Papa

Za druga značenja, pogledajte Papa (čvor).

"Pape" preusmjerava ovdje. Za druga značenja, pogledajte Pape (čvor).

Papa (latinski: papa, "otac"; grčki: πάππας) je rimski biskup i lider u svijetu Katoličke crkve. Značaj Rimskog biskupa u velikoj mjeri potiče iz njegove uloge kao tradicionalnog nasljednika Svetog Petra, kome je Isus dao ključeve neba i ovlasti "vezivanja i gubitka", imenujući ga kao "stijenu" koja je izgradila crkvu. Sadašnji papa je Franjo, koji je izabran 13. marta 2013. godine, naslijedivši Benedikta XVI.

Biskup Rima Pontifex maximus Papa
Grb
trenutno Franjo od 13. marta 2013.
Prebivalište	Apostolska palača (Službeno prebivalište pape) Domus Sanctae Marthae (Trenutno i omiljeno prebivalište pape Franje)
Sjedište	Apostolska palača, Vatikan
Osnivanje	1. vijek
Prvi nosilac	Sveti Petar
Veb-sajt	Holy Father

Ured pape naziva se pontifikat. Njegova crkvena nadležnost se često naziva "Sveta Stolica" (Santa Sedes na latinskom) ili "Apostolska stolica". Papa je šef države Vatikan, suverenog grada-države unutar italijanskog glavnog grada Rima.

Papstvo je jedna od najtrajnijih institucija u svijetu te je imalo istaknutu ulogu u svjetskoj historiji. Pape su u davna vremena pomagali u širenju kršćanstva i rješavanju raznih doktrinarnih sporova. U srednjem vijeku su odigrali ulogu od svjetovnog značaja u zapadnoj Evropi, često djelujući kao arbitri između hrišćanskih monarha. Trenutno, pored širenja hrišćanske vjere i doktrine, pape su uključene u ekumenizam i međureligijski dijalog, dobrotvorni rad i odbranu ljudskih prava.

Pape, koje su u početku imale temporalne moći, u nekim periodima historije imali su široke ovlasti slične onima koji su imali vladari. U posljednjih nekoliko stoljeća, pape su postepeno bile primorane da odustanu od te moći, i papin autoritet je sada ponovo gotovo isključivo ograničen na pitanja religije. Tokom stoljeća, papina potraživanja za duhovnim autoritetom su sve više čvrsto izražena, što je kulminiralo 1870. godine sa proglašenjem dogme papine nepogrešivosti, kada papa govori ex cathedra - doslovno "iz fotelje" (Svetog Petra) - da izda formalnu definiciju vjere ili morala.

Historija

Naslov i etimologija

Riječ papa potiče od grčke riječi πάππας što znači "Otac". U prvim vijekovima hrišćanstva, ovaj naslov je primijenjen, posebno na istoku, svim biskupima i drugim visokim sveštenicima, a kasnije je postao rezervisan samo za biskupe Rima, a ozvaničen je tek u 11. stoljeću. Najraniji zapis korištenja ovog naslova odnosi se na patrijarha Aleksandrije, papu Heraclasa (232. - 248.). Najstarija upotreba korištenja naziva "papa" na engleskom jeziku datira iz sredine 10. stoljeća, kada se koristi kao naslov za papu Vitaliana u staroengleskom prijevodu knjige Historia ecclesiastica gentis Anglorum.

Naslov je bio od početka 3. stoljeća opći termin koji se koristio za sve biskupe. Od 6. stoljeća naslov se počeo koristiti samo za biskupe Rima, a krajem 11. stoljeća papa Grgur VII se tako zvao. Tokom 6. stoljeća, to je bio i naziv za biskupe Carigrada.

Položaj unutar Crkve

Katolici priznaju papu kao nasljednika Svetog Petra, kojeg je, prema rimokatoličkom učenju, Isus nazvao "pastirom" i "stijenom" katoličke crkve. Petar nikada nije nosio titulu "papa", koja je stupila u upotrebu tri stoljeća kasnije, ali ga je Katolička crkva tradicionalno prepoznala kao prvog papu, a sve druge pape su smatrane njegovim nasljednikom.

Katolička crkva uči da je Isus lično imenovao Petra kao vođu crkve i njen dogmatski ustav Lumen Gentium pravi jasnu razliku između apostola i biskupa, predstavljajući biskupe kao nasljednike apostola, sa papom kao nasljednikom Petra, te da je papa šef biskupa kao što je Petar bio na čelu apostola. Neki historičari tvrde da je Petar bio prvi biskup Rima. U spisima crkve oca Irineja koji je napisan oko 180. godine odražava se vjerovanje da je Petar "osnovao i organizovao" Crkvu u Rimu. Osim toga, Irinej nije bio prvi koji je pisao o Petrovom prisustvu u ranoj Rimskoj crkvi. Papa Klement I je napisao u pismu Korićanima 96. godine, o progonu kršćana u Rimu kao "borbi u našem vremenu", te je predstavio Korićanima svoje heroje, "prvi, najveći i najpravedniji", "dobri apostoli" Petar i Pavle. Sv. Ignatije iz Antiohije je pisao ubrzo nakon Clementa i u svom pismu je rekao da neće da komanduje kao Petar i Pavle. S obzirom na ove i druge dokaze, mnogi naučnici se slažu da je Petar bio ubijen u Rimu za vrijeme Nerona, iako neki naučnici tvrde da je on možda bio ubijen u Palestini.

