Nematerijalna kulturna baština
Nematerijalna kulturna baština uključuje tradicije ili žive izraze naslijeđene od predhodnih generacija koje će se dalje prenositi na potomstvo. Može da bude: usmene tradicije, izvedbene umjetnosti, društvene prakse, rituali, svečani događaji, znanja i postupci koji se odnose na prirodu, i znanja i vještine za proizvodnju tradicionalnih zanata.
UNESCO je uobličio definiciju, a članice su u septembru 2003. godine konvencijom u Abu Dhabiju, uz svjetsku baštinu prihvatile i pojam - nematerijalna svjetska baština. Ovaj dio baštine čovječanstva postao je važan faktor u održavanju kulturne raznolikosti suočena s rastućom globalizacijom. Razumijevanje nematerijalne kulturne baštine različitih zajednica pomaže u međukulturalnom dijalogu i potiče međusobno poštivanje drugih načina života. [1].
Važnost nematerijalne kulturne baštine nije samo manifestacija, već bogatstvo znanja i vještina koje se njome prenose s generacije na generaciju. Društvena i ekonomska vrijednost ovog prijenosa znanja važna je podjednako i za manjinske i za glavne društvene skupine unutar države, te je jednako važna za države u razvoju kao i za one razvijene. Za upis na popis nematerijalne kulturne baštine, nematerijalna baština mora biti:
- tradicionalna, ali još uvijek živa. Nije samo naslijeđena tradicija iz prošlosti, nego i savremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine;
- inkluzivna, tako da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost, te doprinosi društvenom jedinstvu, ohrabruje osjećaj identiteta i pripadnosti različitim društvima i društva općenito;
- reprezentativna tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama;
- temeljena na zajednici koja se s njom identificira, koja ju stvara, održava i prenosi