Wikipedia

Bečki filharmonijski orkestar

Bečki filharmonijski orkestar (njemački: Wiener Philharmoniker) osnovan 1842. godine, je orkestar koji se smatra jednim od najboljih na svijetu, a ima sjedište u Wiener Musikvereinu u Beču, Austrija. Njegovi članovi su izabrani iz orkestra Bečke državne opere. Odabir uključuje dugotrajan proces, pri čemu se zahtijeva da svaki muzičar pokaže izvođačke sposobnosti u najmanje tri godine na području opere i baleta. Nakon tog probnog roka, muzičar može zatražiti prijavu za radno mjesto u orkestru od odbora Bečke filharmonije.[1][2][3]

Logo Bečkog filharmonijskog orkestra.

Historija uredi

Porijeklo i nastanak orkestra uredi

 
Franz Lachner, osnivač orkestra Künstlerverein preteče Bečkog filharmonijskog orkestra.

Do 1830-ih orkestralni nastup u Beču izvodili su ad hoc orkestri, koji su se sastojali od profesionalnih i (često) amaterskih muzičara okupljenih za posebne koncertne nastupe. Njemački kompozitor i dirigent Franz Lachner (slika desno) je 1833. godine osnovao preteču Bečke filharmonije pod nazivom Künstlerverein, a bio je to orkestar profesionalnih muzičara iz Bečke dvorske opere (Wiener Hofoper, sada Bečka državna opera). Sa ovim orkestrom održao je četiri koncerta, a na svakom koncertu su svirali po jednu simfoniju Ludwiga van Beethovena. Sama Bečka filharmonija nastala je devet godina kasnije, 1842. godine, čiju osnovu je sačinjavala grupa muzičara koja se redovno sastajala u gostionici "Zum Amor", uključujući pjesnika Nikolausa Lenaua, urednika novina Augusta Schmidta, kritičara Alfreda Beckera, violiniste Karlza Holza, grofa Laurecina i kompozitora Otta Nicolaia koji je bio i glavni dirigent stalnog orkestra u bečkom pozorištu. Mosco Carner napisao je u "Novom Grove riječniku muzike i muzičara" "The New Grove Dictionary of Music and Musicians" da je:

Nicolai bio najmanje oduševljen idejom o osnivanju orkestra, pa su ga morali nagovoriti i drugi. Održao je prvi koncert 28. marta 1842.

Orkestar je bio potpuno neovisan, a sastojao se od članova orkestra Hofoper i sve je svoje odluke donosio demokratskim glasanjem svojih članova. Svakodnevno upravljanje orkestrom nadziralo je demokratski izabrano tijelo, tj. administrativni odbor. Otto Nicolai i orkestar su u narednih pet godina održali samo 11 koncerata, a kad je Nicolai 1847. napustio Beč, orkestar je gotovo prestao sa djelovanjem (New Grove bilježi poremećaj uzrokovan revolucijom iz 1848.). Između 1854. i 1857. Karl Eckert (prvi stalni dirigent Bečke državne opere (Wiener Hofoper) vodio je (pridruženu) Bečku filharmoniju na nekoliko koncerata. On je 1857. godine postavljen za direktora Hofopere, a time je postao prvi muzičar kojem je dodijeljeno ovo mjesto.[4] Godine 1860. dirigirao je četiri pretplatnička koncerta Bečke filharmonije. Od tada, piše violinista i predsjednik Bečke filharmonije Clemens Hellsberg:

filharmonijski koncerti održavani su bez prekida.

Era dirigenata pod radnim ugovorom: 1860. - 1933. uredi

 
Otto Dessoff, jedan od značajnih dirigenata Bečkog filharmonijskog orkestra iz druge polovine 19. vijeka.

