Bokvica, poznata i kao konjska rebra, mala bokvica, koncula, žilovlak, trputac (lat. Plantago), je rod biljaka iz porodice Plantaginaceae. Ovaj rod se sastoji od oko 200 vrsta. Najvećim dijelom to su zeljaste, jednogodišnje biljke, dok su neke od njih manji grmovi visoki do 60 cm. Listovi su sesilni, ali imaju suženi dio u blizini stabla koje je pseudo-peteljka. Na listovima je naglašeno 3 do 5 provodnih žila, koje se granaju na širem dijelu lista. Listovi su široki ili uski, u zavisnosti od vrste. Cvati su na peteljkama obično od 5 do 40 cm visoke, a mogu biti kratke i konusne ili duge i šiljate, s brojnim manjim cvjetovima koji se oprašuju putem vjetra. Plod je dvosjemeni. Bokvicom se hrane larve nekih vrsta leptira.

Bokvica
"Ženska bokvica" (Plantago major)
"Ženska bokvica" (Plantago major)
Sistematika
CarstvoPlantae
(nesvrstani)Eudicots
RedLamiales
PorodicaPlantaginaceae
RodPlantago
L.
Podrodovi
Plantago

Coronopus
Bougeria
Psyllium

Littorella
Ženska bokvica
Klas ženske bokvice
Muška bokvica
List muške bokvice
Cvijet muške bokvice

Naziv

uredi

Bokvicu nazivaju i muškom bokvicom, odnosno trpucem muškim, dok ženska bokvica ( Plantago major) nazivaju velikim trputcem ili bokvicom ženskom, a razlikuju se po obliku listova - ženska ili širokolisna bokvica (P. major) i muška ili uskolisna bokvica (P. lanceolata).

Rasprostranjenost

uredi

Rasprostranjena je po cijeloj Evropi, Americi, Aziji, Australiji, Novom Zelandu i Africi, a raste na livadama i svijetlim prozračnim šumama. Mnoge vrste iz ovog roda su kosmopolitske biljke. Vrlo često rastu na vlažnijem tlu, po mjestima koja su ugažena, putevima, prugama, obalama mora, rijeka te po planinama i pašnjacima.

Upotreba

uredi

Koristi se od prahistorijskih vremena kao biljni preparat. U narodnoj medicini se više cijeni muška bokvica (Herba Plantaginis lanceolatae) ili trputac muški. Za lijek se skupljaju korijen, listovi prije cvjetanja i sjeme nakon sazrijevanja. List bokvice djeluje kao astringent (sredstvo za zatvaranje), kao protivotrov, antimikrobno, antiupalno i antihistaminsko sredstvo, kao i sredstvo za ublažavanje kašlja, iskašljavanje, diuretik i slično.

Sjeme bokvice, naročito vrste P. psyllium, koristi se kao uobičajen laksativ, dostupan u slobodnoj prodaji bez ljekarskog recepta. Sjeme nabubri i otpusti sluz kada se uroni u vodu. Koristi se i kao dodatak u proizvodnji laksativa, poput Metamucila. Vrsta bokvice P. psyllium je korisna i za ublažavanje konstipacije (zatvora), simptoma sindroma nadražaja crijeva, divertikuloze, kao izvor dijetetskih vlakana u ishrani i slično. Smatra se da su se mnoge vrste bokvice koristile u ishrani od prahistorijskih vremena. Naprimjer, postoje dokazi da su Indijanci sa centralne obale današnje Kalifornije koristili bokvicu u ishrani prije 6000 do 8000 godina.[1]

Pri vanjskoj upotrebi, oblog od lišća je koristan protiv ujeda insekata, osipa uzrokovanog otrovnim bršljanom, manjih ranica i plikova. Prema narodnoj predaji pomaže i kod ujeda zmija. Kod interne upotrebe, korisna je za kašalj i bronhitis, u obliku čaja, tinkture ili sirupa. Vrste koje imaju široko lišće koriste se i kao povrće u salatama, zelenim sosovima i slično.

