Bocanje

Bocanje je vrsta tradicionalnog tetoviranja po prstima, rukama ili drugim dijelovima tijela, kod Hrvatica u Bosni i Hercegovini. Naziva se i bockanje, badanje, sjecanje, sicanje (specifično za Zapadnu Hercegovinu) i šaranje, kao i Tradicionalno tetoviranje Hrvata u Bosni i Hercegovini. U nekim mjestima javljaju se i specifični lokalni nazivi kao drocanje, šaranje i krizma. Ovaj običaj se u Bosni i Hercegovini zadržao do kraja Drugog svjetskog rata, a najčešći osnovni motiv je bio križ, a sve ostale kombinacije i stilizacije su izvedene od križa.

Crtež djevojke sa bocanim ukrasima na rukama

Porijeklo

Tradicija tetoviranja kod slavenskih plemena preuzeta je od starobalkanskog stanovništva: Japoda, Ilira, Tračana, Dačana i Agatirsa. Prihvaćanje ovih običaja bilo je moguće u krajevima gdje je postojao čvršći dodir i asimilacija sa balkanskim stanovništvom. Najprisutniji običaj bocanja bio je u Srednjoj Bosni (Guča Gora, Vitez, Travnik) u Kraljevoj Sutjesci, Žepču, zapadnoj Hercegovini, nekim dijelovima Bosanske Posavine i nekim dijelovima istočne Hercegovine i zapadne Bosne. Sličan običaj se može naći i u dijelovima sjeverne Albanije kod katoličkog stanovništva, a u dijelovima Makedonije, Bugarske i Grčke kod vlaškog stanovništva. U Hrvatskoj je običaj rijedak, osim ponegdje u Lici, Dalmatinskoj zagori i južnoj Dalmaciji, gdje se pretpostavlja da je običaj prenesen od prebjeglog stanovništva iz Bosne i Hercegovine.

Tetoviranja su mogla biti i inicijacijski obredi preuzeti od praslavenskih naroda, jer je tetoviranje započinjalo kod prijelaza djevojčica u zrelu djevojačku dob. Običaj se moze posmatrati i kroz magijsko ili religiozno značenje, jer molitva i korištenje blagoslovenih predmeta, uz osnovni motiv križa svodi ovu pojavu unutar složenijih pobožnih praksi. Tetoviranje se takođe može tumačiti i kao estetski fenomen ukrašavanja tijela, kojem su događanja u vrijeme osmanlijske vladavine poslužile kao opravdanje. U Lašvanskoj dolini tetoviranje su izvodile žene uoči blagdana sv. Josipa 19. marta, kao i Kraljevoj Sutjesci, ali se obred obavljao i uoči sv. Ivana Krstitelja 24. juna, jer se po jednom kazivanju u to vrijeme želo kad se tetoviralo. Tetoviranje je obavljano i na Cvjetnicu, Veliki petak, Uskrs ili Blagovijest

Tetoviranje je obavljano pomoću crne smjese nazvane murećef. Smjesa je pravljena od čađi nastale paljenjem drveta smreke, luči pod pekom, a čađ se miješala s vodom blagoslovljenom u crkvi uoči Bogojavljenja 6. januara. Smjesa se miješala nekoliko dana, sve dok ne bi dobila željenu čvrstoću. Smjesi se dodavala pljuvačka, svaki put kad bi se mješala da bi se dobila željena gustoća. Nanošena je na kožu, na nadlanicu, prste, rjeđe na druge dijelove tijela, nanosila se ubodima običnom šivaćom iglom. Tetovirale su se djevojčice od 10-15 (13-16) godine, mada se nalaze i primjeri tetoviranja predškolske djece. Tetoviranja muškaraca su bila rijetka i nisu bila kolektivna praksa.

Istraživanja

Austrijsko-poljski liječnik Leopold Glück, objavio je 1894. godine članak "Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini", gdje piše da je "...skoro svaka odrasla djevojka ili svaka seljanka tetovirana na prsima, nadlakticama i podlakticama, na šakama često do prstiju, a u rijetkim slučajevima takoder i na čelu" Opsežnija istraživanja u isto vrijeme objavio je Ćiro Truhelka koji je sakupio desetine motiva, te za razliku od Glücka, koji se ograničio na Srednju Bosnu, nego i šire na Bosnu i Hercegovinu. Po Truhelki tetoviranja nemaju jako religiozni karakter, nego se mogu svrstati u potrebu za plemenskim obilježavanjem, što je Truhelka pokušao povezati istraživanjima u Albaniji, Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori i Dalmaciji. Tetoviranje muškaraca je bilo vrlo rijetko, te se svodilo na vanjske uticaje, kao npr. kod vojnika koji su morali služiti, pa bi ih drugovi nagovorili na tetoviranje, mada im to u porodici nije bio običaj. Njegova istraživanja su opsegom obuhvatala područja sarajevskog, visočkog, travničkog, fojničkog, prozorskog i bugojanskog kotara, područja oko donjeg Vrbasa, kotorvaroški i banjalučki kotar. Primjetio je da taj običaj na južnoj i istočnoj periferiji tih područja znatno slabi, te da se u okolini Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice tetovira, samo da se zadovolji formi sa jednostavnim križićem na ramenu. Truhelka spominje da je "najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Guče Gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banja Luke, a na jugu do Ramske doline i Kupresa."

