Katherine Parr [1] (fonol. Keterin Par; 1512 - 5. septembar 1548) bila je šesta i posljednja žena Henrika VIII, pa tako kraljica Engleske i prva kraljica Irske. Od svih žena koje su bile engleske kraljice po braku, Katherine je bila najudavanija. Imala je četiri muža, a četvrtim vjenčanjem izgubila je titulu kraljice udovice koju je držala kao Henrikova udovica.

Katherine Parr
SupružnikEdward Borough
John Neville
Henrik VIII
Thomas Seymour
DjecaMary Seymour
OtacThomas Parr
MajkaMaud Green
Rođenje1512
Smrt5. septembar 1548

Prvi brakovi

uredi

Kćerka Thomasa Parra, Henrikovog viteza, i Maud Green, dvorske dame Katarine Aragonske, sa petnaest godina se udala za ostarjelog barona Edwarda Borougha, a ostala udovica sa sedamnaest godina. Negdje između 1530. i 1533. godine udala se za barona Johna Nevilla i dobila dvoje pastoraka, a opet je ostala udovica 1543. godine. Nakon smrti drugog muža, bogata udovica bez djece se počela zanimati za Thomasa Seymoura, brata umrle kraljice Jane, ali je zapela za oko kralju, koji je nakon pogubljenja svoje pete žene tražio novu ženu.

Moguća kraljeva mladenka

uredi

Već pet puta se pozicija Henrikove žene, bez obzira na titulu koja je sa njom dolazila, pokazala preriskantnom i Henrik nije lahko pronašao novu mladenku. Prema novom zakonu kojeg je Henrik uveo pred pogubljivanje Katherine Howard, svaka njegova buduća žena koja bi lagala o svom djevičanstvu bila bi automatski osuđena na obezglavljivanje. Henrik nije bio baš dobar pri prepoznavanju djevica; sumnjao je u Anu Klevsku koja je zasigurno umrla kao djevica, a pogriješio je opet u vezi Katherine Howard koju je smatrao djevicom. Katherine, sa druge strane, nije imala problema sa tim jer svoje djevičanstvo nije morala potvrđivati; bila je imućna, dvostruka udovica. Tako je ostala najbolja Henrikova prilika za ženidbu.[2]

Brak sa Henrikom VIII

uredi
 
Portret Katherine Parr iz 1545. godine

Udala se za kralja 12. jula 1543. godine u palači Hampton. Time ne samo da je postala kraljica Engleske, već i novonastalog kraljevstva Irske. Kao kraljica, Katherine je bila djelomično zaslužna za pomirenje Henrika i njegovih kćeri, Marije i Elizabete, koje će kasnije postati engleske monarhinje. Razvila je i prijateljski odnos sa Henrikovim sinom Edvardom, koji će naslijediti Henrika kao Edvard VI.

Žene Henrika VIII
  Katarina Aragonska
  Anne Boleyn
  Jane Seymour
  Ana Klevska
  Katherine Howard
  Katherine Parr

Tokom tri mjeseca, od jula do septembra 1544. godine, Katherine je upravljala kraljevstvima u ime Henrika, koji je išao na svoj zadnji i bezuspješni put u Francusku. Jedina žena kojoj je Henrik prethodno povjerio ovu dužnost bila je Katarina Aragonska, i to decenijama prije.[2] Zahvaljući činjenici da je njen dajdža bio član kraljevskog savjeta i dobrom odnosu sa Thomasom Cranmerom i grofom od Hertforda, Katherine je bila u mogućnosti da upravlja državom onako kako je ona smatrala da treba. U tom periodu Katherine je rukovala financijama i provizijama, potpisala pet kraljevskih proglasa i bila informirana o svim dešavanjima u nestabilnoj Škotskoj, kojom je tada vladala kraljica Marija I. Smatra se da su odluke koje je ona donosila kao regent, zajedno sa snažnim karakterom i dostojanstvom, uveliko utjecale na kasniju vladavinu njene pastorke Elizabete.

Njeni vjerski pogledi su složeni zbog nedostatka dokaza i citata. Katherinin dvor bio je otvoren za mnoge intelektualne i religijske debate, zbog čega ubrzo zadobija nepovjerenje katolika.[2] Katherine je bila rođena i odgojena kao katolkinja, ali je u kasnijem životu pokazivala interes za "novu vjeru".[2] Zanimala ju je dovoljno da zadobije nepovjerenje katolika, pogotovo nadbiskupa Stephena Gardinera (Stefen) i kancelara Thomasa Wriothesleya (Tomas Vriotesli), grofa od Southamptona, koji su pokušali okrenuti kralja protiv nje 1546. godine. Čak je planirano hapšenje, ali je Katherine uspjela uvjeriti muža da se sa njim raspravljala oko religije samo da bi mu skrenula misli sa čira na nozi. Henrik je ostao katolik (iako ne rimokatolik) i ubrzo je zabranio ovakva okupljanja i teološke debate koja su konzervativci smatrali leglom hereze, ali Katherine je bez problema zaobilazila muževe naredbe i nastavila proučavati protestantske poglede.[2] Kasnije, kada je persekucija i protestanata i prereligioznih katolika dosegla vrhunac, Katherine je bila primorana izbaciti sve svoje teološke knjige.

Posljednji brak, dijete i smrt

uredi
 
Thomas Seymour, baron od Sudeleya

Nakon Henrikove smrti 28. januara 1547. godine, Katherine je bila slobodna udati se za svoju staru ljubav, Thomasa Seymoura (sada barona od Sudeleya), ali njena je sreća bila kratkoga vijeka. Mnogi, uključujući i njene dotadašnje pastorke, nisu njenu odluku smatrali primjerenom; Thomas je bio sve samo ne popularan, a Katherine nije čekala ni toliko dugo da se ustanovi je li trudna sa Henrikom. Nije se slagala sa Annom Stanhope, ženom muževa brata, a koristoljubljivi Thomas se navodno zainteresovao za Elizabetu.

Katherine je pod svoje skrbništvo uzela pastorku Elizabetu i kasnije njenu rodicu, Jane Grey. Iako se udavala četiri puta, tridesetpetogodišnja Katherine je po prvi put zanijela i rodila svoje jedino dijete, Mary Seymour (Meri Simor), 30. augusta 1548. godine. Sreća koja je uslijedila rođenjem njenog jedinog djeteta prekinula je nevjernost njenog muža - Seymour je napastvovao Elizabetu, te je Katherine bila prisiljena odreći se skrbništva nad njom.

Samo šest dana poslije rođenja kćerke, 5. septembra 1548. godine, Katherine je umrla u zamku Sudeley u Gloucestershiru, zbog komplikacija pri porodu. Manje od godinu dana kasnije Thomas je optužen za urotu protiv kralja i pogubljen. Skrbištvo nad Mary Seymour je dodijeljeno Katherininoj prijateljici, vojvotkinji Katherine Willoughby (Keterin Viloubi). Mary se zadnji put spominje kao dvogodišnjakinja, i iako neki vjeruju da je odrasla i zasnovala porodicu, većina historičara vjeruje da je umrla u djetinjstvu.

Reference

uredi
  1. ^ Njeno ime se ponekad navodi kao Catherine ili Kateryn, a prezime kao Parre.
  2. ^ a b c d e "Katharine/Katherine/Catherine Parr: Biography, Portraits, Primary Sources". Arhivirano s originala, 5. 10. 2007. Pristupljeno 17. 3. 2008.

Vanjski linkovi

uredi