Protestanti tvrde da Novi Zavjet ne pruža nikakav dokaz da je Isus uspostavio papstvo pa čak ni da je postavio Petra za prvog biskupa Rima. Drugi, koristeći Petrove vlastite riječi, tvrde da je Krist namijenio sebe za utemeljivača crkve, a ne Petra. Ostali su tvrdili da Crkva nije samo izgrađena zbog Isusa i njegove vjere, već i zbog njegovih učenika, kao korijen i temelj crkve i na osnovu i Pavlova učenja, a ne samo Petrovog učenja.

Kršćanska zajednica u prvom stoljeću je imala grupu biskupa prezbiterijanaca koji su bili vođe svojih lokalnih crkava. Postepeno, episkopije su osnovane u gradskim područjima. U Antiohiji su prvo razvili takvu strukturu prije Rima. U Rimu je bilo mnogo onih koji su tvrdili da su zakoniti biskupi, iako je opet Irinej naglasio važnost jedne linije biskupa od svetog Petra do njegovog savremenika pape Viktora I. Neki autori tvrde da pojava jednog biskupa vjerovatno nije došla do sredine 2. stoljeća. Po njihovom mišljenju, Linus, Kletus i Klement su bili eventualno istaknuti biskupi prezbiterijanci, a ne nužno i monarhijski biskupi.

Dokumenti iz 1. i početka 2. stoljeća ukazuju na to da je Sveta Stolica imala neku vrstu nadmoći i važnosti u Crkvi kao cjelini, iako je detalj šta je to značilo je vrlo nejasan u ovom periodu.

Rano kršćanstvo (30. – 325.)

Čini se da su prvo naizmjenično korišteni izrazi "episkopi" i "prezbiterijanci". Konsenzus među učenjacima je bio da je, na prijelazu iz 1. i 2. stoljeća, lokalnu zajednicu vodili biskupi ili prezbiterijanci čije su se kancelarije preklapale ili razlikovale. Neki kažu da vjerovatno "nije bilo jedinstvenog monarhističkog biskupa u Rimu prije sredine 2. stoljeća... a vjerovatno i kasnije". Drugi naučnici i historičari se slažu, pozivajući se na historiju svetog Ignatija iz Antiohije i svetog Irineja, koji su zabilježili linearni niz biskupa Rima (papa) do vlastitog vremena. Oni također navode važnost koja se pridaje papi u ekumenskom vijeću, uključujući i one početne.

U ranoj hrišćanskoj eri, Rim i nekoliko drugih gradova su imali želju za rukovodstvom u svijetu Crkve. Jakov, poznat kao "brat Gospodnji", bio je šef Jerusalemske crkve, koja je počastvovana kao "Majka Crkve" u pravoslavnoj tradiciji. Aleksandrija je bila centar jevrejskog učenja i postala je centar hrišćanskog učenja. Rim je rano imao veliku zajednicu u apostolskom periodu kada apostol Pavle govori u svojoj poslanici Rimljanima, a prema tradiciji Pavle je tamo ubijen.

Tokom 1. stoljeća Crkve (30. - 130.), glavni grad Rimskog carstva je postao prepoznatljiv kao hrišćanski centar od izuzetnog značaja. Clement I, na kraju 1. stoljeća, napisao je poslanicu crkvi u Korintu intervenišuši u velikom sporu i izvinjavajući se što nisu poduzeli akciju prije. Međutim, postoji samo nekoliko referenci iz tog vremena za priznavanje autoritativnog primata Rimske Stolice izvan Rima. U Ravenna dokumentu od 13. oktobra 2007. godine, teolozi koji su izabrani od strane rimokatoličke i pravoslavne crkve su izjavili: "41. Obje strane se slažu... da je Rim, kao crkva koja presjedava u ljubavi prema frazi svetog Ignacija iz Antiohije, zauzeo prvo mjesto u taxisu, i da je biskup Rima stoga protos među patrijarsima. Oni se ne slažu, međutim, o tumačenju historijskih dokaza iz ovog doba u vezi prerogative biskupa Rima, kao protosa, što je pitanje koje se shvata na različite načine o prvom milenijumu".

Krajem 2. stoljeća, bilo je više manifestacija rimske nadležnosti nad drugim crkvama. 189. godine, tvrdnja primata crkve u Rimu može biti navedena u Irinejevoj knjizi protiv jeresa (3:3:2): "Sa Rimskom crkvom zbog svog vrhunskog porijekla, sve crkve se moraju složiti... i oni su vjerni svuda jer održavaju apostolsku tradiciju". 195. godine, papa Viktor I izopštio je Kvardecimans i proglasio je Uskrs 14. Nisana, na datum jevrejske Pashe, kao tradiciju koju je izrekao John Evangelista (vidi Uskršnja kontroverza). Proslava Uskrsa je po papinom naređenje spadala u nedjelju, i to je bio sistem koji je preovladao.

Nikeja u istočno-zapadnom raskolu (325. – 1054.)

Milanski edikt je 313. godine odobrio slobodu svih religija u Rimskom carstvu, počevši mir sa Crkvom. 325. godine prvo Vijeće Nikeje osudilo je arianizam i proglasilo trinitarianizam dogmom, a u svom šestom Kanonu prepoznata je posebna uloga Rima, Aleksandrije i Antiohije. Veliki branitelji Trinitarijanske vjere uključuju pape, a posebno papu Liberiusa, koji je prognan na Bereu od strane Konstancija II zbog njegove Trinitarijanske vjere, Damasusa I, i nekoliko drugih biskupa.

