Wikipedia

Ismail al-Faruqi

američki filozof palestinskog porijekla

Ismaʻīl Rājī al-Fārūqī (1. januar 1921 – 27. maj 1986) bio je američki filozof palestinskog porijekla poznat po svojim doprinosima islamskim studijama i međuvjerskom dijalogu. Proveo je nekoliko godina na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu i predavao na univerzitetima u Sjevernoj Americi, uključujući Univerzitet McGill u Montréalu. Radio je kao profesor religije na Univerzitetu Temple, gdje je osnovao i vodio program islamskih studija. Osnovao je Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT). Autor je više od 100 članaka i 25 knjiga, uključujući Christian Ethics: A Historical and Systematic Analysis of Its Dominant Ideas i Al-Tawhid: Its Implications For Thought And Life.

Ismaʻīl Rājī al-Fārūqī
إسماعيل راجي الفاروقي
Rođenje (1921-01-01) 1. januar 1921.
Jaffa, Mandatna Palestina
Smrt27. maj 1986(1986-05-27) (65 godina)
Wyncote, Pennsylvania, SAD
Uzrok smrtiUbistvo ubodom
Obrazovanje
Supružnik/ciLois Lamya al-Faruqi
Djeca3
Veb-sajtismailfaruqi.com

Rani život i obrazovanje

uredi

Rođen je 1. januara 1921. u Jaffi u Mandatnoj Palestini.[1] Njegov otac, 'Abd al-Huda al-Faruqi, bio je islamski sudija (kadija). Svoje rano religijsko obrazovanje stekao je kod kuće i u lokalnoj džamiji. Godine 1936. počeo je pohađati francusko-dominikanski Collège des Frères de Jaffa.

Godine 1942. imenovan je registrom zadruga pod vladom britanskog mandata u Jerusalemu. Godine 1945. postao je okružni guverner Galileje. Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, emigrirao je u Bejrut, gdje je studirao na Američkom univerzitetu. Nakon toga upisao je Univerzitet Indiana, gdje je 1949. magistrirao filozofiju s tezom pod naslovom The Ethics of Reason and the Ethics of Life (Kantian and Nietzschean Ethics).[2]

U magistarskoj tezi, proučavao je etiku Immanuela Kanta i Friedricha Nietzschea. Nakon toga je stekao drugi magisterij iz filozofije na Univerzitetu Harvard 1951. i doktorirao s tezom pod naslovom On Justifying the Good na Univerzitetu Indiana 1952.[3] U svojoj doktorskoj tezi, tvrdio je da su vrijednosti apsolutne, samoegzistentne esencije koje se poznaju a priori kroz emocionalnu intuiciju. Svoje teorije temeljio je na Maxu Scheleru i njegovoj upotrebi fenomenologije te studijama Nicolaja Hartmanna o etici.[4][5]

Istraživanja su ga navela na zaključak da odsustvo transcendentne osnove vodi do moralnog relativizma, što ga je potaklo na ponovno razmatranje svog islamskog naslijeđa. U roku od šest godina nakon dolaska u Sjedinjene Američke Države, prepoznao je potrebu za dubljim proučavanjem islama, što ga je dovelo do studija na Univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Do trenutka kad je napustio Sjedinjene Američke Države, razvio je nova pitanja o moralnim obavezama i nastojao integrisati svoje intelektualne težnje sa islamskim identitetom.[6]

Akademska karijera

uredi

Godine 1958. dobio je pozivnu stipendiju na Fakultetu za teologiju Univerziteta McGill. Živio je u Ville St. Laurentu i pridružio se Institutu za islamske studije Univerziteta McGill na poziv njegovog osnivača, Wilfreda Cantwella Smitha. Od 1958. do 1961. predavao je sa Smithom i bio poznat po svom dinamičnom i originalnom pristupu islamskoj misli.[7] Tokom svog mandata, proučavao je kršćansku teologiju i judaizam te se upoznao s pakistanskim filozofom Fazlurom Rahmanom. Godine 1961. Rahman je dogovorio dvogodišnje imenovanje al-Faruqija u Centralnom institutu za islamska istraživanja u Karachiju (Pakistan), kako bi ga izložio različitim muslimanskim kulturama. Radio je kao gostujući profesor tamo od 1961. do 1963.[8]

