Marija I, kraljica Engleske

Marija I (18. februar 1516 – 17. novembar 1558) je bila engleska monarhinja poznata po svom pokušaju restauracije katoličanstva u Engleskoj. Nadimak Marija Krvava zaslužila je pogubljenjem oko tri stotine protestanatskih neistomišljenika tokom marijanskih persekucija. Danas se, međutim, smatra da je mnogo drugih osoba više zaslužilo taj opis, budući da se broj pogubljenih za vrijeme Marijine petogodišnje vladavine ne može mjeriti sa brojem pogubljenih za vrijeme vladavine nekih njenih prethodnika i sljedbenika.

Marija I
Portret naslikan 1554. godine, danas u muzeju Prado
Kraljica Engleske i Irske
Vladavina	19. juli 1553 - 17. novembar 1558
Prethodnik	Eduard VI/Ivana
Nasljednik	Elizabeta I
Krunidba	1. oktobar 1553
Kraljica Kastilje i Leona, Aragonije, Sicilije i Napulja
Supružnik	Filip II, kralj Kastilje
Dinastija	Tudor
Otac	Henrik VIII, kralj Engleske
Majka	Katarina Aragonska
Rođenje	18. februar 1516 Greenwich
Smrt	17. novembar 1558 London
Mjesto sahrane	Westminsterska opatija

Razdoblje do vladavine

Djetinjstvo

Bila je jedino preživjelo dijete kralja Henrika VIII i njegove prve žene Katarine Aragonske, te, po majci, unuka aragonskog kralja Ferdinanda II i kastiljske kraljice Izabele I. Bila je vrlo napredno, ali bolešljivo dijete lošeg vida i problema sa sinusima, zbog kojih je često patila od glavobolja. Moguće je da je uzrok njenog slabog zdravlja bio sifilis, kojeg je preko majke dobila od oca.

Sa devet godina je postala službena nasljednica svog oca, ali Henrik je i dalje silno želio dobiti muškog nasljednika. Henrik je bio jako blizak sa Marijom i ona je tokom djetinjstva smatrana najvažnijom evropskom princezom. Stranim posjetiocima je, predstavljajući im svoju kćer, Henrik običavao govoriti: "Ova djevojčica nikada ne plače". Za Marijin odgoj brinula se guvernata i njena majka, koja ju je sama podučavala latinski jezik, a uz pomoć španskog učitelja učila je i grčki jezik, nauku i muziku.

Godine 1525. Mariji je neslužbeno dodijeljena titula princeze od Velsa kao očevoj nasljednici i ona je počela obavljati prijestolonasljedničke dužnosti u ime brata kojeg još uvijek nije imala. Predsjedavala je velškim savjetom u zamku Ludlow, u kojem je imala vlastiti dvor.

Već kada je navršila dvije godine njen otac Henrik VIII obećao je njenu ruku sinu francuskog kralja Franje I. Nakon tri godine to obećanje je razvrgnuto, a Marija je obećana Karlu V, caru Svetog Rimskog Carstva, no i taj je ugovor razvrgnut pošto je Karlo tražio da Marija, tada Henrikovo jedino dijete i presumirana nasljednica, doseli u Španiju i sa sobom donese ogroman miraz. Nakon toga je sklopljen novi ugovor prema kojem se Marija trebala udati za Franju I, a ne za njegovog sina, ali pripreme za vjenčanje omela je situacija stvorena Henrikovom željom da dobije muškog nasljednika. Turbulentne okolnosti tokom sljedeće decenije gurnut će u stranu pitanje Marijine udaje.

Poništavanje braka Henrika i Katarine

Rezultat Henrikovih težnji za sinom bila je poništenje braka sa Marijinom majkom Katarinom. Sa druge strane, rezultat toga poništenja bilo je razdvajanje engleskog i rimskog katoličanstva, pošto rimski papa nije želio poništiti brak Henrika i Katarine. Henrik je kao zvaničan razlog za poništenje braka naveo Katarinin prvi brak sa njegovim bratom, princom Arturom, zbog kojeg je, kako je on to vidio, njegov brak sa Katarinom viđen kao incest u Božijim očima. Marija je tako, dana 23. januara 153. godine, postala dijete iz nepostojećeg braka i time vanbračna, zbog čega je njena titula princeza zamijenjena mnogo skromnijom titulom ledi. Njen otac je u trenutku poništenja braka sa Katarinom već bio vjenčan sa Anne Boleyn, a njihov brak je ozakonjen već 25. maja 1533. godine.