U Nikeji 380. godine, hrišćanstvo je proglašeno državnom religijom Rimskog carstva, s imenom "Katolički kršćani" koje je rezervisano za one koji su je prihvatili kao vjeru. Dok su vlasti na istoku kontrolisali Crkvu i ekumenskog patrijarha Carigrada, u glavnom gradu na zapadu, biskupi Rima su bili u mogućnosti da konsoliduju utjecaj i moć koji su posjedovali. Nakon pada Zapadnog Rimskog carstva, barbarska plemena su prelazila na kršćanstvo ili katoličanstvo; Clovis I, kralj Franaka, bio je prvi važni barbarski vladar koji je prešao katoličanstvo i postao saveznik pape. Ostala plemena, kao što su Vizigoti, tek kasnije su primila katoličanstvo.

Srednji vijek

Grgur Veliki (oko 540–604) koji je uspostavio srednjovjekovne teme u Crkvi, na slici Carla Saracenija, c. 1610, Rim.

Nakon pada Rima, papa je služio kao izvor autoriteta i kontinuiteta. Papa Grgur I (540. - 604.) vršio je u crkvi stroge reforme. Iz drevne senatorske porodice, Grgur je imao disciplinu tipičnu za staru rimsku vladavinu. Teološki, on je predstavio pomak od klasičnog do srednjevjekovnog izgleda; njegovi popularni spisi su bili puni dramatičnih čuda, snažne relikvije, demona, anđela, duhova i približavanja kraja svijeta.

Grgurevi nasljednici su uglavnom dominirali Ravennom, kao predstavnici Bizantijskog cara u Italiji. Ovo poniženje, te slabljenje carstva zbog muslimanske ekspanzije i nesposobnosti cara da zaštiti papina imanja od Langobarda, prisililo je papu Stephena II da zatraži pomoć od cara Konstantina V. On je apelovao Francima da zaštite svoju zemlju. Pipin Mali je pokorio Langobarde i donirao je papi italijansko zemljište. Kada je papa Leo III okrunio Karla Velikog 800. godine za kralja, uspostavljen je presedan kako, na zapadu, niko ne može biti car bez papinog krunisanja.

Od 7. stoljeća postalo je zajedničko za evropske monarhije i plemstvo da osnivaju crkve i vrše davanje posjeda ili daju novac svećenstvu u svojim državama ili feudima, što je izazvalo korupciju među sveštenstvom. Ova praksa je postala uobičajena, jer su crkveni velikodostojnici i svjetovni vladari bili učesnici javnog života. Za borbu protiv ove i drugih praksi koje su oštetile crkve između 900. i 1050. godine, u svim centrima je vršena promocija crkvenih reformi, od kojih je najvažnija bila reforma iz opatije Cluny, koja je širila svoje ideale širom Evrope. Ovaj pokret reformi ojačan je izborom pape Grgura VII 1073. godine, koji je usvojio niz mjera u pokretu poznatom kao Gregorijanova reforma, kako bi se snažno borio protiv simonije i zloupotrebe državne moći i pokušaja da vrati crkvenu disciplinu, uključujući i celibat. Sukob između pape i svjetovnih autokratskih vladara, kao što je car Svetog Rimskog carstva Henrik IV i kralj Engleske Henrik I, poznat je kao investitura, koji je riješen 1122. godine, od strane Konkordat lavine, u kojoj je papa odredio da se vjerski službenici plaćaju od strane sveštenika i vladara. Ubrzo nakon toga, papa Aleksandar III je započeo reformu koja će dovesti do uspostavljanja kanonskog prava.

Od početka 7. stoljeća, halifat je zauzeo mnoge zemlje u južnom Mediteranu i predstavljao je opasnost za kršćanstvo. 1095. godine Bizantijski car, Aleksis I Komnenos, zatražio je vojnu pomoć od pape Urbana II protiv muslimanske invazije. Urban je u Klermontu pokrenuo Prvi križarski rat kako bi pomogao Bizantiji da povrati stare kršćanske teritorije, posebno Jerusalem.

Pape su izgubile svoju moć između 867. i 1049. godine, kada su bile pod kontrolom političkih frakcija. Tada su pape na različite načine zatvarane, izgladnjivane, ubijane i nasilno svrgavane sa vlasti. Tako je papa Ivan XII optužen da je održao razvrat u Lateranskoj palači. Car Njemačke Otto I ga je optužio crkvenom sudu, koji ga je smijenio i izabrao laika za papu Lea VIII. Unakaženi Ivan se uz pomoć carskih predstavnika u Rimu ponovo vratio kao papa i sukob između cara i pape je nastavljen.

1049. godine Leo IX je postao papa i počeo je da sa suočava s problemima papinstva. On je otputovao u glavne gradove Evrope gdje se bavio crkvenim moralnim problemima iz prve ruke, posebnom simonijom i brakovima između sveštenika i konkubina. Svojim dugim putovanjima obnovio je prestiž papstva na sjeveru.

Istočno-zapadni raskol u reformi (1054. – 1517.)

Historijska karta mediteranskih država 1400. godine. Zapadni raskol trajao je od 1378. do 1417. godine.

Istočna i Zapadna Crkva definitivno su podijeljene 1054. godine. Ovaj lom je izazvao više političkih događaja nego blago razilaženje oko vjere. Pape su se priklonile Franačkom kralju, prisvojivši Egzarhat u Ravenni i zamijenivši grčki jezik italijanskim. U srednjem vijeku, pape su se borile sa monarsima za vlast.