Godine 1964. vratio se u Sjedinjene Američke Države i služio kao gostujući profesor na Fakultetu za teologiju Univerziteta u Chicagu te kao vanredni profesor na Univerzitetu Syracuse. Godine 1968. pridružio se Univerzitetu Temple kao profesor religije, gdje je osnovao Program islamskih studija i zadržao tu poziciju sve do svoje smrti 1986.[9] Tokom svog mandata na Univerzitetu Temple, al-Faruqi je mentorisao mnoge studente, uključujući svog prvog doktoranda, Johna Esposita.[10][11]

U martu 1977. igrao je značajnu ulogu na Prvoj svjetskoj konferenciji o muslimanskom obrazovanju u Mekki. Na ovoj konferenciji učestvovali su Muhammad Kamal Hassan, Syed Muhammad Naquib al-Attas, i Syed Ali Ashraf, među ostalima. Konferencija je postavila temelje za osnivanje islamskih univerziteta u Dhaki, Islamabadu, Kuala Lumpuru, Kampali i Nigeru. Bio je ključan u raspravama i razvoju akcijskih planova konferencije.[11]

Filozofija i misao

uredi

Rana misao: Arabizam

uredi

U početku je bio fokusiran na urubah (arabizam), tvrdio je da je urubah centralni identitet i skup vrijednosti koji ujedinjuju sve muslimane u jednu zajednicu vjernika (ummet). Vjerovao da je arapski, kao jezik Kur'ana, važan za potpuno razumijevanje islamskog pogleda na svijet. Tvrdio je da je urubah neodvojiva od muslimanskog identiteta, obuhvatajući i jezičke i religijske dimenzije.[12]

Naglašavao je koncept tevhida kao centralni element arapske religijske svijesti, koji je pronašao u judaizmu, kršćanstvu i islamu. Ova ideja isticala je zajednički tok monoteističkih vjerovanja među ovim religijama, ukorijenjen u arapskoj kulturi i jeziku.[12] Vjerovao je da su islam i monoteizam darovi arapske svijesti čovječanstvu, što je bilo suprotno rasno zasnovanom nacionalizmu modernog doba.[13]

Ovaj stav su neki naučnici kritikovali zbog njegove percepcije esencijalističkog i arabo-centričnog pristupa. Kritičari, uključujući nearapske muslimanske intelektualce, osporavali su njegovu tvrdnju da je arapski jedina jezička struktura prikladna za islamsku misao. Njegovo vrijeme u Pakistanu, gdje je bio izložen raznolikim muslimanskim kulturama, nije značajno promijenilo njegove arabo-centrične poglede u početku.[14]

Prijelaz na islamizam

uredi

Njegovi pogledi značajno su se razvili nakon preseljenja u Sjedinjene Američke Države gdje ga je uključivanje u Muslimansko studentsko udruženje (MSA) na Univerzitetu Temple upoznalo s raznolikom grupom muslimanskih studenata iz različitih kulturnih sredina. Ova izloženost dovela ga je do ponovnog razmatranja njegovog ranijeg fokusa na arabizam.[15] Počeo je davati prioritet širem islamskom identitetu nad arapskim nacionalizmom, navodeći, "Do prije nekoliko mjeseci, bio sam Palestinac, Arap i musliman. Sada sam musliman koji je slučajno Arap iz Palestine."​[15] Razmišljajući dalje o svom identitetu, primijetio je, "Pitao sam se: Ko sam ja? Palestinac, filozof, liberalni humanista? Moj odgovor je bio: Ja sam musliman."​[10]

Ova promjena također je bila pod uticajem njegovog angažmana u međuvjerskom dijalogu, gdje je počeo uviđati važnost jedinstvenog islamskog identiteta za poticanje smislenih razgovora sa nemuslimanima. Njegova uključenost u MSA i susreti sa raznolikim muslimanskim kulturama u Sjedinjenim Američkim Državama dodatno su učvrstili njegov širi islamski identitet nad njegovim ranijim arabo-centričnim pogledima.[14]

Meta-religija

uredi

Nastojao je uspostaviti metareligijske principe temeljene na razumu kako bi procijenio religije prema univerzalnim standardima, a ne jednu protiv druge. Ovaj ambiciozni zadatak imao je za cilj pronaći zajednički jezik za razumijevanje i saradnju među različitim vjerama. Predložio je nekoliko glavnih principa za dijalog, uključujući da je sav dijalog podložan kritici, komunikacija mora poštovati zakone unutrašnje i vanjske koherentnosti, dijalog treba odgovarati stvarnosti i biti slobodan od "kanonskih figuracija", te fokus mora biti stavljen na etička pitanja umjesto na teološke rasprave.[16]