Motivi

Motivi tetoviranja

Podjelu na pet grupa motiva napravio je Mario Petrić:

• Križevi: Najjednostavniji motiv je grčki križ (motivi 1-7) jednostavnog oblika ili ukrašen. Postoje varijante sa križem na čijem je svakom kraju tačka, ili pomalo spuštene ravne ili ukošene linije, te varijacije sa linijama savijenim u obliku srpa, ali i kombinacijama tih triju varijanti, koje se nazivaju "jeličin križić", pri čemu ti dodaci simboliziraju jelove pupove. Kompliciraniji oblici (motivi 8-11), zastupljeni u Kraljevoj Sutjesci su varijacije jednostavnih motiva. Jednostavni križevi su se tetovirali na prstu ili na čelu, ili po ruci, obično dalje ood drugih motiva;
• Kolo i ograda: Nekršćanski motivi sastoje se od kola (kružnice) od tačaka ili od jedne pune kružnice sa obrubom od tačaka (motivi 12-22). Postoje varijante da su na kružnici male kratke linije, tačke ili linije srpastog oblika, izgleda lopatica, tako da ornament prikazuje mlinski točak. Kolo obično obuhvata križ u središtu, ali se dešava i da križa u središtu nema ili da se nalazi samo tačka ili još jedan manji krug. Kolo se tetoviralo na gornjoj strani ruke, ispod lakta i na prsima; Drugi je motiv ove podjele je ograda. Ima oblik polukruga, pa se na gornjoj strani ruke na taj način našara, da je ždrijelo polukruga otvoreno prama pregibu, a svod obrnut prama prstima. Kako u kolu, tako se i tu spoljašna periferija ukrašava crtama, bobicama, ili jelicama, dok su krajevi dosta puta označeni križom, zvijezdom od više krakova. Kao i kolo, tako i ograda može više puta bit dvostruka, i to tako da manju obuhvata veća ili su pak dva slična motiva ždrijelima jedan obrnuti prama drugomu. Sredina ograde ukrašena je križom ili nekim drugim motivom. Dok se kolo u muškaraca kadšto viđa nad laktom, ograda se nalazi jedino kod žena na gornjoj strani ruke. Iznad ograda često je pregib ruke od jedne koštane kvrge do druge ukrašen tipskim ornamentom, narukvicom.
• Narukvica:U najjednostavnijem obliku to je crticama ukrašena linija, ali se ipak motiv dodavanjem već poznatih dekorativnih elemenata više ili manje obilato ukrašava. Više puta se sastoji od dviju s obje strane zatvorenih paralela ili od isprekidanog ornamenta. Ponavljanjem više sličnih ornamenata ruku ispod lakta, često postaje ukusno stilizovan trak, pokriva u širini od 10  cm. S donje je strane dakako uvijek otvoren, zbog žila kucavica.
• Grana ili grančica:Ornamenat, koji pojednostavljeno izveden prikazuje granu, zove se grančica. Isti motiv, obilatije okićen tako da grančice na jednoj strani stoje uspravno, dok se na drugoj strani spuštene zove se "jelica": Motiv koji se u dolini Bile često viđa jeste klas. Osnovni je koncept prava linija, po kojoj su nasađeni križići i grančice. Primjenjuje se na donjoj strani ruke niže lakta.
• Razni ostali oblici: Česti motivi koji ne pripadaju u gornje četiri grupe du nazvani po zvijezdicama, mjesecu, zvijezdi prethodnici ili sunce. Zvijezdica ima oblik osmokrake, od linija složene zvijezde ili malog kola, kome su po periferiji poredane crtice. U tome je obliku smanjeno kolo. Te zvijezdice služe za popunjavanje praznih polja, što ih ostavljaju glavni motivi. Imenom zvijezde naziva se i ornament, sačinjen od duguljaste elipse, na kojoj su poredane crtice.

Filatelija

Poštanska marka BiH iz 2004. godine

Hrvatska pošta Mostar izdala je 20. marta 2004. poštansku marku pod nazivom "Tradicijska tatuaža hrvatskih žena u BiH" sa nominalnom vrijednošću od 0,50 maraka.

Literatura

• Valjan, Velimir; Martić, Zvonko (2010). Franjevački samostan u Gučoj Gori - Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150, obljetnice samostana u Gučoj Gori (jezik: hrvatski). Guča Gora, Sarajevo: Franjevački samostan Guča Gora, Kulturno povijesni institut provincije Bosne Srebrene - Sarajevo. ISBN 978-9958-9026-2-8.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Truhelka, Ćiro (1. 4. 1894). "Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini". infobiro.ba (jezik: hrvatski). Glasnik zemaljskog muzeja. Arhivirano s originala, 21. 7. 2020. Pristupljeno 21. 3. 2021.CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• "Zeitschrift der österreichische Volkskunde; 9. Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegowina. Herausgegeben von bosnisch-herzegowinischen Landesmuseum in Sarajevo" (PDF). volkskundemuseum.at (jezik: njemački). Verein für österreichische Volkskunde in Wien. 1896. Pristupljeno 21. 3. 2021.
• Jukić, Monika. "Tradicionalno tetoviranje Hrvata u Bosni i Hercegovini bocanje kao način zaštite od Osmanlija". academia.edu (jezik: hrvatski). Sveučilište u Zagrebu. Pristupljeno 21. 3. 2021.
• Petrić, Mario (1973). Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda: karakteristike, uloga i podrijetlo (jezik: hrvatski). Sarajevo.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• "bocanje". enciklopedija.hr (jezik: hrvatski). Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 18. 3. 2021.