Od 1309. do 1377. godine papa nije boravio u Rimu već u Avignonu. Avignonsko papstvo je poznato po pohlepi i korupciji. U ovom periodu, papa je efektivno bio saveznik Francuske, otuđen Francuskim neprijateljima, kao što je Engleska.

Papa je shvatio da ima moć koja se oslanja na riznicu zasluga izgrađenu od strane svetaca i Hrista, tako da je odobrio indulgenciju, smanjenje nečijeg vremena u čistilištu. Koncept da je novčana kazna ili donacija u pratnji kajanja, priznanja i molitve, na kraju je dala način za zajedničku pretpostavku da je indulgencija zavisila od jednostavnog monetarnog doprinosa. Pape su osudili nesporazume i zloupotrebe, ali su previše pritisli prihode kako bi ostvarili efektivnu kontrolu nad indulgencijom.

Pape su se također borile sa kardinalima, koji su pokušavali da potvrde autoritet vijeća nad papom. Koncilijarna teorija smatra da je vrhovni autoritet crkve Generalno vijeće, a ne papa. Njeni temelji su postavljeni početkom 13. stoljeća, a to je kulminiralo u 15. stoljeću. Neuspjeh Koncilijarne teorije da stekne široko prihvaćanje nakon 15. stoljeća uzima se kao faktor u protestantskoj reformaciji.

Razne antipape su izazvale papin autoritet, posebno za vrijeme Zapadnog raskola (1378. - 1417.). Za vrijeme ovog raskola, papstvo se vratilo u Rim iz Avignona, a antipape su instalirane u Avignonu, kako bi produžilo papstvo. 

Istočna crkva je i dalje odbijala Istočno Rimsko (Bizantijsko) carstvo, podrivajući Carigradsku tvrdnju za ravnopravnost sa Rimom. Dva puta je Bizantijski car pokušavao prisiliti Istočnu crkvu da se ponovo ujedini sa Zapadnom crkvom. Papine tvrdnje o superiornosti su bile kamen spoticanja u ponovnom ujedinjenju, koje nije uspjelo u svakom slučaju. U 15. stoljeću, Osmansko carstvo zauzima Carigrad.

Reformacija do današnjih dana (od 1517. godine)

Kao dio katoličke reformacije, Papa Pavao III (1534–49) pokrenuo je Tridentski koncil (1545–63), koji je uspostavio trijumf papinstva nad onima koji su se željeli pomiriti s protestantima ili se suprotstaviti papinskim tvrdnjama.

Protestantski reformatori kritikovali su papstvo što je korumpirano i karakterizirali su papu kao antikrista. Pape su pokrenule katoličku reformaciju (1560. - 1648.), koja je obratila izazove protestantske reformacije i pokrenula unutrašnje reforme. Papa Pavao III je pokrenuo Trentsko vijeće, čije su definicije doktrine i reforme zapečatile trijumf papstva nad elementima u crkvi koje su tražile mirenje sa protestantima nasuprot papine tvrdnje. Postepeno su prisiljeni da odustanu od svjetovne vlasti i papa se fokusirao samo na duhovna pitanja.

1870. godine Prvi Vatikanski savjet proglasio je dogmu papske nepogrešivosti u onim rijetkim prilikama kada papa govori ex cathedra prilikom izdavanja svečane definicije vjere ili morala. Kasnije iste godine, Victor Emanuel II je oteo Rim iz papine kontrole i suštinski je završeno ujedinjenje Italije. 1929. godine Lateranskim ugovorom između Italije i Svete Stolice uspostavljen je Vatikan, garantujući papinu nezavisnost u sekularnoj vladavini.

1950. godine papa je definisao Marijino uznesenje kao dogmu, i to je bio jedini put da je papa govorio ex cathedra jer je papina nepogrešivost izričito proglašena. Petrina doktrina je još uvijek kontroverzna kao pitanje i doktrina koja i dalje dijeli Istočnu i Zapadnu crkvu i odvaja Protestante od Rima.

Sveti Petar i porijeklo

Katolička crkva uči da, u okviru hrišćanske zajednice, biskupi kao tijelo su uspjeli da opstanu zahvaljujući apostolu i biskupu Rima svetom Petru. Biblijski tekstovi daju podršku Petrovom posebnom položaju u odnosu na crkvu i uključuju Isusove riječi upučene njemu: Kažem ti, ti si Petar, i na ovoj stijeni ćeš izgraditi moju crkvu, i vrata pakla neće je nadvladati. Ja ću vam dati ključeve kraljevstva nebeskog, i sve što se veže na zemlji će biti vezano na nebu, i sve što se izgubi na zemlji, bit' će odriješeno na nebu. Simone, Simone, gle, Sotona te je tražio, možda ćete prosijati kao pšenicu, ali ja sam se molio za tebe da tvoja vjere ne propadne. I kada se ponovo okrenu, ojačaj svoju braću. Hrani moje ovce.

Simbolički ključevi na papinom grbu su referenca na izraz "ključevi kraljevstva nebeskog" u prvom od ovih tekstova. Neki protestantski pisci su tvrdili da je "stijena" o kojoj Isus govori u ovom tekstu sam Isus ili vjera koju je izrazio Petru. Ovu ideju potkopava biblijsko korištenje riječi "Cephas", koja je muški oblik riječi "stijena" na aramejskom jeziku, koja opisuje Petra. Enciklopedija Britanica komentira da je "koncenzus velike većine naučnika danas da najočitije i tradicionalno razumijevanje ne treba tumačiti, naime, da se stijena odnosi na Petra kao osobu".