Vjerovao je da meta-religijski dijalog može poslužiti kao sredstvo za postizanje međusobnog razumijevanja i poštovanja među različitim vjerskim zajednicama, pomažući da se premostiti jaz stvoren doktrinarnim razlikama. Njegov fokus na etiku nad teologijom bio je namijenjen olakšavanju konstruktivnijih i manje spornih međuvjerskih susreta.[17]

Holističko znanje

uredi

Dao je začajan doprinos razvoju koncepta holističkog znanja, izražavajući zabrinutost zbog sekularizacije znanja u muslimanskim društvima. Raspravljao je o "malaisu ummeta" i tvrdio da korištenje zapadnih sekularnih alata i metoda dovodi do raskola s ekološkim i društvenim stvarnostima muslimanskih nacija, često zanemarujući kršenja islamske etike.[18] Naglašavao je važnost integracije islamskih principa s modernim znanjem kako bi se odgovorilo na savremene izazove i održala etička cjelovitost ummeta.[13]

Kasnije intelektualne napore usmjerio je na islamizaciju znanja. Nastojao je uskladiti islamske principe sa savremenim akademskim disciplinama, zagovarajući holističku integraciju vjere i razuma.[19] Njegov rad u ovom području kulminirao je osnivanjem IIIT-a, koji je imao za cilj razviti islamsku epistemologiju i metodologiju za različita područja studija.[19]

Naglašavao je potrebu za integracijom islamskog znanja s modernim naukama. Vjerovao je u razvoj jedinstvenog islamskog kurikuluma koji bi uključivao savremene discipline koje bi temeljio u islamskoj misli.[20] Njegov pristup uključivao je sistemski proces identifikacije i eliminacije elemenata nespojivih s islamskim principima te integraciju islamskih vrijednosti u različite akademske discipline.[20]

Snažno se fokusirajući na obrazovnu reformu, te je zagovarao stvaranje sveobuhvatnih kurikuluma i akademskih institucija koje kombinuju islamske i moderne nauke.[20] Ovaj pristup imao je za cilj proizvesti naučnike sposobne za rješavanje savremenih izazova iz islamske perspektive. Također je naglašavao važnost razvoja kurikuluma, praktičnih strategija za provedbu i holistički pristup reformisanju cijelog obrazovnog sistema.[21]

Pogledi na cionizam

uredi

Bio je glasni kritičar cionizma, smatrajući ga nespojivim s judaizmom zbog njegovog nacionalističkog ideologije.[22] Tvrdio je da nepravde izazvane cionizmom zahtijevaju njegovo demontiranje. Predložio je da bivši izraelski Jevreji koji se odreknu cionizma mogu živjeti kao "umetska zajednica" unutar muslimanskog svijeta, pridržavajući se jevrejskog zakona kako ga tumače rabinski sudovi unutar islamskog okvira.[22] Ovaj stav naglašavao je njegovu predanost viziji pravde ukorijenjene u islamskim principima.[23][24]

Naučna postignuća

uredi

Godine 1980. suosnovao je Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT) s Tahaom Jabir Alalwanijem, Abdulom Hamidom AbuSulaymanom i Anwarom Ibrahimom.

Doprinio je islamskim studijama kroz svoj opsežni opus i angažman u akademskim i međuvjerskim organizacijama. Autor je više od 100 članaka u naučnim časopisima i magazinima te 25 knjiga, uključujući Christian Ethics: A Historical and Systematic Analysis of Its Dominant Ideas (1968), Islam and the Problem of Israel (1980) i Al-Tawhid: Its Implications For Thought And Life (1982). Bio je uključen u osnivanje Grupe za islamske studije Američke akademije religije i služio je kao njen predsjednik deset godina. Također je obnašao pozicije poput potpredsjednika Međureligijskog mirovnog kolokvija i predsjednika Američkog islamskog koledža u Chicagu.[9]

Predložio je koncept tevhida (monoteizam) kao ujedinjujući princip u islamskoj misli, naglašavajući njegovu relevantnost u različitim aspektima života, uključujući etiku, politiku i obrazovanje. Njegova inicijativa "islamizacije znanja" imala je za cilj integraciju islamskih principa sa savremenim akademskim disciplinama, promičući holističku integraciju vjere i razuma.[19] U IIIT-u, njegov rad uključivao je stvaranje okvira za islamsku epistemologiju, uključujući razvoj kurikuluma i istraživačkih metodologija temeljenih na islamskoj misli. Ova inicijativa imala je za cilj odgovoriti na izazove sekularizacije i angažirati se s intelektualnom tradicijom islama.[25]

