Wikipedia

Ljudsko oko

Ljudsko oko je organski aparat čiji receptorski dio reagira na svjetlost koji ima nekoliko svrha. Kao i senzorni organi ostalih sisara, omogućava viđenje oblika, boja i svih ostalih detalja doživljene slike. Štapićaste i čepićaste ćelije ćelije u mrežnjači omogućuju svjesnu percepciju svjetla i vida, uključujući diferencijaciju i percepciju dubine. Ljudsko oko može razlikovati oko 10 miliona nijansi boja [1]

Ljudsko oko
1. Staklasto tijelo 2. Ora serrata 3. Cilijarni mišić 4. Cilijarne zonule 5. Schlemmov kanal 6. Zjenica 7. Prednja očna komora 8. Rožnjača 9. Šarenica 10. Kora leće 11. Jezgro leće 12. Cilijarni nastavak 13. Vežnjača 14. Donji kosi mišić 15. Donji pravi mišić 16. Srednji pravi mišić 17. Mrežnjačne arterije i vene 18. Optički disk 19. Dura mater 20. Centralna mrežnjačna arterija 21. Centralma mrežnjačna vena 22. Vidni živac 23. Vortikozna vena 24. Tenonova kapsula 25. Žuta mrlja 26. Jamica 27. Bionjača 28. Sudovnjača 29. Gornji pravi mišić 30. Mrežnjača
Identifikatori
MeSHD005123
TAA01.1.00.007
A15.2.00.001
FMA54448
Anatomska terminologija

Slično kao i kod ostalih sisara, oči primaju svjetlosne signale koji utiču na fotoosjetljive ganglijske ćelije za podešavanje širine zjenica, regulaciju i suzbijanje hormona melatonina i hronobiološko podešavanje dnevnonoćnog tjelesnog sata.[2]

Struktura uredi

 
U rožnjači se mogu vidjeti krvni sudovi, kao i snažni granični prsten oko šarenice
 
Vanjski dijelovi oka

Oko nije u obliku savršene sfere, a spojena je dvije jedinice. Manja frontalna jedinica, prozirna i zakrivljena, zove se [[]rožnjača]], koja je povezana sa većom, bijelom jedinicom pod nazivom beonjača. Segment rožnice ima obično radijus oko 8  mm (0,3  u). Rpžnjačina komora predstavlja preostalih pet šestina; njen radijus obično iznosi oko 12 mm. Rožnjača i bionjača su povezane prstenom koji se zove limbus ili graničnik. Šarenicva je je obojena kružna struktura koja koncentrično okružuje središte oka, zjenicu, koja izgleda tamno. Veličina zjenice, koja kontrolira količinu svjetlosti koja ulazi u oči, je prilagođena šareničnim mišićem dilatorom i (kružnim) mišićnim sfinkterom. Za posmatranje unutrašnjosti oka, koristo se uređaj poznat kao oftalmoskop.[3][4][5][6][7][8]

Svjetlo ulazi u oko kroz rožnjaču i prolazi kroz zjernicu, a zatim kroz sočivo pod kontrolom cilijarnog mišića. Prelama se i kroz staklasto tijelo i pada na svjetlosno osjetljive ćelije mrežnjače, gdje se pretvara u električne signale koji se, preko optičkog živca, prenose u mozak.

Unutrašnji sloj očne jabučice je mrežnjača. To je poluprozirna membrana sastavljena od četrdesetak vrsta živčanih stanica. Njen fotosenzitivni dio, koji je odgovoran za oštrinu vida je žuta pjega. Žuta pjega je centralni dio mrežnice gdje su živčane ćelije najgušće. Pored žute pjege nalazi se početak vidnog živca, čiji je izlaz neosjetljiv na svjetlo, pa se njegova projekcija u vidnom polju naziva slijepa pjega.