Zvanične titule

• Biskup Rima,
• Vikar Isusa Krista,
• Nasljednik prvaka apostola,
• Summus Pontifex, vrhovni poglavar cijele Crkve
• Zapadni patrijarh,
• Primas Italije,
• Nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine
• Suveren države Vatikan,
• Servus Servorum Dei (Sluga sluga Božijih)

Papska obilježja i simboli

• Papska tijara ili Triregnum – stilizirana biskupska kapa, okrunjena sa tri krune. Posljednja trojica papa su odbila biti krunisana, već su na svečanoj inauguraciji (ustoličenju) nosili običnu biskupsku kapu. Krunu je prodao po savjetu saborskih otaca papa Pavao IV. i od tog novca izgradio naselje na periferiji Rima za beskućnike. Za razliku od kardinala, papa nema kardinalski štap, već koristi palicu koja se završava Raspećem (potječe iz 13. vijeka).
• Ključevi Carstva Nebeskog – oslika dva ukrštena ključa, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem (prema Mateju 16:19, Kristova izjava o Petrovom autoritetu:

Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .
a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.

Oslikava dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebreni ključ oslikava i moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.

• Papski prsten (Ribarski prsten) (lat. anulus piscatoris) – zlatni prsten sa slikom Svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, sa imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje 1265. godine u pismu pape Klementa IV svom nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata okačenom papskom Bulom, a osobna pisma sa "…..pečatom Ribara". Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora koji se razbija čekićem, što označava i sam čin svršetka pontifikata pokojnog pape.
• Palij - je bijela traka koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze dva crveno izvezena križa, a pokazuje težinu službe koju na sebe novoizabrani papa preuzima.
• Umbracullum – baldahin, (ital. = svod od tkanine ili platna nad prijestoljem, posteljom nosiljkom i sl.), ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je koristio papa Aleksandar VI. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je bio označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom papske države. Danas se to obilježje ne upotrebljava više ali još uvijek se nalazi unutar bazilike, desno od oltara.
• Papski grb – oslikava već objašnjene ključeve nad kojima se nalazi srebrna Tijara sa tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane Tijare i padaju preko ramena dok se nosi.
• Sedia gestatoria – nosiva papska stolica, nošena od dvanaset muškaraca u crvenim uniformama. Upotrebljavana je u procesiji nakon izbora novog pape. Novoizabrani papa je nošen u toj stolici od kapele Sikstine do crkve Svetog Petra, gdje se održavalo krunisanje novog pape. Ovu tradiciju je ukinuo papa Ivan Pavao II.

Izbor novog pape

Izbori pape kroz historiju

Dostava ključeva, naslikao Pietro Perugino (1492).

Za razliku od svih ostalih papa, prvi papa Sveti Petar bio je izabran od samoga Isusa Krista da predvodi crkvu. Prema nekim historičarima, Sveti Petar je bio i taj koji je utemeljio i kršćansko vijeće grada Rima u koji je ulazilo 24 svećenika i đakona. To vijeće je izabrala i Petrovog nasljednika – Linusa (67. – 79.). Petar je završio kao žrtva Neronovih progona kršćana 67. godine. U njegovu čast, niko od papa se nije nazvao po Petru.

Prema nekim zapisima, prve su pape, sve do pape Bonifacija II (530. – 532.), birali sami svoje nasljednike. U početku se nisu birale vođe čitave Crkve, već samo rimski biskup koji je bio biran samo iz redova svećenika i vjernika Rima. To je bio običaj sve dok rimski car Konstantin I nije priznao kršćanstvo kao glavnu religiju Rimskog Carstva. Otada se i carevi počinju miješati u izbor pape. Najpoznatiji je slučaj izbor pape Bonifacija I 418. godine. Nakon raspada zapadnog Rimskog Carstva, najsnažniji vladar tog razdoblja je bio Teodor Ostrogot koji je utjecao na izbor pape. Nakon slabljenja moći Ostrogota, uticaj u izboru pape je imao Carigrad, gdje je vršena i ovjera izbornika i mogućih kandidata. Taj način izbora se održao sve do pape Benedikta II. (684. – 685.), iako su i kasnije, u Srednjem vijeku, moćni vladari u mnogome utjecali na izbor ili čak postavljali pape. Tako je, primjerice, Karlo Veliki potvrdio papu Adriana I (772. – 795.)

Papa Bonifacije III (607.) uvodi pravilo da se izbornici smiju sastati za izbor novog pape tek poslije tri dana nakon pokopa starog pape. A na sinodu 769. godine je izglasano da papa može biti samo svećenik ili đakon, a i ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru. To pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje pa je papa Nikola I (857. – 867.) 862. godine vratio prvo učestvovanja na izboru rimskim vlastelinima.

Konklava u njemačkom gradu Konstanzu gdje je izabran Papa Martin V.

U izboru pape, za najveću promjenu tog razdoblja zaslužan je papa Nikola II (1058. – 1061.), koji je odredio da se prilikom izbora za papu prvo moraju kardinali odlučiti o mogućim kandidatima. On je odlučio i da se izbori za novog papu mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije bilo moguće u Rimu.