Godine 1860. orkestar je za stalnog dirigenta izabrao Otta Dessoffa. Prema Maxu Kalbecku, bečkom muzičkom kritičaru, uredniku novina i biografu, slava i muzička vještina Bečke filharmonije rezultat je Dessoffove "energije i osjećaja svrsishodnosti."[5] Clemens Hellsberg dalje daje detalje, pišući kako je za vrijeme dirigovanja Otta Dessoffa: "repertoar Bečke filharmonije bio dosljedno uvećavan, uvedena su važna organizacijska načela (muzička arhiva, poslovnik) i orkestar se preselio u svoj treći novi dom 1870., novoizgrađeni Goldener Saal u zgradi Wiener Musikvereina u Beču (u kojem još uvijek nastupa), što se pokazalo idealnim mjestom, a njegove akustičke osobine i do danas utječu na stil i zvuk orkestra."[6] Nakon petnaestak godina, 1875., Dessoff je zbog intriga bio smijenjen na mjestu dirigenta u Beču",[7] i napustio je Beč da bi postao dirigent (Hofkapellmeister) Badische Staatskapelle u Karlsruheu, Njemačka.[8] Tu je naredne godine ispunio zahtjev svog prijatelja Johannesa Brahmsa[9] za premijernu izvedbu svoje Simfonije br. 1.[10] Godine 1873. Brahms je dirigovao premijeru njegovog djela Varijacije na Haydnovu temu sa Bečkom filharmonijom predvođenom Ottom Dressoffom.

Godine 1875. orkestar je odabrao Hansa Richtera umjesto Dessoffa na mjestu dirigenta pod radnim ugovorom. Ostao je do 1898., osim u sezoni 1882-83., kada je bio u sporu s orkestralnim odborom (za vrijeme ove pauze, Wilhelm Jahn iz Bečke državne opere služio je kao dirigent pod ugovorom). Richter je vodio Bečki filharmonijski orkestar u svjetskim premijerama Brahmsove Simfonije br. 2 (1877), Tragične uvertire (1880) i Simfonije br. 3 (1883), Koncert za violinu Petra Iljiča Čajkovskog (1881.), te 1892. Simfoniju br. 8. Antona Brucknera. Richter je 1881. godine imenovao Arnolda Roséa kao koncertnog majstora,[11] koji je trebao postati zet Gustava Mahlera i bio je koncertni majstor do Anschlussa 1938. Kako bi imao pravo na mirovinu, Richter je namjeravao ostati na svom položaju 25 godina (do 1900.), (a imao je mogućnost to i učiniti), s obzirom na to da ga je orkestar jednoglasno ponovno izabrao u maju 1898. Međutim, podnio je ostavku 22. septembra, navodeći zdravstvene probleme, iako njegov biograf Christopher Fifield tvrdi da su pravi razlozi bili što je želio ići na koncertnu turneju, te da mu je "bilo neugodno jer su se grupe u publici formirale u korist Gustava Mahlera" (koji je trijumfovao kao direktor Hofopere). Richter je preporučio Mahlera ili Ferdinanda Löwea u orkestru kao njegovu zamjenu.

24. septembra 1898. godine, orkestar je izabrao Gustava Mahlera.[12] (30. maja 1899. pro-Mahlerove i pro-Richterove frakcije imale su "žestok sastanak upravnog odbora." Stvari su konačno riješene u augustu, kada je Richter napisao svojim pristalicama "pristojno odbijanje njihove ponude". Pod Mahlerovom dirigentskom palicom, Bečki filharmonijski orkestar prvi put je svirala u inostranstvu na Exposition Universelle (1900) (Svjetskoj izložbi) u Parizu 1900. godine. Iako je Mahler imao mnogobrojne pristalice u orkestru, suočio se s neodobravanjem kod ostalih članova orkestra (pro-Richterova frakcija plus antisemitska, prema Jens Malte Fischeru), kritikama zbog njegovih dodatnih obrada muzičkih djela Ludwiga van Beethovena i neslaganjima s orkestrom zbog novih pravila koje je on nametnuo. Naposljetku, "njegov radni odnos s Bečkom filharmonijom nastavio je podsticati nepodnošljivu atmosferu u orkestru i potpuno se raspao u novembru 1900." Podnio je ostavku 1. aprila 1901., navodeći brigu o zdravlju kao izgovor, (poput Richtera), ali nastavljajući aktivno dirigovati sa drugim orkestrima (ostao je direktor pridruženog Hofopera do 1907).[13] Godine 1901. njegovo mjesto je nakratko zauzeo Joseph Hellmesberger mlađi, gdje je ostao samo do 1903. godine.

 
Bečki filharmonijski orkestar tokom probe sa Felixom Weingartnerom kao dirigentom. Graviranje je uradio austrijski fotograf i graver Ferdinand Schmutzer 1926.