Funkcija uredi

Kao i kod ostalih sisara i nekih glavonožac, ljudsko oko funkcionira na principi tamne komore. Prednji, prozirni dijelovi lome svjetlosne zrake i projiciraju umanjenu i obrnutu sliku na fotosenzitivnu mrežnjaču gdje se u specijaliziranim živčanim ćelijama (štapićima i čepićima) obavlja njihovo pretvaranje u električne nervne impulse. Oko je najvažnije ljudsko čulo jer njihovim kanalom se prima oko 90% svih informacija iz okolne sredine. Omogućava svjesn o doživljavanje svjetla i vid. Ljudsko oko ima vidni ugao od oko 180-200˚ i može razlikovati oko 10 miliona kolornih nijansi Svako oko pokreće po tri para očnih mišića: dva para ravnih, i jedan par kosih mišića. Očna jabučica je pokretljiva oko sve tri osi, na principu kardanskog zgloba.

Boja uredi

Glavni članak: Boja očiju

Boja šarenice zavisi od količini pigmenta u šarenici i zadnjem zidu strome. Više pigmenta podrazumijeva tamnijeoči, a najviše ga sadrže tamnosmeđe šarenice, potom svijetlosmeđe, zelene, a najmanje pigmenta imaju plave šarenice. Albinizam je obilježen očima koje nemaju pigmenta i šarenice su im prozirne, pa nam se zbog odraza svjetlosti s krvnih žila šarenice, sudovnjače i mrenjače izgleda da su im šarenice sivkastoružičaste.

Vidno polje uredi

Glavni članak: Vidno polje
 
Bočni izgled ljudskog oka pod sljepoočnim uglom od oko 90°.
Ilustrira kako iris i zjenica rotiraju prema naprijed pod uticajem optičkih mogućnmosti rožnjače i očne vodice

Približno vidno polje jednog ljudskog oka, u odnosu na tačku fiksacije, je 60° gore, 60° nazalno, 70-75° dolje i 100-110° bočno (sljepoočno).[9][10][11] For both eyes the combined visual field is 130-135° vertical and 200° horizontal.[12][13] When viewed at large angles, the iris and pupil appear to be rotated toward the viewer. As a result the pupil may still be visible at angles greater than 90°.[14][15][16] Oko 12–15° sljepoočno i 1,5° ispod horizontale je slijepa pjega, koja je ugrubo 7,5° visoka i 5,5° široka.[17]

 
Dijagram presjeka ljudskog oka: A - staklasto tijelo, B - sočivo, C - rožnjača, D - zjenica, E - šarenica, F - bionjača, G - očni živac, H - mrežnjača.
 
Snimak ljudskog oka magnetskom rezonansom

Dinamički raspon uredi

Mrežnjača ima statički omjer kontrasta oko 100:1. Čim se oko pomjeri, ona uskladi svoju izloženost skupa sa prilagođavanjem rožnjače. Za početnu prilagodbi u stalnom, neprekinutom mraku potrebno je oko 4 sekunde. Potpuno prilagođavanje pomoću hemijskog mehanizama rožnjače (Purkinjeov efekt) većinom se okonča u prvih 30 minuta.

Stoga je moguć dinamički omjer kontasta od otprilike 1, 000, 000:1. Proces je nelinearan, a svaki prekid osvjetljenja u nastavkuj počinje novu prilagodbu. Dobra adaptacija ovisi o dobrom protoku krvi, pa prilagodba mraku može biti poremećena slabom cirkulacijom, kao i vazokonstriktorima, kao što su alkohol ili ]]duhan]].

Optički dio oka uključuje i sočivo, ne mnogo drugačiju od onih koje nalazimo u optičkim instrumentima poput kamera; zato se ista načla mogu primijeniti. Zjenica oka je njegov otvor, koji je ograničen šarenicom.

Refrakcija u rožnjači omogućava da se zjenični otvor jako malo razlikuje od pravog dijametra zjenice. Ulaz zjenice ima obično promjer od okio 4 mm, iako mu je raspon od 2 mm u svijetloj prostoriji, a u mraku i do 8 mm.

Iritacija oka uredi

Iritacija oka je čest problem koji doživljavaju ljudi svih životnih dobi. Postoje različiti uzroci od kojih se neki mogu izbjeći i adekvatno liječiti. Međutim, da bi se sprovele mjere opreza, važno je imati osnovno znanje o očnim nadraživačima i gdje se u nalaze u okolini. U studiji koju je izveo NOISH, istražena je učestalost simptoma u industrijskoj regiji. Rezultati istraživanja su pokazali da je iritacija oka najučestaliji simptom u industrijskoj regiji – oko 81%. Rad u uredima, uz upotrebu uredske opreme naveo je na sumnju da ima štetan zdravstveni učinak. Od 1970-ih kožni, sluznički i opći simptomi povezjuju se sa papirom za kopiranje. Pretpostavlja se da je uzrok ispuštanje različitih ispušnih i hlapljivih tvari. Ovi simptomi vežu se za tzv. Sindrom bolesne zgrade, koji uključuje simptome poput iritacije oka, kože, gornjih dišnih puteva, glavobolje i umora.

