Dinarski encijan
Dinarski encijan ili dinarska sirištara (lat. Gentiana dinarica G. Beck – sinonim G. acaulis L. var. dinarica G. Beck) je biljka iz porodice Gentianaceae: sirištare (gencijane). Diploidna hromosomska garnitura mu sadrži 2n = 36.[2]
| Dinarski encijan Gentiana dinarica[1] | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
 | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Tracheophyta |
| Razred | Magnoliopsida |
| Red | Gentianales |
| Porodica | Gentianaceae |
| Rod | Gentiana |
| Vrsta | G. dinarica G. Beck |
Opis
urediDinarski encijan je visegodišnja zeljasta biljka, niskih stabljika koje nose 1-2 para listova. Na vrhu im je jedan krupni, veoma atraktivan cvijet. Listovi su jednostavni, cjelovitog ruba, naspramni i goli. U rozeti su usko elipsoidni do jajoliki, na vrhu šiljati i grubo kožasti. Najširi su ispod sredine liske. Dugi su 3–6 cm, a široki 1,5–2 cm siroki, pri čemu su oni na stabljici mnogo sutniji, elipsoidno-izduženi i usiljeni.
Cvjeta od juna do augusta. U čašici ima 4-5 međusobno sraslih lapova, koji su na vrhu šiljasto izvučeni, a pri dnu uočljivo suženi, a u sredini su trbušasti. Na vrhovima režnjeva su oštri i zašljeni. Vjenčić je dug 5–7 cm; u grotlu je cijev žućkastozelena, unutra ljubičasta. a u donjoj četvrtini svijetlozelena. Unutrasnjošnja površina joj je posuta tamnijim indigo-plavim pjegama. Antere su žute i srasle, a tanjirasti žig tučka viri iznad njih. Filamenti su u donjoj trećini srasli sa vjenčicem. Rub žutozelenog žiga je po rubu sitno nareckan.
Plod ove gencijane je izdužena čahura sa mnogo sjemenki; otvara se sa preko dva zaklopca.
Ekologija i rasprostranjenje
urediStaništa dinarskog encijana su obično u vegetacije planinskih rudina na karbonatnoj geološkoj podlozi, koju karakteriziraju Sesleria juncifolia i Crepis dinarica. Optimalne uvjete ima na plitkim karbonatnim tlima. Raste na nadmorskim visinama u rasponu od oko 800 m do blizu 2.000 m.
Ova gencijana je Dinarida, od Velebita do Prokletija, sa manjom enklavom na Apeninima (Abruzzi). To, između ostalog, ukazuje na činjenicu da je u starijem i srednjem tercijaru, između Balkana i Apenina, postojala kopnena veza.
Osim u Bosni i Hercegovini, danas ove biljke ima i na Velebitu i možda na Pljesevici, te u Crnoj Gori.
Locus classicus je u Bosni: Hranisava (Bjelašnica), [Beck, G. 1887.
Reference
uredi- ^ Šoljan D. (2014): Biljke i planine. Izložba fotografija u "Galeriji Sv. Anto" Sarajevo u povodiu 20. obljetnice "Fondeka" - Udrženje za podsticanje održivog razvoja i kvaliteta života, Sarajevo.
- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.