Edvard I, kralj Engleske

Edvard I (17/18. juni 1239 – 7. juli 1307), također poznat kao Edvard Dugonogi, bio je kralj Engleske od 1272. do 1307. Kao prvi sin Henrika III, Edvard je bio uključen u političke intrige tokom pobune engleskih barona. On je 1259. nakratko stao na stranu baronskog reformskog pokreta podržavajući Oksfordske statute. Nakon pomirenja sa ocem, postao mu je lojalan tokom kasnijeg oružanog sukoba, poznatog kao Drugi baronski rat. Nakon bitke kod Levesa Edvard je postao talac pobunjenih barona, ali je pobjegao nakon nekoliko mjeseci i pridružio se borbi protiv Simona de Montforta. Montfort je poražen u bici kod Eveshama 1265, a nakon dvije godine pobuna je ugušena. Nakon toga, Edvard se pridružio Devetom krstaškom ratu u Svetoj zemlji. Nakon neuspjeha u Svetoj zemlji, Edvard se vraćao kući 1272. kada je obavješten da mu je otac umro. Postao je kralj Engleske i krunisan u Westminsteru 19. augusta 1274.

Edvard I
Kralj Engleske; vojvoda Akvitanije; gospodar Irske
Vladavina	17. novembar 1272 – 7. juli 1307.
Prethodnik	Henrik III
Nasljednik	Edvard II
Krunidba	19. august 1274.
Supružnik	Eleonora, grofica Ponthieua Margareta od Francuske
Djeca	Eleonora Engleska, grofica Bara Ivana od Engleske Alfons, grof od Chestera Margareta od Engleske Elizabeta od Engleske Edvard II, kralj Engleske Tomaš, grof od Norfolka Edmund, grof od Kenta
Dinastija	Plantagenet
Otac	Henrik III, kralj Engleske
Majka	Eleonora od Provanse
Rođenje	17/18. juni 1239.
Smrt	7. juli 1307(1307-07-07) (68 godina)

Tokom vladavine sproveo je reformu kraljevske administracije i anglosaksonskog prava. Kroz opsežnu pravnu istragu, Edvard je istraživao različite feudalne slobode, sve dok nije reformirao niz zakona koji regulišu krivična i imovinska prava. Međutim, njegovu pažnju su privukli vojna pitanja. Nakon suzbijanja manje pobune u Velsu 1277, Edvard je odgovorio na drugu pobunu 1283. osvajačkim ratom. Nakon uspješne kampanje, Edvard je Vels podvrgnuo engleskim zakonima, izgradio niz dvoraca i gradova i naselio ih englezima. Nakon toga su njegovi napori bili usmjereni prema Škotskoj. U ratu koji je uslijedio, škoti su ustrajali iako se u početku činilo da su englezi pobjednici. U isto vrijeme je bilo problema kod kuće. Obimne vojne akcije su zahtijevale visoke poreze. Ova kriza je izbjegnuta, ali su problemi ostali neizmireni. Kada je kralj umro 1307, njegov sin Edvard II je tokom rata sa Škotskom upao u mnoge finansijske i političke probleme.

Edvard I je bio jako visok čovjek, pa je zbog toga dobio nadimak "Dugonogi". Bio je jako temperamentan, pa je zajedno sa svojom visinom izgledao zastrašujuće svojim savremenicima. Ipak, bio je poštovan od svojih podanika na način koji odlikuje srednjevjekovni ideal kraljevstva, kao vojnik, administrator i čovjek od vjere. Moderni historičari su podijeljeni oko procjene Edvarda I; dok ga neki hvale za njegov doprinos u zakonodavstvu i administraciji, drugi ga kritikuju zbog beskompromisnog stava prema plemstvu. Edvard je zaslužan za mnoga dostignuća tokom njegove vladavine, među kojima je i obnavljanje kraljevske vlasti nakon vladavine Henrika III, uspostavljanje parlamenta kao stalne institucije , uspostavljanje funkcionalnog sistema prikupljanja poreza i reformu putem zakona. Međutim, on je često kritikovan zbog drugih radnji, kao što je njegovo brutalno ponašanje prema škotima i donošenja Edikta o protjerivanju 1290, kojim su jevreji protjerani iz Engleske. Ovaj edikt je ostao na snazi do kraja srednjeg vijeka, sve dok ga formalno nije ukinuo Oliver Cromwell 1656.

Prvi brak

Njegov prvi brak ugovorili su 1254. njegov otac i Alfons X, kralj Kastilje. Kastiljski kralj zahtjevao je da on Edvarda učini vitezom. Iako je već bio isplanirao cijelu ceremoniju, Henrik III je pristao na Alfonsovu molbu. Edvard je prešao La Manche u junu i do septembra je stigao u kraljevinu Kastilju. Alfons ga je učinio vitezom 1. novembra 1254, a na isti dan sklopljen je brak između Edvarda i infante Eleonore, polusestre Alfonsa X. Nakon vjenčanja Edvard se sa suprugom vratio u Englesku. Kada mu je umrla punica Ivana, Edvard je zajedno sa suprugom naslijedio njenu grofoviju Ponthieu.

Križarski rat

Edvard je učestvovao u Osmom krstaškom ratu zajedno sa svojim bratom Edmundom i francuskim kraljem Lujem IX. Broj vitezova koji su pratili Edvarda bio je mali; pretpostavlja se da se kretao oko dvije stotine ljudi, dok drugi smatraju da ih je bilo do hiljadu. Na njegovom pohodu pratili su ga supruga, brat i rođak. Prvobitni plan rata bio je da se zauzme Akra, ali Luj je bio poslan u Tunis. Dok je Edvard stigao u Tunis, Luj je već bio umro od bolesti. Veliki dio francuske vojske vratio se u Francusku, ali mali dio je ostao sa Edvardom koji je nastavio prema Akri i borio se sa njim u Devetom krstaškom ratu.

Kraljevanje

Naslijedio je englesku krunu poslije smrti svoga oca i bio je primoran napustiti rat i vratiti se u Englesku. Okrunjen je po svom povratku, 19. augusta 1274. Bio je najuspješniji engleski vladar iz kuće Plantagenet. Vladao je od 1272. Odupro se partikularističkim težnjama visokog plemstva, suzio vlast klera i nastojao da cijeli britanski otok sjedini pod svojom vlašću. Od 1295. pozivao je predstavnike gradova u Parlament, kojemu je priznao pravo da određuje poreze.

Svojoj je državi uspio pripojiti Vels 1284, te je ratovao sa Škotima od 1296. Svom najstarijem sinu, koji će nakon njegove smrti postati Edvard II, dao je titulu princa od Velsa, koju će nosti svi engleski i kasnije britanski prijestolonasljednici.

Nakon smrti Eleonore 1290, sa kojom je imao petnaestoro djece od kojih je četvoro doživjelo zrelost, Edvard je 1299. oženio Margaretu od Francuske, kćerku francuskog kralja Filipa III, s kojom je imao još troje djece.

Vanjski linkovi

• Edvard I, zvanična stranica britanske monarhije

Prethodnik: Henrik III	Kralj Engleske; vojvoda Akvitanije; gospodar Irske (1272–1307)	Nasljednik: Edvard II
Prethodnik: Ivana	Grof Ponthieua s Eleonorom (1279–1290)