Anne se bojala da će Marija, njena pastorka, predstavljati prijetnju Elizabetinoj poziciji nasljednice. Henrik je zato otpustio sve sluge ledi Marije i poslao je u zamak Hatfield, gdje je zajedno sa ostalom poslugom dvorila svoju dvadeset godina mlađu polusestru, princezu Elizabetu. Anne je često posjećivala svoju kćerku i pritom se redovito sukobljavala sa Marijom. Marija joj se obraćala sa "očeva ljubavnice", dok je Anne nju zvala "prokleto kopile". Marija je nekoliko godina bila ustrajna u odbijanju da prizna svoju maćehu za kraljicu i svog oca za vrhovnog vjerskog poglavara.

Anne jeste pokušala popraviti svoj odnos sa Marijom, pod uslovom da je ona prizna za kraljicu, što je Marija odlučno odbijala. Anne je gurala svoju kćerku Elizabetu ispred Marije kada god je to bilo moguće i tiho je ohrabrivala Henrika da favorizira Elizabetu, jer je to bio jedini način da se ona sama održi na dvoru.

Posjete majci su Mariji bile zabranjenene čak i onda kada se Katarinino zdravlje naglo pogoršalo, ali Katarinine odane sluge pomogle tajnom razmjenjivanju pisama između majke i kćeri. Mariji nije bilo dopušteno da prisustvuje Katarininom pogrebu 1536. godine. Na dan Katarinine sahrane Anne je pobacila sina, što navodi Henrika na sumnjanje da je njihov brak proklet. Anne je osuđena na smrt i pogubljena 19. maja 1536. godine. Elizabeta je po majčinom pogubljenju proživjela isto što i Marija - od princeze postala je ledi Elizabeta. Međutim, Marija je za vrijeme poništavanja braka svojih roditelja i gubitka titule imala dvadeset, a Elizabeta samo tri godine.

Ledi Marija 1544. godine

Smatra se da je zbog ovog tretmana ogorčena Marija bila jako hladna prema sestri tokom Elizabetine adolescencije. Elizabetu je često zadirkivala spominjući pogubljene njene majke Anne, koju je nazivala vješticom. Pokušala je popraviti svoj odnos sa ocem tako što ga je priznala za vrhovnog poglavara Crkve Engleske. Ovim ne samo da je izgubila podršku Pape, već je i priznala nevalidnost braka svojih roditelja, te tako i vlastitu nezakonitost.

Povratak u Henrikovu milost

Marija se nadala da će svi njeni problemi nestati smrću Anne Boleyn. Samo dan nakon smrti jedne, dobila je drugu maćehu - Jane Seymour. Jane je ohrabrivala Henrika da vrati obje kćerke na dvor, budući da joj one nisu mogle predstavljati prepreku. Janini pogledi i mišljenja su bili mnogo slični Marijinim, tako da je Marija prihvatila i poštovala novu maćehu. Jane joj je ponudila da bude kuma sinu Edvardu, princu od Velsa, nasljedniku kojeg je Henrik toliko dugo čekao. Marija je pristala, a samo dvanaest dana poslije predvodnica je Janinog pogreba. Kao rezultat dobrih odnosa sa Henrikovom najdražom ženom (to jest, jedinom koja mu je rodila sina), Marija je bila vraćena na Henrikov dvor. Henrik joj je čak poklonio i zamak na kojem je imala vlastiti dvor, iako je Marija odlučila provoditi više vremena sa svojim ocem. Kad god bi Marija pomenula svoju majku, Henrik bi je ljutito otjerao u njen zamak. Isto je činio i sa Elizabetom kada bi ona pomenula svoju majku, ali je nju slao u zamak Hatfield.

Marijina posljednja maćeha i Henrikova šesta žena, Katherine Parr, uspjela je ponovo okupiti i pomiriti cijelu porodicu. Na njeno insistiranje, Marija i Elizabeta su 1544. godine Zakonom o naslijeđivanju ponovno uvrštene u nasljednu liniju, u kojoj je Edvard imao prednost nad objema, a Marija nad Elizabetom. Marija je poštovala Katherine i slagala se sa njom, uprkos tome što je Katherine bila protestantica i samo dvije godine starija od nje.