Prema Ibrahimu Kalinu, al-Faruqijeva "islamizacija znanja" prvenstveno je ciljala na društvene nauke, isključujući modernu naučnu spoznaju, što je dovelo do sociološkog fokusa u islamskom znanju i zanemarivanja sekularizirajućeg efekta moderne nauke.[26]

Bio je uključen i u međuvjerski dijalog, promovišući međusobno razumijevanje i saradnju među različitim vjerskim zajednicama. Njegovi napori imali su za cilj stvoriti globalno okruženje mira i poštovanja, naglašavajući zajedničke tačke između islama, kršćanstva i judaizma.[27]

Savremena relevantnost

uredi

Al-Faruqijeve ideje o islamizaciji znanja i dalje imaju uticaj na savremenu islamsku misao. Njegovo naglašavanje integracije islamskih principa sa savremenim akademskim disciplinama ostaje relevantno za naučnike i edukatore koji nastoje uskladiti vjeru i razum. Njegov rad često se citira na akademskim konferencijama i u publikacijama o islamskoj misli i obrazovanju.[28][29][30]

Njegov doprinos međuvjerskom dijalogu također je široko prepoznat. Napori u promovisanju međusobnog razumijevanja i saradnje među različitim vjerskim zajednicama zabilježeni su u nekoliko naučnih radova. Njegov pristup međuvjerskom dijalogu, koji je naglašavao zajedničke tačke između islama, kršćanstva i judaizma, smatra se važnim doprinosom u stvaranju globalnog okruženja mira i poštovanja.[31][32]

Sam doprinos muslimanskoj zajednici u Montréalu i njegov uticaj na islamsko znanje prepoznati su posthumno.[7]

Smrt

uredi

U maju 1986. al-Faruqa i njegovu suprugu ubio je Joseph Louis Young, također poznatog kao Yusuf Ali, u njihovoj kući u Wyncoteu u Pennsylvaniji. Young je priznao zločin, osuđen je na smrt i umro je u zatvoru prirodnom smrću 1996.[33][34][35] Njihova kćerka, Anmar al-Zein, ostala je teško ozlijeđena nakon napada, ali je preživjela nakon dugog medicinskog liječenja. Postoje različite teorije o motivima iza ubistava, uključujući neuspjeli pokušaj pljačke i politički motivisano ubistvo.[9][36][37][38]