Godine 1908., nakon nekog vremena bez službenog dirigenta pod ugovorom, orkestar je na to mjesto izabrao Felixa Weingartnera, koji je trebao ostati u orkestru do 1927. godine i zajedno s njima je održao najmanje 432 koncerta, uključujući i prvu turneju Bečkog filharmonijskog orkestra u Južnoj Americi 1922. godine.[14] Weingartnerov interpretativni stav bio je suprotan Mahlerovoj, koji je primjenjivao izrazite promjene tempa kod Beethovena. Međutim, poput Mahlera smatrao se ponajprije kompozitorom i između 1910. i 1923. dirigovao je orkestrom u barem jednoj vlastitoj kompoziciji po koncertnoj sezoni. Bio je cijenjen po svojim obradama muzike Ludwiga van Beethovena, gdje je dirigovao najmanje dvije njegove simfonije po sezoni, te kompletne cikluse simfonija istog kompozitora 1916-17 i 1926-27. Weingartner je predvodio prvi koncert orkestra u cjelosti posvećen muzici Johanna Straussa mlađeg (za stogodišnjicu od kompozitorovog rođenja), 25. oktobra 1925..[15]

1927. kada je Weingartner podnio ostavku, orkestar je izabrao Wilhelma Furtwänglera, koji je podnio ostavku na kraju sezone 1929-30 zbog povećanih profesionalnih zahtjeva u Berlinu.

1930. orkestar je na mjesto dirigenta izabrao Clemensa Kraussa. Na festivalu u Salzburgu u ljeto 1929–33. predvodio je orkestar na godišnjem koncertu Straussovog valcera, prethodnika novogodišnjih koncerata Bečke filharmonije koje je kasnije trebao uspostaviti. Krauss je napustio orkestar 1933. godine da postane direktor Berlinske državne opere, nakon što je Erich Kleiber dao ostavku na to mjesto kako bi izrazio svoje protivljenje nacističkoj vlasti.

Period djelovanja između 1933-45 uredi

Od 1933. orkestar nije imao niti jednog dirigenta pod radnim ugovorom, ali prema zapisu u "Novom Grove riječniku muzike i muzičara" (vol. 19, str. 723), "između 1933. i 1938., Bruno Walter i Wilhelm Furtwängler su naizmjenično dirigovali na koncertima Bečkog filharmonijskog orkestra i za vrijeme vladavine nacista. Furtwängler je bio stalni dirigent". Nasuprot tome, u poglsvlju historija ne web stranici Bečke filharmonije kaže: "Furtwängler je u stvari bio glavni dirigent orkestra od 1933. do 1945., pa opet od 1947. do 1954."[16] U prilog tvrdnji Novog Grove riječnika o Walterovoj ulozi, moglo bi se napomenuti da je on Beč učinio svojim domom od 1933. do 1938. (nakon što je iz Njemačke bio potjeran od strane Trećeg Reicha), bio umjetnički direktor Bečke državne opere od 1936. do 1938. i često vodio Bečku filharmoniju, stvarajući niz glavnih tonskih snimaka s orkestrom (uključujući 1. čin i dijelove 2. čina iz opere "Die Walküre" Richarda Wagnera, prve snimke simfonijske kantate "Pjesma o Zemlji" (njemački: "Das Lied von der Erde") i njegove "Simfonije br. 9", te brojne simfonijske snimke)[17] i predvođenje orkestra na turneju u Englesku i Francusku 1935.[18] U prilogu na web stranici Bečkog filharmonijskog orkestra, Otto Strasser (koji je svirao u orkestru od 1922. do 1967., te bio predsjedavajući u orkestru i koji je obezbijedio Furtwänglerove ratne usluge) jednom prilikom je izjavio:

Furtwängler je toliko utjecao na nas da smo postali pravi Furtwängler orkestar."

[19]

Drugi dirigenti koji su radili s orkestrom sredinom 1930-ih prije Anschlussa bili su: Arturo Toscanini, Weingartner, Hans Knappertsbusch, Otto Klemperer, Adrian Boult, Victor de Sabata i George Szell. Bruno Walter je dirigovao posljednji koncert prije Anschlussa, 20. februara 1938., na kojem je predstavljena svjetska premijera Egona Wellesza "Prosperos Beschwörungen" i "Simfonije broj 4." Antona Brucknera.

