenje je izvršeno samo jednim zamahom mača.

Sa druge strane Temze Thomas Cranmer je, šetajući obalom i čuvši top koji je označio Anninu smrt, sjeo na klupu i zaplakao. Cranmer je podržao Henrikovu namjeru da pogubi Anne, ali ga je njena smrt ipak pogodila zbog bliskosti sa Anne i njenom porodicom. Samo nekoliko sati prije pogubljena, Cranmer je Anni oduzeo titulu kraljice, njen brak sa Henrikom poništio, a njenu kćer proglasio vanbračnom i nepodobnom za nasljeđivanje engleske krune.

Događaji koji su uslijedili

Deset dana nakon Anninog pogubljenja Henrik je oženio Jane Seymour. Jane je ubrzo po vjenčanju zanijela, rodila sina i umrla po porodu, a Henrik se ponovo oženio. Njegova peta supruga bila je Katherine Howard, Annina prva rodica, koja je također pogubljena, ali, za razliku od Anne, na osonovu istinitih optužbi. Sa njom je pogubljena i njena dvorjanka, Jane Boleyn, udovica Anninog brata.

Henrik se nije potrudio pronaći prikladan sanduk za Annino tijelo, te su njeno tijelo i glava sahranjeni jedno pored drugog u neoznačenom grobu u kapeli St Peter ad Vincula. Prilikom renovacije kapele u 19. vijeku za Anne je sagrađen mramorni grob u kojem Anne Boleyn, svojevremeno kraljica Engleske, počiva i danas.

Izgled i osobine

Boleyn nije smatrana izuzetno lijepom za doba u kojem je živjela. Jedan historičar je zaključio:

"Ona nikada nije bila opisivana kao velika ljepotica, ali čak i oni koji su je ismijavali priznavali su da je posjedovala dramatičnu privlačnost. Njena maslinasta put i ravna crna kosa davale su joj dašak egzotike u kulturi koja je mliječno-bijelu kožu smatrala neophodnom za ljepotu. Njene oči su bile posebne upadljive: 'crne i lijepe', napisao je jedan njen savremenik, dok je drugi zapazio da su bile 'uvijek najatraktivnije', i da ih je 'znala efektivno koristiti'."

Skica Annina lika

Čini se da su ljudi prije svega bili zadivljeni Anninom harizmom:

"Annin šarm nije počivao toliko na njenom fizičkom izgledu kao što jeste na njenoj živahnoj ličnosti, rječitosti, inteligenciji i eleganciji. Bila je niske i naizgled ranjive figure. Iskazivala se u pjevanju, sviranju, plesanju, i razgovoru. Ne iznenađuje što su se mladići na dvoru rojili oko nje."

Ostavila je dobar dojam svojim modnim ukusom, inspirušući mnoge engleske dame da isprobaju nove stilove u odijevanju. Budući da je bila renesansni humanista , Anne je često davala novac i odjeću u dobrotvorne svrhe. U mladosti su je opisivali kao "slatku i veselu" a govorili su da je uživala u kockanju, vinu i tračanju. Njeni su je simaptizeri opisivali kao "hrabru i osjećajnu", a oni koji je nisu voljeli govorili su da je znala biti živčana i osvetoljubljiva:

"Činila nam se nepredvidivom - religiozna, a opet agresivna, proračunata, ali osjećajna, sa nježnošću dvorjanke i čvrstom rukom političara... Samostalna i svojeglava žena u svijetu muškaraca; žena koja je iskoristila svoje obrazovanje, stil i samu svoju pojavu kako bi nadjačala nedostatke svoga spola; iako samo skromnog izgleda, prohujala je dvorom poput oluje do samoga kralja. Možda, na kraju, zaključak Thomasa Cromwella govori najbolje: inteligencija, duh, i hrabrost."

Nakon njene smrti pričalo se da je Anne rođena sa šest prstiju na lijevoj ruci, što se tada smatralo znakom đavola. Iako je ova legenda ostala popularna, nema dokaza da je podrže. Teško je vjerovati da bi Henrik uopće uzeo za suprugu ženu sa znakom đavola. Ova je legenda vjerovatno izmišljena da bi potkrijepila optužbe za vještičarenje, na osnovu kojih je Anne pogubljena.

