Smrča

Smrče (latinski: Picea), jest rod golosjemenjača iz porodice Pinaceae, red Pinales. Rod obuhvata oko 35 vrsta zimzelenog drveća, koje se prirodno nalaze u sjevernim umjerenim regijama zemlje. Smrče su velika drveća, visoka 20–60 (nekad i do 95) metara. Iglice na granama smrče su blago spiralno zavijena i svaka igla posjeduje malu strukturu koja se zove sterigmata. Iglice se mijenjaju nakon 4–10 godina, nakon čega ostavljaju sterigmate na granama.

Smrče
(Rod smrče)
Smrča
Smrča
Sistematika
Carstvo Plantae
Koljeno Pinophyta
Razred Pinopsida
Red Pinales
Porodica Pinaceae
Rod Picea
Karta raspona[1].
Karta raspona[1].
Karta raspona[1].
Karta raspona[1].
Vrste
Vidi članak

Na prostorima istočne Bosne i zapadne Srbije raste endemična vrsta smrče – Pančićeva omorika.

Najstarija smrča na svijetu (a ujedino i najstarije drvo), stara oko 9.500 godina, nađena je u planinama zapadne Švedske.[2]

VrsteUredi

 
Picea koyamai
 
Picea abies
Osnovne vrste
Kladus Opis Slika Šišarka Latinsko ime Uobičajeno ime Rasprostranjenje
Kladus I Sjeverna I zapadna Sjeverna Amerika, u tajgama ili visokim planinama     Picea breweriana Brewerova smrča Klamath planine, Sjeverna Amerika,; lokalni endem
    Picea sitchensis Sitkina smrča Pacifička obala Sjeverne Amerike; najveća vrsta visoka do 95 m; značajna za šumarstvo
    Picea engelmannii Engelmannova smrča Zapadne planine Sjeverne Amerike; značajna za šumarstvo
    Picea glauca Bijela smrča Sjever Sjeverne Ameroke North Amerike; značajna za šumarstvo
Kladus II Širom Azije, uglavnom u planinskim predjelima, nekoliko izdvojenih populacija na višim nadmorskim visinama Meksika   Picea brachytyla Sargentova smrča Jugozapadna Kina
  Picea chihuahuana Čivavavska smrča Sjeverozapadni Mexico (rijetka)
Picea farreri Burmanska smrča Sjeveroistočna Burma, jugozapadna Kina (planine)
    Picea likiangensis Likijangska smrča Jugozapadna Kina
  Picea martinezii Martinezova smrča Sjeveroistočni Mexico (vno rijetka, ugrožena)
  Picea maximowiczii Maximowiczova smrča Japan (rijetka, na planinama)
  Picea morrisonicola Tajvanska smrča Taiwan (visoke planine)
Picea neoveitchii Veitchova smrča Sjeverozapadna Kina (rijetka, ugrožena)
    Picea orientalis Kavkaska ili orijentalna smrča Kavkaz, sjeveroistočna Turska
  Picea purpurea Smrča purpurnih šišarki Zapadna Kina
  Picea schrenkiana Schrenkova smrča Planine centralne Azije
    Picea smithiana Morinda smrča Zapadni Himalaji, istočni Afganistan, sjeverna I sjeverozapadna Indija
Picea spinulosa Sikkimska smrča Sjeveroistočna Indija (Sikkim), istočniHimalaji
    Picea torano Tigrorepna smrča Japan
Picea wilsonii Wilsonova smrča Zapadna Kina
Kladus III Evropa, Azija i Sjeverna Amerika, uglavnom u borealnim šumama ili planinskim predjelima     Picea abies Norveška smrča Evropa; značajna za šumarstvo, originalno Božićno drvo
    Picea alcoquiana – ("P. bicolor") Alcockova smrča Centralni Japan (planine)
    Picea asperata Zmajeva smrča Zapadna Kina; nekoliko varijeteta
Picea crassifolia Qinghajska smrča Kina
  Picea glehnii Glehnova smrča Sjeverni Japan, Sahalin
  Picea jezoensis Jezovska smrča Sjeveroistočna Azija, Kamčatka, južno do Japana
  Picea koraiensis Korejska smrča Koreja, sjeveroistočna Kina
  Picea koyamae Koyamina smrča Japan (planine)
    Picea mariana Crna smrča Sjever Sjeverne Amerike
Picea meyeri Meyerova smrča Sjeverna Kina (od unutrašnje Mongolije do Gansua)
    Picea obovata Sibirska smrča Sjeverna Skandinavija, Sibir; često tretirana kao varijanta P. abies (a s njom hibridizira), iako imaju različite šišarke)
    Picea omorika []Pančićeva omorika Srbija i Bosna; lokalni endem; značajna u hortikulturi
    Picea pungens Plava ili koloradska smrča Stjenovite planine, Sjeverna Amerika; značajna u hortikulturi
Picea retroflexa Smrča zerlrnog zmaja Kina
    Picea rubens Crvena smrča Sjever Sjeverne Amerike; značajna u šumarstvu, poznata i kao Picea rubens za izradu muzičkih instrumenata

RasprostranjenjeUredi

Raste u Sjevernoj Evropi, te planinskim predjelima Srednje i Južne Evrope. Uzgaja se i izvan prirodnih staništa, jer brzo raste, daje kvalitetno drvo te za dobijanje božićnih drvca. U Bosni i Hercegovini je autohtona vrsta.