Primjena u narodnoj medicini

uredi

U narodnoj medicini bokvica se najčešće koristi za liječenje kašlja i pomaže kod svih disajnih problema. Pospješuje izbacivanje sekreta i šlajma iz pluća i nosa. Narodni ljekari preporučuju bokvicu za hripavac, astmu, upalu pluća, a može se koristiti i za ublažavanje tegoba koje dolaze s tuberkulozom. Svjež sok ili ispasiran list ubrzava zarastanje otvorenih rana i modrica.

Pokazalo se da bokvica stvara odbojnost prema pušenju i smanjuje potrebu organizma za nikotinom. Žvakanje svježeg lista pomaže kod odvikavanja od pušenja, a može se koristi i čaj. List mlade bokvice se može dodavati u salate i druga jela.

Dodavanjem svježe iscijeđenog soka citrusa, kao što su limun i narandža, u sok ili izgnječen list bokvice formira se enzim mirozinaza, koji pojačava antibakterijsko djelovanje. Aukubin iz bokvice pojačava izlučivanje mokraćne kiseline kroz bubrege te se može koristiti za probleme izazvane gihtom.

Narodni ljekari i travari koriste svjež sok bokvice za čišćenje krvi i pomoć kod nekih vrsta čireva. Pomaže i kod upale sluznice, zaliječivanja oteklih žlijezdi i kod hemoroida. Suhe sjemenke bokvice se koriste protiv glista i stomačnih parazita poput ameba. Suho sjeme djeluju i laksatvino te ga narodni ljekari i travari preporučuju protiv zatvora stolice i kod odraslih i djece.

Postoje tvrdnje da redovno uzimanje sjemenki bokvice (8 g dnevno) sprečava nastajanje žučnog kamenca.

Narodni ljekari koriste bokvicu i za veliki broj kožnih bolesti. Bokvica ubrzava zarastanje otvorenih rana, eliminiše kožne čireve, pomaže kod posjekotina, modrica, podlijeva, opekotina, plikova, žuljeva, zanoktica, ubode insekata i nekih osipa. Zbog prisustva saponina, koji njeguje kožu, koristi se kao prirodni antihistamin. Sok i svježe ispasiran list mogu se koristiti za rane i gnojne infekcije u usnoj duplji i grlu. Pacijenti s tumorima, kojima je radijacija prouzrokovala rane u ustima mogu koristiti ispasiranu smjesu lista bokvice ili svjež sok za ispiranje, u svrhu bržeg zacjeljivanja rana i umanjivanje tegoba. U ove svrhe djelotvornoje i žvakanje svježeg lista bokvice. Svjež list i sok pomažu i kod infekcije zuba.

Jestivost

uredi

Mladi listovi mogu se jesti sirovi ili kuhani. Zbog gorčine i zahtjevnog pripremanja za ishranu se koristi samo kad nema drugih opcija. Vlaknaste niti iz lista se moraju prije upotrebe ukloniti zbog gorčine. Peteljke su još više gorke i ne koriste se u ishrani. Čak i u salatama je bolje koristiti malo prokuhanu biljku. Sjeme je bogato vitaminom B1 i može se koristiti sirovo ili kuhano. Može se jesti samo ili dodano u brašno. Kuhano sjeme daje masu sličnu pudingu.

Vrste

uredi

Obim i broj vrsta koje spadaju u rod Plantago jasno je i precizno određen, s osnovnim problemom uključuju li se podrodovi Bougueria (jedna vrsta sa Anda) i Littorella (2–3 vrste vodenih biljaka) u rod Plantago ili ne.[2]

Postoji približno 200 vrsta iz roda Plantago, među kojima su:

Galerija

uredi

Literatura

uredi
  • Vasa Pelagić, Pelagićev Narodni Učitelj, 1888.
  • Dr. Jovan Tucakov, Lečenje biljem, Vulkan izdavaštvo, 2014.

Reference

uredi
  1. ^ C.Michael Hogan (2008) Morro Creek, ed. by A. Burnham
  2. ^ Albach, D. C., Meudt, H. M. & Oxelman, B. 2005. Piecing together the "new" Plantaginaceae Arhivirano 26. 6. 2010. na Wayback Machine. American Journal of Botany 92: 297–315.

Vanjski linkovi

uredi