Deisis (Aja Sofija)

Deisis iz Aja Sofije je mozaik urađen 1261. godine i pripada razdoblju bizantijske umjetnosti za vrijeme vladavine dinastije Paleolog. Nalazi se u zatvorenom carskom odjelu gornje galerije Aja Sofije, nekadašnje glavne crkve Bizantijskog Carstva u današnjem Istanbulu. Ovaj mozaik predstavlja jedno od remek djela paleološke renesanse u kojoj je ostvaren vrhunac bizantijske mozaičke umjetnosti.

Deisis mozaik u Aja Sofiji

Historija

Bizantijski car Mihael VIII Paleolog osnivač posljednje dinastije Paleolog, pod čijom vladavinom je došlo do posljednjeg procvata u bizantijskoj umjetnosti sve do samog pada carstva.

Građevina u kojoj se nalazi Deisis mozaik iz druge polovine 13. vijeka izgrađena je između 532 - 537 godine, na samom početku bizantijskog razdoblja, što je neuobičajeno, jer građevine i njeni ukrasi u većini slučajeva potječu iz istog razdoblja. To je najbolje uočljivo kada se uporede rani opsežni mozaici (iz vremena kada je Aja Sofija prvi put bila posvećena 537. godine), koji nisu bili figurativni sa prikazima Isusa i svetaca, nego su umjesto njih bili mozaici sa apstraktnim simbolima krstova i šara. Godine 1204. za vrijeme Četvrtog krstaškog rata, dok su krstaši išli prema Jerusalemu, zaustavili su se, a zatim napali i otpustošili bogati grad Konstantinopolj. Bio je to događaj praćen velikim nasiljem i pljačkom, koji je ostavio dugoročni ožiljak u odnosima između istočne i zapadne crkve.

Historičari gledaju na Četvrti krstaški rat kao na trenutak sa kojim je počela dugotrajna spirala opadanja moći i utjecaja Konstantinopolja. Tokom 1260-ih nakon 57 godina pod latinskom kontrolom i vrlo burnog razdoblja u bizantijskoj historiji, Aja Sofija je ponovo postala središte istočno-pravoslavne tradicije. Nakon što su Bizantinci povratili svoj grad, započeo je period pravog procvata bizantijske umjetnosti koji je trajao nekoliko vijekova. Ovaj mozaik je jedan od najkvalitetnijih umjetničkih izraza iz tog razdoblja. Osmanlije predvođene sultanom Mehmedom II zauzeli su Konstantinopolj 1453 godine, a deisis mozaik bio je prekriven gipsom dug vremenski period, jer je Aja Sofija tada pretvorena u džamiju. Nakon što je postala džamija, svi njeni mozaici, ikone i krstovi bili su uklonjeni, prefarbani ili prekriveni gipsom. Tek dolaskom na vlast Kemala Ataturka i uspostavljanja sekularne Republike Turske, Aja Sofija je 1931. godine prvo prestala da bude džamija i bila je zatvorena za javnost sve do 1935. godine, kada je pretvorena u muzej.

Opis

Najveći dio Deisis mozaika nije sačuvan, a ostala je samo otprilike trećina od njegove cijele površine. Na njemu je u sredini prikazan Isus Hrist sa svim standardnim karakteristikama: IC XC kao identifikator monogram za Isusa Hrista, bradato lice (simbolizira zrelost kao sudac), plava i zlatna odjeća ukazuju na njegovu dvostruku ljudsko-božansku prirodu, podignuti pogled je usmjeren na posmatrača, njegova desna ruka uzdignuta je u znak blagoslova, dok u lijevoj drži evanđelje. Okrenuti prema njemu i sagnuti, kao u nekoj vrsti tihe svečanosti, stoje Bogorodica i sveti Jovan Krstitelj, koji u ime čovječanstva mole Hrista za milost u vrijeme sudnjeg dana. Ovo predstavlja jednu od tema koje se često pojavljuju u bizantijskoj umjetnosti. Kompozicijski raspored u Deisis mozaiku sačinjava trokut koji je usredsređen na glavu Hrista Pantokratora. Iako je slika uglavnom dvodimenzionalna, lagano pomicanje glave Isusa ulijevo uvodi suptilan dojam dubine i perspektive.

Stakleni komadići tessere od kojih je urađen ovaj mozaik sadrže pozlatu dok su drugi obojeni. Njihova zanimljivost je i u tome što su postavljeni u zid pod raznim uglovima, tako da hvataju svjetlost na različite načine. Umjetnik je stvorio obrazac u pozadini mozaika u svrhu ostvarivanja tog cilja. Deisis mozaik iz Aja Sofije reaguje na uslove osvjetljenja gdje se nalazi, pri čemu unutar slike izgleda kao da svjetlost sja na likovima s lijeve strane, bacajući sjene na desnu stranu dajući joj izuzetnu dinamiku. Ovaj slikoviti izvor svjetlosti odgovara stvarnom izvoru svjetlosti prozora na južnom zidu pored mozaika. Kao rezultat toga, čini se da se svjetlost i sjena ponašaju jednako unutar slike kao u fizičkom prostoru u kojem se slika nalazi.