Nakon pripajanja Austrije (Anschlussa) Trećem rajhu i za vrijeme Drugog svjetskog rata, na spisku dirigenata bili su: Furtwängler, Krauss, Knappertsbusch, Willem Mengelberg i Karl Böhm.[20] Historija orkestra o ovom razdoblju bila je tema stalnih rasprava i istraživanja, uključujući i veliku količinu koju je rukovodstvo orkestra naručilo.

Nakon Drugog svjetskog rata do danas uredi

Od 1946. godine dirigenti Bečkog filharmonijskog orkestra bili su podvrgnuti procesu denacifikacije, a orkestar su predvodili prvenstveno dirigenti koji nisu bil pripadnici nacističke partije. Izuzetak je bio Herbert von Karajan, koji je u orkestru debitovao sa dva koncerta u januaru, ali nije bio u mogućnosti da održi treći zakazani koncert kada su ga okupacione vlasti tražile da prođe denacifikaciju (njegov tribunal u Beču je bio u februaru 1947). Nakon odobrenja nastavio je dirigirati krajem 1947., te razvio značajnu povezanost s orkestrom. Godine 1947., Bruno Walter se ponovno pridružio orkestru kao dirigent, kada se pojavio na prvom Edinburškom festivalu. Tu su izveli Mahlerov ciklus pjesama "Das Lied von der Erde".

U poslijeratnom razdoblju orkestrom su rukovodile desetine najpoznatijih svjetskih dirigenata. Orkestar je svoju prvu turneju po SAD-a izveo 1956. godine pod dirigentskim palicama Carla Schurichta i Andréa Cluytensa. Trojici dirigenata orkestra su u kasnom 20. vijeku dodijeljena počasna zvanja: Herbert von Karajan i Karl Böhm, koji su postali počasni dirigenti, i Leonard Bernstein, koji je postao počasnim članom orkestra. Pierre Boulez, koji je često rukovodio orkestrom, 2007. je postao počasnim članom. Druga značajna veza bila je sa poznatim dirigentom Carlosom Kleiberom, koji se s orkestrom pojavio prvi 1974. i posljednji put 1994., što je njegova najduža veza s bilo kojim ansamblom, čak iako je obuhvatila samo 30 nastupa.[21] Konačno, snimljene gramofonske ploče Bečke filharmonije pod dirigentskom palicom Istvana Kertésza tokom 1960-ih i 1970-ih predstavljaju vrhunac u historiji ovog orkestra.

7. maja 2000. Bečki filharmonijski orkestar je izveo Beethovenovu "Simfoniju br. 9" na mjestu koncentracionog logora Mauthausen u Austriji, u znak obilježavanja 50. godišnjice oslobođenja.[22] Koncertom je dirigovao Simon Rattle,[23] a solisti su bili: Ruth Ziesak, Angelika Kirchschlager, Vinson Cole i Thomas Quasthoff. Svi umjetnici i orkestar nastupili su bez novčane naknade[24] i bez aplauza na kraju.[25] Simfoniji je prethodilo recitiranje molitve žalosti iz himne "Kadiš", koju je odrecitovao Paul Chaim Eisenberg, glavni rabin Austrije. Zatim je slijedila pogrebna molitva "El male rachamim" (bosanski: "Milostivi Bog") koju je izveo Shmuel Barzilai, glavni kanonik Israelitische Kultusgemeinde Wien (bos. Bečka izraelska zajednica) ), u pratnji članova orkestra i Bečkog pjevačkog udruženja (njem. Wiener Singverein). Orkestralni aranžman uradio je Erich Schagerl, violinista u orkestru.[25]

Godine 2005. orkestar je imenovan ambasadorom dobre volje Svjetske zdravstvene organizacije. 2013. godine Clemens Hellsberg dobio je medalju Marietta i Friedrich Torberg od Bečke izraelske zajednice.[26]

Tokom svake novogodišnje proslave od 1. januara 1941. Bečki filharmonijski orkestar sponzorira Bečke novogodišnje koncerte, posvećen muzici kompozitora iz porodice Strauss, a posebno muzici Johanna Straussa mlađeg. Prvi takav koncert predvodio je 31. decembra 1939. Klemens Krauss, a potom je dirigirao i sljedeće koncerte na dan Nove godine od 1941. do 1945. Poratnu seriju koncerata 1946. otvorio je Josef Krips. Predvodili su ih Krauss, zatim koncertni majstor Willi Boskovsky od 1955-79, a od 1980. orkestar je predvodio niz vodećih svjetskih dirigenata koje je orkestar pozvao.

