Sudovnjača
Sudovnjača – poznata i kao horoidea – je prokrvljeni sloj oka, sastavljen od vezivnog tkiva. Nalazi se između mrežnjače i rožnjače. Debljina ljudske sudovnjače je daleko najveća u zadnjem dijelu oka (0,2 mm), dok se u okolnim područjima sužava na 0,1 mm. Preko nje u oko se dopremaju kisik i hranjive tvari na vanjski sloj mrežnjače. Uz cilijarno tijelo i šarenicu, formira srednju očnu ovoivojnicu (uvein trakt).[1][2][3]
| Sudovnjača Chorioidea | |
|---|---|
 Poprečni presjek ljudskog oka sa obiljženom sudovnjačom (na vrhu) | |
| Detalji | |
| Sistem | Čulo vida |
| Identifikatori | |
| Gray's | p.1009 |
| MeSH | A09.371.894.223 |
| TA | A15.2.03.002 |
| FMA | 58298 |
| Anatomska terminologija | |
Slojevi uredi
Sudovnjača je sastavljena od četiri lista (lamine).
- Suprasudovnjačni list čine lamele kolagenih i elastičnih vlakana koje su obložene endotelom, sa prednjim krajem na sudovnjači, a otraga na bionjači. Prilikom akomodacije oka, lamele djeluju kao antagonisti cilijarnom mišiću, jer nakon popuštanja stezanja ovog mišića vraćaju sudovnjaču u prvobitni položaj. Sistem pukotina između lamela uvezan je u kapilarni prostor (Spatium perichorioideale), kroz koji se meridijanski, prema naprijed, pružaju cilijarne žile i nervi na putu prema cilijarnom tijelu i šarenici.
- Vaskulozni list uključuje velike arterijske ogranke kratkih cilijarnih arterija, venske ogranke koji se ulijevaju u vrtložne vene, te vezivno tkivo.
- Koriokapilarni list sastoji se od spletova kapilara koje grade režnjiće. Glavna funkcija im je da ishrana vanjskih pet slojeva mrežnjače (tzv. avaskularni slojevi mrežnjače).
- Bazni list (Bruchova membrana) satavljena je od tanke mreže elastičnih vlakana, a priliježe uz pigmentni sloj mrežnjače.[4]
Prokrvljavanje uredi
Sudovnjača dobija krv iz stražnje cilijarne arterije koja je u stvari grana očne arterije. Arterije ncirkulacjenog krvotoka, koje opskrbljuju srednju očnu ovojnicu (uveu) te srednje i vanjske slojeve mrežnjače, grane su očne arterije, koje ulaze u očnu jabučicu bez prolaska uzduž vidnog nerva. S druge strane, mrežnjačna cirkulacija, koja polazi od njene centralne arterije, koja je također grana opčne arterije, prolazi skupa s vidnim nervom. Granaju se u segmentne ogranke do arteriola i međusobno se ne povezuju. To je klinički važno za bolesti koje pogađaju krvnu opskrbu sudovnjače. Makula (žuta mrlja), koja je odgovorna za centralni vid, kao i prednji dio vidnog nerva, potpuno ovise o prokrvljenosti sudovjače.
Mehanizam uredi
Melanin, tamni pigment, pomaže sudovnjači u ograničenju nekontrolirane refleksije svjetlosnih zraka u oku koje bi mogle rezultirati viđenjem mutne slike. Kod ljudi i većine primata, melanin se prosijava kroz sudovnjaču. Kod osoba sa albinizmom tu najčešće nema melanina pa je vid jako slab. U mnogih životinja djelomična odsutnost pigmenta omogućava superioran noćni vid. Kod tih životinja melanin je odsutan u dijelu sudovnjače, a unutar je sloj tkiva (tapetum lucidum) koje dobro reflektira svjetlost, pomažući skupljanje zraka i reflektirajući ih kontrolirano. Nekontrolirana refleksija svjetla iz mračne sudovnjače na fotografijama, npr., daje efekt crvenih očiju, dok kontrolirana refleksija iz tapetum lucidum ima svjetlucajuće efekte.[5][6][7]
Također pogledajte uredi
Reference uredi
- ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
- ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
- ^ Borovac I., Ur. (2012): Čovjek - velika ilustrirana enciklopedija. Mozaik knjiga, ISBN 978-953-196-999-4.
- ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
- ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
- ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
- ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010)ː The Oxford Textbook of Medicine Arhivirano 21. 3. 2012. na Wayback Machine (5th ed.). Oxford University Press
