Tartufi ili gomoljače (lat. Tuber) su rod gljiva iz porodice Tuberaceae. To su privredno posebno važne gljive.

Tartufi
Sistematika
DomenaEukaryota
CarstvoFungi
KoljenoAscomycota
RazredAscomycetes
PotklasaPezizomycetidae
RedPezizales
PorodicaTuberaceae
RodTuber
Vrsta
Tuber melanosporum

Tuber brumale
Tuber aestivum
Tuber uncinatum
Tuber mesentericum

Tuber magnatum

Nalaze ispod zemlje na dubini od 10 do 30 cm, zbog čega ih je teško pronaći u prirodi. U tu se svrhu koriste posebno izdresirani psi i svinje koji njuhom otkrivaju mjesto gdje se mogu pronaći zrele gljive. Pošto rovenjem prave štetu, u Italiji je lov sa svinjama zabranjen.

Dvije najznačajnije vrste tartufa su bijeli (Tuber magnatum) i crni (Tuber melanosporum). Bijeli tartuf se ubraja među najkvalitetnije te postiže najveću tržišnu cijenu. Tartuf ima specifičan jak, prodoran miris po bijelom luku i starom siru.

Stanište

uredi

Tartuf je vrsta gljive koja raste na vlažnom alkalnom tlu (od 7 do 8.5 pH), do pola metra ispod zemlje, u simbiozi sa stablom domaćinom, kao što su: bukva, breza, lješnjak, hrast, bor, topola i vrba. Omogućava stablu unos fosfora, dok stablo pruža šećere koji omogućuju rast tartufa. Prosječna veličina tartufa iznosi između 2.5 i 11 cm.[1]

Još uvijek nije otkriveno gde najbolje uspjevaju tartufi, a zbog specifičnog mjesta gde nastaju (tip zemljišta, dubina, korjenje) ove toliko tražene gljive se veoma rijetko uzgajaju – što samo još više podiže njihovu cijenu i potražnju. Tlo obično izgleda tamnije boje (kao spaljena zemlja) jer postojanje tartufa sprečava rast vegetacije oko stabla domaćina (brulee efekat).[2]

Najpoznatija nalazišta crnog tartufa su u oblasti Perigord, u jugozapadnom dijelu Francuske. Nalazišta u Italiji su u Umbriji, oblasti u srednjem dijelu.

U Francuskoj i Italiji, najvećim potrošačima, ali i proizvođačima tartufa na svijetu, moderni uzgoj tartufa prisutan je već nekih tridesetak godina. Prve italijanske plantaže podignute su 1970. godine, i to na površini od 416 hektara. Francuzi imaju godišnju produkciju od oko 30 tona, i to većinom crnog tartufa. U novije vrijeme ovim se uzgojem pokušavaju baviti i druge države, kao što su Španija, Australija, Novi Zeland i SAD.

Branje tartufa u Italiji
 
Tartufi u trgovini duž Via Farini u Asizu, Italija.
Nematerijalna kulturna baština
RegijaEvropa
Država  Italija
Svjetska baština
Lista upisaReprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva
UNESCO oznaka01395
Datum upisa2021.
Lokacija upisaUNESCO
 
Svečanost uz branje tartufa

Nematerijalna kulturna baština

uredi

Traženje (lov) i vađenje italijanskog tartufa još uvijek je vjekovna tradicija seoskog života brojnih zajednica na italijanskom poluotoku. Podrazumijeva pronalaženje staništa na kojima raste gomoljasta biljka i uključuje širok spektar vještina i znanja (o klimi, okolišu i vegetaciji) u vezi s upravljanjem prirodnim ekosistemima. Lov se izvodi uz pomoć dresiranog psa. U sjeverozapadnoj Italiji, u Roddi, postoji pseće učilište za lov na tartufe od 1880. godine.[1] Po pronalasku, posebnom lopaticom tartufi se vade bez narušavanja stanja tla, što osigurava sezonsku regeneraciju vrste. Lov na tartufe je često praćen s popularnim svečanostima koje obilježavaju početak i kraj sezone tartufa.

Branje tartufa je na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva kao element kulturne baštine u Italiji.[3] Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa na zasjedanju koje je održano od 13. do 18. decembra 2021. u Šri Lanki.[4]

Reference

uredi
  1. ^ a b "Kompletan vodič za početnike". Gastro Croatia. Pristupljeno 9. 2. 2022.
  2. ^ "Tartufi – gljive od zlata". CITY magazine. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  3. ^ UNESCO: Nematerijalna svjetska baština u Italiji - ich.unesco.org - Pristupljeno 19.11.2021.engleski: '
  4. ^ UNESCO: Branje tartufa - ich.unesco.org, Pristupljeno, 7. 1. 2023.engleski: '