Preci

Preci Anne Boleyn

16. Thomas Boleyn (1421–?) 8. Ser Geoffrey Boleyn (1437–c. 1463) 17. Anne Bracton 4. Ser William Boleyn 18. Thomas Hoo, 1. lord Hoo (?–1455) 9. Ann Hoo (1425–1484) 19. Elizabeth Wychingham 2. Thomas Boleyn, 1. grof od Wiltshirea i Ormondea (1477–1538/9) 20. James Butler, 4. grof od Ormondea (1392–1452) 10. Thomas Butler, 7. grof od Ormondea (1450–?) 21. Elizabeth Beauchamp (1410–?) 5. Margaret Butler (1465–1539/1540) 22. Ser Richard Hankford (1397–1431) 11. Anne Hankford (1431–1485) 23. Ledi Anne de Montagu (1400–1457) 1. Anne Boleyn, 1. markiz od Pembrokea (1501/1507–1536) 24. Ser Robert Howard (1385–1436) 12. John Howard, 1. vojvoda od Norfolka (1385?–1436) 25. Ledi Margaret Mowbray 6. Thomas Howard, 2. vojvoda od Norfolka 26. Ser William de Moleyns (1378–1425) 13. Catherine Moleyns 27. Marjery Whalesborough (?–1438) 3. Ledi Elizabeth Howard 28. Ser Philip Tilney (1437–1453) 14. Ser Frederick Tylney 29. Isabel Thorp (?–1436) 7. Elizabeth Tilney (1462–1497) 30. Ser Lawrence Cheney (1396–1461) 15. Elizabeth Cheney 31. Elizabeth Cokayn

Naslijeđe i popularna kultura

Po dolasku Annine kćerke, Elizabete I, na engleski tron, Anne je slavljena kao mučenica i junakinja engleskog protestantizma. John Foxe (1517 – 1587) je propvijedao da je Anne spasila Englesku od "zla rimokatoličanstva", te da je Bog podario dokaz njene nevinosti tako što je osigurao da njena kćerka kasnije postane engleski monarh.

Anne Boleyn je inspirisala ili barem bila spomenuta u velikom broju umjetničkih djela. Anne je tradicionalno bila prikazivana romantična figura; lijepa žena jake volje koja padne kao žrtva svog tiranskog muža. Današnji historičari, poput Alison Weir, imaju kritičniji pogled na Anne Boleyn.

Reference

• Anne Boleyn: Biography, Portraits, Primary Sources

Literatura

Engleski jezik

• Margaret Campbell Barnes: Brief Gaudy Hour, 1949, ISBN 978-1-4022-1175-1; ISBN 1-4022-1175-9.
• Jean Plaidy: Murder Most Royal, 1949, ISBN 1-40008249-8.
• Norah Lofts: The Concubine, 1963, ISBN 0-7524-3943-X.
• Mollie Hardwick: Blood Royal, 1988, ISBN 0-312-02548-3.
• Robin Maxwell: The Secret Diary of Anne Boleyn, 1997, ISBN 1-55970-375-X.
• Philippa Gregory: The Other Boleyn Girl, 2001, ISBN 0-7432-2744-1.
• Wendy J. Dunn: Dear Heart, How Like You This? 2002, ISBN 978-0-9580543-5-5.
• Caroline Meyer: Doomed Queen Anne, 2002, ISBN 0-15-216523-1.
• Suzannah Dunn: The Queen of Subtleties, 2004, ISBN 0-06-059157-9.
• Laurien Gardner: A Lady Raised High, 2006, ISBN 0-515-14089-9.
• Robin Maxwell: Mademoiselle Boleyn, 2007, ISBN 978-0-451-22209-1.

Njemački jezik

• Eberhard Jacobs, Eva de Vitray: Heinrich VIII. von England in Augenzeugenberichten. Rauch Karl Verlag, 1969, ISBN 978-3-7920-0309-1.
• Helga Thoma, Ungeliebte Königin. Ehetragödien an Europas Fürstenhöfen, Ueberreuter, Wien 2000, ISBN 3-8000-3783-1.
• Marita A. Panzer: Englands Königinnen, Piper Verlag, München, 2003, ISBN 3-492-23682-0.
• Anka Muhlstein: Die Gefahren der Ehe – Elisabeth von England und Maria Stuart, Insel, Frankfurt, 2005, ISBN 978-3-458-17273-4.

Pisma

• Pismo Anne Boleyn za kralja Henrika VIII, 1526 Arhivirano 7. 9. 2008. na Wayback Machine
• Pismo Anne Boleyn za kardinala Wolseya, 1529 Arhivirano 10. 8. 2008. na Wayback Machine
• Pismo kraljice Anne za Thomasa Cromwella, 1535 Arhivirano 23. 7. 2008. na Wayback Machine

Vanjski linkovi

• Žene Henrija VIII
• Anne Boleyn Arhivirano 8. 3. 2012. na Wayback Machine

Titule po braku
Prethodnik: Katarina Aragonska	Kraljica Engleske 1533-1536	Nasljednik: Jane Seymour