Na 10. ekumenskom sinodu 1139. godine, cjelokupnim izborom za papu su ovlašteni kardinali, a tokom pontifikata pape Aleksandra III je odlučeno da se novi papa bira dvotrećinskom većinom. Zbog toga, što kardinali nisu mogli postići dvotrećinsku većinu, Crkva u 13. vijeku bila je dvije godine i devet mjeseci bez pape. Kako se to više ne bi dogodilo, na sinodu u Lyonu je odlučeno da se izbornici moraju sresti nakon deset dana od smrti prethodnog pape i to u gradu gdje je ovaj umro. Osim toga odlučeno je da kardinali ne smiju imati vanjskog dodira tokom izbora pape. Te odluke se smatraju i začetkom konklave, tj. prostor i zgrade određene za tu svrhu, unutar teritorije države Vatikan, kakvu danas poznajemo.

Službena deklaracija "Habemus Papam" nakon izbora Pape Martina V.

Tokom raznih i mnogobrojnih pontifikata u historiji Crkve, bilo je u izboru pape mnogo promjena pravila izbora. Međutim, posljednja pravila je dopunio i dogradio papa Ivan Pavao II. U važećoj Konstituciji "Universi dominici gregis" iz 1996. godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu. Maksimalni broj kardinala izbornika ne smije preći 120. Izričito je zabranjeno biranje pape od nekog drugog crkvenog dostojanstva, laika, članova općeg sabora ili biskupske sinode. Niko od kardinala ne može biti isključen iz izbora. Kardinali koji su se odrekli kardinalskog dostojanstva ili koji su kanonski uklonjeni nemaju izborno pravo. Svi kardinali izbornici su dužni učestvovati na izboru, što se objašnjava obećanjem poslušnosti. Kardinale izbornike saziva dekan Kardinalskog zbora. Samo bolest ili neka druga teška zapreka prihvaćena od Kardinalskog zbora može se prihvatiti kao oprost za ne sudjelovanje na izboru pape. Poslije 30. kruga, ukoliko i dalje ne postoji dvotrećinska većina, dovoljna je samo natpolovična većina za izbor pape.

Konklave su zatvorene za druge, a svi kardinali izbornici od početka konklave do imenovanja novog pape su smješteni u "Domus sanctae Marthae" (Domu svete Marije). Sam čin glasanja se isključivo izvodi u Sikstinskoj kapeli, koja se nalazi pod vlašću kardinala komornika. Kardinalima izbornicima se pridružuju i druge osobe koje im pomažu:

• sekretar skupštine kardinala,
• direktor papinskih liturgijskih slavlja s dvojicom ceremonijara,
• dva redovnika dodijeljena papinskoj sakristiji,
• klerik izabran od dekana Kardinalskog zbora koji mu pomaže u službi,
• nekoliko redovnika različitih jezika za slavlje sakramenata pokore,
• dva ljekara i
• određeni broj osoba zaduženih za posluživanje.

Svi oni moraju položiti zakletvu čuvanja tajne o podacima s kojim su upoznati.

Smrt i čin izbora pape (Sede Vacante)

Sahrana Pape Ivana Pavla II u Vatikanu u aprilu 2005., kojim je predsjedao kardinal Ratzinger, budući Papa Benedikt XVI.

Papina smrt se potvrđuje tako što dekan Kardinalske skupštine, koji ujedno ima ulogu i prelaznog pape, tri puta zlatnim čekićem udari glavu preminulog pape pozivajući ga njegovim krštenim imenom. Ljekar može ali i ne mora prethodno utvrditi smrt. Onda dekan skida Ribarov prsten s desne ruke i lomi ga u dva dijela u prisutnosti kardinala. Pečat pokojnog pape se uništava, čime se spriječava moguća zloupotreba, a papska se rezidencija zatvara i pečati žigom. Tijelo pape se u vremenu od četvrtog do šestog dana po smrti, stavlja u kriptu crkve Sv. Petra.

Nakon obreda pokopa i nakon što je sve na općim i posebnim sjednicama kardinala pripravljeno za konklave, kardinali izbornici skupit će se, na određeni dan, ne prije 14. a ni poslije 20. dana nakon smrti, ako je moguće u jutarnji sat, u crkvi Sv. Petra na euharistijsko slavlje. Istog dana popodne, u određeni sat, kardinali izbornici skupljaju se u kapeli Sv. Pavla u Apostolskoj palači iz koje će poći, u svečanoj procesiji, do Sikstinske kapele. Kad kardinali izbornici dođu u kapelu, u prisutnosti svih onih koji čine svečanu procesiju, moraju dati zakletvu da će čuvati sve što je određeno Konstitucijom. Zakletvu tada glasno čita kardinal dekan, a na kraju svaki od kardinala izbornika, dodirujući bibliju, izgovara obrazac naznačen u Konstituciji. Nakon zakletve svi članovi svečane procesije moraju napustiti Sikstinsku kapelu. U kapeli ostaje direktor liturgijskih slavlja i svećenik koji je u pripremnoj fazi određen da održi meditaciju o zadaći što je kardinali izbornici imaju za opće dobro Crkve. Nakon održane meditacije izlaze i oni iz kapele, kardinali izbornici izgovaraju molitvu i slušaju kardinala dekana koji ih pita postoje li još neka pitanja koja treba razjasniti ili se može pristupiti glasovanju.