Reference

uredi
  1. ^ Imtiyaz Yusuf, ured. (2021). Essential Writings: Ismail Al Faruqi. Kuala Lumpur: IBT Books. str. 3.
  2. ^ Al-Faruqi, Isma'il Raji (1949). The Ethics of Reason and the Ethics of Life (Kantian and Nietzschean Ethics) (Master's thesis). Bloomington: Indiana University.
  3. ^ Al-Faruqi, Isma'il (1952). On Justifying the Good (PhD thesis). Bloomington: Indiana University.
  4. ^ Scheler, Max (1960). On the Eternal Man. Prevod: Bernard Noble. London: SCM Press.
  5. ^ Scheler, Max (1961). Man's Place in Nature. Boston: Beacon Press.
  6. ^ Fletcher, Charles (2014). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. United Kingdom: I.B.Tauris. str. 34.
  7. ^ a b Balfour, Clair (31. 7. 1986). "Islamic scholar slain in U.S. was figure in Montreal". The Gazette. Montreal.
  8. ^ Imtiyaz Yusuf, ured. (2021). Essential Writings: Ismail Al Faruqi. Kuala Lumpur: IBT Books. str. 4.
  9. ^ a b c Fletcher, Charles (2014). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. United Kingdom: I.B.Tauris.
  10. ^ a b Quraishi, M. Tariq (1986). Ismail al-Faruqi: An Enduring Legacy. MSA Publications. str. 9.
  11. ^ a b "Editorial". The American Journal of Islamic Social Sciences. 28 (3): ii–xii. 2011.
  12. ^ a b Al-Faruqi, Isma'il R. (1962). 'Urubah and Religion: An Analysis of the Dominant Ideas of Arabism and of Islam as Its Heights Moment of Consciousness. On Arabism. 1. Amsterdam: Djambatan.
  13. ^ a b Bakar, Osman (2005). Strum, Philippa (ured.). The Intellectual Impact of American Muslim Scholars on the Muslim World, with Special Reference to Southeast Asia. Woodrow Wilson International Center for Scholars. str. 96–97. ISBN 1-933549-98-X.
  14. ^ a b Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 35–37.
  15. ^ a b Ba-Yunus, Ilyas (1988). "Al Faruqi and Beyond: Future Directions in Islamization of Knowledge". The American Journal of Islamic Social Sciences. 5 (1): 14.
  16. ^ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 43–45.
  17. ^ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 46–48.
  18. ^ Ahsan, Muhammad Amimul (2013). "Islamization of Knowledge: An Agenda for Muslim Intellectuals". Global Journal of Management and Business Research Administration and Management. 13 (10).
  19. ^ a b c Al-Faruqi, Isma'il Raji (1982). Islamization of Knowledge: General Principles and Work Plan. IIIT.
  20. ^ a b c Hashim, Rosnani; Rossidy, Imron (2000). "Islamization of Knowledge: A Comparative Analysis of the Conceptions of Al-Attas and Al-Faruqi". Intellectual Discourse. 8 (1): 19–45.
  21. ^ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 151–152.
  22. ^ a b Al-Faruqi, Isma'il R. (1980). Islam and the Problem of Israel. London: The Islamic Council of Europe.
  23. ^ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 152.
  24. ^ Ismail R. al-Faruqi, "Islam and Zionism," in John L. Esposito, ed., Voices of Resurgent Islam (New York: Oxford University Press, 1983), 265.
  25. ^ Al-Faruqi, Isma'il Raji (1982). Islam: Source and Purpose of Knowledge: Proceedings and Selected Papers of Second Conference on Islamization of Knowledge. IIIT.
  26. ^ Kalin, Ibrahim (2002). God, Life and the Cosmos. Ashgate. str. 60–61. Ismail al-Faruqi’s work known under the rubric of 'Islamization of knowledge' is a good example of how the idea of method or methodology ('manhaj' and 'manhajiyyah', the Arabic equivalents of method and methodology, which are the most popular words of the proponents of this view) can obscure deeper philosophical issues involved in the current discussions of science. Even though al-Faruqi’s project was proposed to Islamize the existing forms of knowledge imported from the West, his focus was exclusively on the humanities, leaving scientific knowledge virtually untouched. This was probably due to his conviction that the body of knowledge generated by modern natural sciences is neutral and as such requires no special attention. Thus, al-Faruqi’s work and that of IIIT after his death concentrated on the social sciences and education. This had two important consequences. First, al-Faruqi’s important work on Islamization provided his followers with a framework in which knowledge (ilm) came to be equated with social disciplines, thus ending up in a kind of sociologism. The prototype of al-Faruqi’s project is, we may say, the modern social scientist entrusted as arbiter of the traditional Alim. Second, the exclusion of modern scientific knowledge from the scope of Islamization has led to negligent attitudes, to say the least, toward the secularizing effect of the modern scientific worldview. This leaves the Muslim social scientists, the ideal-types of the Islamization program, with no clue as to how to deal with the questions that modern scientific knowledge poses. Furthermore, to take the philosophical foundations of modern, natural sciences for granted is tantamount to reinforcing the dichotomy between the natural and human sciences, a dichotomy whose consequences continue to pose serious challenges to the validity of the forms of knowledge outside the domain of modern physical sciences.
  27. ^ Yusuf, Imtiyaz (2012). Islam and Knowledge: Al Faruqi's Concept of Religion in Islamic Thought. London: I. B. Tauris.
  28. ^ Bakar, Osman (2005). Strum, Philippa (ured.). "The Intellectual Impact of American Muslim Scholars on the Muslim World, with Special Reference to Southeast Asia". Muslims in the United States: Identity, Influence, Innovation. Woodrow Wilson International Center for Scholars: 96–97. ISBN 1-933549-98-X.
  29. ^ Yusof, Norazmi (2015). "Revisiting al-Faruqi's Islamization of Knowledge in the Context of Modern Islamic Thought". International Journal of Islamic Thought. 7 (1): 49–57. doi:10.24035/ijit.07.2015.005.
  30. ^ Shaikh, Saulat (2015). "Ismail al-Faruqi's Concept of the Islamization of Knowledge". Journal of Islamic Studies. 15 (3): 49–57.
  31. ^ Khan, Rahim (2018). "Al-Faruqi's Interfaith Dialogue and Its Contemporary Significance". Journal of Islamic Studies. 15 (3): 209–223.
  32. ^ Zain, Nurul (2013). "The Role of Ismail al-Faruqi in Interfaith Dialogue". Global Journal of Management and Business Research Administration and Management. 13 (10): 10–18.
  33. ^ "Black Muslim Charged in Slaying of Islamic Scholar and His Wife". The New York Times. 18. 1. 1987.
  34. ^ O'Bryan, Ruth (8. 7. 1987). "Confession Details Stalking, Slaying Of Islamic Scholars". The Morning Call. Arhivirano s originala, 2. 7. 2018. Pristupljeno 13. 5. 2018.
  35. ^ Bell, Adam (11. 3. 1996). "Inside the Capitol (Joseph Louis Young dies of natural causes on death row)". The Patriot News.
  36. ^ Toth, Anthony B. (novembar 1986). "Focus on Arabs and Islam". Washington Report on Middle East Affairs.
  37. ^ "Assassination motive behind al-Faruqi killings". New Straits Times. Kuala Lumpur, Malaysia. 20. 8. 1986. Pristupljeno 22. 6. 2024.
  38. ^ "Zionist backlash against Arab intellectuals". New Straits Times. Kuala Lumpur, Malaysia. 21. 8. 1986. Pristupljeno 22. 6. 2024.

