Ljudmila Pavličenko
Ljudmila Mihajlovna Pavličenko[a] (rođena Belova; 12. juli 1916 – 10. oktobar 1974) bila je pripadnica Crvene armije tokom Drugog svjetskog rata i najuspješnija sovjetska snajperistica.[2][3]
| Ljudmila Pavličenko | |
|---|---|
 Ljudmila Pavličenko | |
| Nadimak | Lady Death (bos. Gospođa Smrt)[1] |
| Rođenje | 12. juli 1916. Bila Cerkva, Rusko Carstvo (današnja Ukrajina) |
| Smrt | 27. oktobar 1974 (58 godina) Moskva, Sovjetski Savez |
| Supružnik | Aleksej Pavličenko (1932–?) |
| Titule | major |
| Služba | 1941–1953. |
| Čin | snajperistica |
| Ratovi | Drugi svjetski rat |
| Važnije bitke | Veliki domovinski rat |
| Vojska | .svg){kind=small} Crvena armija |
| Odlikovanja |  Heroj SSSR Orden Lenjina |
Likvidirala je 309 neprijateljskih vojnika,[4] uglavnom koristeći poluautomatsku pušku SVT-40, i na taj način postala najuspješnija snajperistica svih vremena.[5][6][7][8][9] Prije toga, imala je poteškoća da bude primljena u Crvenoj armiji, pa joj je u početku dozvoljeno da obavlja vrši samo partizanske zadatke. Tek kad je uočena njena streljačka vještina, primljena je u armiju sa činom višeg poručnika. Za svoje zasluge u borbi protiv Trećeg rajha odlikovana je Lenjinovim ordenom.[10]
Prilikom njemačkog napada na SSSR, tokom bitke za Odesu i Sevastopolj, našla se među braniocima.[11][12]
Biografija
urediMladost
urediLjudmila Pavličenko rođena je 12. jula 1916. godine, u Biloj Cerkvi u Ruskom Carstvu (današnja Ukrajina). Kao samouvjerena, samostalna i nadarena učenica, uspješno je završila deveti razred u svom rodnom mjestu, prije nego što se seli u Kijev. Nakon završetka srednje škole, zaposlila se u kijevskoj tvornici oružja u kojoj je radila kao brusač. Ubrzo po dolasku u Kijev, učlanila se u streljački klub društva "Osoaviakhim" u kojem je uspješno završila streljačku obuku.
Godine 1937, upisala je studiji historije na kijevskom univerzitetu.[12]
Drugi svjetski rat
urediRat je Ljudmilu zatekao kao dvadesetčetvorogodišnju studentkinju historije na kijevskom univerzitetu. Kao i mnogi omladinci, i ona je pohitala da se pridruži Crvenoj armiji u želji da brani domovinu od nacista. Na početku su je regrutni oficiri sumnjičavo gledali kada im je priopćila da ima iskustva u streljaštvu. Pošto u tom trenutku još nisu primane žene u Crvenu armiju, ponudili su joj da bude medicinska sestra, ali je ona to odlučno odbila. Dokazavši svoje umijeće u streljaštvu, primljena je u 25. streljačku diviziju "V. I. Čapajev" kao snajper. Postala je jedna od 2.000 snajperista u sastavu Crvene armije, od kojih je samo oko njih 500 dočekalo kraj rata. Vrlo brzo toga, našla se na ratištu kod Odese u augustu 1941. godine.[12]
Prilikom odbrane jednog visa iznad sela Biljivke u Odeskoj oblasti, zabilježila je prva dva pogotka među rumunskim vojnicima koristeći pritom pušku Mosin-Nagan s optičkim nišanom. Zbog učestalih borbi protiv nadirućih njemačkih snaga, provodi dva i po mjeseca na ratištu sa svojom divizijom u blizini Odese, gdje će s poluautomatskom puškom (Tokarev SVT-40) opremljenom optičkim nišanom izbaciti iz stroja 187 neprijateljskih vojnika.[12]
Nakon što su Nijemci stekli kontrolu nad Odesom, njena divizija je povučena na poluotok Krim. Tokom borba na poluotoku Krimu i bitke za Sevastopolj, Pavličenkova, koja je osam mjeseci neprekidno bila na prvoj liniji fronta, ranjena je gelerom minobacačke granate u junu 1942. godine. Samo mjesec dana nakon što se oporavila od ranjavanja, naređeno joj je da se ukrca u podmornicu i napusti Sevastopolj. Sa obzirom na to da je Ljudmila postala jedan od simbola borbe protiv Trećeg rajha, njeni pretpostavljeni smatrali su da je njen život previše dragocjen i da bi njena smrt na bojištu znatno utjecala na moral Crvene armije i sovjetskog naroda. Također, zaključeno je da je njena streljačka vještina dragocjena i da bi ona mogla znatno više da doprinese pobjedi Crvene armije kao streljački instruktor. Do trenutka kada je povučena s ratišta, Pavličenko je izbacila iz stroja 309 neprijateljskih vojnika, od kojih je 36 snajperista.[12]
Poslana je u Kanadu i SAD, postavši prva sovjetska građanka koju je primio američki predsjednik u augustu 1942. godine.[12]
Stekavši čin majora, Pavličenko se više nikada nije vratila na ratište. Umjesto toga postala je instruktor. Obučavala je stotinu sovjetskih snajperista do kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1943. odlikovana je Zlatnom zvijezdom i proglašena je herojem Sovjetskog Saveza.[12]
Poslijeratno doba
urediNakon rata vratila je se na kijevski unverzitet. U periodu između 1945. i 1953. obavljala je dužnost pomoćnice šefa Glavnog štaba sovjetske ratne mornarice. Također je učestvovala i na mnogim konferencijama i kongresima. Bila je aktivna u Sovjetskom komitetu ratnih veterana. Preminula je 1974. u 58. godini života i sahranjena je na moskovskom groblju Novodevičju.[12]
Napomene
uredi- ^ ruski: Людми́ла Миха́йловна Павличе́нко, ukrajinski: Людмила Михайлівна Павличенко
Reference
uredi- ^ Lady Death: Lyudmila Pavlichenko, the Greatest Female Sniper of All Time, mentalfloss.com. Pristupljeno 3. 7. 2019.
- ^ Najbolja snajperistica - bila je preciznija i od muškaraca, express.hr. Pristupljeno 4. 7. 2019.
- ^ The 10 deadliest snipers of all time, Business Insider, 8. 9. 2015.
- ^ Army & Navy. Lady Sniper TIME, New York, 28. 9. 1942.
- ^ Lady Sniper, TIME. 28. 9. 1942.
- ^ Farey, Pat; Spicer, Mark (5. 5. 2009). Sniping: An Illustrated History (jezik: engleski). Voyageur Press. str. 129. ISBN 9780760337172.
- ^ Brayley & Bujeiro, str. 37.
- ^ Braithwaite, str. 155.
- ^ Pegler 2006, str. 181.
- ^ H. H. Windsor Jr., Russia's Messengers of Death, Popular Mechanics, no. 80, Chicago 1943., str. 35
- ^ Sweeting 2004, str. 62.
- ^ a b c d e f g h Sakaida & Hook, str. 31–32.
Vanjski linkovi
uredi
- Dvanaest sovjetskih žena koje su iznimno doprinijele padu nacizma na sajtu Russia Beyond Croatia