Deveti krstaški rat
Deveti krstaški rat, ponekad spajan i smatran osmim krstaškim ratom, je bio pohod evropskih kršćana protiv muslimana vođen tokom 1271. i 1272. godine.
| Deveti krstaški rat | |||
|---|---|---|---|
| dio Krstaških ratova | |||
| Datum | 1271–1272 | ||
| Lokacija | Bliski Istok | ||
| Ishod | Mir iz Cezareje | ||
| Promjene teritorija | Napuštena opsada Tripolija uništena Memlučka flota | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
| Žrtve | |||
| |||
Nakon neuspješnog pokušaja Luja IX da zauzme Tunis tokom osmog krstaškog pohoda, ovaj put je novi krstaški rat poveo Edvard I, doplovivši s vojskom u grad Akru. Uperen je protiv egipatskog sultana Bajbara i njegovog pokušaja da uništi preostale krstaške zemlje.
Deveti po redu rat protiv muslimana je dobro zapečeo za engleskog kralja Edvarda ostvarivši nekoliko početnih pobjeda nad Bajbarom.
Međutim, pohod je ponovo propao i doživio neuspjeh a sam Edvard I je tek uspio da spriječi i odloži za dvije decenije konačni krah krstaških uporišta duž obala Sredozemnog mora koji će se desiti 1291. godine padom Akre, posljednjeg uporišta i prijestolnice Jerusalimskog kraljevstva.
Uvod uredi
Nakon pobjede Memluka nad Mongolima 1260. godine u bitci kod Ajn Džaluta, ostvarene pod vodstvom Kutuza i njegovog generala Bajbarsa, pri povratku kući Kutuz je ubijen pri čemu se otvorila prilika da Bajbars postane sultan Egipta i vladar memlučke Bahri dinastije.
Nakon što je postao 4. po redu sultan Egipta, Bajbars je nastavio sa napadima na krstaška uporišta u Arsufu, Athlitu, Haifu, Safedu, Jaffi, Ascalonu i Cezareju. Kako su ova uporišta padala jedna za drugim kršćani su tražili pomoć iz Evrope. Bajbars je 1268. zauzeo Antiohiju, uništavajući tako posljednje ostatke Kneževine Antiohije, osiguravajući memlučki sjeverni front i ugrožavajući malu kršćansku teritoriju tj. Grofoviju Tripoli. Kako je Luj IX već organizovao veliku krstašku vojsku s namjerom da napadne Egipat, skrenuo je u Tunis gdje je i umro 1270. godine. Edvard I, kralj Engleske, je prekasno stigao u Tunis da bi pomogao krstašima pa je umjesto toga nastavio ka Svetoj zemlji. Tu je namjeravao pomoći Bohemondu VI, kralju Antiohije i grofu od Tripolija u borbi protiv Memluku na području Tripolija i ostatka Kraljevine Jerusalema.
9. maja 1271. Edvard I je konačno stigao u grad Akru.[2] Zajedno s njim je stigao i kontingent od ne više od 1.000 muškaraca, uključujući i 225 vitezova.[3]
Krstaške operacije u Svetoj zemlji uredi
Odlučeno je da Edvard, zajedno s Lujevim bratom, Karlom I, kraljem Napulja, stigne u Akru, glavni grad ostatka Kraljevine Jerusalema i konačni cilj Bajbarsove kampanje. Vojske Edvarda i Karla su stigle 1271. godine, baš u vrijeme Bajbarsove opsade Tripolija, posljednjeg kršćanskog uporišta Grofovije Tripoli. Edward je stigao u Akru, dok je još bio pod opsadom. Njegov dolazak uticao je na promjenu Bajbarsovog plana i odvraćanja istog od Akre.[4]
Krstaški upadi uredi
.svg){kind=small}
Krstaške snage pod komandom Edvarda su bile malobrojne te se nisu usudile upustiti u direktni okršaj s Memlučkim snagama. Osim toga, nisu bile u stanju zaustaviti ni memlučko zauzimanje obližnjeg utvrđenja Montfort kojeg su držali Teutonci.
Stoga su pribjegli pokretanju niz upada na teritoriju koju su kontrolisali Memluci.[5]
Nakon zauzimanja Nazareta i mobilišući svoje stanovništvo, Edvardove snage su upale u St Georges-de-Lebeyn, ne postigavši ikakav uspjeh osim nekoliko zapaljenih kuća i usjeva, izgubivši pri tome nekoliko svojih ljudi.
Kasniji dolazak dodatnih snaga iz Engleske i snaga Huga III sa Kipra ohrabrile su Edvarda. Pokrenuo je veliki upad uz podršku templara i Teutonaca na grad Qaqun. Međutim, izenadili su se snagom Turkmena. Ovi Turkmeni su bili dodatna Bajbarsova snaga, nakon što su migrirali sa teritorija koje su bile pod invazijom Mongola. Usljed napada muslimanski zapovjednik grada je bio prisiljen napustiti položaj komande iako Edvardove snage nisu uspjele zauzeti grad. Povukli su se prije Bajbarsovog odgovora (Bajbars se u to vrijeme s glavninom svojih snaga nalazio u Halepu, štiteći grad od mongolskog upada).[6]
U decembru 1271. Edvard i njegove snage su pokrenule akciju s namjerom da odbiju Bajbarsov napad na grad Akru.[7] Bajbars je na kraju odustao od opsade Tripolija, ali tačan razlog toga nije poznat.