Dodatna literatura

uredi
  • Quraishi, M. Tariq (1986). Ismail al-Faruqi: An Enduring Legacy (jezik: engleski). Plainfield, IN: Muslim Students Association of the U.S.A. and Canada. OCLC 63933715.
  • Rahman, Fazlur (1990). Prevod: M. Hayri Kırbaşoğlu. "Palestine and My Experiences with the Young Faruqi: 1958 to 1963". Journal of Islamic Research (jezik: turski). 4 (4): 295–300.
  • Shafiq, Muhammad (1994). Growth of Islamic Thought in North America: Focus on Isma'il Raji al Faruqi (jezik: engleski). Brentwood, MD: Amana Publications. ISBN 9780915957163. OCLC 30154345.
  • Siddiqui, Ataullah (1997). Christian-Muslim Dialogue in the Twentieth Century (jezik: engleski). Houndmills, Basingstoke, Hampshire and London: Macmillan Press Ltd. ISBN 0333673581.
  • Zebiri, Kate (1997). Muslims and Christians Face to Face (jezik: engleski). Oxford: Oneworld Publications. ISBN 1851681337. OCLC 37537981.
  • Esposito, John; Voll, John (2001). Makers of Contemporary Islam (jezik: engleski). Oxford University Press. ISBN 9780195141283. OCLC 320902828.
  • Ghamari-Tabrizi, Behrooz (2004). "Loving America and Longing for Home: Isma'il al-Faruqi and the Emergence of the Muslim Diaspora in North America". International Migration (jezik: engleski). 42 (2): 62–86. doi:10.1111/j.0020-7985.2004.00281.x.
  • Yusuf, Imtiyaz (2012). Islam and Knowledge: Al Faruqi's Concept of Religion in Islamic Thought (jezik: engleski). London: I. B. Tauris. ISBN 9780857731265. OCLC 851315602.
  • Yusuf, Imtiyaz (Spring–Summer 2014). "Ismail al-Faruqi's Contribution to the Academic Study of Religion". Islamic Studies (jezik: engleski). Islamic Research Institute, International Islamic University, Islamabad. 53 (1/2): 99–115. JSTOR 44627369.
  • Fletcher, Charles (2014). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi (jezik: engleski). London, UK: I.B. Tauris. ISBN 9780857738288. OCLC 1030941522.
  • Mukhetdinov, D. V. (2018). "Philosophy of Ismail Raji al-Faruqi: In Search of Neomodernism". Islam in the Modern World (jezik: ruski). 2: 165–182. doi:10.22311/2074-1529-2018-14-2-165-182.
  • Yusuf, Imtiyaz (2019). "Isma'il al Faruqi: The Link Between Tudor and the Muslim World". u Leonard Swidler (ured.). Breakthrough to Dialogue: The Story of Temple University Department of Religion (jezik: engleski). iPub Global Connection. str. 179–199.
  • Rafiabadi, Hamid Naseem (2023). Life and Work of Prof. Ismail Raji Al-Faruqi (jezik: engleski). New Delhi, India: Institute of Objective Studies. ISBN 9789391659387. OCLC 1378474036.

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ismail_al-Faruqi&oldid=3664161"