IzgledUredi

Smreka je do 50 m visoko drvo i do 2 m debelo. Deblo je vitko i ravno, punodivno, promjera do 1 m. Donje grane su prema dole savinute. Krošnja je kupasta i široka ili stupasta. Grane su pršljenasto raspoređene i većinom sabljasto zakrivljene. Kora je tanka, na mladim stablima glatka, sivozelena, a na starim stablima mrkocrvena. Raspucava se u obliku okruglastih ljusaka. Pupovi su jajasto zaoštreni, mrke boje i bez smole. Korijenov sistem je plitak, tanjurast, površinski bez središnjeg korijena, ali sa brojnim bočnim korjenovima, zbog čega pati od vjetroizvala. Na korijenu je razvijena ektotrofna mikoriza. Iglice su ravnomjerno sporalno raspoređene, rombičnog poprečnog presjeka, sa prugama puči na sve strane. Pri vrhu su ušiljene, duge oko 25 mm, a široke oko 1 mm. Samo su odozgo raščešljane. Muški cvatovi su u obliku sitnih šišarki, dugi oko 2 cm, a ženski do 5 cm dugi, usmjereni prema gore. I jedni i drugi su grimizno crveni. Šišarke su viseće. Prije sazrijevanja su pretežno zelene ili crvene. U stadiju zrenja su smeđe, do 18 cm duge i 4 cm u promjeru. Nakon sazrijevanja i ispadanja sjemena, šošarke otpadaju. Plodne ljuske su rombične, gore sužene i prikraćene. Sljeme klija s 5-10 supki, koje su trokutasta presjeka. Dugo je 4–5 mm. Postoji velik broj formi, koje rastu od prirode u šumama ili se uzgajaju u nasadima. Grančice su tanke do 50 cm dugačke i vise.

Ekološki zahtjeviUredi

Smrča je vrsta polusjene, koja ne podnosi sjenu drveća gustih krošanja. Vrh njene krošnje mora biti osviljetljen makar podnevnim zrakama sunca. Postranu sjenu dobro podnosi. Dobro podnosi mraz. Na Igmanu uspijeva u tipičnim mrazištima na Malom i Velikom polju. Razlikuju se njena dva ekotipa (fiziološke rase) s obzirom na otpornost prema mrazu: rana ili gorska smrča i kasna ili nizinska smrča. Za pošumljavanje mrazišta treba koristiti kasnu smrču. Smrči pogoduju zimske hladnoće kontinentalne i planinske klime. Izbjegava područja s blagim zimama, odnosno krajeve sa okeanskom klimom. Vrlo je otporna na zimske studeni. Voli područja s puno oborina od kojih značajan dio otpada na snijeg. Ne voli nisku relativnu vlagu zraka. Vrlo je osjetljiva na ljetne suše, kada smanjuje prirast. Jedna je od najprilagodljivijih vrsta i lahko se uzgaja i izvan granica prirodnog rasprostiranja. Prema tlu nema velikih zahtjeva. Najbolje uspijeva u svježim i dubokim tlima, na ilovastim, pješčanim i rahlim zemljištima gorskog i subalpskog pojasa. Raste i na podzolima. U suhim i ekstremno vlažnim uspijeva znatno slabije. Iziskuje hladniju i vlažniju klimu. Zastupljena je u čistim ili miješanim acidofilnim šumama. Javlja se u brojnim zajednicama u vezi sa Piceion excelsae Pawl. Razvija tipičan korijenski sistem s ponirućim korijenima, koji prodiru i preko dva metra u dubinu. U 1 kg sjemena ima oko 180.000 sjemenki. Stabla na osami rađaju sjemenom između 30-50 g, a u zajednici između 60 i 70 g U nižim položajima rađa obilno sjemenom svake 3-4 g, a u višim svake 7-12 g U prvim godinama života raste polagano, a iza 5-10 godine brže. U najboljim šumama njen visinski prirast iznosi i preko 0,5 m godišnje. Dosta je osjetljiva na štetnike i bolesti, ako raste sama. Ako je njen udio u šumi manji od 60% tada je opasnost znatno manja. Preporučuje se saditi s domaćim listačama, crvenim hrastom te četinarkama. Vrlo je pogodna vrsta za dobijanje biomase.

ReferenceUredi

  1. ^ a b Farjon, A. 2017. Picea abies. The IUCN Red List of Threatened Species 2017: e.T42318A71233492. http://dx.doi.org/10.2305/IUCN.UK.2017-2.RLTS.T42318A71233492.en. Downloaded on 20 February 2018.
  2. ^ Pollard, Niklas (11. 4. 2008). "Swedish spruce may be world's oldest living tree". Stockholm: Reuters. Pristupljeno 19. 12. 2017.

Vanjski linkoviUredi