Važeća Konstitucija "Universi dominici gregis" iz 1996. godine, zabranjuje kupovanje ili obećanje glasova. Isključuje se također mogućnost urgiranja izvan konklava bilo kojeg subjekta. Svi kardinali moraju se suzdržati od pogađanja, dogovora, obećanja, obvezivanja bilo koje vrste, isto se tako zabranjuju sastanci s željom izbora. Ipak se ne zabranjuje za vrijeme prazne Apostolske Stolice razmjena mišljenja oko izbora.

Jedini način izbora novog pape je pismenim tajnim putom. Ranije se glasanje vršilo nagodbom ili glasnim brojanjem, ali je to važećom Konstitucijom "Universi dominici gregis" iz 1996. godine ukinuto. Postoji izreka, koja je do izbora pape Benedikta XVI. i važila : "Ko ulazi u konklavu kao papa, ne izlazi iz konklave kao papa!", jer nikada do sada dekan Kardinalskog zbora nije bio izabran za papu. Za izbor novog pape potrebna je dvotrećinska većina, a ukoliko se i poslije 30. kruga glasanja ne može izabrati papa dvotrećinskom većinom, onda je dovoljna i natpolovićna većina. Glasanje se vrši u tri stepena:

• Prvi stepen glasanja – priprema i podjela glasačkih listića i izbor među kardinalima izbornicima tri brojitelja (infirmara) i tri kontrolora. Glasački listić je pravokutnog oblika, na gornjoj polovini mora biti napisano: "Eligo in summum pontificem" (Za vrhovnog svećenika biram), a na donjoj polovini ostavljeno je mjesto za ime. Ime mora biti tajno i jasno napisano. Za vrijeme pisanja imena kardinali izbornici moraju biti sami u Sikstinskoj kapeli, a posljednji kardinal izbornik iz reda đakona morat će zatvoriti i otvoriti vrata svaki put kad bude potrebno.
• Drugi stepen glasanja Glasački listići se stavljaju u glasačku kutiju i broje se. Svaki od kardinala izbornika, redom prvenstva, nakon što su napisali ime, presaviju listić, držeći ga vidljivo u ruci i nose ga na oltar. Kad dođe do oltara, izgovori obrazac prisege predviđen u Konstituciji za predaju glasačkog listića. Kardinal izbornik ostavi listić u kutiji, poklekne pred oltarom i vrati se na svoje mjesto. Ako je koji od kardinala izbornika bolestan i nalazi se u sobi Doma sv. Marte, tri kardinala "infirmara" idu ka njemu s praznom kutijom da izvrši svoje pravo. Kada svi kardinali ostave listiće, prvi kardinal brojač promiješa više puta listiće, a treći kardinal brojač prebroji listiće. Ako broj listića ne odgovara broju izbornika, listiće treba spaliti i ponoviti odmah glasanje; ako ipak broj listića odgovara broju izbornika, slijedi otvaranje listića. Glasačke listiće otvaraju kardinali brojači. Kardinal brojač nakon što glasno pročita ime biranog probuši iglom listić na mjestu gdje se nalazi riječ "eligo" (biram), stavi na konac te sve poveže čvorom.
• Treći stepen glasanja - brojanje glasova, kontrola glasova i spaljivanje listića. Kardinali brojitelji imaju zadaću da izbroje glasove. Ako niko nije dobio dvije trećine glasova nema izbora, listići se spaljuju a iz dimnjaka Sikstinske kapele kulja crni dim, ako je neko dobio dvije trećine glasova ostvaren je valjani kanonski izbor. U oba slučaja, bilo da je rimski prvosvećenik izabran ili nije, kardinali kontrolori moraju prekontrolirati je li sve dobro učinjeno. Nakon kontrole, prije nego što kardinali izbornici napuste Sikstinsku kaprelu, svi se listići moraju spaliti. Na kraju svakog glasanja kardinal komornik sastavit će zapisnik o glasanju koji će biti predan novome rimskom prvosvećeniku, a čuvat će se zapečaćen u arhivu. Ako nakon tri dana nema rezultata izbora, dolazi do prekida glasanja najviše na jedan dan koji je posvećen molitvi, sastancima, duhovnoj obnovi na kojoj nagovor drži prvi kardinal iz reda đakona. Ukoliko nakon sljedećih sedam glasanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda prezbitera. Ako i u trećoj seriji od sedam glasanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda biskupa. Ako rezultat izostane i tada, kardinal komornik poziva kardinale izbornike da očituju svoje mišljenje o daljnjoj proceduri. Tada mogu odlučiti da za izbor bude dostatna natpolovična većina (50% + 1 glas) ili da se bira između dvojice kandidata koji su u prethodnom glasanju dobili najviše glasova.

Kad osoba bude kanonski izabrana, dekan Kardinalskog zbora u ime cijele izborne skupštine traži od izabranog pristanak riječima: "Prihvaćaš li kanonski izbor za vrhovnog svećenika?" Ako izabrani prihvaća, pita ga: "Kako želiš biti zvan?" Pape biraju sami svoje ime po ugledu na nekon papu iz prošlosti koji je po njima učinio neku dobru stvar. Novi papa Benedikt XVI. je izabrao svoje ime po uzoru na papu Benedikta XV. Prihvaćanjem izabrani postaje rimski prvosvećenik, tj. Petrov nasljednik, pastir Opće Crkve, biskup Rimske Crkve, glava Biskupske skupštine te stiče opću, redovitu, vrhovnu, neovisnu, potpunu, neposrednu vlast u općoj Crkvi. Ako izabrani nije biskup, treba biti zaređen što prije za biskupa. Poslije izbora novog pape iz Sikstinske kapele na dimnjaku se pojavljuje bijeli dim što je oznaka da je papa izabran. Objava izbora novog pape se od Ivana Pavla II. označava i zvonima crkve Sv. Petra. Prvi od kardinala iz reda đakona navijesti ime novoizabranog riječima na latinskom Annuntio vobis gaudium magnum! Habemus Papam! (na bosanskom: Objavljujem veliku radost! Imamo papu!)