Mnogi simptomi koji su opisani u „sindromu bolesne zgrade“ i višestruke hemijske osjetljivosti liče na simptome koje izaziva polen. Uzastopno mjerenje, koje je primjenjeno u studiji akutnih simptoma oka i dišnog sistema, pokazalo je da yizazvane iritacijom kod profesionalne izloženosti natrijevom boratu. Procjena simptoma kod 79 izloženih i 27 neizloženih osoba obuhvaćalo je intervjue prije početka smjene, te u regularnim intervalima svakih 6 sati, 4 dana uzastopce. Izloženost je istovremeno praćena sa monitorom zasićensoti zraka. Korištena su dva različita profila izložensoti, dnevni prosjek i kratki(15min)prosjek. Rezultati su procijenjeni povezivanjem incidencije za svaki simptom sa kategorijom izloženosti. Akutna iritacija nosa, oka, grla te kašalj i nedostatak zraka povezuju se sa povišenom razinom izloženosti u oba slučaja. Slabiji odgovor na izloženost je uočen kad su korištene koncentracije u kraćim periodima. Rezulati su također pokazali da su pušači manje osjetljivi na i natrijev boratu u zraku.

Kretnje oka uredi

Očni aparat mozga je prespor da bi obradio sve informacije, kada slike prolaze ispred mrežnjače brzinom koja je veća od nekoliko stepeni u sekundi. Zato, da bi ljudi vidjeli i u pokretu, mozak mora kompenzirati pomjeranje glave, kretnjama očiju. Još jedna komplikacija je fokusiranje vidne oštrine u uskom vidnom polju. To područje zove se fovea, a kod ljudi pokriva otprilike 2 stepena vidnog ugla. Za jasan pogled na okolinu, mozak mora okrenuti oči tako da se slika objekta koji se želi vidjeti dovede u foveu. Očni pokreti su stoga veoma važni za vidnu percepciju, a svaki neuspjeh u njihovoj korekciji može dovesti do ozbiljnih poremećaja vida.

Dva oka su dodatna komplikacija, jer mozak mora oba usmjeriti dovoljno pravilno da svjetlost sa objekta koji se glada pada podjednako na obje mrežnjače; u suprotnom, javljaju s dvostruke slike. Pokreti različitih dijelova tijela kontroliraju napeti mišići oko zglobova. Pokreti oka nisu iznimka, ali imaju posebne prednosti koje skeletni mišići i zglobovi nemaju, pa su stoga od njih i razlikuju.

Kontrola pokreta uredi

Svako oko ima 6 mišića koji kontroliraju pokrete: lateralni ravni, medijalni ravni, donji ravni, gornji ravni, donji kosi i gornji kosi. Kada mišići učestvuju u različitim kretnjama, obrtna sila omogućuje okret, skoro punu rotaciju, sa jednim milimetrom translacije. Zato se može zamisliti da se oko rotira oko jedne tačke koja se nalazi u njegovom centru.

Brzi očni pokreti i sakade uredi

Brzi očni pokreti, skraćeno REM (rapid eye movement), odnose se na stadij sna tokom kojeg se dešavaju snovi. U ovoj fazi oči se brzo pomiču. To nije osobit oblik očnog pokreta. Sakade su brzi, simultani pokreti oba oka u istom smjeru koje kontrolira frontalni režanj mozga. Neka nepravilna skretanja, pokreti manji od kaskade, a veći od mikroskopskih, sežu do 6 lučnih minuta.

Mikrosakade uredi

Čak i kada se koncentriramo i gledamo u jednu tačku, oko ne miruje. To omogućava da pojedinačne fotosenzitivne ćelije stalno budu stimulirane u različitim intenzitetima. Bez promjene dotoka informacija, ove ćelije bi se prestale ispoljavati. Kod odraslih osoba, mikrosakade pomjeraju oko za najviše 0,2 stepena.