Vladavina polubrata

Tudori
Henrik VII ∞ Elizabeta od Yorka
Artur, princ od Velsa
Margareta, kraljica Škota
Henrik VIII
Marija, kraljica Francuske
Henrik VIII ∞ Katarina Aragonska, Anne Boleyn, Jane Seymour, Ana Klevska, Katherine Howard, Katherine Parr
Marija I
Elizabeta I
Eduard VI
Eduard VI
Marija I
Elizabeta I

Nakon Henrikove smrti 1547. godine, na tron dolazi Edvard VI, prvi engleski protestantski vladar koji je, putem regentskog vijeća i svoga lorda protektora, u vjerski i politički život Engleske počeo uvoditi, ponekad i nasilnim metodama, protestantske običaje i pravila.

Marija, predana katolkinja baš poput svoje majke, tražila je od brata vlastitu kapelu, u kojoj bi se mogla moliti. Njen zahtjev ne samo da je odbijen, već su joj vlasti potpuno zabranile da prakticira svoju vjeru. Marija se zato obratila caru Karlu V, koji je Engleskoj zaprijetio ratom ukoliko se Mariji i dalje budu narušavale vjerske slobode. Nakon toga se na dvoru više nisu mješali u njene vjerske običaje i slobode, ali je ovaj čin ozbiljno uticao na Marijin odnos sa Edvardom.

Edvard VI umro je kao petnaestogodišnjak. Prije svoje smrti sastavio je oporuku prema kojoj su Marija i Elizabeta ponovno bile isključene iz nasljedne linije, zbog toga što su bile rođene u Henrikovim poništenim brakovima. Jednostavan razlog za ponovno isključenje Marije bila je njena nevoljkost da se podredi novoj religiji, zbog čega se strahovalo da bi mogla trajno restaurirati katoličanstvo u Engleskoj, a, pošto je za zvaničan razlog uzeta njena ilegitimnost, iz nasljedne linije je morala biti izbačena i Elizabeta. Slijedeća u nasljednoj liniji bila je Frances Brandon, kćerka Henrikove mlađe sestre Marije, ali ona nije bila po volji Edvardovog regenta, Johna Dudleya, pa se sama odrekla nasljednih prava. Za nasljednicu je izabrana Jane Grey koja je na kraju i naslijedila krunu. Historičari i pravni stručnjaci osporavaju pravnu ispravnost ove oporuke iz više razloga, među kojima su najjači argumenti to što je oporuku sastavio tada maloljetni i teško bolesni kralj, i to što je bila u protivnosti sa Zakonom o naslijeđivanju donešenim u vrijeme Henrika VIII.

Nakon Edvardove smrti 6. jula 1553. godine, krunu je, prema njegovoj oporuci, naslijedila Jane Grey. Jane je proglašena kraljicom 10. jula 1553. godine. U trenutku proglašenja, tada u narodu mnogo popularnija Marija, pobjegla je u Suffolk. Tu je skupila vojsku od 20.000 ljudi i do 19. jula, sa Elizabetom umarširala u London gdje su zbacile Jane Grey s trona.

Vladavina

Pobjednički ulazak Marije i Elizabete u London

U početku svoje vladavine Marija I je težila da bude milosrdna vladarica te je pustila Jane Grey na slobodu, budući da je smatrala da je krunu preuzela pod prisilom svekra. Svečanost na kojoj je Marija I okrunjena održana je 1. oktobra 1553. godine, a zvanična titula u trenutku kada je došla na tron glasila je: "Marija, milošću Božijom, kraljica Engleske, Francuske i Irske, branitelj vjere, vrhovni poglavar Crkve Engleske i također Crkve Irske". Marija vrlo vjerovatno nije nikada koristila ovu titulu jer se kosila sa njenim vjerskim uvjerenjenima, te ju je u decembru 1553. godine zvanično odbila koristiti.

Prva Marijina odluka kao kraljice bila je da je ponovno, retroaktivno, učini brak svojih roditelja valjanim. Sa sebe je tako skinula etiketu kopileta, dok se Elizabeta nije nikada trudila to učiniti.

U januaru 1554. godine došlo je do protestantske pobune pod vodstvom Thomasa Wyatta koja je Jane Grey željela vratiti na prijestolje. Jane i njen suprug, Guildford Dudley, zajedno sa njegovom braćom, optuženi su za veleizdaju i urotu protiv Marije. Suđeno im je u Londonu 13. novembra 1553. godine. Svi optuženi proglašeni su krivima i osuđeni na smrt. Prema presudi, Jane je trebala biti ili spaljena živa na Tower Hillu, ili obezglavljena u Toweru, kako Marija poželi. Jane i Guildford su pogubljeni dana 12. februara 1554. godine.