Do 1978. godine, nakon izbora pape, vršila se procesija nošenja novoizabranog pape na počasnom prijestolu Sedia gestatoria do crkve Sv. Petra, gdje je vršeno krunisanje tijarom i gdje bi papa izrekao svoj prvi blagoslov, poznati Urbi et orbi (lat. gradu i svijetu). Poslije toga bi uslijedilo paljenje baklje koja bi zasjala i onda se naglo ugasila uz proglašavanje Sic transit gloria mundi (tako prođe slava svijeta). Papa bi nakon toga trebao položiti zakletvu, koju se posljednja trojica odbili.

Ustoličenje pape se vrši u pravilu na prvu nedelju nakon izbora. Benedikt XVI. izmijenio je i obred poslušnosti. Do sada su kardinali kleknuli pred novog papu i položili zakletvu vjernosti. Novi je papa na njihovo mjesto izabrao 12 osoba raznih staleža, kao 12 apostola. Među njima je po jedan svećenik, jedan bračni par, dvoje krizmanika, dvoje mladih. Svi su oni zakleli u ime čovječanstva vjernost Papi.

Politička uloga

Sjedi Papa Pio VII, rimski biskup i kardinal Caprara.

Iako napredna kristinizacija Rimskog Carstva u 4. vijeku nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tokom 5. vijeka kristalizira papu kao višeg carskog zvaničnika u Rimu, dok biskupi sve više počinju određivati javni život u drugim gradovima zapadnog Rimskog Carstva. Ta pojava miješanja pape u političke događaje, najbolje je historijski pokazana učestvovanjem pape Leona I. u ratu protiv hunskog vođe Atile 452. godine u svom osvajačkom pohodu na Italiju. S vremenom uticaj pape na svjetovni život raste i 756. godine nakon drugog franačko-langobardskog rata franački vladar Pipin Mali daje papi teritorije osvojene od langobardskog vladara Aistufla, što čini osnovu za stvaranje buduće papske države. U cilju jačanja svog političkog položaja, papa Leon III. kruniše Karla Velikog kao rimskog cara, što vodi ka stvaranju budućeg Svetog rimskog Carstva. Otada papa kruniše sve vladare Svetog rimskog Carstva, sve do cara Karla V., zadnjeg vladara Svetog rimskog Carstva. Kasnije je papa Pio VII. krunisao Napoleona 2. decembra 1804. godine kao cara.

Tokom italijanskog Risorgimenta 11. septembra 1870. godine, papska država, nakon povlačenja francuskih jedinica iz Rima zbog francusko-pruskog rata, zajedno s Rimom ulazi u ujedinjenu Italiju. Papa ostaje u Vatikanu i njegov položaj je zakonski određen u maju 1871. godine, čime Vatikan, bazilika sv. Ivana Luteranskog i papska ljetna rezidencija Castel Gondolfo ostaju u posjedu pape i u kojim mu je garantiran suverenitet. Papa Pio IX, kao i njegovi nasljednici na Apostolskoj stolici, Leon VIII. i Pio X,u želji za ponovnom uspostavom moćne papske države, odbijaju priznati novu ujedinjenu Italiju, a on se sam označava "zatočenikom u Vatikanu". Prvim Vatikanskim koncilom iz 18. jula 1870. godine odlukom o "nepogriješivosti" pape raste crkvena i politička moć pape ali teritorijalne želje ostaju neostvarene.

Govoreći o političkoj ulozi pape, kroz historiju pape su na različite načine i oblike gradile svoju ulogu u političkom životu svojeg pontifikata. Pa tako su pape renesansnog razdoblja, kao što je papa Aleksandar VI, čovjek neprimjerne i i neumjerene želje za uspjehom, a usto i političar (cilj opravdava sredstvo) i papa Julijan II., odličan zapovjednik i državnik, svoju političku ulogu najviše gradili kao kršćanski vladari, koji su osim svoje crkvene moći, posjedovali i necrkvenu moć. Pape, kao što su Grgur VII i Aleksandar III, su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem uticaju kao duhovni poglavari (Supreme Pontifex) Svetog rimskog Carstva.

Neki od najpoznatijih primjera papskog političkog uticaja tokom historije se ogledaju u odlukama kao što su:

• Bula Laudabiliter iz 1155. godine - daje se blagoslov engleskom kralju Henriju II. za napad na Irsku,
• Bula Inter Caeteras iz 1493. godine – sporazum iz Tordesillasa, kojim se vrši podjela novog svijeta između Španaca i Portugalaca,
• Bula Regnans in Excelsis iz 1570. godine – odluka pape Pia V. koja isključuje englesku kraljicu Elizabethu I., ali i njenje nasljednike, iz Crkve. Tom odlukom se dala i opravdanost svakog napada na englesku vlast.
• Bula Inter Gravissimas iz 1582. godine – odluka pape Gregora XIII. o uvođenju gregorijanskog kalendara za računanje vremena

Također pogledajte

• Sinod trupla

Vanjski linkovi

• Papa na Wikimedia Commonsu