Umjetnici koji su uradili ovaj mozaik razmišljali su i o tome kako će pojedinačne tessere odražavati svjetlost. Zlatne tessere koje čine pozadinu poredane su u obliku školjki, te daju osjećaj kovitlanja u Hristovom oreolu. Tessere unutar krsta u Hristovom oreolu postavljene su pod uglom pa odražavaju svjetlost drugačije od ostatka zlatne pozadine, ističući krst. U ovom masivnom mozaiku figure su mnogo veće u odnosu na prirodnu veličinu što u bizantijskoj kulturi označava njihovu važnost i visoko su postavljene iznad mramornog poda, tako da stoje iznad posmatrača. Zlatna podloga mozaika podsjeća da je u pitanju nebeski, a ne zemaljski prostor. Likovi Isusa, Bogorodice i svetog Jovana Krstitelja udaljeni su od posmatrača istovremeno dajući osjećaj postojanja emocionalne povezanosti sa istim. Uočljiva je i apstrakcija s pozadinom na kojoj nema pejzaža niti arhitektonskog okruženja. Lica, ruke i vratovi pažljivo su oblikovani uz upotrebu sitnih tessera (veličine 1–2 mm) pružajući izuzetno širok spektar boja i nijansi, koje daju kvalitet sličan slici. U antička vremena ova mozaička tehnika bila je poznata pod imenom opus vermiculatum. To je posebno uočljivo kod Isusa i u manjoj mjeri kod Bogorodice i svetog Jovana. Linije na draperijama korištene su za označavanje nabora, tako da je ovaj mozaik još uvijek vrsta crteža za razliku od modeliranja. U oštećenom dijelu mozaika obje figure vjerovatno su imale ispružene ruke u znak molitve. U Aja Sofiji, Hrist je anatomski precizniji. Umjetnik je također koristio modeliranje pri čemu je pažljivo raspoređivao svijetle i tamne tessere kako bi stvorio osjećaj trodimenzionalne forme. A veća modulacija nijansi proizvela je uvjerljivije tonove kože. Sve ovo predstavlja značajke koje pojačavaju naturalizam u mozaiku.

Stil i značaj

Freska Uspenja Bogorodice iz manastira Sopoćani urađena 1265. godine na kojoj je uočljivo stremljenje ka naturalizmu kao i u deisis mozaiku iz Aja Sofije.

Tema u Deisis mozaiku česta je u ovoj vrsti umjetnosti u raznim medijima, počevši od srednjobizantijskog razdoblja pa nadalje, pri čemu su često bile upotrebljavane slične kompozicije koje se mogu vidjeti na drugim mozaicima iz Aja Sofije. Na ovom mozaiku ilustrirano je i šire stremljenje pomaka ka naturalizmu (oponašanje vidljivog svijeta) iz perioda kasne bizantijske umjetnosti, koji se također može uočiti na zidnoj fresci Uspenja Bogorodice iz 1265. godine u manastiru Sopoćani u Srbiji. Kao i kod većine bizantijskih umjetničkih djela nije poznato porijeklo umjetnika ili više njih koji su uradili deisis mozaik. Predstavlja jedan od najznačajnijih primjera kasnobizantijskog umjetničkog izraza, koji podsjeća na ono što su u to vrijeme rađili italijanski slikari Cimabue, Giotto i Duccio povezani sa počecima italijanske renesanse. U Deisis mozaiku nije uočljiv naturalizam kao kod italijanskih slikara. Tijela, lica, nosevi i prsti su izduženi i elegantni, a sve je usredsređeno na emocionalnu angažiranost. Tu je i emotivni pogled svetog Jovana Krstitelja koji ukazuje na njegovo strahopoštovanje prema Hristovoj patnji u ime čovječanstva. Osim estetske i umjetničke vrijednosti koju su ostvarili bizantijski majstori prilikom izrade ovog mozaika, njegova duboka vrijednost je i u samoj slici koja je prilikom molitvi pomagala Bizantincima da stupe u kontakt s božanskim i transcendentalnim.

Literatura

• Art of the Byzantine World, Christa Schug-Wille, Harry N. Abrams, INC. Publishers, New York City, Library of Congress Catalogue Card Number: 75-92912, Germany, 1969. godine
• Byzantine Art, Robin Cormack, Oxford University Press, objavljena 2000., ISBN 0-19-284211-0