Vestibulo-okularni refleks uredi

Vestibulo-okularni refleks je refleksna kretnja oka koji stabilizira slike na mrežnjači pri pomjeranju glave, stvarajući očni pokret u smjeru koji je obrnut od pokreta glave, čime se slika sačuva u centru vidnog polja. Naprimjer, kada se glava okreće udesno, oči se kreću ulijevo, i obratno.

Glatki pokreti praćenja uredi

Oči mogu također pratiti i pokretni objekt. To praćenje je manje precizno od vestibulo-okularnog refleksa, jer je potrebno da mozak obradi ulazne informacije, pa da onda daje povratne informacije. Praćenje objekta pri konstantnoj brzini relativno je lahko, iako oči često čine sakade, a da bi sustigli pokret. Glatki pokreti praćenja kod odraslih mogu dostići i 100˚/s. Puno je teže pratiti pokret u uvjetima slabog svjetla ili prilikom kretanja, osim ako ne postoji druga tačka odnosa za određivanje brzine.

Optokinetski refleks uredi

Optokinetski refleks je kombinacija sakada i glatkih pokreta praćenja. Kada se, naprimjer, gleda kroz prozor voza koji se kreće, oči se mogu kratkotrajno fokusirati na 'pokretni' vagon (pomoću pokreta praćenja), dok voz ne nestane iz vidnog polja. U tom trenutku se uključi optokinetički refleks i vraća oči na tačku gdje je voz prvi put viđen (pomoću sakade).

Vergentni pokreti uredi

Kad se stvara binokularna slika objekta, oči moraju rotirati oko vertikalne osi, kako bi projekcija slike bila u centrima mrežnjače oba oka. Da bi se objekt gledao izbliza, oči rotiraju jedno prema drugom (konvergencija), dok se za gledanje objekta na daljinu rotiraju jedno od drugog (divergencija). Pretjerana konvergencija naziva se 'ukršteno gledanje' (naprimjer, fokusiranje pogleda na vrh nosa). Kada se gleda u daljinu ili kada se osoba 'zagleda u ništa', oči niti konvergiraju niti divergiraju. Vergentni pokreti su usko povezani s akomodacijom oka. U normalnim okolnostima, promjenom fokusa zbog gledanja objekta na različitoj udaljenosti, oči automatski idu u di/konvergenciju, odnosno akomodaciju.

Starosne promjene uredi

Postoje mnoge bolesti, poremećaji i obilježavajuće staračke promjene koje pogađaju očne jabučice i pomoćne strukture. Neke promjene na oku isključivo su posljedica starenja, a sa starenjem slabi kvalitet vida, čak i kad bez ikakvih očnih bolesti i poremećaja. Starosne promjene anatomije i funkcije oku obično se javljaju postepeno. Funkcijski najčešće starosne promjene su smanjenje veličine zjenica i gubljenje sposobnosti akomodacije (staračka dalekovidnost ili staračka presbiopija). Površina zjenice utiče na količinu svjetlosti koja pada na mrežnjaču. Zjenica tokom godina postaje uža i teže se širi, zbog čega na mrežni+jhaku dolazi sve manje svjetla. U usporedbi s vidom mladih ljudi, stariji vide na jakoj svjetlosti približno onako kako mladi vide kad nose srednje zatamnjene sunčane naočale, a pri slabijoj svjetlosti vide kao kad mladi gledaju kroz izuzetno tamne naočale. Zbog toga, stari ljudi, za obavljanje aktivnosti koje zahtijevaju osvjetljenje, treba mnogo više svjetlosti nego mladima.

Sa starenjem se na periferiji rožnjače stvara bjeličasti prsten koji se naziva gerontokson ili arcus senilis. Posljedica je taloženja sitnih kapljica masti u stromi rožnjače. Starenje izaziva uzrokuje i spuštanje očnih kapaka, koji atrofiraju, a ponekad i isturanje orbitalnog masnog tkiva kroz oslabljenu orbitnu pregradu. Te promjene uzrokuju različite poremećaje kapaka, kao što su ektropij, entropij, dermatohalaza i ptoza gornjeg kapka. U staklastom tijelu se javljaju likvefakcije, kondenziranja kolagenih vlakana staklastog tijela, što je praćeno viđenjem "mušice u oku" i odljepljenja zadnje membrane staklastog tijela.