Restauracija katoličanstva

Već u januaru 1554. godine, tek šest mjeseci nakon što je krunu preuzela Marija, svi važni protestantski svećenici bježe u njemačke zemlje kako bi izbjegli persekuciju oženjenog svećenstva. U martu naredila je svim biskupima da uklone oženjene svećenike. Parlament se sastao u aprilu i složio se sa Marijinom odlukom da uspostavi zakone koji kažnjavaju heretike, pod uslovom da ona zaboravi na povrat zemlje samostanima.

Tokom svoje vladavine Marija je svu svoju pažnju posvetila tome kako bi na neki način poništila posljedice Henrikovog raskola sa papom i Katoličkom crkvom, te pravne i vjerske posljedice vladavine njenog polubrata. Trudila se vratiti Crkvu Englesku u okrilje Rimokatoličke crkve. Sa tim ciljem parlament je poništio sve zakone iz doba Edvarda VI, a glavne protagoniste prethodne protestantske vlasti progonila je svim sredstvima. Oko tri stotine njih je dala pogubiti spaljivanjem na lomači. Prvi pogubljenik bio je John Rogersm čovjek koji je Bibliju preveo an engleski jezik, a među pogubljenim bio je i Thomas Cranmer, svećenik koji je aranžirao poništenje braka Marijinih roditelja.

Marija je bila odlučna vratiti cijelo kraljevstvo katoličanstvu, počevši od svoga dvora. Zbog opredjeljenja za protestantizam i sumnji da je učestvovala u pobuni protiv nje, Marija je dva mjeseca držala Elizabetu zatvorena u Toweru. Ministar cara Karla V upozorovao je Mariju da joj tron neće biti sguran dok god je njena polusestra u životu, ali članovi vlade koji su simpatisali Elizabetu savjetovali su Mariju da je u nedostatku dokaza poštedi. Marija je na kraju odlučila poštediti Elizabetu i odredila joj je šestomjesečni kućni pritvor.

Brak

Marija i Filip

Marija, neudata 37-godišnjakinja, trudila se održati katoličanstvo u Engleskoj. Da bi joj to uspjelo morala je osigurati da njen nasljednik bude katolik. Kako su njena sestra i svi bliski rođaci bili protestanti, jedini način da ostvari taj cilj bio je da se uda za katolika i rodi katoličko dijete. Car Karlo V sugerirao joj je da se vjenča s njegovim jedinim sinom, nadvojvodom Filipom, što se nije svidjelo engleskom plemstvu, a ni narodu budući da je postojao strah da bi Španija putem njihovih potomaka mogla zavladati Engleskom. Ovaj strah prouzročila je činjenica da je Marija bila prva vladarica Engleske (zanemari li se kratke i upitne vladavine Jane Grey i carice Matilde.

Nakon što je uspješno savladala Wyattevu pobunu, vjenčala se sa jedanaest godina mlađim Filipom. Brak je sklopljen 25. jula 1554. godine u Katedrali Winchester. Kako je on kasnije postao prvi kralj ujedinjene Španije, ona je postala i kraljica Španije. Parlament je Filipu dodijelio titulu kralja i odredio da će biti nominalni suvladar, ali da neće smijeti uvoditi strance u englesku politiku. Bračni ugovor odredio je da će se likovi Filipa i Marije zajedno pojavljivati na kovanicama i pečatu kraljevstva, da će se parlament sazivati u ime para, te da će zajedno potpisivati državne dokumente. Marijin grb je spojen s Filipovim. Ipak, parlament nije dozvolio da Filipov autoritet nadmaši Marijin, te Filip nikada nije bio okrunjen za kralja Engleske i nikada mu nije bilo dozvoljeno miješanje u politiku Engleske. Njihova puna, zajednička titula glasila je: "Filip i Marija, milošću Božijom, kralj i kraljica Engleske, Španije, Francuske, Jerusalema, obiju Sicilija i Irske, nadvojvode Austrije, vojvode Burgundije, Milana i Brabanta, grofovi Habsburga, Flandrije i Tirola, branitelji vjere".

Dok je Marija bila opsjednuta ljubavlju prema Filipu, on je nju smatrao neprivlačnom i nakon samo četrnaest mjeseci braka otputovao u Španiju. Zbog ovog braka Marija je u narodu izgubila početnu potporu i postala izrazito nepopularna.