Ugled kod muzičkih kritičara i popularnost u svijetu uredi

2006. godine Bečka filharmonija izabrana je za najbolji evropski orkestar, na osnovu istraživanja sedam vodećih trgovinskih publikacija, dvije radio stanice i dnevnih novina.[27] Godine 2008, međunarodni žiri muzičkih kritičara, koji je anketirao britanski magazin Gramophone, svrstao ga je na treće mjesto u svijetu (nakon Royal Concertgebouw Orchestra i Berlinske filharmonije).[28]

Potražnja za pretplatu za koncerte Bečke filharmonije u njihovom domu Wiener Musikverein trenutno se navodi na web stranici orkestra u vidu liste čekanja: 6 godina za pretplatu na koncert tokom radnih dana i 13 godina za pretplatu tokom vikenda. Neformalne ulaznice dostupne su u malom broju i mogu se kupiti preko linkova sa službenog web sajta, kao i raznih preprodavača karata. Također je moguće rezervirati paket aranžmane koji uključuju prijevoz, smještaj u hotelu, obroke i karte za koncerte.

Zlatni novčić Wiener Philharmoniker uredi

 
Wiener Philharmoniker, izgled zlatne kovanice.

Bečki filharmonijski orkestar je motiv za jednu od najpoznatijih svjetskih kovanica: Wiener Philharmoniker. Novac je utisnut u čisto zlato, 999,9 sitno (24 karata). Izdaje se svake godine u 4 različite nominalne vrijednosti, veličine i težine. Upotrebljava se kao investicioni proizvod, iako je gotovo uvijek u rukama kolekcionara. Prema Svjetskom vijeću za zlato, taj je novčić bio najprodavaniji zlatnik 1992., 1995. i 1996. godine širom svijeta.

Austrijska aviokompanija Austrian Airlines je 2006. godine bila opremljena naljepnicom sa zlatnikom i logotipom Bečkog filharmonijskog orkestra.[29] Avion Airbus A340 za duge letove letio je uglavnom između Beča i Tokija, otprilike godinu dana, služeći kao promotivno sredstvo orkestru i Philharmonikeru, zlatnikom od 24 karata koju izdaje Austrijska državna kovnica (Münze Österreich).[30]

