Ivan Musić (24. decembar 1848, Šiljevište, Klobuk kod LjubuškogBeograd, 1888) bio je katolički svećenik iz franjevačkog reda i vođa hercegovačkog ustanka protiv osmanske vlasti (1875–1878).[1]

Ivan Musić (oko 1875). Nosi uniformu, sablju i pištolj, koji je dobio na poklon od crnogorskog princa Nikole.

Biografija uredi

Rođen je na Badnji dan u porodici Stipana i Ive Musić (djevojačko Kraljević). Otac Stipan bavio se poljoprivredom.

Dana 27. decembra krstio ga je stric po majci, kasnije biskup Mostarsko-duvanjske biskupije, fra Anđeo Kraljević. Kao franjevački novak školovao se u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu. Ubrzo je stupio u franjevačku provinciju, Bosnu Srebrenu, te položio svečane redovničke zavjete uzevši 31. januara 1863. redovničko ime Šimun.[2] Tokom afere 1869. godine morao je pobjeći iz zemlje. Nakon intervencije francuskog konzula Moreaua i dogovora s Osman-pašom, on i njegov kolega, student Petar Božić, koji su bili uključeni u zavjeru, dobili su stipendiju za studij medicine u Istanbulu. U Istanbulu se nije dugo zadržao, te je studij teologije nastavio u Mađarskoj, u gradu Ostrogonu. Po završetku studija, započinje pastoralnu služnu 1873. godine u Ravnom, u istočnoj Hercegovini, kao dijecezanski svećenik. Tamo je uspio mobilizirati stanovništvo i pomoći u vojnoj organizaciji istog.

Kada je 1875. saznao za oružani ustanak u Nevesinju, samostalno je započeo organizovanje jedinica. U nekoliko dana okupio je grupu boraca iz katoličkog stanovništva svoje župe pod svojim zapovjedništvom. Ponekad su mu se pridruživali i pobunjeni katolici iz drugih područja. Musić je imao važnu ulogu tokom ustanka kroz operacije na liniji Klobuk - Bileća - Gacko - Foča.[3] Musić i njegovi ljudi istakli su se i na području Stoca. Ugovori koje je potpisao nose potpis don Ivan Musić, Vojvoda donje Hercegovine.

Nakon invazije austrougarskih trupa, Musić je vremenom počeo gubiti ugled. Od njega su tražili da se vrati svećeničkoj službi, što je odbio preselivši se u Crnu Goru. Iz Podgorice se ubrzo seli u Beograd, gdje je radio kao tumač i policijski komesar, te kao radnik u pošti. Od bolesti je umro u 40. godini.

Po Musiću su nazvane ulice u Mostaru i Ljubuškom, te trg u Ravnom. Općina Stolac postavila je bistu Musića u centru grada 1998. povodom 120. godišnjice ustanka protiv osmanske vlasti. Spomenik je u par navrata bio meta vandalizma.

U Ljubuškom postoji udruga koja nosi naziv Vojvoda don Ivan Musić.[4]

Porodica uredi

Musić se oženio Cvijom Vukasović, iz Stoca. Njihova starija kćerka umrla je u djetinjstvu. Mlađa kći Delfa rođena je 6. marta 1881. godine u Podgorici. Kasnije se udala za srpskog diplomata i književnika Ivana Ivanića (1867–1935). Delfa Ivanić bila je srpska autorica i prevoditeljica. Umrla je 14. augusta 1972. u Beogradu.

Reference uredi

  1. ^ "Životopis". www.don-ivanmusic.net. Pristupljeno 24. 3. 2021.
  2. ^ Basil Pandžić: Ziral, 2001, ISBN 9958-37-018-2, str. 96.
  3. ^ Ernest Bauer: Zwischen Halbmond und Doppeladler: 40 Jahre österr. Verwaltung in Bosnien-Herzegowina. Herold, 1971, str. 47.
  4. ^ "Djelatnosti i ciljevi". www.don-ivanmusic.net. Pristupljeno 25. 3. 2021.