Mongolski upadi uredi
Čim je Edvard stigao u Akru, pokušao je da formira francusko-mongolski savez, slanjem izaslanika mongolskom vladaru Persije Abaghi, neprijatelju muslimana. Zadatak izaslanika je bio da pridobije vojnu podršku od Mongola u ratu protiv muslimana.[8]
4. septembra 1271. godine Abagh je pristao da pruži svoju pomoć te je pitao za datum usklađenog obostranog napada na Memluke.[9]
Krajem oktobra iste godine je mongolska vojska stigla u Siriju. Međutim zbog zauzetosti drugim sukobima u okupiranom Turkestanu Abagh je poslao 10.000 konjanika pod komandom Samagara. Dolazak konjanika je izazvao egzodus muslimanskog stanovništva ka krajnjem jugu, prema Kairu. Mongoli su porazili Turkmene koji su štitili Halep, i upali na jug, pustošeći područje do Apamea. Ali Mongoli nisu mogli zadržati teritoriju i sa opljačkanim plijenom povukli su se preko Eufrata prije dolaska Bajbarsovih snaga i kontraofanzive iz Egipta od 12. novembra.[10][11]
Pomorski napad uredi
U međuvremenu, Baibars je posumnjao u kombinovani kopneno-pomorski napad neprijatelja na Egipat. Da bi osujetio isti dao je da se izgradi flota. Nakon završetka izgradnje flote i izostanka krstaškog napada Bajbars je pokušao doploviti do Kipra 1271. i osvojiti ostrvo. Tim bi činom Edvarda i krstaše u Svetoj zemlji doveo u izolovani položaj. Sa 17 galija je stigao do ostrva i napao Limasol. Međutim, njegova flota je uništena u blizini obale te su bili primorani vratiti se.
Kraj pohoda uredi
Nakon ove pobjede, Edvard je shvatio da za stvaranje vojske sposobne za ponovno zauzimanje Jerusalema biće potrebno okončati unutrašnje nemire u okviru kršćanske države. Na tragu toga, posredovao je između Huga i vitezovi iz porodice Ibelina sa Kipra. Paralelno sa posredovanjem, Prince Edvard i kralj Hugo su započeli pregovore o primirju sa sultanom Bajbarsom. Sporazum je postignut maja 1272. u Cezareji. Gotovo odmah princ Edmund je otputovao za Englesku, dok je Edvard ostao da provjeri da li će se sporazum održati. Sljedećeg mjeseca izvršen je neuspješni pokušaj atentata na Edvarda. Atentator je ubijen a Edvard je preživio sa lakšom ozljedom zbog čega je u septembru 1272. otputovao iz Akre na Siciliju, gdje se oporavljao.
Sljedeće godine je, preko Italije, Gaskonje i Pariza započeo svoj povratak kući. U Englesku je stigao sredinom 1274. godine kada je 19. augusta 1274. krunisan za kralja Engleske.
Posljedice uredi
Papa Grgur X je ponovo 1274. pozvao na novi krstaški pohod do kojeg ipak nije došlo. 1291. grupa hodočasnika iz Akre je napadnuta te su iz osvete ubili 19 muslimanskih trgovaca iz sirijskog karavana. Sultan Qalawun je tražio odštetu zbog tog incidenta. Kada nije dobio nikakav odgovor, pokrenuo je opsadu posljednjeg krstaškog uporišta, grada Akre. Zauzimanjem grada, prestalo je da postoji krstaška država. Centar moći krstaša se preselio na sjever, u grad Tortosu i poslije na Kipar.
1299. mongolska vojska koju je predvodio Gazi-kan je izvela niz uspješnih napada na Memluke u području Homsa i Gaze. Ipak su se Mongoli povukli iz Sirije 1300. godine. Ponovo su Mongoli zajedno sa armenskim kraljevstvom Kilikija poveli drugu kampanju s ciljem preuzimanja Sirije. Međutim, Memluci su ubrzo u bitci kod Mardž el Safera 1303. porazili udruženog neprijatelja čime su okončali mongolsku invaziju.
Posljednje preostalo krstaško uporište u Svetoj zemlji, Arpad, je izgubljen 1302/1303. godine. Period krstaških ratova u Svetoj zemlji je završen, 208 godina nakon početka Prvog krstaškog rata.
Reference uredi
- ^ Presumably, the oarsmen, sailors, and soldiers on the ships were killed as well, which would easily result in thousands of casualties
- ^ Prestwich, p. 75
- ^ Prestwich, p. 71
- ^ Prestwich, p. 75
- ^ Tyerman, p. 813
- ^ Prestwich, p. 77
- ^ Tyerman, p. 813
- ^ Histoire des Croisades III, René Grousset, p. 653. Grousset quotes a contemporary source ("Eracles", p. 461) explaining that Edward contacted the Mongols "por querre secors" ("To ask for help")
- ^ Preiss, p. 98
- ^ Histoire des Croisades III, René Grousset, p. 653.
- ^ Runciman, p. 336-337
Vanjski linkovi uredi
- "Edward I", Michael Prestwich, University of California Press, 1988
| Commons ima datoteke na temu: Deveti krstaški rat |