Staklasto tijelo
Staklasto tijelo (latinski: corpus vitreum) je prozirna gel masa koja ispunjava prostor između očnog sočiva i mrežnjače i najvećim dijelom ispunjava unutrašnjost očne jabučice (bulbus oculi). Svojim prednjim dijelom ono je u vezi sa očnim sočivom, a pozadi i sa strana sa unutrašnjom očnom ovojnicom, odnosno mrežnjačom. Često se naziva staklasta tečnost ili jednostavno staklasto.[1][2][3][4][5]
Staklasto tijelo Humor vitreus | |
---|---|
Detalji | |
Sistem | Čulo vida |
Identifikatori | |
MeSH | D014822 |
TA98 | A15.2.06.014 A15.2.06.008 |
TA2 | 6809, 6814 |
FMA | 58827 67388, 58827 |
Anatomska terminologija |
Staklasto tijelo ima želatinoznu strukturu i normalno je potpuno providno. Kod bolesnih stanja ovojnica oka i očnog sočiva, dolazi i do promjena u staklastom tijelu. U njemu se može pojaviti krv (hemoftalmus) ili gnoj (endoftalmitis). Probojne povrede oka mogu dovesti do isticanja vitreusa, što za posljedicu može imati sušenje, odnosno atrofiju oka.
U vitreusu mogu nastati flotirajuće mutnine koje se označavaju kao "leteće mušice" (floaters). One su obično bezazlene. Tokom starenja dolazi do skvrčavanja vitrealnog tijela, a mogu se pojaviti i adhezije sa mrežnjačom, koje opet u nekim slučajevima dovode do ablacije mrežnjače. Vitrealna hirurgija je dio očne hirurgije kojom se obično vrši zamjena neprovidnog staklastog tijela providnim medijem (zrak ili silikonsko ulje). Ta se operacija zove vitrektomija.
Također pogledajte
urediVanjski linkovi
uredi- ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
- ^ Borovac I., Ur. (2012): Čovjek - velika ilustrirana enciklopedija. Mozaik knjiga, ISBN 978-953-196-999-4.
- ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
- ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
- ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010)ː The Oxford Textbook of Medicine Arhivirano 21. 3. 2012. na Wayback Machine (5th ed.). Oxford University Press