Reference uredi

  1. ^ "Salzburg Festival – 27 July to 30 August, 2011". Salzburgerfestspiele.at. Arhivirano s originala, 10. 9. 2012. Pristupljeno 17. 11. 2013.
  2. ^ Reiner, Fritz. "Chicago Symphony Tops U.S. Orchestras". NPR. Pristupljeno 17. 11. 2013.
  3. ^ Hoyle, Ben (21. 11. 2008). "LSO is only British orchestra in list of worlds best". The Times. London. Pristupljeno 27. 5. 2010.
  4. ^ Mosco Carner, "Vienna," section 5, iv (c), in The New Grove Dictionary of Music and Musicians, 1980, volume 19, str. 724
  5. ^ Max Kalbeck, Johannes Brahms, vol. 2 Berlin, 1908, str. 21 URL=https://books.google.com/books?id=qOwPAAAAYAAJ&source=gbs_book_other_versions ; translation from Styra Avins and Josef Eisinger, Johannes Brahms: Life and Letters, Oxford University Press, 1997, str. 778, ISBN 0-19-816234-0
  6. ^ Dr. Clemens Hellsberg. "The History of the Vienna Philharmonic". www.wienerphilharmoniker.at.
  7. ^ Styra Avins and Josef Eisinger, Johannes Brahms: Life and Letters, Oxford University Press, 1997, str. 497, ISBN 0-19-816234-0
  8. ^ Joachim Draheim, Gerhard Albert Jahn (Editors.): Otto Dessoff (1835 - 1892). Ein Dirigent, Komponist und Weggefährte von Johannes Brahms; anlässlich der Otto-Dessoff-Ausstellung in Karlsruhe, Wien, Baden-Baden, Chemnitz, Dresden, Frankfurt am Main, Kassel, Leipzig und Zwickau. hrsg. von Joachim Draheim, Gerhard Albert Jahn und dem Verein der Freunde der Wiener Philharmoniker. - München: Musikverlag Katzbichler, 2001, 196 S., ISBN 3-87397-590-4
  9. ^ Styra Avins and Josef Eisinger, Johannes Brahms: Life and Letters, Oxford University Press, 1997, str. 778, ISBN 0-19-816234-0
  10. ^ Styra Avins and Josef Eisinger, Johannes Brahms: Life and Letters, Oxford University Press, 1997, str. 498, ISBN 0-19-816234-0
  11. ^ Christopher Fifield, True Artist and True Friend: A Biography of Hans Richter, Oxford: Clarendon Press, 1993, str. 161
  12. ^ Jens Malte Fischer (translated by Stewart Spencer), Gustav Mahler, Yale University Press, 2011, str. 316, ISBN 978-0-300-13444-5
  13. ^ Leon Botstein, "Gustav Mahler's Vienna," in Donald Mitchell and Andrew Nicholson (editors), The Mahler Companion, Oxford University Press, 1999, p. 37
  14. ^ Raymond Holden, The Virtuoso Conductors: the Central European Tradition from Wagner to Karajan, Yale University Press, 2005, p. 108
  15. ^ "New Year's Concert: History | Vienna Philharmonic". Wienerphilharmoniker.at. Arhivirano s originala, 12. 4. 2013. Pristupljeno 29. 4. 2013.
  16. ^ "Vienna Philharmonic | Orchestra, Concerts, New Years Concert". Wienerphilharmoniker.at. Arhivirano s originala, 24. 5. 2013. Pristupljeno 29. 4. 2013.
  17. ^ James Altena, Steven Reveyoso, and Erik Ryding. Recorded Performances of Bruno Walter (1876–1962) Arhivirano 28. 7. 2013. na Wayback Machine.
  18. ^ Erik Ryding and Rebecca Pechefsky, Bruno Walter: A World Elsewhere, Yale University Press, 2001, pp. 248–260, ISBN 0-300-08713-6
  19. ^ Raymond Holden, The Virtuoso Conductors: The Central European Tradition from Wagner to Karajan, Yale University Press, 2005, str. 216
  20. ^ "Furtwängler and the Vienna Philharmonic | Furtwängler – Tahra". Furtwangler.net. Pristupljeno 29. 4. 2013.
  21. ^ Carolyn Watson, Carlos Kleiber: Gesture as Communication, doctoral thesis, University of Sydney, 2012, str. 148
  22. ^ "Vienna Philharmonic | News". Wienerphilharmoniker.at. Arhivirano s originala, 9. 2. 2011. Pristupljeno 29. 4. 2013.
  23. ^ Martin Kettle, "Ode to Joy in Mauthausen", The Guardian, 28 April 2000
  24. ^ "Archived copy". Arhivirano s originala, 24. 5. 2013. Pristupljeno 15. 5. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  25. ^ a b James R. Oestreich, "Arts Abroad: Dissonance In the Shadow Of Death; Beethoven and Kaddish Echo Through a Nazi Camp Site", May 2000, The New York Times, 9 May 2000
  26. ^ [1][mrtav link]
  27. ^ Hellsberg, Clemens (21. 11. 2006). "Vienna Philharmonic Named Europe's Finest Orchestra". HuliQ. Arhivirano s originala, 17. 9. 2012. Pristupljeno 18. 6. 2007.
  28. ^ "The world's greatest orchestras". gramophone.co.uk. Pristupljeno 29. 4. 2013.
  29. ^ "The Wiener Philharmoniker-Airbus (High Resolution image)". Pressetext Austria. Arhivirano s originala, 28. 9. 2007. Pristupljeno 18. 6. 2007.
  30. ^ Münze Österreich AG (1. 11. 2006). "Der "Wiener Philharmoniker-Airbus" ist startklar" (jezik: German). Pressetext Austria. Pristupljeno 18. 6. 2007.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bečki_filharmonijski_orkestar&oldid=3560427"