Dodatne slike uredi

  •  
    Desno oko (horizontalni presjek)
  •  
    Oko i anatomija orbite sa motornim nervima
  •  
    Orbita sa okom i vidljivim nervima (periokularno masno tkivo je uklonjeno)
  •  
    Orbita sa okom i okoloočnim masnim tkivom
  •  
  •  
  •  
    Obilježene očne strukture
  •  
    Drugi pogled na obilježene očne strukture

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ Judd, Deane B.; Wyszecki, Günter (1975). Color in Business, Science and Industry. Wiley Series in Pure and Applied Optics (third izd.). New York: Wiley-Interscience. str. 388. ISBN 0-471-45212-2.
  2. ^ Zimmer, Carl (februar 2012). "Our Strange, Important, Subconscious Light Detectors". Discover Magazine. Arhivirano s originala, 21. 4. 2012. Pristupljeno 5. 5. 2012.
  3. ^ Campbell N. A.; et al. (2008). Biology. 8th Ed. Person International Edition, San Francisco. ISBN 978-0-321-53616-7. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)
  4. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  5. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-222-6.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1996). Biologija 1. Sarajevo: Federecija Bosne i Hercegovine – Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta.
  7. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Eds. (2005). Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB) Sarajevo. ISBN 9958-9344-1-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  8. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1996). Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo. ISBN 9958-21-091-6.
  9. ^ Savino, Peter J.; Danesh-Meyer, Helen V. (1. 5. 2012). Color Atlas and Synopsis of Clinical Ophthalmology -- Wills Eye Institute -- Neuro-Ophthalmology. Lippincott Williams & Wilkins. str. 12. ISBN 978-1-60913-266-8. Pristupljeno 9. 11. 2014.
  10. ^ Ryan, Stephen J.; Schachat, Andrew P.; Wilkinson, Charles P.; David R. Hinton; SriniVas R. Sadda; Peter Wiedemann (1. 11. 2012). Retina. Elsevier Health Sciences. str. 342. ISBN 1-4557-3780-1. Pristupljeno 9. 11. 2014.
  11. ^ Trattler, William B.; Kaiser, Peter K.; Friedman, Neil J. (5. 1. 2012). Review of Ophthalmology: Expert Consult - Online and Print. Elsevier Health Sciences. str. 255. ISBN 1-4557-3773-9. Pristupljeno 9. 11. 2014.
  12. ^ Dagnelie, Gislin (21. 2. 2011). Visual Prosthetics: Physiology, Bioengineering, Rehabilitation. Springer Science & Business Media. str. 398. ISBN 978-1-4419-0754-7. Pristupljeno 9. 11. 2014.
  13. ^ Dohse, K.C. (2007). Effects of Field of View and Stereo Graphics on Memory in Immersive Command and Control. ProQuest. str. 6. ISBN 978-0-549-33503-0. Pristupljeno 9. 11. 2014.[mrtav link]
  14. ^ Spring, K. H.; Stiles, W. S. (1948). "APPARENT SHAPE AND SIZE OF THE PUPIL VIEWED OBLIQUELY". British Journal of Ophthalmology. 32 (6): 347–354. doi:10.1136/bjo.32.6.347. ISSN 0007-1161. PMC 510837. PMID 18170457.
  15. ^ Fedtke, Cathleen; Manns, Fabrice; Ho, Arthur (2010). "The entrance pupil of the human eye: a three-dimensional model as a function of viewing angle". Optics Express. 18 (21): 22364–76. doi:10.1364/OE.18.022364. ISSN 1094-4087. PMC 3408927. PMID 20941137.
  16. ^ Mathur, A.; Gehrmann, J.; Atchison, D. A. (2013). "Pupil shape as viewed along the horizontal visual field". Journal of Vision. 13 (6): 3–3. doi:10.1167/13.6.3. ISSN 1534-7362.
  17. ^ MIL-STD-1472F, Military Standard, Human Engineering, Design Criteria For Military Systems, Equipment, And Facilities (23 Aug 1999) PDF

Vanjski linkovi uredi


Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljudsko_oko&oldid=3483447"