Politika

Na vanjskopolitičkom planu Marija I se, na nagovor svog supruga Filipa, uključila u rat protiv Francuske, koji je završio pogubno za interese Engleske; izgubljen je i posljednji komadić francuskog teritorija kojim je vladala Engleska - grad Calais. Uprkos braku Marije i Filipa, Engleska se nije okoristila ogromnom zaradom od trgovine sirovinama iz Novog svijeta, kojeg je Španija gotovo cijelog kolonizirala.

Na unutrašnjem političkom planu, osim restauracije katoličanstva, pokušala je provesti novčanu reformu koja joj nije uspjela, kao i neuspješan povrat zemljoposjeda samostanima kojima su oni bili oduzeti za vrijeme Henrika VIII.

Smrt i ostavštvina

Tokom svog braka patila je od sindroma lažne trudnoće i bila napuštena od strane supruga, pa je postala više tragična osoba nego tiranin kakvom ju opisuju mnogi historičari. Doživjela je dvije lažne trudnoće. Prije smrti sačinila je oporuku u kojoj je navela da će njen suprug Filip biti regent njihovom djetetu do njegove punoljetnosti, ali naposljetku nijedno dijete nije rođeno iz njenog braka sa španskim kraljem. Umrla je 17. novembra 1558, najvjerovatnije od karcinoma jajnika, a kako nije imala toliko željenog djeteta, naslijedila ju je polusestra Elizabeta I.

Iako je u svojoj oporuci zatražila da bude sahranjena pored svoje majke u katedrali Peterbourough, Marija je sahranjena u Westminsterskoj opatiji. U isti grob će četiri decenije kasnije biti sahranjena i njena polusestra Elizabeta. Natpis na njihovom grobu, kojeg je dodao Jakov I Engleski, na latinskom kaže: "Partneri i na tronu i u grobu, ovdje leže dvije sestre, Elizabeta i Marija, nadajući se uskrsnuću".

Sjećanje na Mariju I i njenu vladavinu preživjelo je u mnogo oblika umjetničkih djela. Popularna dječija uspavanka, "Mary, Mary, Quite Contrary", za koju se smatra da je stvorena u 18. vijeku od strane protestanata, indirektno i putem poređenja govori o marijanskim persekucijama, Marijinoj nesposobnosti da rodi djecu i nezainteresovanosti njenog muža za nju. Dok ova pjesma Mariju prikazuje kao tragičnu figuru, za današnje mišljenje o Mariji kao tiraninu zaslužnim se, između ostalih, smatra i Mark Twain, koji ju je u svom djelu zvanom "Kraljević i prosjak" nakratko prikazao kao hladnu i okrutnu osobu.

Preci

16. Owen Tudor

8. Edmund Tudor, 1. grof od Richmonda

17. Katarina od Francuske

4. Henrik VII, kralj Engleske

18. John Beaufort, 1. vojvoda od Somerseta

9. Margaret Beaufort

19. Margaret Beauchamp

2. Henrik VIII, kralj Engleske

20. Rikard od Yorka

10. Edvard IV, kralj Engleske

21. Cecily Neville

5. Elizabeta od Yorka

22. Richard Woodville, 1. grof Rivers

11. Elizabeth Woodville

23. Jacquetta Luksemburška

1. Marija I, kraljica Engleske

24. Ferdinand I, kralj Aragonije

12. Ivan II, kralj Aragonije

25. Eleonora od Alburquerquea

6. Ferdinand II, kralj Aragonije

26. Fadrique Enríquez, grof od Melbe i Ruede

13. Juana Enríquez

27. Mariana de Córdoba

3. Katarina Aragonska

28. Henrik III, kralj Kastilje

14. Ivan II, kralj Kastilje

29. Katarina Lankasterska

7. Izabela I, kraljica Kastilje

30. Ivan od Reguengosa

15. Izabea Portugalska

31. Izabela od Braganze

Reference i bilješke

Vladarske titule
Prethodnik: Eduard VI/Ivana	Kraljica Engleske i Irske s Filipom 1553-1558	Nasljednik: Elizabeta I
Titule po braku
Prethodnik: Izabela Portugalska	Kraljica Kastilje, Aragonije, Majorke, Sicilije i Valencije 1556-1558	Nasljednik: Elizabeta od Francuske